Hodočašće strpljivosti

 

Što čini putnik,

čovjek na proputovanju?

Nikada nisam voljela putovati, niti željela vidjeti svijeta.

Život mi je statičan, kamo me postaviš, tamo jesam.

Pogledi su mi statični, ali u glavi je jako dinamično.

Voljela sam hodočastiti, ali nisam stigla previše.

Život kao hodočašće mogu razumjeti, život je zaista hod, ali to nikada ne bih nazvala putovanjem jer životom volim pješačiti, polako, sporo, meditativno.

Ipak, najviše i najbolje molim u pokretu. Molitva mi je dinamična, valjda zato jer mi po glavi neprekidno lete digresije. Hodanje u molitvi ili molitva u hodu me vuče samo na još bolju molitvu, na dublje uranjanje u otajstva. I, kad jednom započneš, postaje sve draže i sve lakše, poželjnije moliti.

Kad ne mogu hodati, moram barem bilježiti.

Nadam se da je to neki primitivni oblik molitve jer mislim na Isusa, molim Mariju i dozivam Duha Svetoga.

„Isuse, daj mi sad riječ”, „Moli, Djevice, za mene”, „Hvala Ti, Duše Sveti”, to su moje poštapalice.

Hodočašće ima svoj cilj, ali sam hod je čašćenje i hvaljenje Boga.

Častim svetinje u hodu prema Svetinji. Da stignem tamo, odnosno da me Bog uputi, pronađe, susretne i da stignem pripravna na taj susret, to je važno. Najvažnije je biti budan i pripremiti se. Biti pozoran. No, nisam sigurna je li to pozornost ako molim, mada mi se molitvom otkrivaju otajstva, kao da učim božanske misli.

Naravno, živjeti po Riječi, biti riječ koja postaje djelo, to je sigurno pozornost.

Ali što mi je zapravo ono ulje za svjetiljku kojega mi ne smije nedostajati nikada?

Vjera moja, pravovjerje, promatranje, radne navike, navike osobe dobre volje, navike molitvenoga života.

Nada da će Isus doći brzo.

I ljubav, obilje ljubavi, što više, što češće gledati sve kroz onu ljubav kojom me Isus puni u molitvama. Zadržati tu ljubav, a čim počne blijediti, brzo se prikloniti molitvi, dnevnoj, svakodnevnoj, noćnoj, svakonoćnoj, jutarnjoj, večernjoj, strelovitoj i sporoj.

Što kada te izdaju misli, memorija, duševna odlučnost, slabo tijelo i duh koji postaje kao malo bezvoljan, migrena uporno stražari?

E, tada je post najbolji lijek iako će mnogi reći da bolesnik i starac ne smije pretjerano postiti. Smije ako želi, i to tako da ne posti prekratko jer tek nakon nekoliko dana dolazi snaga, otpornost i živost duha.

A svjedočanstva?

Nemam se čime pohvaliti. Možda strpljivošću.

Teško je nešto reći, a da ne izgleda kao samohvala ili kao tužakanje drugih ljudi. Radije prešućujem mnoge misli.

Šteta što nemamo puno više svećenika, redovnika, duhovnika i časnih.

Čovjeku je uvijek potrebna životna ispovijed. Vodič puta. Vodič za dušu. I redovne ispovijedi su uvijek savršene, ali i češće potrebne.

Putujem, dakle, kroz vrijeme u meni. Kroz moje starenje i sazrijevanje. Kroz moj život jer nisam dio tuđega života, osim Božjega. Nisam društvena. Smijem li biti nedruštvena ako sam svjetlo svijeta, sol zemlje? Ne, ali ponekad se mora, a s vremenom vidiš da ti je vjera slaba, da ti je psiha osjetljiva, da ti je tijelo iscrpljeno. I odmaraš se u Gospodinu. I čekaš, kao kad čekaš autobus ili presjedaš neprekidno iz jednog vlaka u drugi, neprekidno si na nekoj privremenoj postaji na kojoj moraš biti strpljiv. Čudna li putovanja.

Od najranije dobi do one mladalačke učila sam strpljenje, a poslije sam shvatila da ga još moram uvježbavati. I još, i još.

No, drugo je strpljivost u bolesti i patnji. Ona je aktivna strpljivost i često je takva i kada vjernik nije nešto posebno ugrožen.

Ali ova, pasivnija strpljivost može biti teža od gladi.

Čovjek se neprekidno pita je li na pravom putu. Gospodin ga vrlo jasno utješi, ali ubrzo se pokreću ista pitanja: jesam li zabrazdila, jesam li skrenula i slično.

Teže je nešto započinjati u starijim godinama što čovjek možda neće stići dovršiti.

Oči peku, glava zaboli, noge ne služe, a ne možeš se predugo odmarati i moraš opet nešto započeti. I činiš ono što jedino preostaje, uvijek iznova. To ti je poziv, to ti je odrednica, iako se može i to promijeniti, nikad se ne zna.

Strpljivost, dakle, u nemoći i strpljivost u vremenu snage.

Neki ljudi legnu kada ih boli, a drugi opet šeću naokolo kao da su u kavezu.

Pasivna i aktivna strpljivost naizmjence.

Svako putovanje zahtijeva itinerar, stroge točke kojih se moraš pridržavati: molitva, lijekovi, hrana i svakodnevna obaveza.

Ali moraš znati da je to samo kostur putovanja kako ti vrijeme ne bi uzaludno proletjelo.

Ako stalno imaš osjećaj da moraš još nešto učiniti, slijedi ispit savjesti, temeljit.

Svakog dana, svake večeri: jesam li Te uvrijedio, Bože, kada sam povrijedio sam sebe, kada sam oprostio i ono što možda nisam smio odmah oprostiti? Jesam li Ti dovoljno zahvalan za sve ili se uopće ne sjetim lijepih i teških životnih vremena na kojima je potrebno zahvaljivati jer na taj način zahvaljujem na životu što si mi ga dao?

Jesam li se prepustio Tvojoj volji onako kako je razabirem? Jesam li sastavio svoja pravila, propovijedam li sebi i drugima neko drugo evanđelje? To se događa svima, to je sigurno greška. Molim li Te prečesto za sitnice, a premalo živim u Tebi ili jesam li se usudio moliti od Tebe ono što mislim da je nemoguće? Jesam li postao neodgovoran zato što sam star ili bolestan? Jesam li zaista spreman za Tvoj dolazak, Isuse? Što mi je potrebno učiniti, misliti, govoriti? Brinem li se previše tjeskobno za spas? Jesam li prihvatio sve ljude koje si mi stavio na put u mome životu ili sam ih često odbacivao kao da ti ljudi nisu za mene, niti ja za njih? Jesam li se ulijenio u molitvi i čitanju svete literature? Jesam li se dobro prilagodio svijetu? Ako jesam, vodi me što prije odavde. Dođi, Duše Sveti, obnovi moj duh, dušu, tijelo, život, misli i molitvu. Obrati me, Gospodine.

Što mi znači to moje vrijeme u meni, moje starenje i sazrijevanje?

Bolest je takva da se misli vrte u krug. Zaboravljam ono što sam čula, ali Ti mi osvježavaš memoriju. Često zastanem u molitvi i bilježim nešto kako bih se sjetila barem djelomično što sam čula od Tebe, Isuse. Ne biram koje je vrijeme, je li prikladno, već odmah pokušavam dohvatiti u pamćenju ono što sam spoznala kao neku novost ili kao istu spoznaju i predmet, ali gledano na druge načine.

Starost mora biti primjerna za mlade naraštaje.

Bez obzira gdje sam bila, što sam činila i govorila, iskustvo mi daje dostojanstvenu starost, naročito u mojoj katoličkoj vjeroispovijesti.

Prijelomni trenutak života bilo je moje krštenje negdje na polovici vremena. Obraćenici nisu uvijek nalik tradicionalnim vjernicima. Ima ih koji uživaju do mile volje u svojoj vjeri, ali mislim da katoličkom vjerniku to ne priliči, valjanje u izobilju života i ljubavi. Uživanje nije toliko važno za Isusovog vjernika. Ako se dogodi sreća, ona se zove blaženstvo, tako bih se ja o svome vremenu izrazila.

Moj dio vremena što si mi ga odredio, Gospodine, nije bio pust već kao da sam putovala u obraćenje od malena, kao da me je sve vodilo k Tebi. Događa li se to svima, pitam se. Sigurno ne uvijek i svakome.

Divno je biti s Tvojim svetima, sa Crkvom Tvojom živih duša. S Abrahamom, s Rahelom, s Jakovom, sa časnim slugom ocem Antićem, s Terezijom Avilskom, s Ivanom od Križa, sa svetom Katarinom Aleksandrijskom, s Franjom, s Augustinom; s Djevicom Marijom.

A bila sam tako izgubljena u potrazi za istinom. Nepravdi, onih općih i velikih, nisam uopće bila svjesna, sve dok nisam spoznala Tvoju pravednost. Milosrđe Tvoje. Hvala Ti na mom pozivu strpljenja, daj mi ga još puno kako bih smogla snage opraštati jer to se uvijek mora, na opraštanje čovjek mora biti spreman uvijek i pod punom spremom da ga ne zaskoči srdžba ili čak mržnja, bol i tuga umjesto blažena Tvojega milosrđa.

Svi koji nekoga ljube, mole za te ljubljene ljude, a ti ljubljeni ljudi mole za neke druge drage i potrebite ljude i tako se lanac spasenja proteže u nedogled. A ne moramo se svi držati za ruke i ophoditi kuglu zemaljsku. Ne, zaista se ne moramo čvrsto držati jedni drugih, ali spašavamo se u tom lancu gdje se svatko čvrsto drži za Tebe, Isuse, za Tvoj put i zakon.

Ima ih puno koji ne znaju kamo idu.

Jer ima ih puno koji Te ne poznaju, Isuse, barem nešto malo.

A usta su im puna vjerskih poštapalica i Tvojega imena.

Mi, koji putujemo u Tebe, u Tvoju milosrdnu ljubav, dobrotu i pravednost, znamo barem toliko da svijet od toga nije ništa vidio, vrijeme ovoga svijeta nije se obratilo, ali na pola puta toga vremena Ti si mnoge već spasio, pravednima podigao nepravedne, milosrdnima načinio oholice, siromasima stvorio bogataše.

Pred Tobom je nagrada Tvoja.

A kada dolaziš, poslije, iza Tebe, nađem se na Posljednjem sudu.

To Tvoje opraštanje, to Tvoje tako dirljivo milosrđe prema zločinima i zlikovcima! Ta Tvoja opipljiva ljubav! Kakvo Ti divno proizvodiš pokajanje za sve, zato što sam grešna, zato što sam nesavršena, a mogla sam biti Tvoja od početka, kroz čitavo moje vrijeme!

Taj tvoj jednostavan zakon, Tvojih desetak riječi u kojima je sva mudrost postojanja vjernika i postizanja blaženstva! Pa ta Tvoja blaženstva, Tvoja molitva, Tvoja velikosvećenička molitva, i to Tvoje preobraženje pred Petrom, Jakovom i Ivanom, kad si ih poveo visoko, visoko na goru! Kada si nam sve rekao. Kada si nam život obećao. Kada si nam pokazao istinsko značenje božanske slave u kojoj putujemo i po kojoj nam gaze stope, nebeski koraci u vremenu koje si nam predodredio!

Taj Tvoj program, Isuse, Tvoja intuicija, scenografija!

To ovaj svijet nije vidio.

To ne uđe u naša srca nikada, nikome!

I ta Tvoja toliko željena jednostavnost!

I ta naša jednost. Ti sve činiš kako čuješ od Oca. Vodiš me na izlet u savršenstvo, a potom bacaš me u svijet. Ta, kako ne bih bila sol i svjetlo kad sam prazna posuda, nekad stara, nekad nova, ali tako prijemčiva da se to mora na meni odražavati kao svjetlo na licu proroka. Svjetlo u duši, mislim, vidi se i čuje.

O, kada bi došli svi zavidnici i ljubomorni da vide kako si dobar, Gospodine! Da se zaljube. Da se obrate. Da se predaju.

28.11.2021. 22:00

„Kad mi dođoše riječi tvoje, ja sam ih gutao:
riječi tvoje ushitiše
i obradovaše srce moje.
Jer sam se tvojim zvao imenom,
o Gospodine, Bože nad vojskama.” Jer 15,16

Realno stanje raja

 

Za većinu nas, ljudi nema ništa stvarnije, ništa nije tako realno kao blagovanje hrane, žvakanje, hranjenje i slično, kao što je izuzetno teško i realno stanje čestoga i prevelikoga gladovanja u siromaštvu i neimaštini.

Prvi čin kojega doživljava čovjek po svome rođenju na ovaj svijet jest uzimanje hrane, odnosno dojenje majčinim mlijekom.

Velika tragedija su i ratovi gdje stradaju civili, naročito za majke i malu djecu.

Također, novorođenče dobiva s majčinim mlijekom i tekućinu, a tek kasnije i uči napiti se čiste vode.

Rat, glad i žeđ su najgore moguće stvarnosti za čovječanstvo. Najgore su i najrealnije iskustvo pa stoga i sitost, hranjenje, utaživanje žeđi i mir u srcu i u okolini možemo nazvati realnošću u punom smislu riječi, ali realnošću koju zanemarujemo i uzimamo zdravo za gotovo. Bolesnik je onaj tko hedonistički uživa realna dobra jer čovjek živi i od duhovnosti, od mira i slobode, od što veće i bolje pravednosti i od dobre volje, to jest od sreće i radosti.

Tko blaguje Tijelo Kristovo, taj pije vodu života vječnoga.

To je realnost od koje nema veće.

Ali, što nam zapravo znači ta voda vječnoga života?

Što mislimo kada kažemo 'raj' ili kada spominjemo 'vrata paklena', vrata raja ili podzemlje?

Što molimo kada molimo za duše u čistilištu? Pojam čistilišta nam je nekako najbliskiji i najrealniji: čovjek vjernik se čisti kada se redovno ispovijeda, kad pristupa sakramentima pomirenja i Euharistije, oslobađa svoje tijelo i svoj duh od posljedica pokvarljivosti i grijeha kako bi mogao što kvalitetnije dostići 'vrata raja' – to se događa na misnim slavljima, a nastavlja se i u međuvremenu.

Možda mi ipak malo previše doslovno shvaćamo pojmove raja i pakla.

Otići u raj ili stići u pakao možda ne znači promijeniti mjesto boravka, nastaniti se negdje samo u onom potpuno doslovnom smislu riječi već, kao što znamo, to su naša realna stanja i raspoloženja, stanja duha našega, naše duše i našega tijela.

Ta stanja su realna kao što je smrt čovjeka realna.

Različita ljudska stanja i raspoloženja morali bismo pažljivije promatrati jer u tom promatranju možemo realno sagledati činjenicu da ćemo ubrzo umrijeti.

Dakle, egzistencija financijske naravi, ovrhe, vraćanje dugova, brige oko novaca i kreditiranja, posuđivanja nisu tako realne brige kao što je realno da će čovjek, sit ili gladan, bogat ili siromašan, sigurno i realno vrlo brzo umrijeti. Ne bismo smjeli govoriti da se o tome može razmišljati tek nakon što postanemo siti, zadovoljni i bogati jer na taj način nikada nećemo imati vremena za najvažnije razmišljanje, sagledavanje realnosti.

Činjenica jest da bogati i siromašni egzistiraju u zajedništvu na kugli zemaljskoj. Onaj koji krade živi pored onoga od koga je ukrao; ubojica se približava vrlo često onome koga polako ili naglo ubija i tako redom.

Da ljudi ne poznaju zlo, ne bi spoznali što je dobro i kada im je dobro.

Ta sigurnost u takvu realnost, u realnost da je mnogim ljudima dobro, dolazi od činjenice da postoji zlo koje su ljudi iskusili ili primijetili pored sebe. Također, u Svetom pismu nitko tako jasno ne svjedoči da postoji Dobri kao što to svjedoče zlodusi. Sigurnost pakla i smrti daje nam sigurnu i realnu nadu da postoji vječni život.

Adam i Eva živjeli su prije grijeha u sterilnoj realnosti, bili su najsavršeniji što su mogli biti i bilo im je najbolje što je moglo biti.

Ipak, znatiželja, a možda i nesavršeno zadovoljstvo, odnosno nezadovoljna srca, prevladaše već u početku stvaranja svijeta i ljudi.

Vječnost je potpuno i trajno zadovoljenje svih ljudskih želja, nada i potreba. To je Euharistija, blagovanje Tijela i Krvi Kristove, blagovanje Riječi, Sina Božjega.

Pitanje je samo kada će se dogoditi kao kolektivno raspoloženje, a ne samo pojedinačno? Vjerojatno nikada za sve ljude već samo za izabrane i pozvane u zajedništvo svetih.

Jer, iako grešna, znam i osjećam da sam na vratima raja u sakramentima Katoličke Crkve. To je duhovna realnost od koje nema ništa važnije, niti više stvarno jer čak i kada sam depresivna dušom i tijelom, moje znanje i iskustvo Boga i našega zajedništva sjedinjuje me s vječnošću.

Čovjek često misli da mu je dobro, a zapravo egzistira na paklenim vratima.

Upravo to moje grešno stanje potvrđuje mi svakoga trena da postojim u vječnosti kada iz toga grešnoga stanja prelazim u slobodu vječnoga života, naročito nedjeljom i blagdanima na Euharistijskom slavlju kada slušam Sveto pismo i kada se pričestim, i to u slavljeničkom raspoloženju koje se razvija i produbljuje na svečanostima ovoga ili onoga života. Blagujem Boga, Isusa Krista, klanjam se i preobražavam, to je realno samo pitanje ustrajnosti. 28.11.2021. 06:22

11 Vjerodostojna je riječ:
Ako s njime umrijesmo,
s njime ćemo i živjeti.
12 Ako ustrajemo,
s njime ćemo i kraljevati.
Ako ga zaniječemo,
i on će zanijekati nas.
13 Ako ne budemo vjerni,
on vjeran ostaje.
Ta ne može sebe zanijekati!

2 Tim 2,11-13

Predstavnici novoga svijeta

 

Uvod

Postoje bezbrojna svjedočanstva i mnogi svjedoci i očevici stvaranja, novoga stvaranja Božjega, stvaranja nove zemlje i novoga neba, novoga stvaranja svijeta od onoga dana kada se promijenilo označavanje vremena u povijesti.

Neposredno prije nego što će ljudi označiti staro i novo, prije Krista i sve godine Gospodnje koje poslije uslijediše, staru i novu eru, pojaviše se anđeli, ljudi svjedoci, ljudi proroci, žene, čak i zlodusi te se svi oglasiše i usuglasiše s Duhom Svetim i jedinstveni s objavom samoga Gospodina Boga koji je najavio po prorocima i Pismima:

„Evo, činim nešto novo;
već nastaje. Zar ne opažate?
Da, put ću napraviti u pustinji,
a staze u pustoši.” Iz 43,19

Tada, s pojavkom Isusa Krista na zemaljskom području, na sred svega naseljena svijeta, svi oni bijahu jednodušni, i Bog i ljudi, svatko na svoj način, da se događa presedan u povijesti svega, u samome srcu postojanja svih i svakoga.

Bog se objavio ljudima, objavilo se Presveto Trojstvo u anđelu Gabrijelu, u Duhu Svetome i u samim slavnim Isusovim riječima kod našašća u Hramu.

Javiše se predstavnici svih svjetovnih i vjerskih skupina u svećeniku Zahariji, u proroku Ivanu Krstitelju, u pravedniku Josipu, u kraljevima svega svijeta, u zločestom vlastodršcu Herodu.

Javiše se mnogo poštovani starci u Elizabeti, u starcu Šimunu, u proročici Ani.

Objavi se Gospodin u Djevici Mariji.

Dvanaest ujedinjneih svjedoka, dvanaest otajstvenih znakova, dvanaest pupoljaka što su se razvili svaki na svoju stranu na ogromnoj poljani povijesti svijeta.

Sada se ne može reći da netko nije znao da se rađa Bog na zemlji.

Ne može se govoriti o Riječi koja je tijelom postala, a da se ne obuhvati sve i svatko.

Ne može se reći da ima netko tko ne vjeruje u Boga.

Jer u tih dvanaest pupoljaka našlo se dvanaest klica koje postadoše razgranata stabla kraljevstva nebeskoga u kojemu smo svi grešnici, a griješiti znači udaljavati se od Boga, ali kamo, kamo otići i pobjeći?

Veličanstveno čudo Božjega milosrđa u stvaranju slobodne ljudske volje: svatko ponekad ili češće može reći: 'Ne' ili 'Neću'.

Rekoše to Adam i Eva pa nastade opća kataklizma, ali dođe Stvoritelj da otkupi čovjeka od njegova grijeha.

Prvi svjedoci: anđeo, Duh i sam Krist

Svi vjeruju, ali svatko na svoj način, a među nama postade i rodi se Majka Crkva s Djevicom Marijom kao kraljicom neba i zemlje, jedinom ljudskom osobom koja nikada ne počini grijeha jer bijaše oduvijek u velikoj milosti Boga svoga.

Nju odredi Providnost da bude alfa i omega, začetak i kruna ljudskosti u istinskom smislu te riječi i tog pojma 'čovjek', 'humanist'.

„A rođenje Isusa Krista zbilo se ovako. Njegova majka Marija, zaručena s Josipom, prije nego se sastadoše nađe se trudna po Duhu Svetom (Mt 1,18)”.

Što bi to značilo, naći se trudna po Duhu Svetom? Je li to samo tvrdnja iz neke bajke koja ne priznaje ništa nečisto? Ne, to bi samo bila i ostala bajka.

Odnos između Boga i Djevice Marije veoma je tajanstven za većinu nas. Nitko od svih nas ostalih nije bezgrešan, to jest nitko nije mjerodavan komentirati začeće Božjega Sina ako ne blaguje sakramente Katoličke Crkve koja je sveta i grešna istovremeno i koja u molitvenom vjerskom promatranju gleda na sve stvarnim očima, očima srca kojima je realnost tako jasna, logična, spontana, pripadajuća za sva vremena.

Anđeo Gabrijel navijesti Djevici da će postati majkom Spasitelja:

'Anđeo joj odgovori: »Duh Sveti sići će na te i sila će te Svevišnjega osjeniti. Zato će to čedo i biti sveto, Sin Božji.” Lk 1,35'

Duh je Sveti, dakle, začetnik sile Božje u ljudima. A sila Boga je upravo ono po čemu čovjek postaje zaista svet i uzoran humanist, bez Boga čovjek se može uspoređivati samo sa životinjama, biljkama, zemljom i svojim idejama. A te ideje ljudske nastaju u duhu čovjeka i po tom ljudskome duhu može i Božji Duh djelovati jer Bog je Duh, Duh koji stvara sve duhovno i materijalno.

Isus Krist, Pomazanik i Sin Boga, Spasitelj svih ljudi bijaše još Dijete, to jest bio je na izlasku iz djetinjstva kada je Mariji i Josipu, a i pismoznancima u Hramu posvjedočio da je Bog zapravo Isusov Otac, istinski roditelj i pošiljatelj svojih riječi na zemlju, predavač koji predaje svoju objavu, svoja pravila, svoje tijelo i duh, svoje srce i dušu pa čak i svoje božanstvo, čitavoga sebe i prolijeva od svoje krvi, a sve to za – čovjeka. Daje svoga Sina s kojim u otajstvu Duha Svetoga živi i kraljuje u vijeke.

Druga skupina svjedoka: starci

Za Marijinu rodicu Elizabetu bilo je već prekasno da rodi, ali Bogu je moguće ono što nije uvijek moguće ljudima: njoj i Zahariji rodio se Ivan Krstitelj.

Starci svjedoče da razna čuda uopće nisu čuda već normala i realitet vjerskoga života u hodu s čovjeka s Bogom.

Dijete se ljudima može roditi kao Božji dar, a ne kao ljudski napor i umovanje, toga ima u povijesti uvijek i za to znaju stariji ljudi.

Također je to sigurno znala i proročica Ana koja se našla u Hramu kad su Josip i Marija prikazali Isusa Bogu.

„A bijaše neka proročica Ana, kći Penuelova, iz plemena Ašerova, žena veoma odmakla u godinama. Nakon djevojaštva živjela je s mužem sedam godina, a sama kao udovica do osamdeset i četvrte. Nije napuštala Hrama, nego je postovima i molitvama danju i noću služila Bogu.” Lk 2,36-37

Ana je svima razglasila dolazak Pomazanika.

A u Hramu je već bio starac Šimun koji je tamo godinama čekao, čekao je vidjeti spasenje ljudskoga roda i slavu svoga puka te i svjetlost na prosvjetljenje sviju naroda. Starac Šimun je upečatljivo prorokovao Djevici buduću tešku kob.

Treća skupina svjedoka: svi predstavnici čovječanstva

Svećenik Zaharija bio je vjeran poslužitelj Boga, ali nevjeran upravo u onom času kad je njegova vjera bila na kušnji i kao što je Djevica Marija povjerovala anđelu Gabrijelu, tako Zaharija nije povjerovao da će mu Elizabeta postati trudna u poznoj dobi.

Ali Ivan Krstitelj, sin Elizabetin i Zaharijin, bio je prorok vjeran i preteča svoga Gospodina te je imao čast i privilegiju krstiti Isusa i poginuti radi Boga i svoje vjere.

Zaručnik i muž Djevice Marije, sveti Josip mogao je u svojoj vjeri i pravednosti doživjeti najveća čudesa Božja kada je Marija ostala trudna po Duhu te kada je u snu čuo i vidio anđela Gospodnjega pa sve do kraja svoga zemaljskoga života kojega je provodio kao zemaljski otac Isusov. Josip je živio uglavnom nadnaravni život s Isusom i Marijom.

Kada su se tri svjetska kralja došla pokloniti Isusu u Betlehem, poklonilo se Bogu čitavo čovječanstvo, nasljednici Noina tri sina, Šema, Hama i Jafeta od kojih se ljudi razgranaše, i vjernici Božjega naroda, i vjernici poganskoga porijekla, i nevjernici, i zbunjenici, i znanstvenici, i siromasi i tako redom; svi priznaše Isusa Krista svojim Kraljem, Učiteljem i Svećenikom.

A u vlastodršcu Herodu pokloniše se čak i zlodusi i sam Grijeh jer Herod je dao pobiti svu nevinu dječicu u Betlehemu kako bi pronašao, pogubio i uništio mladoga Boga.

Zaključak

Na sve četiri strane svijeta proširilo se Presveto Trojstvo koje se objavljivalo ljudima od početka svijeta, u dvanaest sinova i dvanaest plemena Izabranog naroda; od prvih svjedočanstava Isusova začeća i rođenja do dvanaest izabranih apostola koji su hodali prisno s Kristom i u kojima je Sin Božji utemeljio svoju Crkvu kao svoje tijelo na zemlji, nakon što je naučavao, činio samo dobro, predao se zlodusima i prolio svoju krv da se spase koji vjeruju.

A sve je počelo s Marijom koja je kraljica i majka Katoličke Crkve Kristove i sve završava na kraju vremena Posljednjim sudom gdje će Bezgrešna i Duh Sveti biti jedini branitelji svih vjernika, velikih i malih.

25.11.2021. 05:51

„Tada Onaj što sjedi na prijestolju reče:
»Evo, sve činim novo!«
I doda: »Napiši: Ove su riječi
vjerne i istinite.« I još mi reče:
»Svršeno je!
Ja sam Alfa i Omega,
Početak i Svršetak!
Ja ću žednomu dati
s izvora vode života zabadava.
To će biti baština pobjednikova.
I ja ću njemu biti Bog,
a on meni sin.” Otk 21,5-7

Križ božanskoga milosrđa

 

Sva u grijesima se tražim,

sva u kajanju se sjećam

da sam zvala te najdražim,

a sad sastančim i vijećam

ne bih li se domogla rezona

jer ja nisam redovna na djelu.

Prva si i posljednja persona

koja poznaje mi povijest cijelu,

makar sva je raskomadana.

Oprosti mi oklijevanje,

oprosti mi jer znam da nema dana,

nema vremena za zijevanje.

Mrvice sam izgubila stazom,

ali opet nađoh Pratitelja slavna

koji često hodi vodom ili gazom,

izbavlja me svu od grijeha davna.

Redovna je samo simpatija moja,

al' i briga često život mi pomuti,

to je trnje strašno razna soja,

a i nađe gdje su moji puti.

Mnogi krenuli su prema oblaku od dima,

mnogi žeravu su gledali od stupa,

a duša se moja od te radosti nadima

i od sreće od koje se u ljubavi kupa.

Najviše se ljubi tko je predaleko,

tko se rijetko odazove ili javlja.

Ti si moja zemlja, med i mlijeko,

sunce što me jutrima pozdravlja.

Ti si moje nebo i moje si more,

moja duša, savjest i velika blizina.

Sve mi tvoje riječi kao glavnja gore

u tom srcu koje doziva te iz nizina.

24.11.2021. 19:12

Naše tajne

 

Skrivena identiteta,

izjalovljeni svi darovi od Boga,

a u srcu divlja krv.

Desocijalizirana sred svijeta,

duša traži nadu poput šuplja roga

što ga neće izjesti ni crv.

Dokle pitat će se tužno

da li ovo ropstvo ima svrhu?

Jer Bog zna sve što je bilo,

ono dobro, ono ružno,

pa i ono što ju vodilo je k vrhu,

ono što se nikad nije snilo.

A i mnogima je smiješna

ta ozbiljnost od života,

potraga za hranom,

nemirna sva, grešna,

uplakana sred divota,

dotrajala dan za danom.

I kada je sama u samoći,

ne zna što bi dohvatila prije,

da li knjigu, molitvu il' ništa

jer sad vrijeme dođe nemoći.

Svjesnost nikad pomogla joj nije

da se vrati na početke poprišta

gdje se roje svete riječi,

blagoslovi, pohvale i lovori.

Slobodna u svome robovanju,

molitvom se sva izliječi,

a Svetac joj neprekidno govori

neka služi sva u poštovanju.

Od svih darova na svijetu,

od svih talenata nema boljeg

nego što je služenje u Bogu svome.

Anđeli joj nude zemlju svetu,

ona njima izobilje dobre volje

da se uvijek nađe baš u lugu tome.

Sve što duša jest, sve što ima,

to je samo za to Srce drago,

stvoreno je radi Duha toga

koji vlada vjernim kršćanima.

Jedino na svijetu to je blago,

postojati radi Krista, Boga.

22.11.2021. 16:11

Samotnički Duh

 

Sanjati o svemu,

gorjeti sred okruženja

poput mirna plamena

dok je sve u drijemu

i, bez neka zaduženja,

moliti do Amena,

lijepo li je, snena noći,

topla poput zagrijane peći,

utrobo na ludom svijetu.

I toj svetoj, božanskoj mekoći

ne znam što bih prvo reći.

Magla, sva u blagom letu,

prodire duž hladna tla,

bezvoljna u inat svakom

tko se molitvi priklanja.

Uđi, Nebo, protiv zla,

okruži me posteljicom lakom

da mi buka ne odzvanja.

Upravi mi misao na bolje,

oblikuj mi svaki dan života

što ga, evo, nosim kao rob

da ne vidim što je dolje

već da gledam srž divota

što su mi posvetile i grob.

Svake zimske noći to je čar,

to je mir u nemirna vremena

kad se kušnje mi nameću

kao slavan Božji dar

koji oteža mi ta ramena,

posvadi me s pameću.

Da je meni staračkoga zdravlja,

da ne spremam se na zimski san

u toj otežaloj atmosferi

koja nasta, zavidna zbog slavlja,

pa me obuze i srdžbom neki dan,

poput zmije, vještice il' zvijeri.

Vrati me što prije toj samoći,

drugo ne preostaje za mene,

pusta nevolja me traži.

Raskajano srce u slaboći

dovest će do strašne mijene.

Samo Duh me samotnički snaži.

17.11.2021. 04:36

Zazidana srca

 

Zatvorene duše,

zazidana srca

zidove ne ruše,

makar ljubav grca.

Traže odgovore,

ogovaraju,

kao nijemi zbore,

kao slijepi šaraju.

Ljubav sve to liječi,

al' je ima malo

i svatko je spriječi.

Nikada se nije znalo

kako nju se uči

i što da se čini

jer ona muči

u svojoj vanjštini.

Govori unutra,

sama sebe tješi

za bolje sutra

da volja se riješi.

Put je njezin dug,

spore su joj spoznaje,

ali sličan lug

odmah prepoznaje.

Mukotrpno radi,

kao voda probija zid

i polako sadi

da ozdravi vid.

Nečujna je, slabašna,

kao dašak zatreperi,

a u radu izdašna

i u dobroj vjeri.

Šutljiva i prodorna,

ljubav pričekati zna

i uvijek je orna

predati se sva.

Kad se oko srca zid rastapa,

kao istina je snažna,

činjenica kao mlijeko kapa

što je srcu važna.

Ljubav daje poštovanje

što nailazi sa strahom,

to je takvo putovanje

što se duži svakim dahom.

Ljubav uporno postoji,

nosi preokrete, puno toga.

Kad se sve prebroji,

srce čuje, vidi Boga.

15.11.2021. 20:47