Kiša za riječne ode

 

Tiha pjesma uspavljuje noć,

svježa večer kraj mene odmara.

Ti vjetrovi donose snažnu moć

i još misao mi crni oblak para,

uzvraća na lahor, topao i blag.

Gromovi mi putuju s daljine,

čak i ta je poruka mi neki trag

po kojem se slutnja vine u visine.

Prve kaplje kiše romantiku rese,

njihov zvuk je ono što se čeka

kad mi sunce prošli dan odnese

kao što otplovi na slapove rijeka.

To je pozadina mog raspoloženja,

slika neprekidna mira koji vlada

da bih prikupila snagu oplođenja.

Jedan dan za drugim uvijek strada,

svaki novi prilika je pregolema,

s puno sati, misli i minuta.

Ispovijed je duga, puna tema

što ponavljaju se bezbroj puta.

Bezbroj prilika je nestalo zauvijek,

a svaka je urodila s puno više ploda.

Vjetar nosi kišu s neba kao lijek.

Rijeke prepune su svojih oda,

one će me u tome posramiti.

Vječni Oče, hvala Tebi svakog časa,

jedini ga Ti možeš uramiti

da mi duša u vječnosti stasa.

05.05.2021. 21:51

Moj stan od kamena

 

"U domu Oca mojega ima mnogo stanova" Iv 14,2

I kamenje bi govorilo Radosnu vijest,

i šume Te slave, mora i doline;

kako ne bi duša, srce živog tijela!

Kako ne bih note pokušala plest

kad mi zraka od ljubavi sine

u kojoj se kupam, sasvim cijela?

Nitko od nas ljudi nije Bog,

nitko nije savršen, cjelovit,

a u Milosti se nađe sav od zlata.

Kao dragi kamen, kao sjaj od Duha Tvog,

kao Marijina duša skrovit,

takav ulazi kroz ona uska vrata

da bi postalo od njega sveto, jasno sve.

Poput bljeska u zjenici duše

iznova se rađa u vječnome vrtu

da bi nastao to živo kamenje

iz kojega ljubav miri, puše

poput lahora na nekom rtu.

Takav dragulj već je nedodirljiv,

čvrsta vjera pretvara mu se u zbilju

kakvu poznaje u svom identitetu.

Ti si Bog moj, nježan i pomirljiv,

Ti si pripravio mi onakvu špilju

što je nalik štali u tom svijetu.

Tamo si me rodio za sebe,

tamo si pokazao nam budući stan

nad kojim anđeli svi bdiju;

Marija i Josip žive pokraj Tebe,

apostoli svijetle jače nego dan,

vjernici u zboru Krvi svete piju.

A ta pećina je, Kriste, srce moje,

a to srce ljubi se sa svima

i sva srca dijamanti su sa strane;

i još jače svijetle presijavaju se boje

jer se nalaziš u svima njima

dok nam jarko bliješte Tvoje rane.

Sav u Tebi stan je moj od kamena,

na Srce sam Tvoje čvrsto oslonjena

kao što se dijete ognjištu prislanja.

Nikad ne nastrada od silnoga plamena.

Tvoja ljubav i ta silna vatra njena

besplatno se svakome poklanja.

04.05.2021. 14:34

Trs i loza

 

Gospodin Isus povezao je svojom patnjom sve ljude svijeta sa sobom i međusobno. Kada čovjek pati, ako je vjeran Bogu, povezuje se na najdublji način s Gospodinom, ali i sa svim ljudima, naročito s onima koje ljubi, koji su pokraj njega, koji su mu blizu u trenutcima patnje.

Patnja je transcendentna u nekom trenutku za čovjeka koji pati, ali nije ju jednostavno komunicirati drugima koji ne pate također. U patnji prestaju mnoge riječi, navike blizine se mijenjaju, naklonosti postaju poput mača koji razdvaja ili dublje spaja, nastaje ili odbojnost ili sjedinjenje.

Budući da patnja čovjeka povezuje s Bogom koji ga je stvorio i koji je zbog čovjeka propatio, veza je njihova tješnja i dublja. Jer Bog ljubi sve ljude, dopušta njihovu patnju i predaje čitavog sebe čovjeku upravo u patnji. A budući da je Bog sama Ljubav, Bog je Onaj koji ljubi, koji je ljubljen, čovjek, koji pati i okreće se Gospodinu, doživljava božansku ljubav, a u božanskoj ljubavi doživljava upoznavanje i ljubav drugih ljudi.

No, ne znaju to svi drugi ljudi koji u tom trenutku ne pate, a nalaze se nekako u blizini i u vezi s čovjekom koji pati.

Takvoj osobi koja ne zna da čovjek, kojega poznaje i koji pati, ljubi i oprašta, a također i očekuje praštanje, čovjek koji pati može postati neugodno društvo ili čak na neki način odbojan. Patnja vrlo često ne izgleda privlačno, često izaziva sablazan, a često joj se pokušava ponuditi razumijevanje, a da nema ljubavi; u takvim okolnostima rađa se sažalijevanje prema čovjeku koji pati. Ono može biti od koristi, ali može pojačati onome čovjeku njegovu patnju jer sažalijevanje je nešto najgore što se može dogoditi patniku. Sažalijevanje nije suosjećanje nego nemoć da se suosjeća. Ljudi pokraj patnika osjećaju se dužnima razumjeti patnju, patiti zajedno s patnikom, ali im to ne uspijeva.

Patnju je teško komunicirati, ona se u žešćim trenutcima nalazi na području duha i duhovnosti, događa se u čovjekovoj nutrini. Patnik često ne govori kako mu je jer nema riječi kojima bi opisao svoje stanje.

Ljudi su skloni pitati patnika da li ga boli i gdje ga boli, što ga boli, a na to se ne može izravno i jasno odgovoriti: boli me duh, boli me duša, sve me boli, ne znam gdje me boli, ne znam reći. To su uglavnom neizgovorene riječi. Ako patnik drhti, pokušavaju ga utopliti; ako ne jede i ne pije, pokušavaju hranu ponuditi gotovo silom, dati mu vode i slično.

Najgore je kada ga pokušavaju utješiti mnoštvom lijepih priča.

Čovjek koji pati nekako je iznad svega toga, daleko je od onih bližnjih koji ne pate na duhovnom i duševnom području, često mu ljudi odmažu i pogoršavaju stanje, mada se trude oko patnika u najboljim i često iskrenim namjerama.

Suosjećanje dolazi samo kada postoji kakva, takva iskrena ljubav jer u toj ljubavi se patnik i njegov bližnji bolje poznaju i svjedoci su mnogih momenata kada se patnja još mogla nekako tjelesno doživjeti, kada se bolesnik mogao na bilo što požaliti, kada se još moglo razgovarati.

Tako bi se moglo reći da je čovjek koji pati blizu Boga, ali da nije blizu drugih ljudi iako doživljava božansku ljubav, iako je sav u Bogu. Postoje, naravno, ljudi koji su osposobljeni za stanja patnje, liječnici, svećenici i – oni koji prolaze ili su prolazili slična stanja. No, takvi ljudi zbog čovjeka koji pati mogu emotivno malaksati, izgorjeti, posustati u običnoj međuljudskoj ljubavi te ipak ostaje tu nekakva udaljenost i nema one prisnosti zbog koje dva čovjeka mogu patiti zajedno.

Vrlo je teško komunicirati patnju i biti sav u Bogu, i biti pokraj ljudi koji iskreno i istinski slijede Krista kojega redovno mole.

Duševna patnja na području duhovnosti dobiva obilatu utjehu u Kristu raspetome, napastovanome, ismijanom, bičevanom, odbačenom. No, i tada, kada takva patnja prestaje, kada se prilično ublaži, još uvijek postoji neka barijera između čovjeka koji sada pati manje i svih drugih ljudi. Čovjek koji je patio najčešće ostaje veliki prijatelj s Gospodinom, bolje upoznaje Boga pa tako i čitav svijet i ljude, ali međuljudska komunikacija mu svejedno bitno zapinje. Tada je čovjek socijalno hendikepiran. Ma koliko se trudio i promišljao, ne uspijeva se vratiti u one odnose prije svoje patnje kada je imao obitelj, prijatelje i slično. Može se lako dogoditi da se povlači od ljudi jer ga iscrpljuju iako ima veliko strpljenje i ljubi svoje bližnje, ali psiha mu je slaba, a duh traži onog jedinstvenog prijatelja s kojim se sjedinio, Krista, da ga podržava i da mu pomaže u životu te da može razviti što kvalitetniju ljubav s Bogom koja mu je jedina istinska utjeha jer Gospodin liječi najcjelovitije svaku ranu. 02.05.2021. 22:04

„5 Ja sam trs,
vi loze.
Tko ostaje u meni i ja u njemu,
taj donosi mnogo roda.
Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. „ Iv 15,5

Vrenje

Usred ova nestalna vremena

kad ni munja ne zna da li sijeva,

niti znaju je li neki život gorak,

kada nebo prepuno je uništena sjemena,

zatekla sam anđela gdje pjeva.

Zaustavio se moj je korak.

Iz nevidljivih je anđeoskih krila

izvirala Duha Sveta bistra voda, pitka;

iza njega pjevao je anđeoski hor

našu pjesmu što je kipjela i vrila

poput uzburkana izvorskoga žitka.

Sasvim isti to je bio zbor.

Vreli zvuci nisu prestajali,

niti bi se kao vrijeme mijenjali

svakog moja udisaja krepka.

Nisu mome uhu propadali

već su samo malo jenjali

čim je stala pamet što se cjepka.

Ipak, pjevali su srcu mome

poput školjke koja drži jeku,

kao podrška mi, to sigurno znam.

I ne zato da mi duha slome

već da daju maha Božjem lijeku

što ga redom duha uzimam

za sve one što me hoće ludom

koja samo uzavrelo bunca

dok joj ne naškodi svo to vrenje

pa se trsi vjerom, trudom

proći tiho ispod sunca

jer zauvijek ljubi sveto Stijenje.

02.05.2021. 18:17

 

Simbol smrti

 

Zlatan je Zakon Božji, sve uključuju zapovijedi Božje, slađe od meda i beskrajno korisne.

Deset zapovijedi Boga našega i dvije sažete Zapovijedi ljubavi, prema Bogu i prema bližnjemu, obuhvaćaju čitav ljudski život i smrt, ulaze u sve životne okolnosti jednoga čovjeka i u svaku čovjekovu stanicu tijela gdje stanuje, uvijek i od postanka, ljudski duh.

Tko god vjeruje da je Isus Krist Gospodin Bog i da je Bog općenito Život, pa tako i naš osobni ljudski život, taj zna da je Bog vječan i da vjernike svoje vodi u vječnost na onaj način kakvoga niti jedan čovjek nikada ne bi dokučio. Taj vjernik zna i vidi da su Zapovijedi od Boga, da su to božanske naredbe i savjeti.

Tko god se drži čvrsto svih Zapovijedi, vrlo brzo spoznaje koliko je slab i nemoćan, kako je samo prah i pepeo te kako je jadan smrtnik; taj vjernik spoznaje ono najbitnije za početak, to jest da nema uzroka svoga života u sebi, da nije zaslužan ni za što. I zna ono što zna samo Otac naš nebeski koji je sve stvorio: vrijeme i mjesto svoje vlastite smrti. To se ne može čak ni sa kakvom sigurnošću predvidjeti.

Svaki vjernik je toga više ili manje svjestan, ali ne živi svaki vjernik doslovno se ravnajući po onome što zna. Svaki čas može umrijeti. Ne mora, ali i može vrlo lako, teško ili brzo.

Mnogi vjernici i molitelji žive kao da su već umrli. Žive s Isusom, žive božanski život, vječan.

Svaki vjernik zna da će završiti u paklu, daleko od Boga, ako umre u teškom i smrtnom grijehu. I, kad dođe napast na grijeh, potrebno je samo se sjetiti smrti i upitati se: a što ako sada umrem, ako ostanem na mjestu mrtav ili polumrtav i gotov sa životom? Usred grijeha, za kojega savjest vjernika upozorava da je smrtni grijeh, vjernik može izbjeći napasti.

Čitav život tako se može izbjeći puno lošega i učiniti svako dobro.

Samo se sjetiš: a što ako sutra umrem? Što ako sada umrem, za dvije minute?

To nije ni malo naporno, valja pokušati.

Valja stati pred Raspelo i promatrati. Valja promatrati Muku Kristovu.

Raspelo je simbol smrti, ali i uskrsnuća s Kristom.

Kršćani, kako promatrate Raspelo? Mislite li da vas Gospodin Bog želi zagrliti, a da se ne sjetite da je umro na Križu, da gledate u smrt?

Gledaj sada, naš Isus, Gospodin, koji je Život, Istina, Pravednost, koji je vječan, koji nam je dao Zapovijedi za život, koji je hodao zemljom čineći dobro, koji nas je podučavao i koji nas podučava i liječi, oprašta grijehe svakome tko Ga zamoli, naš Bog je umro i Njegovu smrt smo učinili znakom i simbolom naših života.

Prvo što čovjek vidi i zna o Isusu Kristu je smrt, naša smrt.

Nitko nije uvjeren da se dovoljno plodno naživio, uglavnom se nadamo da ćemo za života na zemlji zadobiti svu satisfakciju za kojom čeznemo.

Nikada nismo pripravni umrijeti.

Ali naš simbol je simbol smrti.

Jeste li nezadovoljni, da li olako izgovarate one riječi: pa da i umrem sada, neću se predomisliti, promijeniti ili slično?

Sjeti se da ćeš zaista umrijeti, možda već sada.

Kamo onda ide tvoje nezadovoljstvo, imaš li pravo biti namršten, ljutit, nezadovoljan, nesretan, loše volje? Imaš li pravo lagati i krasti, psovati, sagriješiti bludom ili čak ubiti?

Imaš li pravo živjeti s nekim nevjenčano, ne ići uopće na slavlje Euharistije, ne moliti Boga redovno, tražiti druge predmete obožavanja?

Ne. Sjeti se, naš Bog je simbol smrti i muke.

Samo Isus Krist, pravi Bog i pravi Čovjek, koji je umro radi nas i radi našega spasenja, može nam biti život, i to život plodan, život u izobilju. 02.05.2021. 16:07

„1 Tko god vjeruje: »Isus je Krist«, od Boga je rođen.
I tko god ljubi roditelja, ljubi i rođenoga.
2 Po ovom znamo da ljubimo djecu Božju:
kad Boga ljubimo
i zapovijedi njegove vršimo.
3 Jer ljubav je Božja ovo:
zapovijedi njegove čuvati.
A zapovijedi njegove nisu teške.
4 Jer sve što je od Boga rođeno,
pobjeđuje svijet.
I ovo je pobjeda što pobijedi svijet:
vjera naša.” 1 Iv 5,1-4

Blago

Ispisane riječi i u svemu ton,

to je moj nokturno što ga činim;

kao mreža prepliće se vapajima

kada čujem Tebe, Kriste, kao zvona zvon.

Da još nisu za me snovi, hinim,

kročim tminom tihim tapkajima.

Radosti moja, umilni moj Kriste,

podno olovnih nebesa plam od svijeće;

malo svjetlo, ali snažno poput stijene.

Kazaljke na zidnoj uri ravne, čiste,

broje otkucaje istinite sreće,

a te umorne mi oči pokrile mi sjene.

Došao je čas nakon duga dana

kada neću poželjeti laku noć.

Ostadosmo u tišini i u mraku sasvim prisni.

Sad sam jasno svjesna, nije opozvana

naša ljubav i naše jedinstvo koje daje moć.

Ti u meni, ja u Tebi i drži nas Otac višnji.

Rekoh jednom nisam pjesnikinja,

ali bar večeras da to bude

da proslavim važne nadnevke i sate,

da do zore moje stihotvorstvo tinja

pa da mi se moje papigice čude

što ja imam, Božja noći, za te.

Ljubim Tvoga Stvoritelja, mrkla tamo,

slatka, ugrijana sestrice bez kiše.

Trećeg dana budit će se cvijeće,

a duša će moja osvanuti, stara damo,

krilu Abrahama što me noćas njiše

na lelujajućim treptajima ove svijeće.

Ljubim Boga Krista, Gospodina i Životvorca

svojim slabim rječnikom i srži.

Nije zamišljeno već ja u tom običavam

kao kada ljubim viteza i mudrog borca

čija riječ u mene gleda da me sprži

izjavom o ljubavi o kojoj se izražavam.

Taj je za me Isus živi, čovjek mesa, krvi,

ali tako kristalne i zavidne čistoće

da mi nema zabune, ni varljivosti.

U njemu mi stanuje Gospodin da me smrvi,

da od ljubavi ja umrem, to On hoće,

da izgorim usred svoje marljivosti.

Eto tako, moliš Boga pa Ga nađeš

kako onom molitelju dušu dira.

Pa ti tada dođe milo sve i drago.

Tražiš prsten i u dvorac kristalni ti zađeš,

čuješ zvona pa i harfu kako svira,

kako slavi Boga žicom, a ti daješ Kristu svoje blago.

28.04.2021. 23:44 

Usamljeni vrtovi

 

Tko bi znao što je sutra,

kada vrijeme istječe odavde;

tko bi rekao tu mudrost?

Onaj što uz mene čeka jutra,

što je najveći Gospodar pravde,

što učini sa mnom ponajveću ludost.

Samo jedan može znati reći

svakome i svima istinitu riječ.

Samo jedan sve to, pa i više, zna.

On odlučio je kad će vrijeme teći,

gdje će stati mi na srce ječ,

kako ću preživjeti ta putovanja sva

što me vode nadom k Njemu.

Samo ti si, Isuse, zapisao u moje srce

sve što ono želi, da za Tobom čezne.

I da nisam radosna u svemu,

ali uvijek Ti utišaš moga srca grče,

uvijek Ti mi pružiš ruke nježne,

ruke koje ljubavi su za me dar.

Eh, da nisi dao meni to što imam sve,

kako tužna to bi bila tama.

A ovako živim dušom, srcem žar

što ga ne poznaju prolaznici, skitnice,

mada tek sam u tom vrtu sasvim sama.

Ali nije mene od samoće strah,

mnoštvo duša u Tebi ja primam,

sveti su mi, anđeli i ljubav Tvoja

sve što čini radosnim taj dah

što ga ovdje sad još uvijek imam.

Ti si duša, Ti si uzdanica moja,

cvijet revera i šarene halje,

dobar doručak na travi,

piće, hrana vječnosti što traje.

S Tobom idem kraju i sve dalje,

dok me ne obuzme život pravi,

dok mi Majka svoju ljubav daje.

28.04.2021. 21:20