Zašto
mi je potrebno predočavati Boga koji je Duh u mojoj molitvi koja je
duhovnost?
Najljepše
je to pojasniti Isusovim dvjema zapovijedima ljubavi.
Ne
možeš predočavati ili jednostavno ljubiti Boga, a da potjeraš iz
molitve ljude. Isus je sav za čovjeka i sam je Bogočovjek.
Otac
naš nebeski je oduvijek, a mi, ljudi, to nismo. Ipak, Treća
božanska Osoba je s punim razlogom upravo Sveti Duh.
Za
čovjeka imati svetu dušu i tijelo, odnosno imati dobar, sveti duh
znači biti dobar i svet. Nije mu potrebno predočavanje dobrote pa
tako ni predočavanje svetosti. Svaki svetac je svet na svoj način.
Upravo
zato što je Bog jednostavno Duh, izgleda kao smetnja kada si Ga
nastojimo predočiti u molitvi, to je kao da zdravom tijelu ponudite
pomoćne štapove i štake ili kao da zaljubljenoj duši ponudite
sličicu koja na različite načine predočava ljubav. Tim štakama i
sličicama samo potičemo dušu na osjetilnu molitvu umjesto na
izravno gledanje Boga u svijetu koji nije od toga svijeta.
Blago
pozvanima na gozbu Jaganjčevu, govori svećenik, a ostali se odmah
klanjaju pred Jaganjcem, svećenici i laici na misnom slavlju koje se
odvija u prostoriji što je uređena pomno, dostojanstveno i
jednostavno te s namjerom da bude prikladna služenju i molitvi Bogu
dragome. Sve je to Gospodin, Jaganjac koji nam kao posebno
privilegiranima dolazi pod prilikama kruha i vina. Sve je to Bog, a i
u svakodnevici isto tako, sve je to prava, pravcata gozba koja ne
prestaje nikada.
Blago
meni, Gospodine. Blago meni, ljudi.
Jer
nisam navikla, i nikada se neću naviknuti, biti kao elita počašćena,
a tako nedostojna. Kako me, Gospodine, nagrađuješ! Kao da sam
zaslužna. Ta, ja uopće nisam imala taj dojam pripadnosti narodu
Tvome što ga nazivam elitom.
Ipak,
moj prvi dojam kada sam tek počela pohoditi misna slavlja, bio je da
sam zašla u nepregledne prostore svih svetih. Tek poslije Raspelo,
pa sama Gozba, pa svećenstvo, pa narod laika, pa nezaobilazni
prosjaci i lijepo uređena crkvena zgrada.
Poslije
sam saznala da su tu prisutni i živi, i pokojni, i anđeli, u
početku se nisam sjetila to ni upitati.
Ali
odmah sam doživjela Boga, i ljubav je bila u zraku.
Odmah
sam pri pogledu na Raspelo znala da moram i na križ.
Vidjela
sam, čula sam dobro, sve je bilo tako jednostavno, prikladno,
logično.
A
toga svega ovaj svijet nema. Bila sam poganin trideset i šest
godina.
Sada
na to gledam kao na Božji dar jer sve ono što nisam imala i što
nisam bila, a što sam i nesvjesno žeđala, pronašla sam kada me
pozvao k sebi Gospodin.
I
vidjela sam odmah da je tu sve to što mi je nedostajalo, odnosno
vidjeh da je tu Gospodin, u mom susjedstvu, ali ne i od svijeta.
Ne
bih pripovijedala moliteljima o štakama i sličicama. Možda bih
samo upitala kako to izgleda kad se navikneš na nešto što je
uvijek drugačije i uvijek novo.
Jednom
prilikom sam čula jednu majku neke male djevojčice kako je
podučava: „Ti samo nemoj lagati i sve će biti u redu.” Sasvim
dovoljno za početak.
I
kada molim, najbolji učitelj molitve je sam Gospodin.
Zar
to nitko nije rekao?
Vjera
je Božji dar i Božji poziv.
Najteže
mi je kad se sjetim svih žednih tamo vani.
Tada
ponavljam u sebi: Bože, pošalji nam svećenike jer imamo premalo
svećenika.
Imamo
premalo. 27.06.2022. 23:35