Svaki narod kao svaka duša,
svaka duša kao jedan dan
što ga mjesec brzo obasjava;
i dok noć nas nit ne sluša,
pod nebom se gradi stan
iz kojeg nam Porođenje prosijava
kao svjetlo-zlatna meka strijela,
poput svjetlosnoga vodopada
koji bliješti zrakom sve to jače,
što je više duša čista, bijela
od svih svojih vjerovanja, nada
od kojih i narodi svi zrače.
Ubila sam velikoga zločinca u sebi
istom kad je otkrila ga mučaljiva Tama
kojoj nudila sam svoje povjerenje,
da ne izdam poredak, da se ne uhljebi
u mom srcu kao vječna panorama
i da smaknem u začetku loše zrenje
i zbog toga što me je pokušala osuditi
kao živu sablast što po svijetu još harači.
Zar to nije moje zaduženje, moja kob,
krhko zlatno svjetlo što više pobuditi
sada kad se svijetom svaki dan zamrači
i gdje svak je svakom rob;
zar da izdam sebe, velikoga klanjaoca
istini i dosljednosti od početka?
Već odavno umirem na blagdane
mjesto da se sjećam Boga, Oca
i da slavim život svakoga svetka,
život svake duše da mi jutro svane
pa da vidim gdje se spustio taj trak,
gdje mi padine od zlatne strijele cvatu.
Među samim "pravednicima" sam korov,
ne znam kako dospjela sam u taj mrak,
ne znam zašto ipak svi žive u ratu,
ali znam da neću pobjeći u neki rov.
Radije ću slijediti i dalje onu strijelu
što me uvijek nosila u mojoj vjeri,
makar, evo, ja sam uzrok svega zla;
već sam dotakla i zoru zlatno-bijelu,
korov spade s duša u velikoj mjeri;
Marijina kruna već mi svijetli sva.
utorak, 5. prosinca 2017. 03:05:55
No comments:
Post a Comment
just do it