Ne privređujem, ali radim. Radim kao posljednji Mohikanac, radim probne rokove besplatno. Kad mi dojadi pučka kantina, javim se na prozivku kod Zelene tržnice gdje ima fina krumpira za malo kuna. Onda mi ostane nekoliko lipa, a to zbrojim s onom pet ambalažom i - evo još i vina. Šećem Sljemenom ili Maksimirom, odem do Tunela ili na Mirogoj i nitko mi to ne može ukrasti. Živim u rodnom gradu, umrijet ću vjerojatno negdje u blizini, uskrsnut ću s Isusom. Sve sam učinila što je bilo u mojoj moći i ne mislim s time prestati. Uporno se s vremena na vrijeme dokoturam do neke firme i nađem poslić koji nije plaćen, ali to se ne zna dok se ne iskuša. Za svaki slučaj.
Ponekad me zahvati šiza. To je ono kad se jutrima ponadate da ste u istoj državi u kojoj ste zaspali i kada ste uvjereni da točno znate naziv i matični broj svojega Poslodavca. Poslije čujete da je to izbrisano nekim čudom i nitko vam ne vjeruje da ste se zaposlili kod jednog Poslodavca, a dobili otkaz od nekog drugog, svi misle da ste bedak i da ste zaslužili otkaz i gladovanje. Nitko nema plaću, ali svi misle da ste vi i zaslužili da ne dobijete plaću dok se oni drže veoma zaslužnim višim bićima, a s nekom istom plaćom kakvu ste vi odbili u zadnji čas jer niste željeli postati ovisnik o plaći. To je zato što furate onu filozofiju da rad i plaća nemaju veze jedno s drugim, čovjek koji nešto radi, radi to zbog svoje dobre volje. A plaća je ono što vam zabilježe da si operu neke ručkove. Proizvodnja i kreativnost se ne mogu nikakvim sredstvima platiti. Nitko vam ne može platiti što idete dirinčiti umjesto da odete do Sljemena u šetnju. Vama je isto, ali radi onih koji trebaju vaše ime da vam pripišu neka sredstva kojima peru ručkove vi odete malo na posao. Iz čiste radoznalosti.
Kakve to veze ima sa šizom? E, pa šiza me primi kad vidim da narod još uvijek spava u zimskom snu. Ljudi se nadaju i čude se kako to da ona krv, znoj i suze nisu profitabilni. Pa, kakve to ima veze???!!!
Odakle je potekla ta ideja da čovjek može izroditi sebi blagostanje ako puno radi na silu, to jest ne radi zbog svoje dobre volje, radi proizvodnje i kreativnosti nego dok radi, osjeća kako mu raste pouzdanje i dostojanstvo, a onda očekuje da će mu taj rad donijeti neki drugačiji plod u obliku određene svote novaca i - dostojanstvo mu naglo pada. Pa, normalno da je nezadovoljan. Koliko to novaca na računu i u kešu bi meni bilo dovoljno? Nema te svote. Uvijek mi je premalo i preslabo. Odakle mi uopće ideja da svoje plodove i rezulatate svoje proizvodnje zamijenim za puki novac koji dajem institucijama?
Pa zašto onda uopće raditi? Zar ljudi zaista misle da rade zato da bi privređivali?
29.04.2016. 18:44
No comments:
Post a Comment
just do it