Mir na tvome licu

 

Isuse, kao da sam pred tobom i gledam ti lice. To lice tvoje ne sliči našim licima, ali kao da su sva naša lica našla se na tvome licu.

Kao da smo svi zaslužili neku kaznu zato što nismo jedinstveni i zato što se neprekidno negdje netko posvađao s nekim, zaratio i kao da to završava na tome da mnogi smrtno stradaju. Kao da su naša lica zamagljena zbor prepirki naših. Od njih jedni druge ne vidimo dobro, ne gledamo se u ljubavi koje zaista barem malo svi imamo jedni za druge. Na koncu, nitko ne želi biti žrtva rata, svi priželjkujemo mir, čak i oni koje obilježavamo kao zločince. I to naše obilježavanje međusobno, pripisivanje zlobnih naziva svakom čovjeku, dio je one sjene na našim licima.

Inače, naša bi lica zasjala ljubavlju i odražavala bi tvoju slavu. To kao da gledam na tvome licu. Na neki način svi naziremo tvoje lice kroz naše mutne duhovne i osjećajne poglede. Obilježavamo svojim osjećajima i prosudbama tvoje lice, mnogi znamo kakav bi ti trebao biti Bog. Tvoje lice vidi se na vjernicima koji te slijede, na svim ostalim licima, a u tvojem licu su naša umivena lica na kojima se vidi svaka osobina i darovi što si nam ih darovao.

Ali ti se ne srdiš na nas, na tvome licu nema srditosti, ni mračnih sjena.

A mi se uvrijedimo na temelju naših pretpostavki o ljudima iz naše okoline. Mi bismo željeli biti ispunjeni tvojom ljubavlju za druge, ali kad ostanemo negdje sami, nismo svi tako puni ljubavi jer toliko smo licemjerni.

Tvoje lice nema u sebi predbacivanja, a lice je patnika, onoga koji u sebi i na svom licu nosi mir. 04.06.2024. 03:18

Svjetlo nova dana

 

Nasukala se malo ova lađa

na obalu valovitih zaborava,

mada nije krhka njena građa,

divan morski pijesak zaorava.

Ta je plaža osjećajnošću još obojana

kao i sve drugo što me sustiže,

a sva su zrnca pijeska pobrojana,

samo potrebno je da se još uknjiže

tu, na pergameni srca moga.

Moram li je napustiti?

Još je nosim ka dvorima Boga,

ne smijem ju zapustiti

pa se čvrsto držim iskušana pramca

što mi svjedoči za svjetlo nova dana

koje iščekujem poput staroga samca;

on se u krug vrti sa svih strana

odakle već čisto Srce glasno bije

da se čuje na daleko i šumeći žal.

Pišem, pamtim, al' mi lako nije

jer se mora isploviti kroz taj kal,

mada more sinje, sada već je tamno,

sve je moje sačuvalo kristale

i tle čitavo je kao da je kamno.

I mozaik nasta što ga stijene dale.

Bonaca će biti poslije k'o od ulja,

mirno more, za poklonstvo zgodno,

laka kišna večer već se šulja.

Hvala, Kriste, za spoznanje plodno.

02.06.2024. 21:55

Razlike među nama

 

Mjesto okupljanja na molitvu i slavlje Boga jest Isus Krist.

Vrijeme kada se okupljamo također je Isus Krist.

U Kristu, po Kristu i s Kristom se živi i moli, radi i slavi.

Postoje materijalne zidine i prepreke kroz koje Isus prolazi bez problema, i mi svi u njemu.

Vremeniti svijet nema duhovne poglede i nema uvida u nas koji smo u Kristu, ali mi, na žalost, gledamo, vidimo i čujemo svijet u duhu i onako kako vremeniti svijet gleda na sebe i nas. Duh vidi, materija svijeta je mrtva; Duh čuje, materija svijeta je gluha, ali nosi klicu Duha koji je vidljiv Duhu: materija govori kao da sve zna, ali ne zna procijeniti puno dok Duh čuje i vidi duše koje su u materiji i koje materijalno čine jedno, a duševno govore, misle i čine nešto drugo.

Duh prepoznaje svijet i ispunjava sve zakonitosti, ali nije podložan zakonitostima dok materija proizvodi same besmislice koje truju ono malo duhovnosti na koju je pozvana.02.06.2024. 18:19

„ Dobro ste trčali; tko li vas je samo spriječio da se više ne pokoravate istini? 8 Ta pobuda nije od Onoga koji vas zove! 9 Malo kvasca cijelo tijesto ukvasa. 10 Ja se uzdam u vas u Gospodinu: vi nećete drukčije misliti. A tko vas zbunjuje, snosit će osudu, tko god bio.

11 A ja, braćo, ako sveudilj propovijedam obrezanje, zašto me sveudilj progone? Onda je obeskrijepljena sablazan križa! 12 Uškopili se oni koji vas podbunjuju!
13 

Sloboda i ljubav

Doista vi ste, braćo, na slobodu pozvani! Samo neka ta sloboda ne bude izlikom tijelu, nego – ljubavlju služite jedni drugima. 14 Ta sav je Zakon ispunjen u jednoj jedinoj riječi, u ovoj: Ljubi bližnjega svoga kao sebe samoga! 15 Ako li pak jedni druge grizete i glođete, pazite da jedni druge ne proždrete.
16 

Živjeti po Duhu

Hoću reći: po Duhu živite pa nećete ugađati požudi tijela! 17 Jer tijelo žudi protiv Duha, a Duh protiv tijela. Doista, to se jedno drugomu protivi da ne činite što hoćete. 18 Ali ako vas Duh vodi, niste pod Zakonom. 19 A očita su djela tijela. To su: bludnost, nečistoća, razvratnost, 20 idolopoklonstvo, vračanje, neprijateljstva, svađa, ljubomor, srdžbe, spletkarenja, razdori, strančarenja, 21 zavisti, pijančevanja, pijanke i tome slično. Unaprijed vam kažem, kao što vam već rekoh: koji takvo što čine, kraljevstva Božjega neće baštiniti. 22 Plod je pak Duha: ljubav, radost, mir, velikodušnost, uslužnost, dobrota, vjernost, 23 blagost, uzdržljivost. Protiv tih nema zakona.
24 Koji su Kristovi, razapeše tijelo sa strastima i požudama.
25 

Primjena načela ljubavi

Ako živimo po Duhu, po Duhu se i ravnajmo! 26 Ne hlepimo za taštom slavom! Ne izazivajmo jedni druge, ne zaviđajmo jedni drugima!”

Gal 5, 7-25

Komadić Mane

 

Upotrijebi me, Bože moj,

ispusti me sred života

da poželim poziv tvoj,

da me preplavi mekota

zato što sam ljudsko biće

i što tebe imam za svog Boga

koji daje da mi svjetlo sviće

usred sljepila i zaborava moga.

Zato što mi nadu gajiš

u mom srcu zubatome

i u duši mojoj sjajiš

gdje su emocije trome.

Tvoja prolivena krv je hrana

mojim kostima i mome duhu

kao što je grešnicima Mana

koji pobjegoše egipatskom kruhu.

To je nama milo sjedinjenje

jer si sjetio se maknuti mi sjene,

jer si platio mi otkupljenje

kojim daješ se bez cijene.

Ti si žrtva moja

vječno da ti plaćam

godine bez broja,

da se nikad ne odvraćam.

Ti si preokrenuo me svu,

makar sva sam bila polomljena

kao staklo na tvrdome tlu,

ali sad sam tvoja, svijetu odlomljena.

02.06.2024. 12:58

Glinene posude pune Milosti

 

Potrebno je učiniti preveliki ljudski napor da bi se čovjek susreo i sjedinio s Milošću u zajedništvu Boga i ljudi.

Kada Isus pozove neku dušu na određeni put koji prati stope Isusove, duša to ubrzo uvidi, da ju Bog poziva na putovanje. Često mislimo kako nas poziva sve odjednom što je istina, ali također je istina da smo različiti. U svakom slučaju odaziv duše je napor preveliki, potpuni, a još izgleda kao da to nije dovoljno za sjedinjenje.

Znamo da nas Isus u svome milosrđu ljubi svom svojom veličinom i malenošću, čitavim svojim božanstvom koje je propatilo sve što su ljudi propatili i koje je prošlo sve što ljudi prolaze jer je Isus i pravi čovjek. Znamo da se milosrđe Isusovo izlijeva u nas, posebno kada smo kao prazne glinene posude, a da bismo to postali potrebno je odazvati se pozivu na putovanje na koje ljudi ne nose svoju prtljagu. Nikakvu prtljagu, nikakvu popudbinu. Duša ide na putovanje prazna i s najvećim naporima ponizna, poslušna do krajnjih granica i preko njih, to Isus očekuje kako bi mogao izliti što više milosnih darova u nas, tako prazne i ponizne.

Često naglašavamo kako je taj ljudski napor dovoljan da se čovjek koji blaguje sakramente na kraju života spasi.

Rijetko se čuje među nama kako je sve to samo Milost što nam Bog daruje poziv na putovanje, a naše je samo da pođemo za njim, da mu kažemo „Da”. Ovo sve ostalo čini Bog.

No, to ne znači da smo zato spašeni jer smo rekli Isusu da pristajemo na to putovanje na koje nas poziva. Izuzetan napor i žrtva jesu uporno i svakodnevno blagovanje sakramenata, poslušnost, molitva i općenito djela milosrđa. Ali, kada se dogodi nesreća, neka tragedija, neka neugodnost, tada postoji opasnost da ćemo se izgubiti, makar vjerujemo da će nas Isus izbaviti. U tim naglim promjenama smo svjesni da smo na kušnji i da se ipak nećemo tako jednostavno spasiti, kada ne znamo što nam se dogodilo, da smo u bolesti, da smo u nesreći i da ne znamo što da mislimo, što da činimo i što da molimo. Bolesnici ne mogu, što je još teže, za tih vremena pohađati blagovanje sakramenata svakodnevno i nema one nade da će nas to spasiti bez nekog našega prevelikoga truda.

Slijedi tada onaj pregolemi trud koji je potrebno uložiti da bi čovjek prihvatio kušnju poslušno, jednostavno i prostodušno, a i moguću veliku žrtvu. Makar je žrtva pasivno stanje, još više je aktivan napor i mada se otvaramo Božjoj riječi, pokajanju i dragovoljnom prihvaćanju iznenadne žrtve koju je potrebno objeručke prihvatiti, a neki je i priželjkuju, ipak nismo spašeni. Sjetimo se da opet nas spašava samo Milost Boga koji nas puti da se trudimo ući u kraljevstvo na uska vrata; sjetimo se da naš napor i dalje mora biti potpun i preveliki, maksimalan.

Tada nalazimo ono sjedinjenje u poniženju svome i Boga našega, pravoga čovjeka Isusa Krista. 02.06.2024. 10:37

Putujući tako u Jeruzalem, prolazio je i naučavao gradovima i selima.  Reče mu tada netko: »Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?« A on im reče:  »Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.« Lk 13,24

Novi cvat lipnja

 

Svjetlo mirise odnosi,

mada još si tu

kao doba što lipanj ga donosi,

novi cvate u proljeću.

Kažu da samci, ljudi

s duhovima razgovaraju,

da ih vide, a korak im bludi

kao da stvarnost osporavaju.

Molitva ti si moja, Isuse,

i život s kojim se provodim.

Moje si društvo, slatki okuse,

tvoju ja riječ za sebe porodim.

Nije li žalosno, nije li šteta

da neka osoba bude sama?

Takva opet je slika Boga sveta

koju ne vidiš dobro, zbori mi tama.

Ti si u srcu oganj i led na mom čelu,

kad me zovneš, odmah se pokrećem

i zaboravljam bol, migrenu cijelu,

čitavu dušu ka tebi okrećem.

Preskačem sve svoje brižne misli,

sve brige ti odnosiš i kroniku crnu.

Svi su zločinci pred tobom svisli,

a krošnja se rađa u novom zrnu.

Svjetlo je moje, ono vani, ono u meni,

ti sugovornik si takve ljepote;

da mi ne odgovaraš, a to me plijeni,

odakle stigle bi sve te divote?

01.06.2024. 19:29

Plodne tajne

 

Nevina zemlja, nedirnute oranice,

rađanje i snovi djetinji,

osluškivanje i učenje svake stranice

životnosti na putu ka Svetinji.

Ne razabire stvarnost od snova,

svako zalutalo sjeme prihvati

dok ne dođe jaka sjetva, sasvim nova,

na koju će širokogrudno pristati.

Stvarnost je gruba, snove poriče,

nevinost zastire, maštu ugrožava,

nezaustavljivo sve granice pomiče,

ispija tlo, rumene makove umnožava.

Plodno tlo svoje obilno klasje dariva,

prepušta se suncu i stopama žetelaca,

ostaje mirisno, zemlja pusta i kriva

za napor i muke poljodjelaca.

Sljedeće sezone bit će još izdašnija,

nakon mraza i nježne kiše što lije.

Postaje otporna, zemlja sve strašnija,

za isto sjeme više nevina nije.

Još skriva u sebi što bila je mašta,

iz snova se na svoj trenutak budi,

zaboravlja puno, još više oprašta,

ne mari za onoga tko joj sudi.

Svetinja privlači, ona zove,

iz dubine zemlje tajne iznosi,

i sve su nedirnute, sasvim nove,

spremno je tlo da Sudac ga pokosi.

01.06.2024. 7:52