Thursday, December 17, 2015

Siva golubica


Već sam četiri dana dugih ja bez tebe,
jedna noć, a četiri sunca.
Po mom oknu već i vrana grebe,
ne miče se oknu niti jedna unca.

Čvrsto zatvoreno okno vidi dalje
nego što bi i najfinije staklo.
Vidim jasno otvorene ralje,
a ne marim je li me dotaklo.

Da li mi to umiremo ili tek smo živi,
zar me nije okušala Stijenka
kojoj srce sveđ se i u vijeke divi?
Tko to traži još od mene plijenka?

Guja li je u njedrima ovim,
slaba njojzi podvala i mamac
jer i ja po morima plovim,
jer mi okno moje moj je jamac.

To je mjesto sive golubice
što se kiti ogrlicom od crnine.
Nju ne zovu niti pticom,
nitko ne zna njine poputbine

do li srce moje što u glasu šuti.
A taj glas je Boga vječitoga.
Njegovi su naši skuti,
Njegova je molba stroga

bez koje ni mene ne bi bilo.
Što se trzaš, zlato moje,
što se tebi noćas snilo?
Tvoji snovi moju sudbu kroje.
17.12.2015. 16:59



Lijepa li si


Vila Velebita
Oj ti vilo, vilo Velebita,
Ti našeg roda diko,
Tvoja slava jeste nama sveta,
Tebi Hrvat kliko:
Ti vilo Velebita,
Ti našeg roda diko!
Živila, premila,
Živila, premila,
Živila, oj premila,
Ti vilo svih Hrvata!
Velebite, vilovito stijenje,
Ja ljubim tvoje smilje.
Ljubim tvoga u gorici vuka,
I onoga - Ličkoga hajduka.
Ti vilo Velebita
Ti našeg roda diko!
Živila, premila,
Živila, premila,
Živila, oj premila,
Ti vilo svih Hrvata!

BOLESNIK Moj sokole, čistog, bistrog oka, U nizinu gledaš sa visoka. Prije nego što osvane zora Zaputi se k meni preko mora. Bolestan sam, treba mi pomoći Pa se nadam da ćeš brzo doći. Donesi mi ljekovitog bilja, Kod tebe ga ima izobilja. Od levande, ljekovito ulje, Velebitske ive i kadulje. Ako čuješ da potrebno nije Ti donesi sjeme degenije. Po mom grobu gledaj posijati, Pa se opet u Velebit vrati. Kad procvjeta moja degenija, Tuđa zemlja bit će mi toplija. Frane Brkić V.

U braku s Isusom


Često ljudi, muškarci i žene, između sebe načine sporazum u svojoj međusobnoj ljubavi, odnosno vjenčaju se i daju si neka obećanja o ljubavi i u dobru i u zlu. No, je li to zaista sporazum, nagodba ili ljubavni dogovor? Možda se takve osobe žele vjenčati kako bi imale neku sigurnost u partnera/icu, sigurnost u njihovu ljubav, a možda još više teže sigurnosti u svoju vlastitu ljubav. Te sigurnosti može biti da nikada nema. Kako će me obitelj ikada voljeti tako sigurno kao što ja volim nju? Kad se dvije osobe vole, takva se pitanja ne postavljaju. Čemu onda još dodavati sporazum?
Bog naš, Gospodar nad vojskama načinio je savez sa svojim vjernima. U tom savezu sam Bog obećava vjernost i pečati ju svojim životom i smrću, krvlju i riječju. Bog jamči za sebe i zove sve umorne i žedne, i svakoga posebno u zajedništvo s Njim. Isus ljubi i gotov je to posvjedočiti uvijek kada vjernik očekuje ili ne očekuje. Vjernik ne mora svjedočiti, dati svečano obećanje ili proliti krv za taj savez jer to Isus sve čini umjesto vjernika. I uvijek jamči. Jamči za svoju ljubav i uvijek zove k sebi. Nikada ne kaže nikome da ne mora ući u zajedništvo s Njim. Nikada niti ne kaže nekome da taj mora ući u zajedništvo Božje ljubavi. Dogodi se da je taj ulazak u zajedništvo uvijek nešto novo, nešto drugo ili da je to uvijek ponovni savez, savez koji se neprekidno događa iz početka. Čovjek prekrši savez taj puno puta i puno puta se Bogu vrati. Bog svojega saveza nikada ne krši. Nikada ne pogazi svoju riječ.
Jedino sigurno vjenčanje je vjenčanje između muškarca, žene i Boga, jedina jamčevina i sigurnost za ljudska bića koja se sama u sebe ne mogu pouzdati. I što si bliže Bogu, to te milost Njegova bolje obasjava.


Magareća klupa


U našem razredu nije bilo nikada isključivanja s nastave. Ako je tko bio nestašan, morao je sjesti u jedinu slobodnu klupu u učionici. To je bila zadnja klupa, odnosno radni stol za kojim bi obično postojala dva stolca. Ta zadnja klupa bila je obično u srednjem od tri reda klupa koje su bile dovoljne za čitav razred učenika osnovne škole, a takvih razreda je bilo često više od pet grupa po četrdesetak djece.
Tja, bilo je dovoljno školskih ustanova, državnih.
Nismo nikada kao učenici morali učiti što govorimo, a kasnije niti pribojavati se da nam ne omakne neka pogrešna riječ zbog koje se netko mogao uvrijediti. Sve se svodilo na osnove dobroga i lijepog ponašanja; pristojnost, urednost, iskrenost i slično, a učiteljice su bile požrtvovne i pune ljubavi dok su učitelji bili malo strogi prema dečkima, a ljubazni prema djevojčicama. Za sve je bilo mjesta.
Politički predmet je bio samo nadogradnja onoga što se učilo u svim drugim predmetima.
Svaki razred je imao predsjednika razreda, zamjenika, higijeničara i redare, a redari su morali nositi nastavni pribor, brisati ploču na koju se pisalo kredama, bolje reći ostatcima jedne krede koja bi potrajala i do dva dana.
Tako nekako smo ostali “dobro odgojena djeca” koja drže do ugleda. Bilo je vrlo malo straha, ali neobično puno prilika za sramotu, stid i gubitak ugleda u očima sve druge djece koja su poslušno mobirala po nekog rijetkog osramoćenog učenika bez ikakve primisli ili sumnje da se mobirati možda ne smije. Da, nismo imali taj pojam o mobbingu uopće u glavama, ali svi smo dobro pazili da ne dospijemo u magareću klupu. 17.12.2015. 00:41
Odlazak iz “biblioteke vjeverica” koja se je pisala velikim slovima i ulazak u obavezne knjižnice u “srednjoj školi” bili su zbunjujući, euforični, poletni i depresivni u isti mah. Moralo se čitati, a pravopis i gramatiku nismo uopće učili jer se podrazumijevalo da to znamo iz osnovne škole. Ocjenjivalo se realno znanje, a malo i dojam, to jest uloženi individualni trud. Te ocjene iz zalaganja su predstavljale svu muku učenika i težinu njihovih pokušaja i dobre volje da nauče tako nešto teško, bile su puno bolje od ocjena koje bi ocjenjivale znanje i izvlačile su mnoge iz jedne godine u drugu. Nije više bilo magarećih klupa, a rijetko bi bila popunjena učionica. Niti oni koji su se razbacivali hladnim oružjem, niti one koji su palili udžbenike nije nitko udaljavao s nastave. Polovica razreda bi mobingirala, a druga polovica bi uzvisivala.
Sve se raspravljalo na roditeljskim sastancima i u satima kad su bile informacije o učenicima.
Tako su se djeca pripremala za studij, za visoke škole. 17.12.2015. 01:01
Mnogi su studenti ostajali s roditeljima, a rijetki bi bili oni koji su pokušavali markirati kućni odgoj, kako bi imali od čega živjeti i dalje se obrazovati. Studiranje je bilo besplatno.
To jest, kako za koga.


Wednesday, December 16, 2015

Sioux, kratka priča


Imam dva promila indijanske krvi, pretci su mi iz davne ilirske civilizacije pa tako imam i sitno crnogorske, židovske, češke krvi, nešto Nijemaca i malo Amera. Stigoh iz Dakote gdje ima više Hrvata nego tu, to jest više Hrvata ima tamo nego što tu primijetih da ima Indijanaca. Tamo sam naučismo govorismo hrvatski. Ovdje mi se dopalo kako ljudi puno vole razgovarati i prigovarati te prenositi razne tračeve pa svatko može nadodavati na te tračeve neke svoje zaključke.
Ovdje autokrati vladaše tako dugo koliko je potrebno proputovati u potragama za bizonima, to je zaista dugo vrijeme u kojemu su nastojali, svi od reda, pokositi masline i spriječiti vodu da ne bi prodirala. Demokracija je nešto kao psovka, a konkurencija još nije ni zaživjela. To mi je žao jer demokracija je pozitivna i sveta tamo odakle ja dolazim. Tamo ljudi s dostojanstvom i ponosom izgovaraju riječi “pravosuđe, pravda, zakoni” dok se ovdje to drži najtežom uvredom za zdrav razum. Autokrati su ljudi koji su se najbolje izpraksali u tim tračevima u kojima ponekad ima i kreativnih ispada. Ima ih i na Wikicitatima kako bi bilo i modernoga humora u ovoj prastaroj mojoj pradomovini.
Voda prodire iz kamena, čista voda ove stare zemlje, sakrivena od suvremenosti i s osobinama prastanovnika koji su tu ubirali plodove svih ovih starih maslina.

Mi smo, prije puno vremena, kao mnogi avanturisti na našem kontinentu, imali svoje borbe, upucavali smo se uzduž i poprijeko, ali nikada nam nije palo na pamet, budući da smo sa svih strana, da se pozivamo na pretke po krvi. Tko je god došao imao je iste prilike u životu kao i onaj koji je došao prije njega. Tako je nastao pojam jedinstva u različitosti, pojam zakona i pravde te pojam razgovaranja i dogovaranja, to je ono što se tu zove konsenzus. Na konsenzusu se moja država temelji odvajkada i na istom takvom konsenzusu smo postali najjači u svijetu, a to i naša povijest potvrđuje.

Budući da se po svijetu danas također tuku svi uzduž i poprijeko, rijetkost je velika da razum prevlada. I to se događa baš u moji Rvackoj pa sam ponosan na te autokrate koji nastoje, usred rata i pokolja, strpljivo oko dogovora radi opstanka svih i oko konsenzusa zbog odmazde koji služi preživljavanju u divljini. Preživjet ćete dobro ako tako nastavite, a postat ćete i jaki i bogati.
Imate više smisla za humor od nas. Mi smo preosjetljivi na to pa često netko nastrada zbog onoga što izgovori. Kod vas to nije takva tragedija i po tome ste jedinstveni. Također nije ni prvi puta da je netko privremeno ostao bez vođe, kako vi to volite reći. Smiješno, imate najljepšu vojvotkinju na svijetu, da se ne uvrijede kraljice koje možda nemaju smisla za humor.

Drago mi je da sam naučio tračati jer mi je moja TV kuća u zadnje vrijeme počela propadati pa će mi dobro doći svaka friška ideja. Mogu, primjerice, otvoriti rubriku u kojoj se natječu znani i ne znani tko će reći bolji trač i odmah zatim vidjeti na blesimetru koliko je za koji trač dobio bodova. Pobjeđuje onaj tko uspije zaraziti što više ljudi da i oni kreativno dodaju svoje tračeve na te tračeve. Samo ne znam tko će me u Dakoti upucati, ali znam da će mi se oba dva Hrvata slatko smijati. 16.12.2015. 13:15


Tuesday, December 15, 2015

Moj križ


O, moj Isuse, zar si mi to dao da obilježena prijekorima prolazim kroz najvjernije razdoblje ovoga života? Umjesto da sam milosrdno blaga jer Te nalazim po svuda, ja svjedočim kao da govorim protiv Tvoga milosrđa.
Zar si mi dao da me svi označavaju kao nekoga s kim ne mogu razgovarati? Nema toga u mom životu tko mi nije rekao da sa mnom ne može razgovarati. Zar ja taj svoj grijeh povišena tona, ali i preoštrih riječi ne mogu otkloniti? Zašto se ne ponizujem prema ljudima kad mi to kažu, zašto samo zamolim oproštenje od njih, a u sebi mislim kako ja drugačija ne mogu biti? Je li to ostatak one moje stare zlobe, Isuse, moj Dobročinitelju, pokaži mi. Moj ton je povišen, emotivni naboj u mojoj napetosti teško kontroliram, ali moj je um siguran, moj me um dovodi do toga da vidim tihu agresiju ljudi oko mene koji zbore blago, ali govore o nevjeri i to teškoj za moj pojam. Kako ne bih odgovorila da to ni u kojem slučaju ne prihvaćam? Zar ja da svjesno pustim perače mozgova u svoje srce, Isuse moj, učini me bolje kontroliranom osobom.
Često radije pišem poruku, ali ljudi žele baš izravan kontakt, vjerojatno da bi i oni upražnjavali svoje emotivne naboje. Muči me što pri tome izgovaraju teške riječi, a na moja uvjerenja odmahuju rukom kao da to nije glavna tema svih naših razgovora. Ljudi ne vole uopće napisati to što govore jer ne znaju što govore, a naglašavaju ono što osjećaju iako nemaju puno veze što je to što osjećaju. Ja to često vidim i emotivno odgovaram na emocije, riječima na riječi. Kriva sam. Da li to je taj moj križ? 15.12.2015. 09:35


Otvorena zemlja


Svatko smije k meni doći
ili smjestiti me negdje daleko.
Nema panike, ni prikazanja moći,
možeš k meni, a možeš i prijeko.

Slobodna sam, nastradati neću
makar nemam bodljikavu žicu,
a nemam niti vladu najveću;
imam samo svoju trobojnicu.

Vlastitog se jezika ne strašim,
niti vlastitoga lica, niti stava.
Samoj sebi prijateljstvo svako krasim,
slobodna sam kao svaka duša prava.

Nisam agresivna, živim život svoj,
imam svoje pjesme, svoje mišljenje
i ne nosim ni prevek broj
pa izgledam kao da mi prijeti uništenje,

ali to je varka, povijesna i stara
jer u Boga svog se uzdam.
Samo Bog moj mene drži, mene stvara,
čak i kada bilo kome svoj poljubac dam.
14.12.2015. 11:04


Popular posts