Događaj Isusa Krista

"Sve od Boga objavljeno, što nam se u Svetom pismu slovom čuva i daje, pismeno je utvrđeno dahom Duha Svetoga. Jer knjige  i Starog i Novog zavjeta u cjelini, sa svim njihovim dijelovima, sveta Majka Crkva na temelju apostolske vjere drži svetima i kanonskima zato što - po nadahnuću Duha Svetog napisane (usp. Iv 20,31; 2Tim 3,16; 2 Pt 1,19-21; 3,15-16) - imaju Boga za auktora i kao takve su samoj Crkvi predane. A pri sastavljanju svetih knjiga Bog je izabrao ljude koje je, u djelatnosti njihovih sposobnosti i moći upotrijebio, da - njegovim djelovanjem u njima i po njima - kao pravi auktori pismeno predaju sve ono i samo ono što on hoće (Dei Verbum, III/11)."


Biblijska se religija temelji na povijesnoj objavi.
U Bibliji je objava povijesno uhvatljiv događaj: njezini se posrednici znaju, njihove su riječi sačuvane, bilo izravno, bilo pouzdanom predajom. Vidimo da se objava razvija kroz petnaest ili dvadeset stoljeća, prije nego li dosegne svoju puninu u događaju Krista, objavitelja u najvišem smislu riječi.
Vjerovati za kršćanina znači prihvatiti tu objavu koja ljudima pristiže nošena poviješću (Dufour, str.720).

Od početka Bog često povjerava svoju objavu tradicionalnim putovima, različitim tehnikama kojima čovjek nastoji prodrijeti u tajne Neba: pretkazivanja, snovi, ispitivanja budućnosti i slično. Malo pomalo počinju se lučiti poruke što ih Bog šalje vjerodostojnim prorocima od poruka raznih praznovjerica, gatalaca protiv kojih se bore proroci i mudraci. Iskustvo proroka izražava se viđenjima i čuvenjem Božje riječi, a ta Božja riječ često tumači sama viđenja proroka i svećenika; često ta riječ dolazi bez popratnih viđenja i bez senzacija pa čak tako da proroci ne mogu reći na koji je način došla. Takvo je temeljno iskustvo koje je u Starom zavjetu značajka objave (Dufour, str. 721/722).

Mudraci se služe ljudskim razmišljanjem, razumom, rasuđivanjem kao Božjim darom jer svekoliko znanje proistječe iz jedne transcendentne Mudrosti koja nije nešto ljudsko, ona je način objavljivanja koji nastavlja proročki način.
Proroštvo se i Mudrost udružuju u književnost apokalipse koja znači objavljenje Božjih tajni. Ta se objava povezuje jednako s Mudrošću (Dn 2,23; 5,11.14) kao i s Duhom Božjim (Dn4,5 sl. 15; 5,11.14.). Riječ je Božja ona koja, nadnaravnom spoznajom, daje ključ za razumijevanje snova, viđenja i svetih tekstova (Dufour, str. 722/723).





Predmet Božje objave je uvijek religioznoga reda. Bog objavljuje svoje naume koji čovjeku zacrtavaju put spasa. On objavljuje i sam sebe da bi Ga čovjek mogao susresti.
Bog objavljuje pravila ponašanja, a predmet Objave su i ustanove Božjeg naroda, društvene, političke i bogoštovne; Bog objavljuje svome narodu smisao događaja što mu ih je dano proživjeti i, napokon, Bog postupno objavljuje tajnu "posljednjih vremena". Njegova je riječ obećanje. Otkriva budućnost Davidove loze (2 Sam 7,4-16), konačnu slavu Jeruzalema i hrama (Iz 2,1-4; 60;  Ez 40-48), nečuvenu ulogu Sluge-patnika (Iz 52,13-53,12) itd (Dufour, str. 723/724).

Bog objavljuje i samog sebe kroz ono što ostvaruje ovdje na zemlji, u ljepoti stvorenja, a na specifičan način u povijesti Izraela. Biblijska definicija Boga (Izl 34,6 sl.) nije plod filozofske spekulacije; ona proizlazi iz proživljenog iskustva. A ta konkretna spoznaja, produbljivana vjekovima, određuje stav što ga ljudi moraju zauzeti prema Bogu: vjera i pouzdanje, strah i ljubav, Božji stav koji dopunjuje ljudski stav. Bog je Stvoritelj i Gospodar, Kralj i Gospodin, ali prema Izraelu se također pokazuje kao Otac i Zaručnik te srdačna bogoljubnost čovjeka dovodi i do mistične prisnosti (Hoš 6,6).
Ipak, Gospodinovo lice nikada nitko nije vidio, imenima kojima se Bog predstavlja ne dohvaća se misterij Božjega bića. Izrael tako ne raspolaže Bogom kao što bi druge vjere i narodi raspolagali božanstvima. Bog ostaje u svojoj apsolutnoj transcendentnosti, makar ljudima omogućuje stanovit konkretan pristup svome misteriju. Ljudi su prosvijetljeni Njegovom Riječju, djelovanjem Njegove Mudrosti, posvećeni Njegovim Duhom. U posljednja vremena otkrit će se slava Božja i svako će je tijelo vidjeti (Izl 40,5; 52,8; 60,1). Vrhunska objava koje način nije unaprijed određen (Dufour, str. 725/726).


Božja Objava se usredotočuje u Isusu Kristu koji je istodobno njezin autor i njezin objekt. Prvo je sam Isus predaje svojim apostolima, potom je apostoli saopćavaju ljudima, a kasnije Crkva pod vodstvom Duha Svetoga. Potom Objava doživljava svoje konačno dovršenje kad se kod ljudi bude na spoznaju vjere nadovezalo izravno gledanje Božjeg misterija.

Kod sinoptika i u Djelima apostolskim Bog objavljuje preko činjenica, objavljuje riječima, objavljuje u Isusovoj osobi, objavljuje u Crkvi te u Objavi i djelovanju Duha Svetoga. Objava koju je Isus dao, a saopćuju je Njegovi apostoli i Njegova Crkva, ostaje još nepotpuna, ali najavljuje posvemašnju objavu koja će se zbiti na kraju povijesti. Tada će se Sin Čovječji objaviti u svojoj slavi (Lk 17,30; usp. Mk 13,26//), a ljudi će iz sadašnjeg svijeat prijeći u svijet koji ima doći (Dufour, str. 726-728).

U Ivanovom evanđelju je Isusovo očitovanje dostupno sjetilima i ima transcendentalan doseg. Ivan evanđelist, koji je vidio, čuo, ticao Riječ Života (1 Iv 1,1) ovako sažima smisao svog iskustva: u Isusu se očitovao život (1,2), u Isusu se očitovala Božja ljubav prema nama (4,9).
Ivanovo je Otkrivenje već po svojoj definiciji Objava (Otk 1,1). Ova knjiga se rađa iz susreta dviju jednako zajamčenih božanskih objava: one što je zgusnuta u Pismima, i objave Krista koji je Pisma ispunio. Vidjelac rasvjetljuje jedan drugim ta dva izvora spoznaje vjere i dodaje im zadnju dopunu. Kršćani usred svoje kušnje već gledaju u vjeri nebeski Jeruzalem, iščekujući da im se potpuno objavi (22,2). Tako objava Isusa Krista, koji "je isti jučer, danas i zauvijek" (Heb 13,8) baca svjetlo na svekoliku povijest svijeta, od početka do kraja (Dufour, str.728-731).


"4. A pošto je u mnogo navrata i na različite načine Bog govorio u prorocima, 'konačno, u ove dane, progovori nama u Sinu (Heb 1,1-2)'. Posla, naime svoga Sina, vječnu Riječ, koji prosvjetljuje sve ljude da se među ljudima nastani i da i h uputi u naunutarnije tajnosti Božje (usp. Iv 1, 1-18). Dakle, Isus Krist, Riječ utjelovljena, kao 'jedan od ljudi k ljudima' poslan, 'riječi Božje govori (Iv 3,34)' i dovršuje spasiteljsko djelo koje Mu dade Otac da ga izvede (usp. Iv 5,36; 17,4). Stoga, jer tko Njega vidi, vidi i Oca (usp. Iv 14,9) - sveukupnom svojom prisutnošću i pojavom, riječima i djelima, znacima i čudesima, a osobito svojom smrću i slavnim uskrsnućem od mrtvih i konačno poslanjem Duha istine - On objavi daje puninu i dovršava je te božanskim svjedočanstvom potvrđuje: Bog je s nama da nas iz tmina grijeha i smrti oslobodi i na vječni život uskrisi.
Kršćanski, dakle, raspoređaj spasenja (ekonomija), kao novi i konačni savez, nikada neće minuti: nemamo više očekivati nikakvu javnu objavu prije nego što se u slavi pojavi naš Gospodin Isus Krist (usp. Tim 6,14 i Tit 2,13). - Dei Verbum; iz Dogmatske konstitucije o božanskoj objavi, II. vatikanski koncil, I glava, redak 4)." ‎četvrtak, ‎28. ‎prosinca ‎2017. 16:57:22