Božanski vrtovi

Čežnjom svojom dozivam Te,

a Ti me ne puštaš dalje;

svojom poputbinom sakrivam se

da me ptice ne zakralje

jer bih propala u tome lugu

bez Tvoje blizine strasne,

vrtjela bih se u krugu

gdje bih gledala u grijehe jasne,

zlobu što me k sebi vuče,

znatiželju moju vapi

dok mi zemlja stope tuče

da mi snagu iskasapi.

Ne, ne želim kraljem biti;

makar znam da Tvoja milost boli,

ja nju ištem jače odrediti

jer u milosti se samo voli.

Život ima drugu svrhu

koja mijenja njemu bit i stil,

dovodi ga k samom vrhu,

tamo gdje se dobiva azil

za zrelosti života, srca, uma.

Zbilja čini se iskustvom

kao kamen starog druma

što se čini cestom pustom,

a u stvarnosti je pravi trag do cilja.

Nema kod Tebe ni raskrižja, ni stranputica,

čak to nije ona nekadašnja zbilja

što sam određivala je pjesmom ptica

nego to je sada ravna crta

na kojoj susrećem novosti, iznenađenja.

Makar mi je pamet jako tanka, krta,

znam da visim zbilji Proviđenja.

Moje oružje su molitve i posti,

želja jaka izbjeći taj pakao

makar anđeo me Mukom gosti,

usne moje žeravom je dotakao.

Znam da moram k Tebi stići,

Ti si dio moj u zemlji živih stvora;

znam da moram smjerno prići

dok mi vjetar nudi riječi odgovora:

“Nikad ne znaš, slabi putniče,

što te čeka, kamo stremiš;

na sred puta cvijeće niče,

čak i kad se naoružaš i opremiš”.

Vrtovi su Tvoji milostive ruke

čiji mač mi samu dušu sad probada,

ali ljubav uvijek jača je od Muke

kao ljubav majke koja mojim srcem vlada.

30.07.2016. 12:01

Na klinu nevjere

Gledam kapi pota krvavoga

za sve spase na tom svijetu

i za život srca moga

što se poti kao dah u letu

srećom blagom i lahorom mekim

jer je pot me taj otkupio,

jer me Tvoje rane načiniše nekim

kom je mač prokletstava otupio;

svaka rana Tvoja dopire do srži

pa i potnja mučna protiv moga straha

koji mene dira, Tebi dušu prži,

meni život daje od udaha do udaha.

Izabrani Sine ljudski ponad mene,

jedini si Stvoriteljev dah i kretnja

koja poništava moga straha sjene

i od koje nestaje mi svaka prijetnja.

Prva rana Tvoga tijela

nevjera je bolna, strašna, preduboka

što se lomi, klizi preko Tvoga čela

kao klin u kosti, kao krvca posred oka.

Ona uzrokuje najstrašniju patnju,

teško pada kao smrtni udar,

uzima si vječni pakao za pratnju,

od nje stradava i jak, i lud, prokleti i mudar.

Kada probada Ti kožu, meso, rebra

onaj klin o kojem Ti si htio visjeti,

ja na sebi nosim klinove od srebra,

vjeru što me na Te uvijek sjeti.

Kada stojim blizu ispod toga Drva,

dok po meni lije Tvoja krv i voda živa,

znam da vjera mora uvijek biti prva,

znam da nevjera je Muci Tvojoj kriva.

29.07.2016. 17:10

Kakva čast!

Ja na pustom otoku, okružena krokodilima

radi kojih Bog me ovdje postavio,

kao barometar služim filofilima

da bi znali zašto me je ostavio,

zašto uvijek imam nešto protiv.

Eto, zato što sam puna zala

iako je samo ljubav meni motiv,

jer sam takva ja na zemlju pala.

Odbacivanje je bilo jedino mi pravilo;

šutjela sam prepoviše dana,

a sada me ništa ne bi zaustavilo,

riječi pljušte sa svih strana,

pogrde i psovke, iživljavanje i zloba.

Iz mene izlaze samo izražaji

koji rađaju se poput onih doba

kada sazrijevaju razni opažaji,

kada olovo se pretvara u zlato.

Zato volim lijepe stihove,

ali često prodire i blato

što ga krvnicima nose stope njihove.

Pretvarati riječi, to je moja profesija,

ona ružna postane mi sjajna.

Ova pjesma moja je konfesija,

a što iza toga stoji, to je tajna

koju samo srce moje zna i Bog.

Ja sam kronična bolesnica,

ali mnogi još ne vidi jada tog

jer sam Božje Riječi službenica.

Tako mržnja postaje mi sreća,

tako mir mi nastaje od ljubomore.

To je Bogu zasluga najveća,

zbog toga me anđeoske svite dvore.

Od kada sam čula Uskrsnuće,

neprekidno pijem na tom potoku,

hvalim Ljubav, službenike njene vruće,

postala sam novi stvor na otoku.

29.07.2016. 03:16

Kakva čast

Ja na pustom otoku, okružena krokodilima

radi kojih Bog me ovdje postavio,

kao barometar služim filofilima

da bi znali zašto me je ostavio,

zašto uvijek imam nešto protiv.

Eto, zato što sam puna zala

iako je samo ljubav meni motiv,

jer sam takva ja na zemlju pala.

Odbacivanje je bilo jedino mi pravilo;

šutjela sam prepoviše dana,

a sada me ništa ne bi zaustavilo,

riječi pljušte sa svih strana,

pogrde i psovke, iživljavanje i zloba.

Iz mene izlaze samo izražaji

koji rađaju se poput onih doba

kada sazrijevaju razni opažaji,

kada olovo se pretvara u zlato.

Zato volim lijepe stihove,

ali često prodire i blato

što ga krvnicima nose stope njihove.

Pretvarati riječi, to je moja profesija,

ona ružna postane mi sjajna.

Ova pjesma moja je konfesija,

a što iza toga stoji, to je tajna

koju samo srce moje zna i Bog.

Ja sam kronična bolesnica,

ali mnogi još ne vidi jada tog

jer sam Božje Riječi službenica.

Tako mržnja postaje mi sreća,

tako mir mi nastaje od ljubomore.

To je Bogu zasluga najveća,

zbog toga me anđeoske svite dvore.

Od kada sam čula Uskrsnuće,

neprekidno pijem na tom potoku,

hvalim Ljubav, službenike njene vruće,

postala sam novi stvor na otoku.

29.07.2016. 03:16

Posljednji sud

Pjevam da ti o čudima pišem

što ih ne zna srce pojasniti

makar neprekidno svete crte rišem,

makar čuda srce nije htjelo sniti.

Čudo je što živimo baš mi,

čudo naša vječna duša krije;

samo nije čudo što smo predodređeni

Riječju što nam u grudima bije

ritmom ujednačenim i vedrim

kao kada ptica poskakuje,

sukobljava se sa strujama i vjetrim

kada ritam sveti začuje.

Da mi znamo kako pakao je tijesan,

nikad ne bismo se rata laćali,

nikada nam dah naš ne bi bio bijesan

već bismo za druge život plaćali.

Samo onaj zna sve koji ljubi,

zna da vezan je za srca druga

i da s drugima svoj život gubi,

i da svima svijetli samo jedna duga,

samo jedna nada je u spas:

ako živi samo jedno srce malo,

život raste za sve nas,

inače je srce u pakao palo.

Brvno nalazi se samo u svom oku,

trunčice se ne čiste drugačije;

nitko drugi nije u tom toku,

nitko drugi nad paklom ne bdije

osim tebe koji tražiš rata,

koji želiš pristići u blagostanje

pa se dižeš iznad svoga brata

koji od tebe je dužan manje.

Znaš li da si kriv za sve,

sve što čuješ ili gledaš?

Vjeruješ li u te odgovore

ili srce svoje Bogu ne daš?

Sam si uzrok svega zla,

sam o zlu tom naokolo vičeš

da podijeliš svu težinu tereta

s kojim liježeš, s kojim kličeš

da je mir za tebe stvoren,

da je samo tebi pravda znana.

Tebi takvom je zatvoren

put što vodi iz bezdana.

Kad bi htio poslušati

nade svoje i svoj tihi glas,

uspio bi okušati

za sve ljude vječni spas.

28.07.2016. 20:59

Slavlje čiste duše

Sada već se borim stići žurno

na sve dužnosti svih ovih dana,

već te molim da ne živim burno,

barem ne u svjetlu stana

već u svjetlu srca svoga

koje k Tvome prijestolju se miče

gdje Te gledam Krista, čovjeka i Boga

kojem duša moja kliče.

Ti me putiš, Ti me dobro znaš

jer su jasna sva Ti moja htijenja,

koja već u sjemenu predviđaš,

kao sva raspoloženja.

Ti me opravdavaš, zagovaraš,

Ti mi daješ svu slobodu volje

od koje u meni želju stvaraš

da Te, Boga ljubim bolje

i da Ti pokažem svoju dušu.

Tu si nestrpljiviji od mene,

želiš vidjeti me kao djeverušu

koja trga svoje mrene

da bi lakše Ti pokazala

sve što znaš da otkriti je teško:

da li Te je duša ta prokazala,

da li zagrizla je srce resko

sa svom jakošću te čežnje, vjere;

da li zagrebla je površinu

koja obećava ljubavi bez mjere,

da li grijesi njeni minu.

Evo sada, moje Nebo plavo,

one zvonke molitve što zove,

koja pita da li ljubim pravo,

koju moje misli, ruke love

u dubinama tim istim

gdje susreće ponajveću Tvoju žeđ:

samo da si dušu ja očistim

i da takva budem sveđ

da Te mognem uvijek slaviti

za to malo vječnosti što kušam,

da Te uvijek mogu ja pohvaliti

jer Te ljubim, jer Te slušam.

28.07.2016. 02:43

Prelet na vjetru

Duga je noć,

još su duži ovi ljetni dani

kada ištem Tvoju moć

da mi dušu rasprostrani

pa da vidim bolje, više,

da pogledam jasno, jače

kroz to nebo što se njiše

i kroz ovo gusto drače.

Molim Ti se za potrebe

na tim sparnim klecalima

dok me vjetar blagi zebe

da pronikne jecajima

srce moje kao izvor

ovih molbi i zaziva,

da načini jasan izbor

prošnji stvarnih naziva.

Ne sjećam se svega,

pamtim da me tište

sparne staze bijega

pa Te srce izlaz ište.

Već se gušim,

već osjećam teret

jer sve staro rušim

i pripremam prelet

preko svake jame, blata,

preko lokve preogromne,

stvaram sebi ptičja jata;

moje pripreme su pomne.

Znam da Ti me pozva

pa Te molim snagu,

pa Te vjetar dozva

kroz tu zoru blagu

da mi budeš Pokretač,

da me držiš nad prostorom

kojega sam preletač;

da mi budeš potporom.

Vjetrovi će Tebi reći

što mi duša zaboravlja

pa pomozi srcu prijeći

sve što za sobom ostavlja.

26.07.2016. 05:00