Sretna
sam što imam svjetla i mogu promatrati izmjenu dana i noći, svjetla
i sjene.
Sretna
sam kad mogu osluškivati zvukove, čuti glasove i kada vlada mir i
tišina.
Sretna
sam kada mi je toplo ili također kada mi vjetar osvježava lice.
Uz
te sve dodire i pomoću njih doživljavam okolinu, ulazim u svoju
vlastitu stvarnost i stvarnost utječe na mene.
Sretna
sam kada se sjećam svjetla, zvuka i raznih dodira, prebirem uspomene
koje me upućuju na to da dodirivati i spoznavati znači živjeti i
susretati.
Ili
još više, to znači imati Boga u svojoj blizini.
To
znači razveseliti se Bogu u sebi, u svojim spoznajama.
Sjetiti
se uslišanja, pamtiti znakove raspoznavanja, dobro čuvati uspomene
i sjećanja na komunikaciju s Bogom koja se sastoji od ispovijedanja,
novih spoznaja i prošnji, od mira, radosti i povjerenja pa to sve
imati na umu, držati u sebi, to je velika moć, to su oni jako
značajni susreti.
Sjećati
se Boga, uvijek se sjećati spoznaja, dodira, zvukova, svjetla znači
uvijek biti pripravan na druge nove spoznaje, one koje se bez
iskustva ne mogu naučiti, razumjeti, upamtiti i iskoristiti, one
koje ti prikazuju ovaj svijet s malo udaljenije pozicije i one koje
ti komuniciraju kvalitetu istinskog života, istinske postojane tihe
sreće.
To
iskustvo stvarnosti bilo bi krnje bez Boga i ne bi gotovo nikada bilo
korisno nikome. Živjeti u svjetlu i suzvučju, dodirnuti tako
opipljivo i spoznavati neopipljivo uvijek može poslužiti za
stvaralaštvo, za sreću i dostojanstvo, za dragocjene susrete, a sve
to zato da se čovjek nađe na Golgoti, prezren, ismijan i odbačen;
da doživi onaj nezaobilazni fenomen muke, boli i patnje i to u malo
većoj mjeri nego inače i u puno većoj Milosti koja te osposobljava
da spoznaješ istinitost neophodnosti patnji u životu i svijetu.
Čovjek
bez tog iskustva odbačenosti ne može naučiti i upamtiti kako
susreti s ljudima nikada ne vrijede tako mnogo kao susreti s Bogom, a
Bog je odlučio solidarno s ljudima patiti jer ljudi su odlučili
susretati jedni druge kao muhe bez glave, bez Boga. A to boli, takvi
susreti bez spoznaja i bez pravoga iskustva donose neizvjesnu
prazninu koja boli, a lijek joj je bol i muka Isusova, muka Boga koji
je Život pravi života i duše ljudske.
Život
je dug, a sjećanje tako kratko, toliko slabo da stane u neku kutiju
s fotografijama, suvenirima i bilješkama koje se pregledavaju svaki
dan i spoznaju u okvirima jednoga popodneva.
Zašto
ponavljati nešto ako iz toga ne proizlaze nove spoznaje o životu,
ljudima i svijetu?
Zar
ne bi bilo puno bolje susretati Isusa u Svetom pismu, u Njegovom
rodnom Betlehemu, u Njegovom krvavom Jeruzalemu, u svome tužnom srcu
i u svojim beznadežnim uspomenama, razgovarati s Njim i slušati o
vječnome rajskom životu i neprocjenjivom bogatstvu kojime je Isus
platio naše živote, sjećanja i susrete? 10.10.2019. 03:19