Sveti
Pavao, dok se još zvao Savao, bio je prvi među progoniteljima Isusa Krista. Imao je prvenstvo u progonu Prve kršćanske, Isusove Crkve
koja je tek nakon 313. godine postala dopuštena i službeno
proglašena vjera u Rimskom carstvu. Do tada kršćani su stradavali
na svakom koraku. Savao je bio jedan od najžešćih progonitelja jer
bio je postavljen na važan položaj u državnoj administraciji kao
punopravni rimski građanin (po svojim roditeljima) koji je također,
kao Hebrej, poznavao Pisma i bio učeni rabin. Kako je bio izvrstan
učenik, znao je Zakon i Proroke i čvrsto se držao svoga
farizejstva, odnosno doslovnog tumačenja spisa i tradicionalnog
židovskog naučavanja, naročito o Zakonu i grijehu. Šezdesetih
godina poslije Krista Savao je bio ogorčen širenjem kršćanstva i
Evanđelja i držao je kršćane heretičkom sektom.
Jednom
prilikom, kada je putovao u Damask sa službenim pismom, kao poslanik
rimske vlasti, na putu mu se pokazao proslavljeni Gospodin i upitao
Savla zašto ga progoni, a Savao, zaprepašten i zbunjen, upitao je
Isusa: „Tko si ti, Gospodine?” Isus, proslavljeni, odgovori Savlu
da je taj progon kršćana zapravo progon Boga u kojega Savao,
navodno, čvrsto vjeruje, ali ga ne poznaje. Obuzet Isusom koji mu se
pokazuje, Savao poslušno izvrši naloge da se javi nekom Ananiji u
Damasku koji će ga krstiti i dalje uputiti u kršćanstvo. No, kad
se Isus javio Ananiji i rekao mu da krsti Savla, Ananija se požali
da je Savao poznati okorjeli neprijatelj kršćana. Isus mu na to
odgovori da će pokazati Savlu koliko mu je propatiti za Ime Isusovo
te Ananija učini što mu je Gospodin rekao.
Nakon
krštenja Savao se povukao u pustinjski kraj u Antiohiji i proveo
neko vrijeme tamo u samoći, a vjerojatno je i Gospodin bio uz njega.
To je bio početak Savlovoga obraćenja i on je sam zaključio da se
mora zvati Pavao jer je to ime poniznosti, za razliku od starog
imena. Od tada Pavao je postao žestoki navjestitelj Radosne vijesti
Isusa Krista svim Židovima, ali se nazivao i apostolom pogana te je
proširio kršćansku vjeru na grčko i rimsko područje.
Za
Pavla je to naviještanje Krista, naravno i vjerojatno, bio put
blaženstva, ali i kao neko prokletstvo ako prosuđujemo po Pavlovim
spisima. Žalio se da mu je Gospodin dao kušnje i muke i nazivao
svoje poteškoće trnom u tijelu koji ga je neprestano podsjećao na
poniznost:
„Hvaliti
se treba? Ne koristi doduše ali – dolazim na viđenje i objave
Gospodnje. Znam čovjeka u Kristu: prije četrnaest godina –
da li u tijelu, ne znam; da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – taj
je bio ponesen do trećeg neba. I znam da je taj čovjek – da
li u tijelu, da li izvan tijela, ne znam, Bog zna – bio
ponesen u raj i čuo neizrecive riječi, kojih čovjek ne smije
govoriti. Time ću se hvaliti, a samim se sobom neću hvaliti
osim slabostima svojim. Uistinu, kad bih se i htio hvaliti, ne
bih bio bezuman; istinu bih govorio. Ali se suzdržavam da ne bi tko
mislio o meni više nego što vidi na meni ili što čuje od mene.
I
da se zbog uzvišenosti objavâ ne bih uzoholio, dan mi je trn u
tijelu, anđeo Sotonin, da me udara da se ne uzoholim. Za to sam
triput molio Gospodina, da odstupi od mene. A on mi reče: »Dosta
ti je moja milost jer snaga se u slabosti usavršuje.« Najradije ću
se dakle još više hvaliti svojim slabostima da se nastani u meni
snaga Kristova. Zato uživam u slabostima, uvredama,
poteškoćama, progonstvima, tjeskobama poradi Krista. Jer kad sam
slab, onda sam jak (2 Kor 12,1-10).”
Nije
potpuno jasno što je Pavla zapravo mučilo, ali je teško
povjerovati da je imao problema s grijesima požude jer se tako
izražavao kao da ima neku dublju, duševnu bol što izgleda više
vjerojatno, zbog toga što je Krista progonio i nije ga upoznao, a to
dokazuje da je njegova vjera bila jaka i primjerna vjera. O tome
znaju obraćenici po čitavom svijetu, oni koji nisu tradicionalni
kršćani i katolici jer svijest da su kasno u životu spoznali
Gospodina, a da su ga prije toga psovali i progonili, može boljeti i
mučiti vjernika, iako ih krštenje opere od svih dotadašnjih
grijeha. Vremenite posljedice grijeha koje je Isus oprostio uvijek
postoje i mogu biti vrlo neugodne. Zbog toga je potrebno obraćenicima
proživjeti svojski, dušom i tijelom, kajanje koje je jedino
ljekovito za opće stanje vjernika.
Te
muke Pavlove nam također dokazuju kakvo je obraćenje bio taj susret
s proslavljenim Gospodinom gdje je Pavao bio pun Duha Svetoga što se
vidi iz njegovih poslanica u kojima je korio svoje učenike i
sljedbenike zbog nama danas običnih grijeha oholosti, požude i
pohlepe. Pavla je i to jako mučilo, ta tvrdovratost naroda Božjega,
tvrdoglavost i nedostatak poučljivosti, odnosno iskrene vjere i
molitve.
Vidjeti
Gospodina na taj način nije svakodnevna pojava niti kod najvećih
svetaca, ali kod Pavla je bilo srazmjerno blaženstvo onome
prokletstvu s kojim je morao se nositi u društvu sa sljedbenicima.
Pavao
je također zatražio susret s Petrom kako ne bi nastale dvojbe kod
kršćana. Predstavljao se kao izravni apostol, određen za pogane,
ne protiv Petra, ali u istom redu dostojanstva s Dvanaestoricom,
apostolima koji su poznavali Krista 'po tijelu'. Kasnije je čak i
zadobio rane, biljege Isusove.
Kako
je sveti Pavao gledao na svoj odnos prema Isusu, a kako prema
učenicima, jasno se vidi iz njegovih riječi i stavova, on je sebe
držao potpuno duhovnim bićem što je još jedan dokaz da je imao tu
privilegiju da izravno susretne proslavljenoga Gospodina i postao
najslavnijim obraćenikom u povijesti katoličanstva i kršćanstva:
„I
ja, braćo, nisam mogao govoriti vama kao duhovnima, nego kao
tjelesnima, kao nejačadi u Kristu.
Mlijekom
vas napojih, ne jelom: još ne mogoste, a ni sada još ne možete
jer
još ste tjelesni (1 Kor 3,1-3).”
Pavao
kao da nije znao kako ne ovisi sve o njegovom predavanju poklada
vjere, znao je da Gospodin čini najveći dio posla i da su ljudi
odgovorni samostalno, svatko za sebe pred Gospodinom. No, kako je bio
takva temperamenta i naravi žestoke, tako je nastojao i
propovijedati i poučavati, i taj njegov trud oko naviještanja je
donio izvanredne rezultate što znači da je zaista bio pun Duha
Svetoga.
Svejedno
je imao sa sobom i trn u tijelu, svoje prokletstvo i beskrajno
kajanje za djela i stavove nevjere koje je imao prije obraćenja.
Zato
je potrebno Pavla uzeti jako ozbiljno i obratiti se što prije Bogu i
vjerovati Evanđelju i apostolima.04.09.2024. 04:37
„Ti
se dakle, dijete moje, jačaj milošću u Kristu Isusu i što si
od mene po mnogim svjedocima čuo, to predaj vjernim ljudima koji će
biti podobni i druge poučiti. S njima se zlopati kao dobar
vojnik Krista Isusa. Tko vojuje, ne zapleće se u svagdanje
poslove kako bi se vojskovođi svidio. I natječe li se tko, ne
ovjenčava se ako se zakonito ne natječe. Ratar koji se trudi
treba da prvi primi od uroda. Shvati što govorim! Ta dat će ti
Gospodin razum u svemu.
Spominji se Isusa Krista, uskrsla od
mrtvih, od potomstva Davidova – po mojem evanđelju. Za nj se
ja zlopatim sve do okova, kao zločinac. Ali riječ Božja nije
okovana! Stoga sve podnosim radi izabranih, da i oni postignu
spasenje, spasenje u Kristu Isusu, zajedno s vječnom slavom (Tim
2,1-10).”