Pustinjska molitva

 

Prazan um i ledene minute,

mogu li zaista postojati?

Pjesme slušam, a moždane slute

da ćeš, Kriste, sad se udostojati

ovoj duši, ovoj noći pustoj

uliti od svoga, sebe samog dati.

Sjeme u toj mučeničkoj Krvi gustoj

moralo bi svakog časa proklijati.

U Tebe se uzdam poput žive loze

što se oko Tebe, Trsa svija

dok se misli ispod leda voze

tamo gdje se događa Kalvarija.

Riječi siješ Ti nebeske, vilovite

za tu zemlju suhu, bijednu,

za te ruke kamenite, trnovite

gdje još nema bobe niti jedne.

Rado pjevala bih „Aleluja!”

jer taj kliktaj neću dugo čuti.

Evo, već me nosi pokornička struja,

a srce mi za sada još samo šuti.

Nisam dostojna Ti Križna puta,

moje tijelo molitveni hram je sivi,

samo prašina tu sitna pluta,

ali čista nada je što ovdje živi.

Stare pjesme sada zaboravljam,

jer ih želim nove osluškivati.

Da bih bila plodna, sve ostavljam,

želim Tebe, Bože, još otkrivati.

26.01.2022. 04:37

Zaokret

 

Obraćenje se nebu vidi na daleko

poput uzburkana dimna stupa,

kao baklja ispred udaljene mete.

I odzvanja neprekidnom jekom,

poput bubnjeva pod srcem lupa,

pomno oslikava čovjekove uzlete.

Ono može lako neku dušu i oslijepiti

da ne vidi nigdje taj zemaljski krah

što mu potrebna je hitna pomoć.

Može i nebeske oči vjerniku nalijepiti,

dodati mu, a još više oduzeti dah

zbog ta svjetla koje javi se u ponoć.

Obraćenje je pojava što zahvaća i kali

srce ljudsko, ponajviše ljudski sluh.

Tako izgleda nam odgovor na poziv Boga,

odaziv u kojem čovjek sebe ne požali

jer obuzima ga čitavoga Sveti Duh.

Poziv taj je puno jači od zaziva bilo koga.

Pretvori te iznenada Bog u svoga sina, svoje dijete,

a pripremao te dugo, čitavoga životnoga vijeka.

Nije važno što si, gdje si i koliko si lud,

na te pada ludost odozgora, plamenovi lete,

ludost što je najmudrija od sveg vremenita tijeka,

to je ljubav Božja što je ne pozna tvoj trud.

Tragove ti promjene ne vide na tebi puci,

mnogi obraćenk netko drugi postane.

Poznati su neki jako dobri, istiniti sveci.

A ti postaješ drugačiji u svakoj struci,

sva ti nevolja i jad za tobom ostane,

odlaziš odavde zauvijek i bez puno riječi.

25.01.2022. 18:47

Prostor za šaputanje

 

Snovi razni dođu,

rijetko mudri, često ludi;

kao lastavice odu.

Noću Duh me rado budi,

jalove mi slike makne

kao da su teške more

pa me milošću dotakne

i ja tražim odgovore.

Ne bi tako bilo

da je sve u redu

kao grožđe milo

u svom slatkom slijedu.

No, sada sam tu

gdje mi pitanja se množe

i misli zapinju.

Pjevati se može

o svim stvarima

ako ima poticaja,

predati se valima

anđeoskih doticaja.

Ova pjesma neće proći,

stih se silom gura,

a duša u nemoći.

Još je mlada ura,

a već pune su mi uši

vike, glasnih utjecaja

i ne prija duši

pjevati od jecaja.

Dušo moja, zvijezdo krhka,

nema ti svjetlucanja

kao da je magla prhka.

Daleko je svjetlost danja,

ali tebi sada ipak sviće.

Dovoljno je Boga zvati,

ti, slabašno biće,

a i svoje greške znati.

Dovoljno je noćne boje

da se u tišinu zađe,

u dubine svoje

da se Tebe, Kriste, nađe.

I praštanje stiže

jer nema vriske,

i pjesma se niže

sred ove stiske.

Kakvo olakšanje!

Slobodom se zove

prostor za šaputanje

i za molitve nove.

24.01.2022. 05:06

Kalež Ljubavi

 

Sjećam se da znali smo se već odavno,

puno prije još od pjesničke mi zbilje.

Imali smo grad nebeski, Ime slavno,

a pred Krista često nosili smo ljilje.

Udaljeno postojanje, pogledi, jedinstvo,

sve je bilo divno, stvarno i bez sanja

dok u Duhu ne zadobih ja posinstvo,

u toj ljubavi od Božja pomazanja.

Oko mene mnogi različiti žrtvenici

kao i tajnovitost svih ljudi, Duha Sveta,

živući i pokojnici, blaženi i mučenici

pokraj Boga naša tu, pred nama razapeta.

Tiho, skromno i bez ona osobita znaka

strujala je naklonost i ljubav, privrženost.

Sred toga je svjetla pala na me presuda mi mraka

i zaprijetila je kao strašna, vječna otuđenost.

Napad na moj jadni razum došao je iznenada,

prevelika kušnja tražila je istinito djelo, riječi,

samrtnu mi oporuku jer je tada umrla i nada

da će pogledati na me Čudotvorac koji liječi.

Smrt je pristizala brzo, u svoj punoj snazi,

dah je stao, a ja vidjela sam kako ludim

još i više nego kad me spopadaju vrazi.

Ničemu se od tog dana o sebi ne čudim.

Da sam tada pokleknula ispred prijetnje

i da nisam bila pomazana oproštenjem,

ne bih preživjela te psihotične smetnje.

Bog me je probudio mojim vlastitim krštenjem,

munja sijevnu poput one moje krsne svijeće

kad se rasplamsala pa je naglo utrnula

i ja dobila sam Krista, Zalog vječne sreće.

Božanska mi ljubav svoga Duha odvrnula

da se prolije mi po životu, po tom biću svoga Sina.

Vatrena li izljeva svetoga posinstva toga!

Nikad ne može se ispiti do dna ta čaša slatka Vina

što ga nama nudi, daje ljubav svemogućeg Boga.

23.01.2022. 06:49

Decennium

 

Tisuće pjesama ostavljaš za mene

dok ja ovdje o životu pametujem;

svakog časa misao Ti k meni krene,

a ja svaku riječ Ti slušam, štujem.

Bezbroj stihova mi podoknicom šalješ,

Tvoje note uvijek istoj temi lete

kojom prostire se ljubav koju daješ

u pozornosti Ti milosti nam svete.

Zvuk po zvuk, stih do stiha

pristižu mi kao nepregledna rijeka

kojoj izvor dolazi iz luga tiha

iz kojega teku kaplje meda, mlijeka.

Kada bi se mogla zabilježiti sva pažnja,

ispisati i tu dušu, i njen pogled ili glas,

to bi bila knjiga lagana i snažna,

to bi bilo poput uzleta u Spas.

Kad se rodi dijete ili prestane rat,

duše kliču u svoj velikoj ljepoti,

mada nikad ne bi priznao ni jedan svat

da su od sveg svijeta ljepši svi ljudski životi,

sve te duše koje zajedno se nađu

il' iz nekog interesa, ili potpuno bez veze.

Istom tad se vide, kada u nebesa zađu,

kad nad njima nadviju se breze,

kada sjedinjeni svoga Boga prate

koji spaja polomljene stvari, razdvojene ljude

i nemaju više niti jedne želje da se vrate.

Neka sjedinjenje duša zauvijek se zbude.

Tvoje riječi kao anđelove poruke i pismo,

ispunjene mirisima i dubokim znakom,

ja ne živim kao da još sjedinjeni nismo

jer se već prepoznajemo mi u Bogu jakom.

22.01.2022. 19:36

Bogatašica

 

Jesi li me izabrao da Ti slavu dajem,

da Ti se približim samo iz daleka,

da se divim uslišanju, da se jako kajem,

da me neodoljivo privlači krsna rijeka?

Jesi li me zvao radi nebeskoga Oca,

kraljevstva u koje ne stižu mudraci,

samo zato da otkrivam poruke iz boca,

da me ovaj svijet od sebe potpuno odbaci?

Ili si mi se objavio i poslao u dvore

da Te čekam, da Te tražim, da pogriješim

u nestrpljivosti od koje mi stope gore,

u toj želji da se svih nemira riješim?

Jesi li me predvidio za rođenje,

jedan jedini što konačno dočeka

moje spore misli, mlako htijenje,

da mi kazuješ da duša Ti je meka?

Ili da se sa mnom ujediniš,

da prihvatim ja u Tebi biti

zbog života što ga rado činiš,

da me vežu s Tobom sve mi niti

pa da i ja Tebe zovem u svoj dom,

da Te puno puta nešto i zamolim,

da me ne zahvati taj zemaljski slom,

da Te beskrajno i vječno ja zavolim?

Odgovorio si molbama mog srca,

spasio me bezbroj puta, o Tebi ovisim,

mada grijehu dopuštam do srča;

kajanjem se krasim, dobrima najvišim.

21.01.2022. 01:07

Vrijeme poslije

 

Idem tamo gdje se bosonogi ne sapliću

kao da im smeta kamenje na žalu,

gdje se ljudi raduju egzotičnom piću

i gdje svatko razumije svačiju šalu.

Pobjeći ću kao leptir što tu živi,

naučiti još više cijeniti što imam

da mi duša ratove zaboravi i samo se divi

onome što nemam i svemu što primam.

Srce sito mi je takmičarskih scena

ili nekog lika koji izigrava konkurenciju.

Kažu svemu da je novo, a ne postoji mijena

radi koje kao sazivaju konferenciju.

Odoh na sve otoke što su nalik djetinjstvima

koja imala su svoje sretne dane

kada duše hrlile su samo k materinstvima

u kojima uvijek snažna ljubav plane.

Tu slobode nema, još smo zarobljeni,

razapeti užadima poput miševa

što u staklenkama leže zaobljeni

poput raznih igrački od pliševa.

Niti reda, niti zatišja, ni primirja

nije dočekala ova kuća, ovaj Dom.

Guje mnoge i svaka se privija,

penje se po šikarama, puzi ovim tlom.

Gledat ću u zvijezde i u nebo crno,

zaobilaziti sve tratinčice i ose,

i posaditi u toplu zemlju neko zrno

da dočeka jutrom blagoslove rose,

samo da preskočim razdoblje od maskenbala

koje zapade mi kao vrlo dugo vrijeme,

kao da svi tu su radi mahnitosti karnevala;

niti maske, ni kostima nemam, nosim samo sjeme

koje rađa mi već godinama, samo plodi,

a ne zato što bi bila sjajna klima

već to Bog moj želi čuvati me i da mi ugodi

kako bi mi lakše pao mraz i ova zima.

Sada radujem se opet svome bijegu

jer mi prilazi sve brže onaj najslavniji čas.

Promatrat ću svog Boga na Lubanjskome brijegu

gdje je spasio, izgleda, samo neke od svih nas.

19.01.2022. 22:35