Kad mi nisu vjerovali

Kad mi nisu vjerovali,
rekli su mi da sam dijete;
kad mi nisu vjerovali
da su moje ruke spete;

kad mi nisu vjerovali
da sam ozbiljna do srži;
kad mi nisu vjerovali
da me samo nebo drži;

kad mi nisu vjerovali
da mi caruje tu tama;
kad mi nisu vjerovali
da bih htjela biti sama;

kad mi nisu vjerovali
da osjećam njine tajne;
kad mi nisu vjerovali
da su prilike im sjajne;

kad mi nisu vjerovali
da mi žlica nije zlatna;
kad mi nisu vjerovali
da je lisnica mi blatna;

kad mi nisu vjerovali
da ja mudrosti sam znala;
kad mi nisu vjerovali
da sam često duše krala;

kad mi nisu vjerovali
da je istina što velim;
kad mi nisu vjerovali
da ja samo ljubav dijelim;

kad mi nisu vjerovali
da sam uvijek bila pozitiva,
zašto bi mi vjerovali
da sam gledala u Boga živa?

Zašto bi mi vjerovali
da me nije bilo strah;
zašto bi mi vjerovali
da je vječan svaki dah;

zašto bi mi vjerovali
da je važno samo jedno;
zašto bi mi vjerovali
da se nisam osjećala bijedno;

zašto bi mi vjerovali
da je značajna finoća;
zašto bi mi vjerovali
da je mrtva svaka zloća;

zašto bi mi vjerovali
da su neki mrtve zvijeri;
zašto bi mi vjerovali
da su samo neki vični vjeri;

zašto bi mi vjerovali
da sam nesretna zbog njih;
zašto bi mi vjerovali
da je moje srce Božji stih;

zašto bi mi vjerovali,
Bože blagi, da si rekao mi sve;
zašto bi mi vjerovali
da se u samoći lakše mre;

zašto bi mi vjerovali
da ja nisam licemjerna;
zašto bi mi vjerovali
da sam sveg života vjerna?

Zašto bi mi vjerovali
da me, osim Tebe, nitko ne bi; 
zašto bi mi vjerovali
kada nisu vjerovali Tebi?
‎13. ‎kolovoza ‎2018. 00:07:35

Kuća ljubavi

Ako te ikada nekako izgubim,
a da ne znam naći pravi put,
stat ću tamo gdje su stare breze,
gdje si pustio me da te ljubim
pa da pobjegnem pod skut
one lepršave noći, prohladne od jeze.

Kamena će stijena govoriti
isto ono što je srce moje znalo,
da ti Bog je oduzeo mene;
ledene će suze romoriti
kao da je isto ono moje srce palo
poput mukla daha iza stijene,

točno tamo gdje se nalazio stup,
potporanj za ljubav što je prva bila,
odmah pokraj srca tvoga uzburkana
kojemu kraj mene ostao je trup;
slijepa sam ga prigrlila
i postavila u grudi, ušuškana.

Sigurna sam da još svoje srce nosim
kad u grudima mi ovo tvoje zatreperi
i kada me nešto malkice zaboli;
znam da tada osjećajem tebe kosim,
da se izgubljena moja srž pepeli
jer i tvoja duša tada Boga moli.

Ako me ikada nekako izgubiš,
a da dobro znaš pronaći put,
stani samo pored one prazne klupe
gdje sam pustila te da me ljubiš
pa se samo malo stisni u njen kut
dok ti sjećanja sva ne nahrupe.
‎12. ‎kolovoza ‎2018. 21:27:0

Trgovci riječima

Ne mogu postati dobra vila,
anđeo miline, zvijezda sjajna
kad sam uvijek grešna bila
i naučila da svijet je tajna,

a Bog da je jedini mi spas
jer ja drugo nemam, niti svijesti,
niti neka traga, neki glas
kojemu bih mogla do haljina sjesti.

Čovjek se ne rađa zloban ili zao,
ali kad ga takvim Bog načini,
otvrdne mu srce jer je pao,
tada uzalud su dobri čini

koji nisu srcem procvjetali.
Samo Kruh Života i Duhovno Piće
nikad meni nisu zasmetali.
Samo tada moje srce ljubi, sviće

poput najljepšega jutra slatka,
samo tada moja svijest postoji,
kao kamen hladna, kao kamen glatka;
samo tada svi su prijatelji moji.

Svijetu ne volim se smiješiti,
a trgovce najradije od sebe ja tjeram;
nikada se neće ta jednadžba riješiti.
Krivi papir uvijek ja poderam,

lošoj riječi ne dam da se izgovori:
razne duše pamte ih i slušaju,
kao neki znatiželjni stvori
pa im lako dođe da ih kušaju.

Riječ je jaka, jača je od osjećaja
preko kojih nastoji se, zla, uvući
poput malog crva iz drugoga kraja
pa se onda čini da je stigla kući.

Nije važno da li netko plače
već je važno ono što govori, sriče.
Loše riječi glasne su i jače
nego tihe duše koje ljube priče.
‎12. ‎kolovoza ‎2018. 17:22:03

Baština

"5Ja sam trs,
vi loze.
Tko ostaje u meni i ja u njemu,
taj donosi mnogo roda.
Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa."
Evanđelje po Ivanu, glava 15, redak 5


Od kad su me napustili vali
ova svijeta, tako razvratna i vrela,
anđeli me više puta zvali
da načinim hram od svojega tijela

jer bez toga, kažu, nemaš niti priliku
progledati, da ti oči se razbistre
kako mogao bi naći obrise svom liku,
kako bi ti ruke bile čiste.

Da u meni srca pročišćena nema,
zar bih anđelima stigla ja na vrata,
zar bih znala kakva anatema
visi teška oko moga vrata?

I da sto puta se ja posvetim,
uzalud bi bilo, ne bih razbistrila oči.
Da mom Bogu slavnom prijetim,
zar bi progledalo srce što se moči

kada god moj Bog to hoće?
Jedan pogled, samo jedan, puno znači,
kratak, a bremenit  kao zrelo voće;
koliko tek gledanje Života zrači!

Tako umrljana, nespretna i grešna,
ova duša prepuna je loših dana
u kojima sva je bila neuspješna
ma koliko da je bila nesputana,

ma koliko da je upirala truda.
Svašta se naučilo od svijeta
i pod kožu zašlo tijela luda
koje ne odustaje od svoga leta

jer ga Onaj Jedan uvijek prati,
prestigne i preduhitri,
samo da se duša k sebi vrati,
da zasvira Bogu na nebeskoj citri.
‎11. ‎kolovoza ‎2018. 21:11:03

Simbolika

Pod plamičkom rascvjetale svijeće
vidim jezero od voska što se plavi.
Samo malo potrebno je još do sreće,
samo časak da se Anđeo pojavi

jer ta svijeća stvarno sva je narančasta.
U daljini nebo svijetlo je od bljeska,
poriče mi noćne sjene od oblaka tmasta,
a na zidu drhtava se svjetlost ljeska.

Povjetarac u vrućini svijeću bi ugasio
da mi nije Križ na zidu, da mi nije Anđela
koji pripovijeda mi o svemu što je spasio
kad je navaljivala tu horda cijela.

Nevolje su uvijek s nama i zli dusi prate
svako stvaralaštvo, svaku novu riječ
jer su načinjeni da zbog sreće pate,
da zbog stihova i riječi svi problijede kao kreč.

Zato Anđeo će pisati mi sroke
na nebeskim knjižicama što ne trnu.
Dok sam brljala papiru vremenite toke,
Anđeo na moju dušu pogled svrnu

pa me zabilježi tim plavkastim slovima
na tom nebu kao dušu zelenu i plavu
koja diše olakšanjem pod vrelim krovima
i na noćnom povjetarcu hladi glavu.

Simbolika boja nastade mi spontano i poganski,
narančasta je za srce, a plava za led.
Što je Anđeo zapisao, to je jezik stranjski,
da je noćas ova duša slatka kao med.

Ipak, svijeća se ugasila u jednom trenu,
mrak je dubok nastao kakvoga ne pamtim.
Anđeo mi doda drugu svijeću, crvenu i rumenu,
ona je simbolika za ljubav kojom plamtim.
‎10. ‎kolovoza ‎2018. 22:35:42

Počasni čuvari

Misal po zakonu rimskog dvora

Moja drevna zemlja, čitav puk
k'o da nema pojma o hrvatskoj svijesti,
otvorenom umu što načinio je velik luk
kada god je poželio svetu braću sresti,

bilo gdje i bilo kakav bio povijesni čas.
Stotinama godina um taj živi, stvara
iako ga nigdje nema, ali ima nas.
U tom duhu domovinskom progovara

stari pjesnik, svjetski, djeva mlada, bistra
poput jezera i mora što se sjaje
usred neba široka i otvorena, čista;
u kom' svako dijete nadahnuće daje.

To je um što ne može se raseliti
jer ga uvijek posvud ima, nije rob
što čamio bi, težio se razdijeliti
već je iskričavo srce koje nema grob.

Moja matična je domovina kao sva u bijedi,
sva u strahu da je ne pokori
država nepostojeća kakva nit' ne vrijedi
i za kakvu nikada se ovaj um ne bori.

Valjda tako mora biti u životu,
tu je rijetka duša koja ovdje teren brani,
spomenike, izvore kulture ili nebesku divotu,
počasni čuvari, nevini i izabrani.

To je stado malo janjadi premile
i bez neke veće greške koja bi zasmetala;
i nebeske ptice, i planinske vile,
bezbroj čeljadi što svakome bi meda dala.

Neviđeno i prekrasno što ga čuvam blago
uglavnom je nevidljivo prostom oku.
Lepršavo, neuhvatljivo i srcu drago;
ono ima ime, duha, istinu duboku

koja se prepoznaje samo od žestine
kakvom čuvaju je ti stanari,
podzemni i zemnici, anđeli od Istine,
nebesnici koje krase izuzetni dari.
‎10. ‎kolovoza ‎2018. 10:10:10

Missale Romanum Glagolitice

Misal po zakonu rimskog dvora ime je hrvatskoga glagoljskoga prvotiska tiskan 1483. godine, točnije, 22. veljače 1483., kada je, prema podatcima tiskanje bilo završeno. Misal je otisnut samo 28 godina nakon dovršetka Gutenbergove četrdesetdvoredne Biblije. Činjenica da je misal tiskan na hrvatskom jeziku i glagoljicom, svjedoči o društvenom, gospodarskom, kulturnom i intelektualnom potencijalu Hrvata u drugoj polovini XV. stoljeća. 

Sjećam se

Ako i  jesam zaboravila sjaj, sjećam se tuge
što je stidljivo hrupila ispod očnih kapaka,
dubokih zjenica bez šarenila nestale duge
što se sakrila iz oka zbog prepunih oblaka;

sjećam se pognuta ramena kako zdvaja
pod sunčanim žrtvenikom što je blijedio
i nježnih ruku, uvijek željnih zagrljaja,
koji je samo širinu teških nebesa slijedio.

Sjećam se riječi, ako zaboravljam sreću
i mirne valove što su zatreperili naglo;
prepukla glasa bez daha zaboravit neću,
disanja što se pred naletom vjetra saglo.

Ako i ne pamtim lupkanje kišnih kapi,
sjećam se da je srce bilo na pola otkucaja;
sjećam se crne povorke i rake što zjapi,
sjenki tromoga hoda i gesta oproštaja.

Ipak znam nekim komadićem razuma,
kojim se i sada jedva jedvice služim,
da postoji svjetlost iznad zemaljskoga huma 
kada ruke sklopim i k nebu ih pružim.
18.03.2015. 08:40