Znam da pjevaš o nestalim krajolicima,
znam da svakom notom ranjenike spajaš
da u zajedničkim bolima i ponekim kricima
nađu svoje duše, da te vide da ne zdvajaš
nad svim onim žalostima ljudskog roda
što su obuzele svijet i zemlju ovu,
nad svim stradalnicima s tog istog broda
gdje si bio kapetan za zemlju novu,
a sada si našao se kao sretnik među robljem;
da te čuju kako slaviš Boga i stvaranje
kada vodiš povorke, žalosne i crne, ovim grobljem,
da ti prate srce tvoje koje poznaje izgaranje.
Znam da još ponekad sanjaš prošle dane
i da iz njih izvlačiš svekolike uspomene
da ne propadaju kao uzaludne tvoje zore rane,
kao ruke koje uzaludno grle prazne sjene.
Znam da već si navikao na ta zla odavno,
možda više nisi siguran ni tko si, što si,
možda više nije važno sve što bilo ti je slavno,
što je nosilo te k'o dječaka koji koplje nosi.
Božje misli nikad nisu bile naše misli,
Božji puti nikad ne bijaše pakleni i naši;
svi mi smo se kao vrapci ispod strehe stisli
prije nego što smo krenuli ka nebeskoj paši.
Sad nas nose vali, vjetri, sunce koje prži, kiše,
sad nas svaki drhtaj kao koplje bije,
ali nas još uvijek onaj isti zanos kao perje njiše
i još uvijek neki Božji zaklon naša srca grije.
utorak, 26. prosinca 2017. 14:16:06
No comments:
Post a Comment
just do it