Luč anđela

 

Da ne čuje nitko,

lučica tinja postojano;

plamenje plitko i vitko

lahorom već je prebrojano.

U dubinama srca i bubrega

grešnica duša koja se sjeća

poniženja mnogih, svog visoka ega,

promatra ono što zove se sreća.

Taj pusti otok budi nadu

da jednom će postati pun.

Sada je povod za brzu baladu

kojoj će sadržaj ostati nepotpun.

Ah, ljubav. Sve grijehe proguta,

i one tuđe, i one što bi uslijedili,

što lako ih makne sa svoga puta

jer nikada poput ljubavi nisu vrijedili.

Nije platonska jer gori Duhom,

jer živi, jer stvara i još se razvija.

Svojim prikladnim svadbenim ruhom

svijetleće anđele privlači, opija.

Takve su mnoge ljubavi prave,

koliko ih ima, ne bih ni slutila;

samozatajna srca potpuno smlave

za kojima duša se ova uputila.

Veliko srce te luči izgara

i kao da s drugim srcem se spaja.

I neće ostati nikad bez žara,

i neće ostati nikad bez sjaja.

26.05.2022. 23:26

S nama Bog

 

Omara

pod krovom,

bez dara

i s pokrovom;

i nemoć

u gorućem stanu

kao noć

radosnom danu.

Riječi moje

poznati stih,

bilo koje,

stotine njih,

a sve su slabe.

Nit nadahnuće

da ugrabe,

a srce vruće.

U grudima

kao da kuha,

kao u ljudima

potreba Duha.

Mišlju za Dvore,

a slabašne kosti,

i moždane gore.

Bog da oprosti,

al' ne valja zima,

ni ljetne sparine.

Proljetnim lahorima,

kad večernja sine,

mir se spusti

nizinskom kraju,

a oblaci pusti

ni kišu ne daju.

Prošnje preminulih

padaju s neba,

kletve su skinuli

i zemlja ih treba,

množina silna

nad nama,

i Djevica mirna.

Kakva drama

za dušu svaku

jer Posljednji sudi.

Za noć laku

savjest se budi.

Inače jao

za ekumenu,

mjesec bi pao

na Gehenu

i priroda pruža

otpor obrane,

trnovita ruža

sred opće obmane.

Ratovi, bolesti,

siromaštvo, glad

i duša odleti

u nebeski Grad.

Sjetim se Ljubavi,

jedinstvene Žrtve;

to Otac je pravi

što podiže mrtve.

Donosi lahore,

svježinu života

i večernje hore,

obećanje divota.

Daje nam polog

vjere i uspjeha,

svjetovni Prolog

i završna Utjeha.

A vrijeme stane

pa mahom proleti.

Kristove Rane

s nama će žeti.

24.05.2022. 20:51

Još te uvijek sanjam

 

Cvijeće na cesti,
u ruci ruka;
o, kada bi se sresti,
želja je puka

pod mostovima
pod kojima se klanjam
na ovim prostorima,
a još tebe sanjam.

I tada,
svijeće na cestama,
iznenada
sred besrama,

sloboda vjeroispovijesti.
Razrovano tlo,
loše i još gore vijesti
pa nestade zlo.

Raspale se kosti
i sada se sklanjam
od raznesenosti.
I još tebe sanjam

kako meni zboriš
dobro će biti
i još me dvoriš,
a ne bih suze liti.

Svećeniče,
moja posveto i naša,
opet korov niče,
prastara ispaša.

Kršćanski simboli
žive krvi,
pokopane skroz u boli.
Duboko se mrvi

još od davnih dana
Kamenite ploče,
a srcem je isklesana.
Grudi što se moče.

U tim prsima
jedna Rana,
i na mojim prstima.
Još te sanja,

zemlju svoju, Dom.
Ipak poštovanje
u trenutku tom.
Ipak vjerovanje.
‎17. ‎11. ‎2018. 14:03

Spomenar, 16.07.2018. Vatreni povratak u Zagreb

 

Neopisivo

Slijetanje

Šoldi, Mati Dalmacija

Vatreni let iznad Jelca

Moja Domovina

Vatreni Bus na Trgu HNK

Proboj Ekipe

O, dođi, Stvorče, Duše Svet

„Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo!”Lk 12,49 

1. SAMOPOŠTOVANJE

Neće te spasiti prsten, niti zavjeti odanosti i vjernosti; neće te spasiti zakon koji će ti odobriti ono za čime najviše čezneš, čovječe; neće te spasiti askeza sama po sebi, ili velika odanost Božjoj riječi.

Spasit će te samo vjerna osoba, osoba suprotnog spola ili osoba istog spola koja je vjerna samo tebi čitav život, koja se žrtvuje svakodnevno radi tebe, koja cijeni i poštuje Boga i sebe samu jer jedino tako može očekivati ljubav i poštovanje, vjernost i požrtvovnost od drugih ljudi.

Ako imaš odanog prijatelja od djetinjstva, od najranije dobi i mladosti pa sve do zreloga doba, uzet ćeš možda ženu, radi djece, radi obitelji, radi sigurnosti i napretka, ali ćeš svoju najiskreniju odanost ostaviti za onog prijatelja.

Ako ti, djevojko, imaš jednu dobru, najbolju prijateljicu, njoj ćeš povjeriti ono što misliš da tvoga muža ne zanima, ono do čega ti je najviše stalo u životu i ostat ćeš vjerna susretima s najboljom prijateljicom jer ne cijeniš dovoljno sebe pa ne znaš cijeniti niti pažnju i odanost svih drugih ljudi.

Ljudi nose u sebi tu želju za vjernošću.

I, kada im se dogodi da pronađu osobu koja ih cijeni više nego što bi oni sami sebe ikada procijenili, i ako to potraje dugo jer rivali uopće ne postoje u blizini, tada si našao svoj životni opći i posebni cilj.

Ali, kada se povjeriš osobi koja poštuje sve tvoje, ali sebe voli ipak malo više nego tebe; ako ta osoba ne može izdržati u vjernosti tebi ili ako naiđe na suparnike koji su svi od reda zanimljivi, takva osoba je izgubila tebe, ali osim toga nije izgubila ništa, možda je čak i dobila nešto s tim prijateljstvima. Ali ti gubiš nju, gubiš sebe, gubiš život, gubiš dušu, gubiš sve.

Tajna je u samopoštovanju kojega rijetki nose, kojega gotovo nitko ne priznaje. Da, mnogi se uzvisuju, ali to nema veze sa samopoštovanjem. Može li netko posvetiti svoj život, čitav život, nekome ili nekima, dati život, uskratiti si sebe samoga i sve svoje uspjehe, prijatelje, užitke i dobitke samo radi nekoga tko ne izgleda uopće kao netko značajan ili vrijedan žrtve?

Jer, kad čovjek čini ili govori nešto, morao bi to činiti potpuno i do kraja ili ne činiti uopće. Većina ljudi ne čini na dulje vrijeme ono što odluči da će činiti dugo, zauvijek.

To je svijest o svojem vlastitom dostojanstvu, o svojoj vrijednosti; to je svijest o svojem značaju kao što je značaj svakoga ljudskoga bića.

Reći će mnogi da ljudi ne vrijede toliko. Točno, jer njihov Stvoritelj je Onaj koji stvarno i puno više vrijedi, Vječan i Istinit, Bog.

Ali problemi nastaju za ljude koji su vjerni Bogu do kraja, jednako kao i za one koji se ne usuđuju postati odani Božji prijatelji. Bog je nevidljiv, nitko Ga ne poznaje, s Njim se ne može na kavu ili u krevet.

Čovjek koji misli da se mora odreći nečega da bi postao Bogu dobar prijatelj je čovjek koji nije svjestan svoga značaja općenito, a niti svoje vrijednosti u Gospodinu, svoje kvalitete za Boga.

Prvo moraš Boga čuti i vidjeti Mu riječi, a tek tada uviđaš kako je loše ono što ti je izgledalo dobro i važno među ljudima.

Tada i možeš naći dostojanstvene i značajne veze.

No, to se događa rijetko, zaista rijetko. Bog šalje prijatelje svim ljudima i svi ljudi mrze Božje prijatelje te se Gospodinovom prijatelju počinje priviđati da zaista ništa ne vrijedi i da je podoban samo za mržnju, a i postaje jako, jako usamljen, pa makar bio stalno i među vjernim Božjim prijateljima. Nerijetko počinje tragati za barem jednom ljudskom dušom, a da to nije neki već odavno pokojni svetac nego živa, prisutna osoba u blizini.

Tu se, naravno, radi o poremećenom samopoštovanju.

Jedan problem je u tome što danas ljudi misle da svi sve znaju o kršćanstvu.

U vremenima Prve Crkve bilo je tako rašireno službeno mnogoboštvo i nepoznavanje Isusa Krista, uskrsnuloga od mrtvih, da je Radosna vijest bila velika i sasvim, sasvim nova za ljude.

Danas nitko kao da nema strpljenja kontemplirati i vjerovati, svima je normalno da će živjeti vječno jer Bog je milosrdan i oprašta sve.

Sveti Pavao je imao mnoštvo problema sa samim sobom, a još više s nevjernicima, poganima i profanim svijetom, prepunim traženja i traganja, prepunim uzvisivanja i oholosti, pohlepe i ubojstava, robovanja, prepunim požude očiju i srca. No, Pavao je bio uvjeren da će se uskoro, vrlo brzo, na njegovu riječ i pojašnjenje, ljudi obratiti Bogu jedinome. I nije bio usamljen u tome uvjerenju, oko Pavla su bili apostoli Isusovi, sveti Petar, evanđelisti. Nije ih bilo tako mnogo kao što danas ima mnogo deklariranih kršćana, čak su i u postotku bili u manjini, ti navjestitelji božanske ljubavi, samopoštovanja svakog čovjeka u Gospodinu, uskrsnuća, dostojanstva ljudske duše, ljudskoga života.

Učenici Isusovi nisu stigli vidjeti puno grijeha nakon svoga naviještanja u velikoj vjeri, oni su činili čuda, njihova riječ je bila čudesan melem za čitavu ekumenu, za propadajući stari svijet koji nije otkrio spas niti u strogo, lijepo i demokratski uređenoj savršenoj državi, niti u umjetnosti koja se, kao i danas, počela prostituirati nakon dugih godina obijesnoga života; niti u mukotrpnim osvajačkim pohodima jer što vrijedi osvojiti neku zemlju ako je ne možeš spasiti, unaprijediti, održavati.

Učenici Kristovi nisu se stigli razočarati u sebi samima.

Jer Otac i Sin poslali su svoga Duha Svetoga na apostole, na svoju Crkvu, Duha Životvorca, Duha Branitelja, Duha ljubavi i trpljenja zbog Boga.

2. PONOVNO UNUTARNJE STVARANJE

Prema prvotnoj katehezi, Krist – mrtav, uskrsnuli i uzvišen s desne Očeve – dovršava svoje djelo dijeleći Duha apostolskoj zajednici.

„Toga Isusa uskrisi Bog! Svi smo mi tomu svjedoci. Desnicom dakle Božjom uzvišen, primio je od Oca Obećanje, Duha Svetoga, i izlio ga kako i sami gledate i slušate.” Dj 2,32-33

Duhovi su punina Pashe.

Duhovi su cilj radi kojega je Otac poslao svoga Sina da prinese Bogu svoj život te tako otkupi sve grijehe svijeta, da Sin Božji uskrsne jer bijaše Pravednik nad pravednicima i da sjedi s desne Ocu.

Duh Sveti je Bog, Treća božanska Osoba.

Duha su poslale Prva (Otac Stvoritelj) i Druga (Sin Spasitelj i Otkupitrelj ljudi ) božanska Osoba radi svjedočanstva koje treba pronijeti do krajeva zemlje; čudo slušanja naglašava da se prva mesijanska zajednica proširuje na sve narode.

Duhovi okupljaju prvu mesijansku zajednicu i polazište su njezina poslanja.

„Primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas pa ćete mi biti svjedoci u Jeruzalemu, u svoj Judeji, u Samariji i sve do kraja zemlje”, govorio je Isus učenicima (usp. Dj 1,8).

Ovo su krštenje Duhom Svetim usporedili s Isusovim krštenjem, tim svečanim bogojavljenjem na početku Isusova javnog djelovanja.

Duhovi su novo stvaranje, nakon što je Muka Isusova očistila vjernike svoje i čitav svijet od zla i grijeha (ovo danas jesu samo posljedice).

Duh koji u Knjizi Postanka već lebdi nad vodama prilikom stvaranja svijeta, djeluje kao ponovno unutarnje stvaranje.

Misterij svega spasenja ljudi i svijeta otkriva se u Duhu Svetome.

Dar Duha Crkvi jest konačan, s Njim počinje Crkva koja slavi na Duhove svoj rođendan i koja u svom hodu u susret Gospodinu od Boga Oca i Sina stalno prima Duha koji je okuplja (mada i nevidljivo) u vjeri i ljubavi, posvećuje je i šalje ju na očigledno tešku, ali slatku misiju.

Djela apostolska – to Evanđelje Duha Svetoga - otkrivaju neprekidnu aktualnost ovoga dara, karizme u najvišem smislu riječi, i po ulozi Duha u ravnanju i misijskoj djelatnosti Crkve, i po Njegovim vidljivim očitovanjima.

Darivanje Duha daje obilježje posljednjem vremenu, razdoblju koje počinje sa Uzašašćem, a doživjet će svoje dovršenje na posljednji dan, kad se vrati Gospodin Isus. (usp. Dufour, str 230). 22.05.2022. 15:40

3. VATRA U SRCU

Kršćanska Crkva živi od ognja koji je zapalio svijet zahvaljujući Kristovoj žrtvi.

Ta je vatra gorjela u srcu putnika u Emaus dok su slušali riječi Uskrsloga.

Ona je sišla na učenike sabrane na dan Duhova.

Taj oganj s neba nije oganj suda, već teofanijska vatra koja dopunjuje krštenje ognjem i Duhom; oganj sada znamenuje Duha; premda nije rečeno da je taj Duh ljubav sama, izvještaj o Duhovima pokazuje kako je Njegova zadaća preobraziti one koji imaju pronijeti kroz sve narode jedan i isti govor: govor Duha.

Stoga je život ljubavi nebeske, kršćanski život, u znaku bogoštovnog ognja koji sažiže paljenicu naših života u kultu koji je Jednome jedincatome Bogu ugodan.

Prenoseći Božju ljubomoru na kultnu posvetu svakog životnog trenutka, ta vatra ostaje vatrom kojom se izgara do kraja.

A za one koji su primili oganj Duha udaljenost između čovjeka i Boga prevladao je sam Bog kad se posve pounutrio u čovjeku; možda je to smisao one zagonetne riječi: vjerni postajemo kad smo „vatrom zasoljeni”, solju suda i solju Duha (Mk 9,49 sl.) i prema onoj riječi koju Origen pripisuje Isusu: Tko je blizu mene, blizu je vatre; tko je od mene daleko, daleko je od Kraljevstva. (Dufour, str.772). 22.05.2022. 16:31

Kalvarija je mjesto savršene ljubavi, ali način na koji se to očituje znači odlučnu kušnju: prijatelji doista napuštaju Raspetoga:

to je zato što prianjanje uz Božju ljubav nije stvar fizičkog susreta, niti ljudskog zaključivanja što nazivamo poznavanjem po tijelu, po ljudskoj puti;

stoga je potreban dar Duha koji u čovjeku stvara novo srce.

Izlivši se na Duhove, kako je Krist bio obećao, Duh je od tada prisutan u svijetu po Crkvi i uči ljude ono što im je Krist rekao, omogućujući im da to shvate iznutra, pravom religioznom spoznajom; bili svjedoci Isusova zemaljskog života ili ne bili, ljudi su tu ravnopravni, bez razlike vremena ili rase.

Svakom je čovjeku potreban Duh da može reći „Oče” i slaviti Krista.

Tako se u nama širi ljubav koja nama ovladava, ljubav koja nas pripravlja na susret s konačnom ljubavlju u kojoj „ću savršeno spoznati kao što sam spoznat” (1 Kor 13,12).

(usp. Dufour, str. 503/4)

Dajući Sina, Bog otkriva da se On sam daruje u ljubavi.

veza : DUH MUDROSTI

veza : RIJEČ I DUH

veza: SPAS ZA POSLJEDNJIH VREMENA

veza: PASHA

 

Spas od mreže idola

 

Okružena važnim predmetima,

omeđena dragocjenostima,

potrebom za spasom što je duša ima,

dozivam Te, Bože, među ljudima

koji prisutni su ljubavnome dahu

da me duhom svojim bude,

da ne poklanjam se općem krahu

pogleda mi koji naokolo blude.

Rekli bismo, nema jakih ovisnosti,

ali križ je vezanosti ovdje težak;

mnoge kušnje u svojoj su povijesnosti

kao nepoderiva i čvrsta mreža

koja stvara ožiljke i kožu stalno žulja.

Stoga, ako je i stih mi neprikladan,

iz njeg barem žeđ za Tobom kulja,

mada sigurno mi nije uvijek skladan.

Jer, na kraju, Kriste, Ti se uvijek odazoveš,

pomažeš mi užad mreže raspršiti,

daješ izraze i stihove mi neke nove

da ih mogu nekako i dovršiti.

I kad gubim u svom tijelu snagu,

kada pogledi me raznovrsni peku,

i kad volja mi još postoji u tragu,

Isuse, Ti donosiš mi svoju milost meku,

postepeno, neosjetno, kao sitnu kišu;

Ti mi šalješ Duha, kao snijeg se tihi sipa,

pretvaraš mi napore u silu višu,

iznad svih idola ili praznoga kipa.

20.05.2022. 01:16

Noći gorke

 

Pred svitanje Te slušam

i ne čujem glazbu svijeta

da Te sad upija ova duša

koja prati ptiće putem leta.

Oni kao lišće lako poniru,

ali podižu se u bijele visine

da bi svi u tome zračnom viru

zatekli Te, gladni, sred nizine.

Zrnje daješ, hraniš ih na vrijeme,

nalaze Te kao visinsku ljepotu,

kao stablo koje daje sjeme,

kao nadglednika svom životu.

Kada dođe onaj sretan čas,

javit će se čitavome jatu

i od predatora naći spas,

i na drugom, i na trećem katu.

Vrana već je davno zagraktala,

kos je zapjevao u daljini;

glad probudila je velika i mala,

a ja bdijem u manjini

već od crne noći kasne.

Istom si mi hrane ponudio,

svoje riječi, logične i jasne,

Duhom svojim si me probudio

na naš razgovor do neba tiha.

Već u snu darežljiv si za mene,

mada doživljaj mi nije radi stiha,

ali vidjeh one slatke, blage sjene.

Sada trnem glazbu, jutro rano, svježe,

sjećam se i radosti, i grča.

Ne želim da noćne molitve mi bježe

jer na ulazu si moga srca.

Dan je osvanuo i nebo se bijeli,

o, ti, noći crna, hladna kao led,

u tvom krilu smo se sreli

da mi slatka budeš kao med,

da ti gorke donesem blizine.

Kriste, moj Ti otvoren je prag,

sad me nosi u te bjelkaste visine

gdje je Marija i puk Tvoj drag.

19.05.2022. 05:25