Niti
molim, niti čeznem da svi budemo jedno
jer
ni ne znam što to znači,
kako
li to izgleda.
Zar
da postavim se ubojici bijedno
koji
se ne kaje, nego zrači
svime
što me zauvijek izjeda?
Već
ne sanjam da u rajskom dvoru
pjevaju
svi kao omamljeni,
čineći
od sebe nerazumne lude.
I
da spoznat ću i dušu svakom stvoru,
da
ću biti kao bog, kao jaram osamljeni,
koji
drži grijehe za sve ljude.
Noću
gledam teške more, danju sanjam noć.
Sva
je sreća da to kratko traje
i
da se probudim kao leptirica mlada.
Znam
da nisam dostojna i da nemam moć,
ali
da mi Isus svu slobodu daje,
i
da neću stihovati kao sada.
Želim
ostati na Tvome, Kriste, dlanu,
da
ne spadnem, da ne skliznem,
da
ne zahvati me ponor pakla
što
ga gledam kao najtežu Ti ranu
pa
za malo i u plač da briznem,
razbijem
se kao da sam sva od stakla.
Čini
mi se često sve će slično biti
kao
što je na toj zemlji uspona i pada,
turbulencija
i oscilacija u hodu.
Da
od anđela ću mudrost zadobiti
jer
i ona u dinamičnosti vlada.
Uz
nju spoznala bih Jaganjčevu odu.
23.01.2023.
19:35