Mnogoboštvo se može tumačiti ispitivanjem vlastite psihe, svojih dubina, mogućnosti i širina.
Stari, ali i novi narodi bijahu i jesu često mnogobošci. Za njih postoji više bogova nego što ima ljudi. Svaki od njih imao je boga za plodnost, boga za bilo koje umijeće, a za mnoga umijeća postojalo je više bogova i božica. Naročito u starim teatrima i kazalištima predstavljali su ljudi sami sebi svoje mnoge bogove. Ako je koji bog bio previše ljutito raspoložen, primjerice bog za dobru žetvu, tada bi izmislili ljudi još nekog boga koji bi udobrovoljavao toga neraspoloženog boga, a taj bi pak imao i svoju božicu za istu dobru žetvu.
Ti mnogi bogovi su se i mijenjali, ne bijahu uvijek svi neki stalni bogovi jer ljudi su uvidjeli da im bogovi koje imaju nisu dovoljni, da im bogovi rata i mira ne pomažu u osvajanjima i kada bi bilo velikih pogibija. Tada bi izmišljali nove bogove, ali su uzimali u obzir i one starije bogove od kojih nije bilo nikakve koristi.
To je svijet politeizma, svijet mnoštva bogova u ljudskim srcima.
Zaista, kakvo god bilo raspoloženje čovjeka, on nikada ne može to svoje raspoloženje nazvati samo jednim imenom već mu je potrebno mnogo riječi koje bi opisale tugu, bezvoljnost, žalost, čemer, jad i slično. Svaki od tih opisa raspoloženja imao je nekoliko bogova koji su bili zaduženi za ta raspoloženja i još mnogo bogova koji bi čovjeka učinili manje tužnim, bogova za sreću ovdje, bogova za sreću ondje, bogova za sretne događaje, bogova za ljepotu, za umjetnost, za ratne vještine i tako redom.
Zajedničko je svim tim bogovima da su ih izmišljali ljudi. Ljudi su toga bili svjesni, da izmišljaju i u sebi otkrivaju neprekidno nove bogove pa su došli do zaključka da je najveći i najbolji bog onaj čovjek koji može izmišljati mnoge bogove, a među takvim ljudima je najveći bog bio onaj tko je bio najjači, najlukaviji čovjek, to jest vladar nad drugim ljudima. Tako su vladari bili uvjereni da su oni bogovi koji su privremeno na zemlji i da poslije smrti žive kao bogovi.
Budući da je naš jedini Bog Otac i Sin i Duh Sveti stvorio čovjeka na svoju sliku, nije čudno da su ljudi čeznuli za životom bez smrti, bez nevolja i nereda, bez ratova i neprilika.
Kasnije, mnogoboštvo je donijelo ljudima osjećaj za sebičnost koja se gledala kao vrlina. Što se više čovjek posvećivao svojim vještinama i svojem napretku, i svojem imanju i bogatstvu, to je bio više na cijeni. Filozofija je nalagala da čovjek mora upoznati sebe (to jest, što više svojih bogova), da mora dovesti sebe u ono stanje u kojemu je mislio da će biti bog i prije nego što umre, bog u savršenom smislu riječi. Tako se ljudska sebičnost dovodila do vrhunca. Djeca koja nisu bila savršena po rođenju, bacala su se gladnim zvijerima. Savršena djeca žrtvovala su se izmišljenim bogovima kako bi ih ta lijepa i savršena žrtva što više odobrovoljila.
Ali, ljudsko srce nikad zadovoljno nije, ljudi ne bijahu sretni sa svojim bogovima i sa svojim samousavršavanjem.
Velika čežnja za nekim jačim bogom odražavala se u nemoći ljudi da izmisle nešto što je savršeno, što je bolje i jače od čovjeka, što je ljepše i što može čovjeku pružiti potpunu sreću. To se jasno vidi po spomeniku koji su načinili za još jednog boga i vidi se i po tome što su u svojoj vjerskoj nemoći taj spomenik nazvali spomenikom Nepoznatom bogu. Time su sami sebe pogodili u srž. Bog je mnogobošcima zaista netko koga ne poznaju, taj Bog nije plod ljudskoga raspoloženja, ali je savršeni Bog, samo jedan i jedini za sve i svakoga. To je Bog koji stvori nebo i zemlju, i čovjeka, i u čovjeku čežnju za svojim Bogom. To je Bog koji prilazi čovjeku, koji se čovjeku objavljuje javno ili potajno, koji govori i utjelovi se u krilu Marije Djevice da bi postao Čovjekom, da bi se približio svojima, da bi Ga, onako smeteni, zaista mogli upoznati i naći vječni život, i to božanski život. Jer, da se Bog nama nije objavio, i danas bismo bili samo nezadovoljni mnogobošci. 17.05.2023. 10:59
Tada Pavao stade posred Areopaga i reče: »Atenjani! U svemu ste, vidim, nekako veoma bogoljubni.
Doista, prolazeći i promatrajući vaše svetinje, nađoh i žrtvenik s natpisom: Nepoznatom Bogu. Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem.«
»Bog koji stvori svijet i sve na njemu, on, neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima;
i ne poslužuju ga ljudske ruke, kao da bi što trebao, on koji svima daje život, dah i — sve.
Od jednoga sazda cijeli ljudski rod da prebiva po svem licu zemlje; ustanovi određena vremena i međe prebivanja njihova
da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli. Ta nije daleko ni od koga od nas.
U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: Njegov smo čak i rod!«
»Ako smo dakle rod Božji, ne smijemo smatrati da je božanstvo slično zlatu, srebru ili kamenu, liku isklesanu umijećem i maštom ljudskom.«
»I ne obazirući se na vremena neznanja, nutka sada Bog ljude da se svi i posvuda obrate
31jer ustanovi Dan u koji će suditi svijetu po pravdi, po Čovjeku kojega odredi, pred svima ovjerovi uskrisivši ga od mrtvih.« Dj 17,22-31
