Dostojanstvo
u prvom redu mora biti ono osnovno ljudsko dostojanstvo, dostojanstvo
čovjeka, jednako kao što postoji dostojanstvo snažne životinje,
najljepšeg cvijeta u vrtu, najvišeg vrhunca na zemlji; jednako kao
što postoji dostojanstvo prirode, flore i faune, tako bi moralo u
društvu postojati osnovno ljudsko dostojanstvo. Ne dostojanstvo
nekog uglednika, dostojanstvo državnika, dostojanstvo plemića,
dostojanstvo neke dame koja je ponosna majka, dostojanstvo umrlih ili
poginulih za druge, već ono dostojanstvo koje posjeduje, ima i nosi
svaki, baš svaki čovjek samo zbog toga što je čovjek, što je
ljudsko biće, za razliku od prirode ili društvene zajednice kao
neke institucije.
Čovjek
čovjeku morao bi uvijek priznati to osnovno ljudsko dostojanstvo i
tko tako priznaje dostojanstvo svakog čovjeka, već je vrijedan
dostojanstva jednog ljudskog bića koje ima razumno mišljenje,
usklađene emocije, pa i harmoničan odnos prema sebi i okolini, to
je ljudska osoba koja može sazrijevati u vrlinama i izbjegavati
grijeh.
Društvo
na zemlji jako je ugroženog osnovnog ljudskog dostojanstva.
Jedni
su oni koje nitko ne priznaje i ne primjećuje, jadnici i siromasi, a
drugi su oni koji u potrazi za svojim osnovnim ljudskim dostojanstvom
čine različite napore da ga se dokopaju, ali ne tako da priznaju
drugim ljudima njihovo dostojanstvo pa zbog toga nastaju veliki
problemi. Čovjek postaje drugima nametljiv, želi se dokazati na
bilo kojim poljima ljudskih djelatnosti, uzvisuje se i reklamira se
kao da bi ga to moglo učiniti zadovoljnom i dostojanstvenom osobom.
Tako čovjek često pada u grijeh oholosti.
Čovjek
koji je propatio u životu ili čitav život pati od neke bolesti ili
kakvoga zla, postaje svjesniji svoga ljudskog dostojanstva. Patnja
donosi prokušanost koja rađa duhovnom, moralnom i općom zrelošću.
Ako u takvom životu Bog pozove čovjeka da se ugleda na Križ
Kristov, po kojemu patnja postaje životni poziv, čovjek će u
svjetlu vjere i nasljedovanja Križa otkriti još puno veće dubine i
visine svoga dostojanstva.
Najveći
dostojanstvenik ikada jest Gospodin Isus koji propade, dragovoljno i
s ljubavlju za ljude, do najdubljih ponora bezimenih jadnika i
siromaha. I kada Isus kaže: „Slijedi me!”, to je poziv na
patnju, ne planiranu patnju, izmišljene muke, već poziv na
strpljenje do kraja zemaljskoga života čovjeka. To nije poziv na
sažaljenje prema Isusu, to nije poziv na oslanjanje na Božju
utjehu, to nije samo poziv na molitvu i razmatranje radi same molitve
i razmatranja već to je poziv na križ na kojemu čovjek neće
tražiti svoje dostojanstvo ili čak svoja prava, to je poziv na križ
na kojemu će čovjek izgubiti sve, izgubiti sebe i svoju ljudskost.
Koliko
je više dostojanstva u takvom životu, za razliku od života nekog
očajnika koji postaje ohol u potrazi za svojim dostojanstvom!
Isto
se događa s ljudima u zemaljskom društvu koji nastoje stvoriti
svoje društvene zajednice jer čovjeku je tlaka biti ili ostati sam
i usamljen u svom životu ili u svojim zanimanjima i u svojim
uvjerenjima. Ako čovjek ne zna biti sam sa sobom, neće znati nikada
oblikovati zajednice s drugim ljudima. Dok ne dobije Isusov poziv:
„Slijedi me!”. To je poziv na Križ Kristov gdje se vjernik
sjedinjuje u patnji s Gospodinom, postaje svjestan svoga dostojanstva
djeteta Božjega, prijatelja i sina Njegovoga.
Koliko
je uspješnija zajednica vjernika u Kristu od zajednice ljudi koji ne
žele ostati sami na svijetu pa stvaraju različite neučinkovite
zajednice gdje prevladava oholost, laž i manipulacija ljudskim
osobama!
Isto
se događa sa stvaralaštvom ljudi u zemaljskom društvu. Mnogi će
reći da Gospodinu nije toliko bitno ljudsko stvaralaštvo, ali zato
i dobivamo silne darove od Boga da bismo neprekidno, dostojanstveno i
u zajedništvu, stvarali, da bismo poletno i radosno radili, da bismo
slobodno odlučivali što ćemo svojim radom učiniti. I, kada nas
sustigne Gospodin Isus i pozove nas da Ga slijedimo jer Bog je
najveći, Bog je Stvoritelj svega i nenadmašni Umjetnik u
stvaralaštvu, a ljudi su Njegova slika, Njegovi sinovi, tada će to
opet biti poziv na Križ Kristov.
Koliko
je plodniji život čovjeka koji u dostojanstvu, zajedništvu i
ljubavi stvara i daje od sebe, tako da u društvu nema nitko kome bi
nedostajalo punine života, od ovoga jadnoga ratobornoga svijeta,
prepunog izgubljenih duša!
No,
malo je onih koji se odazivaju na taj Isusov poziv na Križ Kristov,
poziv Isusov na patnju i muku. A to je samo jedan poziv na
strpljenje.
Jer
naš Bog je zajedništvo ljubavi između Oca Stvoritelja i Sina
Otkupitelja svih ljudi, zajedništvo ljubavi u Bogu Duhu Svetom, a
ljudi su ovdje da bi postali dionici božanske naravi. Drugog cilja
za čovjeka nema.
13.04.2022.
15:16