Komadić Mane

 

Upotrijebi me, Bože moj,

ispusti me sred života

da poželim poziv tvoj,

da me preplavi mekota

zato što sam ljudsko biće

i što tebe imam za svog Boga

koji daje da mi svjetlo sviće

usred sljepila i zaborava moga.

Zato što mi nadu gajiš

u mom srcu zubatome

i u duši mojoj sjajiš

gdje su emocije trome.

Tvoja prolivena krv je hrana

mojim kostima i mome duhu

kao što je grešnicima Mana

koji pobjegoše egipatskom kruhu.

To je nama milo sjedinjenje

jer si sjetio se maknuti mi sjene,

jer si platio mi otkupljenje

kojim daješ se bez cijene.

Ti si žrtva moja

vječno da ti plaćam

godine bez broja,

da se nikad ne odvraćam.

Ti si preokrenuo me svu,

makar sva sam bila polomljena

kao staklo na tvrdome tlu,

ali sad sam tvoja, svijetu odlomljena.

02.06.2024. 12:58

Glinene posude pune Milosti

 

Potrebno je učiniti preveliki ljudski napor da bi se čovjek susreo i sjedinio s Milošću u zajedništvu Boga i ljudi.

Kada Isus pozove neku dušu na određeni put koji prati stope Isusove, duša to ubrzo uvidi, da ju Bog poziva na putovanje. Često mislimo kako nas poziva sve odjednom što je istina, ali također je istina da smo različiti. U svakom slučaju odaziv duše je napor preveliki, potpuni, a još izgleda kao da to nije dovoljno za sjedinjenje.

Znamo da nas Isus u svome milosrđu ljubi svom svojom veličinom i malenošću, čitavim svojim božanstvom koje je propatilo sve što su ljudi propatili i koje je prošlo sve što ljudi prolaze jer je Isus i pravi čovjek. Znamo da se milosrđe Isusovo izlijeva u nas, posebno kada smo kao prazne glinene posude, a da bismo to postali potrebno je odazvati se pozivu na putovanje na koje ljudi ne nose svoju prtljagu. Nikakvu prtljagu, nikakvu popudbinu. Duša ide na putovanje prazna i s najvećim naporima ponizna, poslušna do krajnjih granica i preko njih, to Isus očekuje kako bi mogao izliti što više milosnih darova u nas, tako prazne i ponizne.

Često naglašavamo kako je taj ljudski napor dovoljan da se čovjek koji blaguje sakramente na kraju života spasi.

Rijetko se čuje među nama kako je sve to samo Milost što nam Bog daruje poziv na putovanje, a naše je samo da pođemo za njim, da mu kažemo „Da”. Ovo sve ostalo čini Bog.

No, to ne znači da smo zato spašeni jer smo rekli Isusu da pristajemo na to putovanje na koje nas poziva. Izuzetan napor i žrtva jesu uporno i svakodnevno blagovanje sakramenata, poslušnost, molitva i općenito djela milosrđa. Ali, kada se dogodi nesreća, neka tragedija, neka neugodnost, tada postoji opasnost da ćemo se izgubiti, makar vjerujemo da će nas Isus izbaviti. U tim naglim promjenama smo svjesni da smo na kušnji i da se ipak nećemo tako jednostavno spasiti, kada ne znamo što nam se dogodilo, da smo u bolesti, da smo u nesreći i da ne znamo što da mislimo, što da činimo i što da molimo. Bolesnici ne mogu, što je još teže, za tih vremena pohađati blagovanje sakramenata svakodnevno i nema one nade da će nas to spasiti bez nekog našega prevelikoga truda.

Slijedi tada onaj pregolemi trud koji je potrebno uložiti da bi čovjek prihvatio kušnju poslušno, jednostavno i prostodušno, a i moguću veliku žrtvu. Makar je žrtva pasivno stanje, još više je aktivan napor i mada se otvaramo Božjoj riječi, pokajanju i dragovoljnom prihvaćanju iznenadne žrtve koju je potrebno objeručke prihvatiti, a neki je i priželjkuju, ipak nismo spašeni. Sjetimo se da opet nas spašava samo Milost Boga koji nas puti da se trudimo ući u kraljevstvo na uska vrata; sjetimo se da naš napor i dalje mora biti potpun i preveliki, maksimalan.

Tada nalazimo ono sjedinjenje u poniženju svome i Boga našega, pravoga čovjeka Isusa Krista. 02.06.2024. 10:37

Putujući tako u Jeruzalem, prolazio je i naučavao gradovima i selima.  Reče mu tada netko: »Gospodine, je li malo onih koji se spašavaju?« A on im reče:  »Borite se da uđete na uska vrata jer mnogi će, velim vam, tražiti da uđu, ali neće moći.« Lk 13,24

Novi cvat lipnja

 

Svjetlo mirise odnosi,

mada još si tu

kao doba što lipanj ga donosi,

novi cvate u proljeću.

Kažu da samci, ljudi

s duhovima razgovaraju,

da ih vide, a korak im bludi

kao da stvarnost osporavaju.

Molitva ti si moja, Isuse,

i život s kojim se provodim.

Moje si društvo, slatki okuse,

tvoju ja riječ za sebe porodim.

Nije li žalosno, nije li šteta

da neka osoba bude sama?

Takva opet je slika Boga sveta

koju ne vidiš dobro, zbori mi tama.

Ti si u srcu oganj i led na mom čelu,

kad me zovneš, odmah se pokrećem

i zaboravljam bol, migrenu cijelu,

čitavu dušu ka tebi okrećem.

Preskačem sve svoje brižne misli,

sve brige ti odnosiš i kroniku crnu.

Svi su zločinci pred tobom svisli,

a krošnja se rađa u novom zrnu.

Svjetlo je moje, ono vani, ono u meni,

ti sugovornik si takve ljepote;

da mi ne odgovaraš, a to me plijeni,

odakle stigle bi sve te divote?

01.06.2024. 19:29

Plodne tajne

 

Nevina zemlja, nedirnute oranice,

rađanje i snovi djetinji,

osluškivanje i učenje svake stranice

životnosti na putu ka Svetinji.

Ne razabire stvarnost od snova,

svako zalutalo sjeme prihvati

dok ne dođe jaka sjetva, sasvim nova,

na koju će širokogrudno pristati.

Stvarnost je gruba, snove poriče,

nevinost zastire, maštu ugrožava,

nezaustavljivo sve granice pomiče,

ispija tlo, rumene makove umnožava.

Plodno tlo svoje obilno klasje dariva,

prepušta se suncu i stopama žetelaca,

ostaje mirisno, zemlja pusta i kriva

za napor i muke poljodjelaca.

Sljedeće sezone bit će još izdašnija,

nakon mraza i nježne kiše što lije.

Postaje otporna, zemlja sve strašnija,

za isto sjeme više nevina nije.

Još skriva u sebi što bila je mašta,

iz snova se na svoj trenutak budi,

zaboravlja puno, još više oprašta,

ne mari za onoga tko joj sudi.

Svetinja privlači, ona zove,

iz dubine zemlje tajne iznosi,

i sve su nedirnute, sasvim nove,

spremno je tlo da Sudac ga pokosi.

01.06.2024. 7:52

Hvala ti, moja jeseni

 

Hvala TI za lišće, jeseni moja,

tako raznobojno i mješovito,

suho, ali živo kao plodnost tvoja

ili kiša, tvoje šuštanje vjekovito.

Mada dušu bolne već sparine prže,

nada nikada me napustila nije.

Na nebesima me hladnim drže

krila ptica što ih ljetna žega grije,

one lete ravno prema užarenoj masi,

ali mene ostavljaju tu, na pola puta

da me još ponese vjetar, da me spasi

od vrućine što po mome tijelu luta.

Srest ćemo se u te tvoje dane pitke,

ne mogu taj susret lako dočekati;

dajem obećanje da će sve se bitke

oštrice mi mača dvosjekloga dočepati.

Krist me nosi, Majka mene blaži,

izgone mi unutarnja protivnika,

a i svijetu on je uvijek draži

nego što je slatka Isusova slika.

Krista sam u tebi zadobila,

u daljine vjetrovi odnijeli su svijet.

Sada konačno me, sretnu, zarobila

ta ljepota što je nosi lastavica let.

Hvala TI za lišće, jeseni moja,

tako raznobojno i mješovito,

suho, ali živo kao plodnost tvoja

ili kiša, tvoje šuštanje vjekovito.

31.05.2024. 16:03

Thompson - Dolazak Hrvata (English subtitles)

Božansko meso

 

"Dat ću vam srce od mesa"Ez 36,26

Gospodin je ušao u naš, ljudski smrtni život, postao je dionikom naše ljudske naravi. Došao je po Djevici Mariji koju je prethodno pripravio za sebe i svoje rođenje, a potom ju je ostavio nama, ljudima koji smo nesavršeni; dao nam je svoju majku, to jest Bezgrešno Začeće da nam bude posrednica i čuvarica od trenutka kada se duhovno rađamo i kada začinjemo Isusa pa do kraja i zauvijek da bude naša zajednička Majka.

I Gospodin nam je obećao da ćemo biti dionici njegove božanske naravi. A obje naravi, i ljudsku, i božansku, Isus je ponio i nosio na svojem božanstvu i u svetosti svojoj čitavo vrijeme što ga je provodio s nama, s apostolima i sljedbenicima.

Za Isusa u vremenu, vrijeme nije postojalo, onaj protok vremena, mada se uglavnom držao vremenskih okvira jer je s nama u vremenitosti i vremenitost je s Isusom jer Isus je s nama koji mu vjerujemo sve.

Trenutak u kojemu je Isus razderao vrijeme i vremenitost bio je onaj čas kada je Djevicu Mariju osjenio Duh Sveti i kada mu je rekla: „Da” te je tako začela sveto djetešce, Boga koji se spustio iz vječnosti u vremenitost svojim rođenjem na zemlji što ga slavimo svake godine za Božić. Isus je na svoje boštvo uzeo i ljudskost, i vrijeme.

Nama je vrijeme potrebno da naučimo postepeno hodati i misliti što nas uči strpljivosti. Isusu je sve bio jedan tren. Kako je svetom i nevinom Božiću bilo kada se odjenuo u vremenitost, tako tešku i nespretnu, oštru i sporu, poput one slame u koju ga je polegla majka? Morao je nositi vrijeme kao breme, sve dok nije navikao na to, pratio je narod svoj, apostole u tom napornom vremenu i vremenitosti, teško je bilo biti čovjek i to onakav kakvi smo mi dok je nama teško i preteško biti istinski čovjek-svetac, onakav kakav je Isus.

Unatoč svemu tome, Isus je 'čekao' svoj „čas”. Čekao je strpljivo ljude i podnašao narod i njegove sumnje i optužbe, njihovo djetinjarenje i neozbiljnost, neodgovornost i razne ovisnosti o svemu i svačemu. Isusu su vrijeme i vremenitost koristile za podučavanje ljudi, za liječenje, za prodiranje u svakog čovjeka i čitavu njegovu povijest na njegov grešan način. Jedino Isus vidio je do kraja srce svakog čovjeka i otklanjao bolesti i grijehe opraštao.

Taj jedan ljudski, vremeniti „čas” Isusov bio je svrha njegova, jednako kao i danas, kada ga blagujemo u Euharistiji. Istovremeno je bio na križu, ali toga časa je bio i dijete, i uskrsnuće. O tome nas podučava sveti Duh Isusov i Oca našega na nebesima. Kada blagujemo Tijelo i Krv Isusovu, ne blagujemo vremenitost jer ona je već u nama, nego blagujemo Uskrsloga koji je istovremeno i na Muci svojoj, sve dok ne dođe opet k nama. I tada, zajedno s nama, Isus probija u našim srcima grijehe i rasprši ih, a tako i smrt kao posljedicu naših grijeha i neposluha Bogu pa se nalazimo u vječnosti neko vrijeme, dok ne sagriješimo iznova.

Ljudi ne mogu zamisliti vječnost. To je Ljubav.

No, ljudi ne mogu niti zamisliti ljubav o kojoj toliko pričamo.

Može se samo prepustiti Isusu i njegovoj ljubavi na križu, jer nas je ljubio i ljubi nas, a tako mi u vječnosti, u sakramentu Euharistije i u molitvi učimo direktno od Boga tu vječnost i Ljubav Boga za nas koju uzvraćamo. 30.05.2024. 14:33

Kako je razderao nebesa, Isus isto tako razdire naša srca i ispunjava nas svojom svetošću kako bismo bili pravi ljudi.