Ljubavnu baladu, tužnu, crnu,
o tom rastanku kraj živih voda
što su nekad pojile i nas i srnu,
sanjala sam pri odlasku broda
daleko niz rijeke, jako plovne,
koje zauvijek odnose duše,
makar žive jošte i poslovne,
da se tamo daleko obruše
veličanstvenošću svojih vodopada.
Hoće li preživjeti i kako
moja duša draga, moja slatka nada
ili će mi umirati lako?
I, ako preživi, da li stići će na cilje,
hoće li me vidjet' ikad više,
sjećati se žene koja bila mu je milje,
čuti kako tiho u sebi uzdiše?
Tad me moja vjera strasna
spopade u hipu kao lanci čvrsti, snažni,
i utroba moja, od nježnosti krasna,
spozna koliko su svi impulsi važni
kao što je bio onaj poticaj od prije,
kao što me sada ista drhtavica trese
da mi ljubav moja otplovila nije,
makar vidjeh kako rijeka je odnese.
Istu poruku sam čula iz njedara
koju sam naučila kao živjeti iznova
kad sam pročitala iz jedara
da je ljubav moja onaj stvor iz snova.
Isti onaj drhtaj kroz srce mi prođe
kojega bih prepoznala u dubini sviju rijeka,
ista poruka mi anđeoska dođe:
dragi tvoj te sanja i na tebe uvijek čeka.
petak, 29. prosinca 2017. 11:58:12
No comments:
Post a Comment
just do it