Mjesečeva ogrlica

 

Dostigla me opet noć i tama,

i tišina što se prostire u sluhu.

Dolazi mi Ljubav, ali nije sama,

jedva čekala sam da mi priđe uhu.

Tanane joj strune, ogrlica još od mjesečine

koja gradi zvijezde u velikom stanu.

Pogostila bih je, ali nemam čime,

nosim samo nadu, molitvu na dlanu.

I to Ljubavi je dosta da me svu zagrije

i da poslije me zapali kao šibu plamenicu,

kao svijeću kojoj mjesečina još se smije;

ne zna nitko da joj grlim svaku znamenicu

i, ta kako ne bih njoj se noćas radovala.

Puno dana zemlja moja, ovaj grad što trubi,

čekala je da ta ista Ljubav, kojoj svaka hvala,

nađe načina mi prići, a ne reći mi da ljubi.

Jer, što bi tada bilo, sve bi nestalo za tren

kao da bi misiju si ispunila cijelu.

Strah me, uvijek zatreperim, dodir njen

podsjeća me da odjenem odoru si bijelu.

Nisam dostojna za nebo, ništa značajno, ni novo,

al' ovako uvijek iznova se rodim.

Kao s krilima od anđela dočekujem sad slavlje ovo

pa i svjetlila sva sjajna s mirom ja pohodim

pa da mi uzvrati svako svjetlo, svaki sjaj,

da otvori sebe, nekako iznutra.

Znatiželjna moja duša tada nema kraj,

nema straha već ja plamtim sve do jutra.

25.01.2023. 21:25

Riječ na srcu

 

Usred molitve me nađe Krist

da Mu budem riječ na djelu,

pošalje mi Duha jaka, snažna.

Moj mi razbor nije bio čist,

a i zadobila rane u svom tijelu.

Svaka riječ bijaše mi zarazna,

Duh se protezao svuda naokolo,

i u visove čak iz kojih se slijeva.

Ponio me gdje se znanje množi,

a ja bijah samo roblje golo,

moždane mi bile kao pljeva,

iglice i titraji su bili mi na koži.

Priznajem da nije bilo bezbolno

to stanje što je dugo potrajalo

dok ja lutala sam ovim gradom.

Majka mi na srcu bila dragovoljno,

a srce se više puta pokajalo

dok sam sklanjala se kradom.

To mi nije ništa od pomoći bilo,

Duh je Krista svedohvatljiv,

uvijek bio, bit će i ostao jest.

Ne, nije meni se to samo snilo,

prošao je, velik i neshvatljiv,

ostavio mi na dlanu samo čest.

I još uvijek nisam sve to potrošila

što mi dade Bog moj odozgora,

ne znam kako, niti kojim skutom.

Tek sam sada malo prišla gdje sam bila,

da me poveo do granica i obzora,

dao mi da gledam pod Njegovim kutom.

Tu se radi sve o nadnaravnom,

i o svjetlu, i o zvuku, i o duši

pa je teško prijeći svojom silom.

Još je dublje kada goriš vatrom stalnom

što se ne da izdržati i sve sruši,

ali duboko i kao medom, kao svilom.

Daleko je Božje srce, od nas je visoko,

Njegove su misli kao nama zemljotresi

usred bijela dana i u pomrčini svijesti.

Ali isto srce Mu je u nama duboko,

pomiče nas i sva nadanja odriješi

pa nam daje mir od Radosne vijesti.

Privlačno je Bogu se obratiti

točno onog časa kad se slavi

Pashalno otajstvo, Uskrsnuće,

Krista koji će se rado napatiti,

Crkvu kojoj rade svi o glavi

dok još ona moli za sve umiruće.

Tako, svakog dana slavim imendan,

Bog je sa mnom i uz mene,

i svi sveti koji Kristovo su tijelo.

Opet Majka dođe mi u jedan san

da pogura moje lađe snene;

tada znam da vida moje orošeno čelo.

25.01.2023. 18:02

Vječno čovjekovo ime

Razum, osjećaj i opstanak neće baštiniti ime, nego samo onaj čije ime nešto znači.

Samo razum se na ovoj zemlji može odazivati na svoje ime, ali na svoje jedinstveno i neponovljivo ime odazivati se može samo razum koji nosi iskustvo, sjećanje i slično, a to se odnosi i na osjećaj. Taj, pak, osjećaj se u sjećanju obnavlja i proživljava iznova, zajedno s iskustvom života koji se živi nakon onoga čega se razum i osjećaj sjećaju.

Opstanak na zemlji, u vremenitoj svakodnevici, ne zahtijeva nositi obilježje, individualno ili kolektivno.

No, opstanak vječni ovisi o Vječnome i Istinitom, o Bogu Stvoritelju i Spasitelju.

Razum, dakle, mora biti u skladu s osjećajem, a to može jedino postati u Gospodinu, u vjeri, u odnosu, to jest u dijalogu čovjeka s Bogom.

Ipak, sve stvorenje može slaviti Gospodina, mada nema svoje ime i svoju volju. Samim svojim postojanjem divote zemaljske, kao što su vrtovi, ledenjaci, vode, planine i dolovi, biljke i životinje, sve živo, makar i bez imena, slave Stvoritelja. Čak i oluje, kiše i mrazevi, koji donose ponekad velike nesreće, slave Gospodina.

Jer oluja i poremećaj vremenskih prilika nemaju greške, ni mane. Nemaju ime, nemaju osobnost da bi ih ljudi mogli okriviti za nesreću.

Čovjek ima svoju osobnost koja je u sebi savršena i u neprekidnoj promjeni i širenju. Čovjek također ima i grijeh na svojoj osobnosti pa je tako sposoban uništavati i popravljati, to jest ispraviti greške. No, svoj grijeh čovjek ničime ne može poništiti, opravdati ili popraviti, a da ne uništi još više nego prije.

Neobično je u svakom slučaju navoditi da vjera u Svevišnjega, koji je sve stvorio veoma dobro i inteligentno, nije kompatibilna s razumom. Naprotiv, tek bez te vjere čovjek je nerazuman; tek bez vjere čovjeku su poremećeni osjećaji i pamćenje i, što je najgore, u takvim okolnostima čovjek nije svjestan da ne može takav uopće opstati, tako sav poremećen i utjecajan na okolinu, živu i neživu, u lošem i negativnom smislu.

Samo zahvaljujući tom jedinstvenom imenu koje ima svaka ljudska individua samo za sebe, čovjek se može odazvati, ali ne samo ljudima i prirodi, već u prvom redu, svome Stvoritelju koji mu vidi srce i poznaje ga po njegovom jedinstvenom, vječnom imenu.

Čovjek ne zna reći drugim ljudima svoje jedinstveno ime, svoj vječni identitet, već se odaziva bez svijesti o tome kako njegovo ime zvuči ili kako se izgovara, ili kako se može ispisati ili naslikati i protumačiti.

Također se teško odazvati Stvoritelju ako je čovjek ogrezao u grijesima jer to vječno ime svakog čovjeka jest dobro, ali je zasjenjeno u okorjelosti srca.

Ako se ipak čovjek Bogu odazove, vodit će ga Božji glas u sklad njegove, čovjekove osobnosti, njegovoga razuma i osjećaja, a spoznat će i da mu opstanak ovisi o Bogu, i tada nastaje i sklad s okolinom, s ljudima i prirodom. No, budući da su ljudi uglavnom u neskladu i okorjeli, čovjek koji se odazvao Bogu izgledat će kao nepoželjna nevolja u svijetu te će njegov sklad iritirati okolinu. Čovjeka vjernika tako okolina često proglasi neprijateljem, a, budući da je okolina nerazumna, to neprijateljstvo nastat će bez pravoga i razumljivoga razloga.

Bog Stvoritelj može pozvati bilo kojega čovjeka k sebi.

Možda i hoće.

No, izgleda da čovjek može istruliti na neki način, osušiti se kada mu se nagomilaju grijesi. Također, čovjek može počiniti mnoge grijehe u neznanju i zbog toga se ipak smijemo nadati da se nije osušio kao trula grana koja se u peć baca da gori.

Čovjek također može živjeti u zabludi, ali ako je revan u svemu što vjeruje da je dobro, može se dogoditi da se svidi Bogu pa ga Gospodin pozove k sebi, na svoj put. Kad se takav čovjek obrati Bogu, sve njegove kvalitete se jako umnažaju i on brže dolazi u Božju blizinu i u čvrst odnos sa Svevišnjim. 25.01.2023. 03:25

Kontemplacija na čast i doprinos obraćenju na kršćansku vjeru koja krštenjem obraćenika poništava sve grijehe jer ih Gospodin i u buduće oprašta i zaboravlja da bi izgradio sasvim novoga čovjeka u njegovom vječnom imenu kojim ga je Bog stvorio i pozvao. Na dan obraćenja svetoga Pavla, apostola Kristovoga.

„Znamo pak da Bog u svemu na dobro surađuje s onima koji ga ljube, s onima koji su odlukom njegovom pozvani. 29 Jer koje predvidje, te i predodredi da budu suobličeni slici Sina njegova te da on bude prvorođenac među mnogom braćom. 30 Koje pak predodredi, te i pozva; koje pozva, te i opravda; koje opravda, te i proslavi.” Rim 8,28-30

 

Psalam 85 Blizu je naše spasenje

 

Zavolje opet, Gospodine, zemlju svoju, *
    na dobro okrenu udes Jakovljev.
Otpusti krivnju narodu svome, *
    pokri sve grijehe njegove.
Suspregnu svu ljutinu svoju, *
    odusta od žestine gnjeva svoga.

Obnovi nas, Bože, Spasitelju naš, *
    i odbaci zlovolju prema nama!
Zar ćeš se dovijeka gnjeviti na nas, *
    prenositi srdžbu svoju
    od koljena na koljeno?
Zar nas nećeš opet oživiti, *
    da se narod tvoj raduje u tebi?
Pokaži nam, Gospodine, milosrđe svoje *
    i daj nam svoje spasenje.

Da poslušam što mi to Gospodin govori: *
    Gospodin obećava mir
narodu svomu, vjernima svojim, *
    onima koji mu se svim srcem vrate.
Zaista, blizu je njegovo spasenje †
    onima koji ga se boje, *
    i slava će njegova prebivati u zemlji našoj.
Ljubav će se i Vjernost sastati, *
    Pravda i Mir zagrliti.
Vjernost će nicat iz zemlje, *
    Pravda će gledat s nebesa.

Gospodin će dati blagoslov i sreću, *
    i zemlja naša urod svoj.
Pravda će stupati pred njim, *
    a Mir tragom stopa njegovih.

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.

Moji snovi

Niti molim, niti čeznem da svi budemo jedno

jer ni ne znam što to znači,

kako li to izgleda.

Zar da postavim se ubojici bijedno

koji se ne kaje, nego zrači

svime što me zauvijek izjeda?

Već ne sanjam da u rajskom dvoru

pjevaju svi kao omamljeni,

čineći od sebe nerazumne lude.

I da spoznat ću i dušu svakom stvoru,

da ću biti kao bog, kao jaram osamljeni,

koji drži grijehe za sve ljude.

Noću gledam teške more, danju sanjam noć.

Sva je sreća da to kratko traje

i da se probudim kao leptirica mlada.

Znam da nisam dostojna i da nemam moć,

ali da mi Isus svu slobodu daje,

i da neću stihovati kao sada.

Želim ostati na Tvome, Kriste, dlanu,

da ne spadnem, da ne skliznem,

da ne zahvati me ponor pakla

što ga gledam kao najtežu Ti ranu

pa za malo i u plač da briznem,

razbijem se kao da sam sva od stakla.

Čini mi se često sve će slično biti

kao što je na toj zemlji uspona i pada,

turbulencija i oscilacija u hodu.

Da od anđela ću mudrost zadobiti

jer i ona u dinamičnosti vlada.

Uz nju spoznala bih Jaganjčevu odu.

23.01.2023. 19:35

 

Zimske noći

 

Zimske noći snježne,

ledenoga zraka,

tihe poput zaleđene rijeke,

traže dah topline nježne

tami dubokoga mraka.

Gdje su sada zore meke?

Oblačno je njima svitanje,

ne razaznaje se niti nit

koja dijeli ove pojave.

Žao onom kog zatekne skitanje,

gdje li će mu zaklon bit?

Ima l' svijetlih zraka da se jave?

Ima li još toplih mjesta

il' ognjišta žarka

na tom krivudavu putu?

Koliko je zima česta!

Čezne sunca jarka

da zagrije i osvijetli rutu.

Blago meni što još imam zid

da Raspelo na njem gledam,

da izmolim Boga naša

za sirota što u snijegu gubi vid,

da ga Kristu odmah predam,

da je obilna mu ispaša.

Da mu nije zima teška

nego skoro laka, kao meni,

da ostvari leden san.

Da ne sanja da je sve to greška

već da počiva u ljetnoj sjeni,

da mu svane rajski dan.

23.01.2023. 04:37

Nadomak raja

 

Prolazim skladno

svijetom ekrana,

blještavih zaslona,

a područje jadno,

duševna rana

kao tajna korona.

Toliko vremena

čovjek ima,

a ne da se stresti

od teška bremena

i samo klima

da ne bi ga smesti

savjesti glas.

Tupost u drijemu,

bezimen porod

ni ne traži spas,

obitelj na trijemu

gdje ne cvjeta plod.

Okreni se k rodu,

mužu il' ženi,

djecu pomiluj.

Plovi na brodu

dok sve se pjeni,

duši se smiluj

koja će ostati

nakon kraja,

brzo i skoro,

pred Boga stati.

Između tebe i raja

sve gorko je, oporo.

Znam da si svuda,

Isuse Kriste,

al' na oltaru

otkrivanje čuda.

Duše će čiste

ići u paru

i u množini,

u razgovoru

i na djelu

prema širini,

na svetu goru

i bliže Tijelu.

Bliže te Krvi

koja budi

život i um.

I besmisle mrvi

da postanu ljudi

što čuju i šum.

Umjesto da upravlja,

postaje rob

i ne zna to reći,

čovjek bez zdravlja;

proklinje kob

i teško mu prijeći

na poljane duha

što ljubav sije,

što svakog odmori

tko ima ta sluha

što srce grije

i svemu odoli.

I razgovara tko moli

ta jednoga Boga,

Presveto Trojstvo;

zna kako se voli

svaku i svakoga;

nebesko svojstvo.

22.01.2023. 18:07