Uzdah

Kad su ljudi strahovali za živote,

gazio si stopama jezerske vode,

a sada se meni opet pjesma ote:

sada stope Ti po oblacima hode.

“Ne bojte se, ja sam” rekao si njima,

a ja znam da opet čuvaš moje snove.

Bliže došao si sada i meni i svima,

opet od nas strašljivaca stvaraš ljude nove;

opet uzlaziš iz pusta groba mojih grudi

da mi dođeš u nosnice kao životni dah,

da se opet moje srce za Tebe probudi

i da nestane mi onaj moj zemaljski strah

kojim sam se bacala na Tebe drvljem

jer sam grešnik bez Tebe za vijeke,

posuta sva glinom i zemaljskim mrvljem,

sastavljena kao blato neke mutne rijeke.

Bez Tebe sam ništa i ne mogu ići

prema nebu što ga vijekom gledam,

a znam dobro da na nebo neću stići

ako sva ovakva Tebi se ne predam.

Sada uzići ćeš Bogu našemu i Tvome,

kao Kralj svih pravednika sjedit ćeš mu zdesna.

Glineno mi srce što ga grijesi moji lome

bit će za Tvog Duha komora pretijesna.

Ne bojim se jako jer znam da si Ti;

čitava života slijedio si moje stope,

otkrio mi da sam ipak ista kao svi:

moje srce Tebe kao krivca prope.

Znam da uvijek ćeš me dočekati,

ali željela bih zaliti Te pokajanjem

jer se ne znam neba našeg dočepati;

daj da budem blizu uzdahu Ti najmanjem.

13.04.2016.  07:50