Zamračeni prozori

I, dok bijah u toj tami sama,

prođe sjena ispred mene,

psihu moju poremeti izvjesna Dama

da izrecitiram sve molitve njene.

Dah me leda na toj stazi zaustavi,

sjetila me svega što je bilo nekoć

kad sam dopustila da me gnjavi

guba koja imala je tajnu moć.

Bijah kao dijete koje teret ne zna

i da ostalima život lakše kreće;

ne viđah tu djecu na terenu zla,

za me nigdje nije bilo tame veće.

Mati gledala me, pazila na moju ćud,

kao tada, nisam mogla van.

Strpljivo sam čekala na vihor lud

da otvori škure, uđe mi u stan.

Reče mi da Bog me za sebe je htio

i na dlanovima da mu piše

moje ime što mi ga je krio

da bih snage upila još više.

To je bilo na dan uskrsnuća,

ledena samoća postala mi sjaj

što ga nema zvijezda umiruća

s koje bliješti unutarnji kraj.

Ostala sam kao mlada kćerka,

emotivno dijete iza gube

da me život samo mjerka,

da ne vidi kako anđeli se ljube.

08.09.2024. 12:51

 

Nebeska i zemaljska Majka

 

Nitko se Bogu našemu, Marijo, na takve načine ne divi kao što se vjerni dive tebi. I, mada sve dolazi od Oca nebeskoga koji nam je darovao tebe od prvoga dana tvoga rođenja kako bi Sin vaš postao čovjekom i utjelovio se opet sa svakim tko u njega vjeruje i sluša ga, sve nam to dolazi po tebi i preko tebe, u tebi i u tvome životu koji je prisutan u ljudima čak i tada kada ne vjeruju, Ti, kraljice obraćenja ljudskih srdaca, ti si bezgrešno majčinstvo čitavome čovječanstvu.

Od Boga čujemo što je pravo i u tebi molimo njegovo milosrđe.

Tvoj dan rođenja, dan kada si došla na ovaj svijet, početak je svih otajstava naše vjere: u tebi je Abraham, otac vjere, spremnost na žrtvu; u tebi je Mojsije, izravni vršitelj i podučavatelj Zakona, svetac koji je slušao Boga izravno, kao i ti, i apostoli; u tebi su svi proroci vidjeli vječno djevičanstvo, nazivali te svetim ostatkom naroda; u tebi je kralj David, mladi pastir, pralik tvoga Sina, Kralja kraljeva; u tebi je Jakov, početnik Izabranog naroda; u tebi su sva plemena koja su se raštrkala po svijetu da bi se u tebi sjedinila u jedan vjeran Božji narod.

U tebi je Sin tvoj, Sin Boga koji postade naš, u svima nama da nam izvadi srce kameno, da nam dade Duha i da nam izravno govori svakome ponaosob, a to se događa po tebi, Marijo.

Ti si najvjernija slika Boga među ostalim slikama.

Osima toga si mu Majka kao i svima nama i našim zemaljskim majkama.

Ti si zaručnica Duha Svetoga po kojemu ćeš začeti Boga u našim srcima da bismo zadobili vječnost blaženu kao što si ti vječno blažena.

Ti si najizvrsnija učiteljica čovječnosti u svojoj bezuvjetnoj ljubavi prema nama. 08.09.2024. 03:13

Mračne bitke

 

Duh mi ne da na počinak ići

jer već satima opraštam,

ali ne mogu sve stići

dok o anđelima maštam.

Veliko je olakšanje

poslije muka prijekih

kada stigne opraštanje

zbog anđela nekih

koji oduvijek se dobro bore

tu, na policama, podno zida,

svuda gdje mi vatre gore,

gdje mi duša u dubini rida.

Hvala, Kriste, Duše Sveti, Oče,

jer ja imam noćas privilegije

da u grudima mi klijetke se ne koče

i da savilo se trnje i elegije

koje su me spopadati stale.

Bile su to teške bitke, brige

davnih nota što su nestale

da sa srca spadnu mi sve verige.

Bit ću bolja, sigurno će biti bolje

kad u mojoj svijesti se ugnijezde

dobre navike i posluh moje volje

sve dok gledam naše zvijezde

što ih danju ne može se naći.

Sladak umor svladao mi kosti

otkad morala sam sva izaći

iz te srditosti, zbunjenosti.

Hvala, Anđele, čuvaru vjerni

što se javiš kad zatreba

da podariš duh mi smjerni

podno uzburkana neba.

06.09.2024. 03:38

Za mene ćeš loviti ljude

Marijo, ti, kućo svetaca Božjih,

mrežo u koju se narod ulovio,

narod svetih, poniznih i možnih

što je gladi svoje, žeđi utolio

kad se dao uhvatiti i privući

tvojom ljubavlju i sjajem, Gospo mala.

Hram svih svetih u tvojoj je kući,

makar bila ona za sve nedostajala

pa su izašli još kao siromasi,

sljedbenici Sina tvoga

koji život njima posebno ukrasi.

Čudno vlasništvo je naša Boga.

Al' je Petru obećao novo stanje:

„Od sada ćeš na daleko ploviti,

bit ćeš mi sa ribarima veliko imanje

i sve ljude za mene ćeš uloviti”.

Ja sam Kruh, reče, odozgora,

a ti si mi ulov poslastice raznih riba.

Ja sam Vino koje spasit mora

sve te ljude od Sotonina gliba.

I na večeru nam više neće doći

jer sam vidio ga kako u ponore pada

toga dana slave i božanske moći

kad je porasla na križu nada

dok se prolijevala naša krv i voda,

sva u mojoj duši i na tijelu, u božanstvu

koje ljubi vjernost posebnoga roda

što sam ga posinio ja u prostranstvu.

05.09.2024. 08:02

 

Isusovi plodovi naviještanja kraljevstva nebeskoga

 

Sveti Pavao, dok se još zvao Savao, bio je prvi među progoniteljima Isusa Krista. Imao je prvenstvo u progonu Prve kršćanske, Isusove Crkve koja je tek nakon 313. godine postala dopuštena i službeno proglašena vjera u Rimskom carstvu. Do tada kršćani su stradavali na svakom koraku. Savao je bio jedan od najžešćih progonitelja jer bio je postavljen na važan položaj u državnoj administraciji kao punopravni rimski građanin (po svojim roditeljima) koji je također, kao Hebrej, poznavao Pisma i bio učeni rabin. Kako je bio izvrstan učenik, znao je Zakon i Proroke i čvrsto se držao svoga farizejstva, odnosno doslovnog tumačenja spisa i tradicionalnog židovskog naučavanja, naročito o Zakonu i grijehu. Šezdesetih godina poslije Krista Savao je bio ogorčen širenjem kršćanstva i Evanđelja i držao je kršćane heretičkom sektom.

Jednom prilikom, kada je putovao u Damask sa službenim pismom, kao poslanik rimske vlasti, na putu mu se pokazao proslavljeni Gospodin i upitao Savla zašto ga progoni, a Savao, zaprepašten i zbunjen, upitao je Isusa: „Tko si ti, Gospodine?” Isus, proslavljeni, odgovori Savlu da je taj progon kršćana zapravo progon Boga u kojega Savao, navodno, čvrsto vjeruje, ali ga ne poznaje. Obuzet Isusom koji mu se pokazuje, Savao poslušno izvrši naloge da se javi nekom Ananiji u Damasku koji će ga krstiti i dalje uputiti u kršćanstvo. No, kad se Isus javio Ananiji i rekao mu da krsti Savla, Ananija se požali da je Savao poznati okorjeli neprijatelj kršćana. Isus mu na to odgovori da će pokazati Savlu koliko mu je propatiti za Ime Isusovo te Ananija učini što mu je Gospodin rekao.

Nakon krštenja Savao se povukao u pustinjski kraj u Antiohiji i proveo neko vrijeme tamo u samoći, a vjerojatno je i Gospodin bio uz njega. To je bio početak Savlovoga obraćenja i on je sam zaključio da se mora zvati Pavao jer je to ime poniznosti, za razliku od starog imena. Od tada Pavao je postao žestoki navjestitelj Radosne vijesti Isusa Krista svim Židovima, ali se nazivao i apostolom pogana te je proširio kršćansku vjeru na grčko i rimsko područje.

Za Pavla je to naviještanje Krista, naravno i vjerojatno, bio put blaženstva, ali i kao neko prokletstvo ako prosuđujemo po Pavlovim spisima. Žalio se da mu je Gospodin dao kušnje i muke i nazivao svoje poteškoće trnom u tijelu koji ga je neprestano podsjećao na poniznost:

„Hvaliti se treba? Ne koristi doduše ali – dolazim na viđenje i objave Gospodnje. Znam čovjeka u Kristu: prije četrnaest godina – da li u tijelu, ne znam; da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – taj je bio ponesen do trećeg neba. I znam da je taj čovjek – da li u tijelu, da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – bio ponesen u raj i čuo neizrecive riječi, kojih čovjek ne smije govoriti. Time ću se hvaliti, a samim se sobom neću hvaliti osim slabostima svojim. Uistinu, kad bih se i htio hvaliti, ne bih bio bezuman; istinu bih govorio. Ali se suzdržavam da ne bi tko mislio o meni više nego što vidi na meni ili što čuje od mene.
I da se zbog uzvišenosti objavâ ne bih uzoholio, dan mi je trn u tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim. Za to sam triput molio Gospodina, da odstupi od mene. A on mi reče: »Dosta ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.« Najradije ću se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama, poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam slab, onda sam jak (2 Kor 12,1-10).”

Nije potpuno jasno što je Pavla zapravo mučilo, ali je teško povjerovati da je imao problema s grijesima požude jer se tako izražavao kao da ima neku dublju, duševnu bol što izgleda više vjerojatno, zbog toga što je Krista progonio i nije ga upoznao, a to dokazuje da je njegova vjera bila jaka i primjerna vjera. O tome znaju obraćenici po čitavom svijetu, oni koji nisu tradicionalni kršćani i katolici jer svijest da su kasno u životu spoznali Gospodina, a da su ga prije toga psovali i progonili, može boljeti i mučiti vjernika, iako ih krštenje opere od svih dotadašnjih grijeha. Vremenite posljedice grijeha koje je Isus oprostio uvijek postoje i mogu biti vrlo neugodne. Zbog toga je potrebno obraćenicima proživjeti svojski, dušom i tijelom, kajanje koje je jedino ljekovito za opće stanje vjernika.

Te muke Pavlove nam također dokazuju kakvo je obraćenje bio taj susret s proslavljenim Gospodinom gdje je Pavao bio pun Duha Svetoga što se vidi iz njegovih poslanica u kojima je korio svoje učenike i sljedbenike zbog nama danas običnih grijeha oholosti, požude i pohlepe. Pavla je i to jako mučilo, ta tvrdovratost naroda Božjega, tvrdoglavost i nedostatak poučljivosti, odnosno iskrene vjere i molitve.

Vidjeti Gospodina na taj način nije svakodnevna pojava niti kod najvećih svetaca, ali kod Pavla je bilo srazmjerno blaženstvo onome prokletstvu s kojim je morao se nositi u društvu sa sljedbenicima.

Pavao je također zatražio susret s Petrom kako ne bi nastale dvojbe kod kršćana. Predstavljao se kao izravni apostol, određen za pogane, ne protiv Petra, ali u istom redu dostojanstva s Dvanaestoricom, apostolima koji su poznavali Krista 'po tijelu'. Kasnije je čak i zadobio rane, biljege Isusove.

Kako je sveti Pavao gledao na svoj odnos prema Isusu, a kako prema učenicima, jasno se vidi iz njegovih riječi i stavova, on je sebe držao potpuno duhovnim bićem što je još jedan dokaz da je imao tu privilegiju da izravno susretne proslavljenoga Gospodina i postao najslavnijim obraćenikom u povijesti katoličanstva i kršćanstva:

„I ja, braćo, nisam mogao govoriti vama kao duhovnima, nego kao tjelesnima, kao nejačadi u Kristu.

Mlijekom vas napojih, ne jelom: još ne mogoste, a ni sada još ne možete

jer još ste tjelesni (1 Kor 3,1-3).”

Pavao kao da nije znao kako ne ovisi sve o njegovom predavanju poklada vjere, znao je da Gospodin čini najveći dio posla i da su ljudi odgovorni samostalno, svatko za sebe pred Gospodinom. No, kako je bio takva temperamenta i naravi žestoke, tako je nastojao i propovijedati i poučavati, i taj njegov trud oko naviještanja je donio izvanredne rezultate što znači da je zaista bio pun Duha Svetoga.

Svejedno je imao sa sobom i trn u tijelu, svoje prokletstvo i beskrajno kajanje za djela i stavove nevjere koje je imao prije obraćenja.

Zato je potrebno Pavla uzeti jako ozbiljno i obratiti se što prije Bogu i vjerovati Evanđelju i apostolima.04.09.2024. 04:37

„Ti se dakle, dijete moje, jačaj milošću u Kristu Isusu i što si od mene po mnogim svjedocima čuo, to predaj vjernim ljudima koji će biti podobni i druge poučiti. S njima se zlopati kao dobar vojnik Krista Isusa. Tko vojuje, ne zapleće se u svagdanje poslove kako bi se vojskovođi svidio. I natječe li se tko, ne ovjenčava se ako se zakonito ne natječe. Ratar koji se trudi treba da prvi primi od uroda. Shvati što govorim! Ta dat će ti Gospodin razum u svemu.
Spominji se Isusa Krista, uskrsla od mrtvih, od potomstva Davidova – po mojem evanđelju. Za nj se ja zlopatim sve do okova, kao zločinac. Ali riječ Božja nije okovana! Stoga sve podnosim radi izabranih, da i oni postignu spasenje, spasenje u Kristu Isusu, zajedno s vječnom slavom (Tim 2,1-10).”

Plod Muke

 

Bog nije stvorio znanost, ali su ljudi u svojoj slobodnoj volji oduvijek stvarali znanost i to otkrivajući božansku veličinu svega stvorenoga. Bog nije rekao da je znanstveni pristup životu jedini pristup koji vrijedi, ali svakog čovjeka Bog zove da mu izađe u susret po svome nahođenju i po svome nadahnuću što mu ga usadi Gospodin. Kad bi se moglo znanstveno dokazivati Boga, to ne bi bio pravi Bog, a također i neuki ljudi bi ostali prikraćeni za spoznaju Gospodina. Štoviše, Gospodin dolazi brže neukima, siromasima, grešnicima, bolesnicima nego učenim znanstvenicima koji su uglavnom dobrostojeći i nisu neuki pa imaju veliku i široku lepezu mogućnosti da spoznaju u tome svom životnom putovanju istinu o sebi pa potom i istinu o životu i smislu te istinu o Bogu, to jest Boga samoga.

Znanost može poticati nepotrebne predrasude gdje čovjek što ga je stvorio Bog hoće određivati Bogu kakav bi Bog morao biti i što bi morao činiti.

Puno se brinemo, a malo je potrebno: jednostavna vjera u Boga i poštovanje prema Bibliji kao i prema svakoj literaturi ili prema svakom sugovorniku.

Kad bismo bili više naivni, bili bismo na neki način kao nevinašca, a ta određena nevinost bi nam donijela manjak predrasuda u odnosu na ostale ljude jer polovična znanost je puna predrasuda i nije podobna za nalaženje mjesta susreta s Bogom. Ako su ljudi polovični, teško uspijevaju u bilo čemu, ali ako su istinski posvećeni znanosti, tada su vjernici jednoga pravoga Boga Stvoritelja svega.

Naravno da se uz pomoć Duha Svetoga događaju znanstvena otkrića i da su mnogi znanstvenici toga svjesni. Ali također su i mnoge majke svjesne da su njihova djeca Božji dar.

Naši životi nisu paketi koje smo dobili na dar i s kojima pohađamo sakramente Katoličke Crkve da bismo se spasili. Naše spasenje je proces u nama koji ne mora biti bezbolan, a može biti i božanski predivan, ili oboje istovremeno.

Da bismo upoznali Boga, tražimo podatke o njemu, učimo i čitamo vjersku literaturu. Vjerni smo, slavimo Isusa Krista u Muci i u njegovom uskrsnuću, ali možda ne razmišljamo kako je milost Boga u uskrsnuću zapravo pohranjena u mukama Isusovim, u životu i smrti Boga.

Božja Riječ, Isus, bila je i još uvijek jest na mukama. Što bi nam to značilo. Teško dopire Riječ do nas, Isus se mora jako mučiti i potruditi s nama da nas spasi, ne samo zato što nam uzima grijehe i oslobađa nas, već upravo zato da bismo, slobodni od teških grijeha, konačno čuli Riječ i upoznali je. U tome Božjem trudu i muci nalaze se i uzrok, i vjera i nada uskrsnuća. Mislimo li ikad postoji li još neki razlog zašto nas Bog oslobađa od grijeha, zašto nas čisti, zašto nas posvećuje? Naravno, da bi lakše dopro do naših srdaca.

Zar čovjek nije siguran da će načiniti nešto ako uporno i ustrajno na tome radi i ako se požrtvovno i dobro potrudi? Požrtvovan pristup nekom radu jamči čovjeku da će biti od toga i ploda, da će biti uspješan njegov trud i rad.

Gospodin se ne mora truditi da bi nas jednom svojom riječju iznenada obratio, ali Bog želi da ga mi svjesno tražimo, punim plućima, da vjerujemo, ali i da se u toj vjeri dobrano potrudimo. Nije nam ostavio slobodu i sakrament Pomirenja samo zato da mi možemo stići u raj nego i zato da na tom životnom putovanju pratimo Isusov život i djelo, da ga upoznamo i da se poistovjetimo s Bogom u svojoj vjeri i naporima, da ga na taj način shvatimo i prihvatimo dok se još može naći Boga, a ne za vrijeme poslije smrti naše. Tada ćemo i ugledati još za zemaljskoga života ono svjetlo koje nam donosi jutro pa dan uskrsnuća.03.09.2024. 18:42

Božja milost uskrsnuća je u Muci Boga.

„A nama to Bog objavi po Duhu jer Duh sve proniče, i dubine Božje.

Jer tko od ljudi zna što je u čovjeku osim duha čovječjega u njemu? Tako i što je u Bogu, nitko ne zna osim Duha Božjega (1Kor 2,10-11).”

Zakon univerzuma

 

Bog je jedan, po svojoj božanskoj naravi, u biti je jedinstvo triju osoba, kao jedinka je unija triju jedinki, trajna osnova i uzorak svega stvorenoga, prapočelo, prvi i posljednji uzrok svih stvari, pokretač svega, sam je u sebi svoj uzrok i postojanje, apsolut koji se ničime ne može uvjetovati. Sve je stvorio, sve je njemu nalik i sve stvoreno, stvorenja i stvari, ga slavi.

Čovjek nema uzrok postojanja u sebi samom, slika je i stvor Božji pa je stoga i on jedan, jedinstvo svega što čini ljudsko tijelo, dušu i duh u kojima se uvijek nalaze tragovi Stvoritelja kao i općenito u svemiru. Čovjek počinje u Bogu koji ga zamisli i stvori, završava u Gospodinu od kojega je potekao. Dok slavi svoga Stvoritelja, čovjek se puni Milošću i slavom Boga u kojoj može blaženo prebivati.

Veza Boga i čovjeka je neraskidiva. Grijeh, koji je udaljavanje čovjeka od Boga po vlastitom slobodnom izboru, također ne može izbrisati Božji trag u čovjeku, ili pečat na čovjeku pa tako niti vremenite posljedice grijeha kao što su zločini, bolesti i smrt čovjeka jer čovjek, kao i sve stvoreno, prebiva u Bogu, više ili manje svjesno ili više ili manje nesvjesno.

Bog je posvuda i u sebi samome; njemu, koji ima milijarde imena, nije potrebno osobno ime kao čovjeku koji se po imenu prepoznaje; jedan čovjek može Boga zvati mnogim njegovim imenima, može ga dozivati i moliti.

Bog je onaj kojega netko drugi obožava slavljenjem, molitvom, blaženstvom ili dobrim djelima.

Budući da je Bog za sve i svakoga Put, Istina i Život, on je jedini pravi Bog i put života, jedini pravi put u život u izobilju za sva bića koja su na dar dobila život od Boga, bez obzira na to koliko su sva druga živa bića osim čovjeka toga svjesna. I životinje bez puno svoje volje, i biljke, i priroda i prirodne pojave slave Boga svojim životima i postojanjem.

Čovjek stvara tako da oponaša ono sve što je Bog stvorio pa tako i prirodu oponaša i prirodi vjeruje jer je ona od Stvoritelja. Bog je veći od univerzuma i veći je od svega što je stvorio i što stvara i čime upravlja, veći je od čovjeka i svega što čovjek stvara ili misli, ili čini. Ako je Bog sve stvorio savršeno, kao što i jest jer je sam sav savršen, čovjek ne može stvoriti ništa bolje ili ljepše, savršenije, ali može privremeno pokvariti svojim grijehom.

Bog je veći od vremena, a u svome Sinu ima naše vrijeme što ga je za čovjeka stvorio. Ta vremenitost može uvijek vrijediti po Božjoj volji, ili prestati.

Bog je sve, i ono buduće za nas, stvorio u sjemenkama, u svojoj zamisli koja se ostvaruje, kao i sve drugo, pomoću Riječi, Sina Božjega Isusa Krista u ljubavi i milosrđu Duha Svetoga. Bog zna da će čovjek nastradati ako se udalji svojim mislima, djelima, riječima i propustima od Boga, svoga nebeskoga Oca. Tako i zbog toga da sve ostane kako jest, savršeno, Bog Otac naš upravlja svemirom, prirodom, živim bićima i ljudima, ali čovjeku daje slobodnu volju da Bogu kaže: ne. Tako čovjek uči i raste u ljubavi koja je božanska i Božja. Čovjek može Boga zamoliti i može od Boga izmoliti ono što želi, a u srazmjeru je s Božjom voljom. To je za čovjeka velika sloboda izbora između dva dobra ili između više dobara. Zbog te svoje slobode čovjek je pokvarljiv, ali ga je Bog u početku, načelno i u zamisli srca svoga stvorio savršenoga. Kada bi ljudi bili svi jedno u Bogu, i sami bi vidjeli da je to savršenstvo. Jedinstvo u različitosti.

Zbog toga jedinstva nas je Otac načinio različitima i prema našim razlikama svrhovitima, da postepeno i polako učimo opet o ljubavi jer ako smo slični kao jaje jajetu, imamo jedinstvo u sličnosti i jednakosti, ali nemamo ljubav, nemamo život u izobilju, nemamo pravi život, istinsku osobnost i osobno ime.

Tako možemo reći svakom velikom Egu: a gdje si ti bio kad je Bog stvarao svijet i nebo i zemlju, kopno i oceane, mora i ledenjake, svjetlila i noć pa dan, kad je stvarao životinje, konje, ptice, dupine kojima je Adam imao čast nadjenuti imena?

Da, čovjek ima čast od Boga. Radi čovjekova spasa Otac poduzima sve da ne pogine niti jedan jedini čovjek nego da živi, da ima život u izobilju.

Kad si ti, čovječe, ponio pretežak križ čovječanstva, kad si ti, čovječe, postao predmet pa predmet obožavanja, kad si se sjetio tolerancije i gdje si bio kad je Riječ Božja postala čovjekom i solidarizirala se sa tolikim različitim ljudima, kad je božanskom ljubavlju ispunila Zakon po kojem svaki jedan čovjek može doći do ljubavi, opraštanja, sreće i neba; kad je Isus naučio svojim primjerom ljude čemu služe zapovijedi i svojim predanjem najvrijednijega što pod Bogom postoji – života, uvjerio i uvjerit će sve i svakoga da može po zapovijedima ljubiti, da ljudi jesu jedno u Gospodinu koji je uskrsnuo i uzašao k Ocu gdje nam je pripremio stanove i odakle nam šalje Duha Svetoga, Pravednost, Milosrđe, Ljubav?

I gdje si bio, čovječe, kad je Bog ustanovio sveta otajstva i dao sebe da ga blagujemo jer bez njega ne bismo mogli ništa. Uzak prolaz, pravi put, glavna prometnica na zemlji ostala je prilično pusta, mnogi su krenuli stranputicama, mekanim i travnatim stazama, širokim i popločanim cestama koje vode nizbrdo pa je lakše kročiti u pakleni bezdan grijeha nego slijediti desetak jednostavnih uputa za univerzalnu ljubav. 02.09.2024. 14:34

O, kako ljubim zakon tvoj,
po cio dan o njemu razmišljam.

Tvoja me zapovijed mudrijim učini od dušmana mojih
jer ona je sa mnom vječito.

Umniji sam od svih svojih učitelja
jer razmišljam o svjedočanstvima tvojim.

Razumniji sam i od staraca
jer tvoje čuvam naredbe.

Zla puta klone mi se noge
da riječ tvoju sačuvam.

Od tvojih sudova ne odstupam,
jer ti si me poučio.

Psalam 119,97-102