Neću zvonit' na sva zvona,
al' da nije boljelo me, jest.
Neću rušiti ni slovo s trona,
još ću više raširiti pest
jer ja drugo nemam
i drugačije ne mogu htjeti.
Još se uvijek na letove spremam,
vjerujem da mogu poletjeti
da ti mognem pokazati visove,
cvijeće plemenito iz divljina
i nikada osvojene klisove
gdje je istinska, bremenita tišina.
Znam da boli i da peče
svaka travka na kamenu hrapom,
ali mi je draže svako žeče;
hladit će me oblak svojim hlapom.
Kada stignem tamo gdje se vide
oči neba, haljine od pjene,
gdje se sokolovi cvijeća stide
i gdje svaka bura vene,
znat ćeš okuse od sreće,
od bogatstva čut ćeš tona.
Krv će pasti na to cvijeće,
iz nizine pjevat će ti zvona.
Ti ponesi u zapučku svome
sjeme staro, kao rosa mlado,
i posadi ga na pragu, Dome;
neka peče, neka boli rado.
srijeda, 20. prosinca 2017. 15:23:44
No comments:
Post a Comment
just do it