Bog
je jedan, po svojoj božanskoj naravi, u biti je jedinstvo triju
osoba, kao jedinka je unija triju jedinki, trajna osnova i uzorak
svega stvorenoga, prapočelo, prvi i posljednji uzrok svih stvari,
pokretač svega, sam je u sebi svoj uzrok i postojanje, apsolut koji
se ničime ne može uvjetovati. Sve je stvorio, sve je njemu nalik i
sve stvoreno, stvorenja i stvari, ga slavi.
Čovjek
nema uzrok postojanja u sebi samom, slika je i stvor Božji pa je
stoga i on jedan, jedinstvo svega što čini ljudsko tijelo, dušu i
duh u kojima se uvijek nalaze tragovi Stvoritelja kao i općenito u
svemiru. Čovjek počinje u Bogu koji ga zamisli i stvori, završava
u Gospodinu od kojega je potekao. Dok slavi svoga Stvoritelja, čovjek
se puni Milošću i slavom Boga u kojoj može blaženo prebivati.
Veza
Boga i čovjeka je neraskidiva. Grijeh, koji je udaljavanje čovjeka
od Boga po vlastitom slobodnom izboru, također ne može izbrisati
Božji trag u čovjeku, ili pečat na čovjeku pa tako niti vremenite
posljedice grijeha kao što su zločini, bolesti i smrt čovjeka jer
čovjek, kao i sve stvoreno, prebiva u Bogu, više ili manje svjesno
ili više ili manje nesvjesno.
Bog
je posvuda i u sebi samome; njemu, koji ima milijarde imena, nije
potrebno osobno ime kao čovjeku koji se po imenu prepoznaje; jedan
čovjek može Boga zvati mnogim njegovim imenima, može ga dozivati i
moliti.
Bog
je onaj kojega netko drugi obožava slavljenjem, molitvom,
blaženstvom ili dobrim djelima.
Budući
da je Bog za sve i svakoga Put, Istina i Život, on je jedini pravi
Bog i put života, jedini pravi put u život u izobilju za sva bića
koja su na dar dobila život od Boga, bez obzira na to koliko su sva
druga živa bića osim čovjeka toga svjesna. I životinje bez puno
svoje volje, i biljke, i priroda i prirodne pojave slave Boga svojim
životima i postojanjem.
Čovjek
stvara tako da oponaša ono sve što je Bog stvorio pa tako i prirodu
oponaša i prirodi vjeruje jer je ona od Stvoritelja. Bog je veći od
univerzuma i veći je od svega što je stvorio i što stvara i čime
upravlja, veći je od čovjeka i svega što čovjek stvara ili misli,
ili čini. Ako je Bog sve stvorio savršeno, kao što i jest jer je
sam sav savršen, čovjek ne može stvoriti ništa bolje ili ljepše,
savršenije, ali može privremeno pokvariti svojim grijehom.
Bog
je veći od vremena, a u svome Sinu ima naše vrijeme što ga je za
čovjeka stvorio. Ta vremenitost može uvijek vrijediti po Božjoj
volji, ili prestati.
Bog
je sve, i ono buduće za nas, stvorio u sjemenkama, u svojoj zamisli
koja se ostvaruje, kao i sve drugo, pomoću Riječi, Sina Božjega
Isusa Krista u ljubavi i milosrđu Duha Svetoga. Bog zna da će
čovjek nastradati ako se udalji svojim mislima, djelima, riječima i
propustima od Boga, svoga nebeskoga Oca. Tako i zbog toga da sve
ostane kako jest, savršeno, Bog Otac naš upravlja svemirom,
prirodom, živim bićima i ljudima, ali čovjeku daje slobodnu volju
da Bogu kaže: ne. Tako čovjek uči i raste u ljubavi koja je
božanska i Božja. Čovjek može Boga zamoliti i može od Boga
izmoliti ono što želi, a u srazmjeru je s Božjom voljom. To je za
čovjeka velika sloboda izbora između dva dobra ili između više
dobara. Zbog te svoje slobode čovjek je pokvarljiv, ali ga je Bog u
početku, načelno i u zamisli srca svoga stvorio savršenoga. Kada
bi ljudi bili svi jedno u Bogu, i sami bi vidjeli da je to
savršenstvo. Jedinstvo u različitosti.
Zbog
toga jedinstva nas je Otac načinio različitima i prema našim
razlikama svrhovitima, da postepeno i polako učimo opet o ljubavi
jer ako smo slični kao jaje jajetu, imamo jedinstvo u sličnosti i
jednakosti, ali nemamo ljubav, nemamo život u izobilju, nemamo pravi
život, istinsku osobnost i osobno ime.
Tako
možemo reći svakom velikom Egu: a gdje si ti bio kad je Bog stvarao
svijet i nebo i zemlju, kopno i oceane, mora i ledenjake, svjetlila i
noć pa dan, kad je stvarao životinje, konje, ptice, dupine kojima
je Adam imao čast nadjenuti imena?
Da,
čovjek ima čast od Boga. Radi čovjekova spasa Otac poduzima sve da
ne pogine niti jedan jedini čovjek nego da živi, da ima život u
izobilju.
Kad
si ti, čovječe, ponio pretežak križ čovječanstva, kad si ti,
čovječe, postao predmet pa predmet obožavanja, kad si se sjetio
tolerancije i gdje si bio kad je Riječ Božja postala čovjekom i
solidarizirala se sa tolikim različitim ljudima, kad je božanskom
ljubavlju ispunila Zakon po kojem svaki jedan čovjek može doći do
ljubavi, opraštanja, sreće i neba; kad je Isus naučio svojim
primjerom ljude čemu služe zapovijedi i svojim predanjem
najvrijednijega što pod Bogom postoji – života, uvjerio i uvjerit
će sve i svakoga da može po zapovijedima ljubiti, da ljudi jesu
jedno u Gospodinu koji je uskrsnuo i uzašao k Ocu gdje nam je
pripremio stanove i odakle nam šalje Duha Svetoga, Pravednost,
Milosrđe, Ljubav?
I
gdje si bio, čovječe, kad je Bog ustanovio sveta otajstva i dao
sebe da ga blagujemo jer bez njega ne bismo mogli ništa. Uzak
prolaz, pravi put, glavna prometnica na zemlji ostala je prilično
pusta, mnogi su krenuli stranputicama, mekanim i travnatim stazama,
širokim i popločanim cestama koje vode nizbrdo pa je lakše kročiti
u pakleni bezdan grijeha nego slijediti desetak jednostavnih uputa za
univerzalnu ljubav. 02.09.2024. 14:34
O,
kako ljubim zakon tvoj,
po cio dan o njemu razmišljam.
Tvoja
me zapovijed mudrijim učini od dušmana mojih
jer ona je sa
mnom vječito.
Umniji
sam od svih svojih učitelja
jer razmišljam o svjedočanstvima
tvojim.
Razumniji
sam i od staraca
jer tvoje čuvam naredbe.
Zla
puta klone mi se noge
da riječ tvoju sačuvam.
Od
tvojih sudova ne odstupam,
jer ti si me poučio.
Psalam
119,97-102