Sunday, May 2, 2021

Trs i loza

 


Gospodin Isus povezao je svojom patnjom sve ljude svijeta sa sobom i međusobno. Kada čovjek pati, ako je vjeran Bogu, povezuje se na najdublji način s Gospodinom, ali i sa svim ljudima, naročito s onima koje ljubi, koji su pokraj njega, koji su mu blizu u trenutcima patnje.

Patnja je transcendentna u nekom trenutku za čovjeka koji pati, ali nije ju jednostavno komunicirati drugima koji ne pate također. U patnji prestaju mnoge riječi, navike blizine se mijenjaju, naklonosti postaju poput mača koji razdvaja ili dublje spaja, nastaje ili odbojnost ili sjedinjenje.

Budući da patnja čovjeka povezuje s Bogom koji ga je stvorio i koji je zbog čovjeka propatio, veza je njihova tješnja i dublja. Jer Bog ljubi sve ljude, dopušta njihovu patnju i predaje čitavog sebe čovjeku upravo u patnji. A budući da je Bog sama Ljubav, Bog je Onaj koji ljubi, koji je ljubljen, čovjek, koji pati i okreće se Gospodinu, doživljava božansku ljubav, a u božanskoj ljubavi doživljava upoznavanje i ljubav drugih ljudi.

No, ne znaju to svi drugi ljudi koji u tom trenutku ne pate, a nalaze se nekako u blizini i u vezi s čovjekom koji pati.

Takvoj osobi koja ne zna da čovjek, kojega poznaje i koji pati, ljubi i oprašta, a također i očekuje praštanje, čovjek koji pati može postati neugodno društvo ili čak na neki način odbojan. Patnja vrlo često ne izgleda privlačno, često izaziva sablazan, a često joj se pokušava ponuditi razumijevanje, a da nema ljubavi; u takvim okolnostima rađa se sažalijevanje prema čovjeku koji pati. Ono može biti od koristi, ali može pojačati onome čovjeku njegovu patnju jer sažalijevanje je nešto najgore što se može dogoditi patniku. Sažalijevanje nije suosjećanje nego nemoć da se suosjeća. Ljudi pokraj patnika osjećaju se dužnima razumjeti patnju, patiti zajedno s patnikom, ali im to ne uspijeva.

Patnju je teško komunicirati, ona se u žešćim trenutcima nalazi na području duha i duhovnosti, događa se u čovjekovoj nutrini. Patnik često ne govori kako mu je jer nema riječi kojima bi opisao svoje stanje.

Ljudi su skloni pitati patnika da li ga boli i gdje ga boli, što ga boli, a na to se ne može izravno i jasno odgovoriti: boli me duh, boli me duša, sve me boli, ne znam gdje me boli, ne znam reći. To su uglavnom neizgovorene riječi. Ako patnik drhti, pokušavaju ga utopliti; ako ne jede i ne pije, pokušavaju hranu ponuditi gotovo silom, dati mu vode i slično.

Najgore je kada ga pokušavaju utješiti mnoštvom lijepih priča.

Čovjek koji pati nekako je iznad svega toga, daleko je od onih bližnjih koji ne pate na duhovnom i duševnom području, često mu ljudi odmažu i pogoršavaju stanje, mada se trude oko patnika u najboljim i često iskrenim namjerama.

Suosjećanje dolazi samo kada postoji kakva, takva iskrena ljubav jer u toj ljubavi se patnik i njegov bližnji bolje poznaju i svjedoci su mnogih momenata kada se patnja još mogla nekako tjelesno doživjeti, kada se bolesnik mogao na bilo što požaliti, kada se još moglo razgovarati.



Tako bi se moglo reći da je čovjek koji pati blizu Boga, ali da nije blizu drugih ljudi iako doživljava božansku ljubav, iako je sav u Bogu. Postoje, naravno, ljudi koji su osposobljeni za stanja patnje, liječnici, svećenici i – oni koji prolaze ili su prolazili slična stanja. No, takvi ljudi zbog čovjeka koji pati mogu emotivno malaksati, izgorjeti, posustati u običnoj međuljudskoj ljubavi te ipak ostaje tu nekakva udaljenost i nema one prisnosti zbog koje dva čovjeka mogu patiti zajedno.



Vrlo je teško komunicirati patnju i biti sav u Bogu, i biti pokraj ljudi koji iskreno i istinski slijede Krista kojega redovno mole.



Duševna patnja na području duhovnosti dobiva obilatu utjehu u Kristu raspetome, napastovanome, ismijanom, bičevanom, odbačenom. No, i tada, kada takva patnja prestaje, kada se prilično ublaži, još uvijek postoji neka barijera između čovjeka koji sada pati manje i svih drugih ljudi. Čovjek koji je patio najčešće ostaje veliki prijatelj s Gospodinom, bolje upoznaje Boga pa tako i čitav svijet i ljude, ali međuljudska komunikacija mu svejedno bitno zapinje. Tada je čovjek socijalno hendikepiran. Ma koliko se trudio i promišljao, ne uspijeva se vratiti u one odnose prije svoje patnje kada je imao obitelj, prijatelje i slično. Može se lako dogoditi da se povlači od ljudi jer ga iscrpljuju iako ima veliko strpljenje i ljubi svoje bližnje, ali psiha mu je slaba, a duh traži onog jedinstvenog prijatelja s kojim se sjedinio, Krista, da ga podržava i da mu pomaže u životu te da može razviti što kvalitetniju ljubav s Bogom koja mu je jedina istinska utjeha jer Gospodin liječi najcjelovitije svaku ranu. 02.05.2021. 22:04



5 Ja sam trs,
vi loze.
Tko ostaje u meni i ja u njemu,
taj donosi mnogo roda.
Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa. „ Iv 15,5

Vrenje



Usred ova nestalna vremena

kad ni munja ne zna da li sijeva,

niti znaju je li neki život gorak,

kada nebo prepuno je uništena sjemena,

zatekla sam anđela gdje pjeva.

Zaustavio se moj je korak.



Iz nevidljivih je anđeoskih krila

izvirala Duha Sveta bistra voda, pitka;

iza njega pjevao je anđeoski hor

našu pjesmu što je kipjela i vrila

poput uzburkana izvorskoga žitka.

Sasvim isti to je bio zbor.



Vreli zvuci nisu prestajali,

niti bi se kao vrijeme mijenjali

svakog moja udisaja krepka.

Nisu mome uhu propadali

već su samo malo jenjali

čim je stala pamet što se cjepka.



Ipak, pjevali su srcu mome

poput školjke koja drži jeku,

kao podrška mi, to sigurno znam.

I ne zato da mi duha slome

već da daju maha Božjem lijeku

što ga redom duha uzimam



za sve one što me hoće ludom

koja samo uzavrelo bunca

dok joj ne naškodi svo to vrenje

pa se trsi vjerom, trudom

proći tiho ispod sunca

jer zauvijek ljubi sveto Stijenje.

02.05.2021. 18:17



 

Simbol smrti

 


Zlatan je Zakon Božji, sve uključuju zapovijedi Božje, slađe od meda i beskrajno korisne.

Deset zapovijedi Boga našega i dvije sažete Zapovijedi ljubavi, prema Bogu i prema bližnjemu, obuhvaćaju čitav ljudski život i smrt, ulaze u sve životne okolnosti jednoga čovjeka i u svaku čovjekovu stanicu tijela gdje stanuje, uvijek i od postanka, ljudski duh.

Tko god vjeruje da je Isus Krist Gospodin Bog i da je Bog općenito Život, pa tako i naš osobni ljudski život, taj zna da je Bog vječan i da vjernike svoje vodi u vječnost na onaj način kakvoga niti jedan čovjek nikada ne bi dokučio. Taj vjernik zna i vidi da su Zapovijedi od Boga, da su to božanske naredbe i savjeti.

Tko god se drži čvrsto svih Zapovijedi, vrlo brzo spoznaje koliko je slab i nemoćan, kako je samo prah i pepeo te kako je jadan smrtnik; taj vjernik spoznaje ono najbitnije za početak, to jest da nema uzroka svoga života u sebi, da nije zaslužan ni za što. I zna ono što zna samo Otac naš nebeski koji je sve stvorio: vrijeme i mjesto svoje vlastite smrti. To se ne može čak ni sa kakvom sigurnošću predvidjeti.

Svaki vjernik je toga više ili manje svjestan, ali ne živi svaki vjernik doslovno se ravnajući po onome što zna. Svaki čas može umrijeti. Ne mora, ali i može vrlo lako, teško ili brzo.

Mnogi vjernici i molitelji žive kao da su već umrli. Žive s Isusom, žive božanski život, vječan.

Svaki vjernik zna da će završiti u paklu, daleko od Boga, ako umre u teškom i smrtnom grijehu. I, kad dođe napast na grijeh, potrebno je samo se sjetiti smrti i upitati se: a što ako sada umrem, ako ostanem na mjestu mrtav ili polumrtav i gotov sa životom? Usred grijeha, za kojega savjest vjernika upozorava da je smrtni grijeh, vjernik može izbjeći napasti.

Čitav život tako se može izbjeći puno lošega i učiniti svako dobro.

Samo se sjetiš: a što ako sutra umrem? Što ako sada umrem, za dvije minute?

To nije ni malo naporno, valja pokušati.

Valja stati pred Raspelo i promatrati. Valja promatrati Muku Kristovu.

Raspelo je simbol smrti, ali i uskrsnuća s Kristom.

Kršćani, kako promatrate Raspelo? Mislite li da vas Gospodin Bog želi zagrliti, a da se ne sjetite da je umro na Križu, da gledate u smrt?

Gledaj sada, naš Isus, Gospodin, koji je Život, Istina, Pravednost, koji je vječan, koji nam je dao Zapovijedi za život, koji je hodao zemljom čineći dobro, koji nas je podučavao i koji nas podučava i liječi, oprašta grijehe svakome tko Ga zamoli, naš Bog je umro i Njegovu smrt smo učinili znakom i simbolom naših života.

Prvo što čovjek vidi i zna o Isusu Kristu je smrt, naša smrt.

Nitko nije uvjeren da se dovoljno plodno naživio, uglavnom se nadamo da ćemo za života na zemlji zadobiti svu satisfakciju za kojom čeznemo.

Nikada nismo pripravni umrijeti.

Ali naš simbol je simbol smrti.

Jeste li nezadovoljni, da li olako izgovarate one riječi: pa da i umrem sada, neću se predomisliti, promijeniti ili slično?

Sjeti se da ćeš zaista umrijeti, možda već sada.

Kamo onda ide tvoje nezadovoljstvo, imaš li pravo biti namršten, ljutit, nezadovoljan, nesretan, loše volje? Imaš li pravo lagati i krasti, psovati, sagriješiti bludom ili čak ubiti?

Imaš li pravo živjeti s nekim nevjenčano, ne ići uopće na slavlje Euharistije, ne moliti Boga redovno, tražiti druge predmete obožavanja?

Ne. Sjeti se, naš Bog je simbol smrti i muke.

Samo Isus Krist, pravi Bog i pravi Čovjek, koji je umro radi nas i radi našega spasenja, može nam biti život, i to život plodan, život u izobilju. 02.05.2021. 16:07



1 Tko god vjeruje: »Isus je Krist«, od Boga je rođen.
I tko god ljubi roditelja, ljubi i rođenoga.
2 Po ovom znamo da ljubimo djecu Božju:
kad Boga ljubimo
i zapovijedi njegove vršimo.
3 Jer ljubav je Božja ovo:
zapovijedi njegove čuvati.
A zapovijedi njegove nisu teške.
4 Jer sve što je od Boga rođeno,
pobjeđuje svijet.
I ovo je pobjeda što pobijedi svijet:
vjera naša.” 1 Iv 5,1-4

Thursday, April 29, 2021

Blago



Ispisane riječi i u svemu ton,

to je moj nokturno što ga činim;

kao mreža prepliće se vapajima

kada čujem Tebe, Kriste, kao zvona zvon.

Da još nisu za me snovi, hinim,

kročim tminom tihim tapkajima.



Radosti moja, umilni moj Kriste,

podno olovnih nebesa plam od svijeće;

malo svjetlo, ali snažno poput stijene.

Kazaljke na zidnoj uri ravne, čiste,

broje otkucaje istinite sreće,

a te umorne mi oči pokrile mi sjene.



Došao je čas nakon duga dana

kada neću poželjeti laku noć.

Ostadosmo u tišini i u mraku sasvim prisni.

Sad sam jasno svjesna, nije opozvana

naša ljubav i naše jedinstvo koje daje moć.

Ti u meni, ja u Tebi i drži nas Otac višnji.



Rekoh jednom nisam pjesnikinja,

ali bar večeras da to bude

da proslavim važne nadnevke i sate,

da do zore moje stihotvorstvo tinja

pa da mi se moje papigice čude

što ja imam, Božja noći, za te.



Ljubim Tvoga Stvoritelja, mrkla tamo,

slatka, ugrijana sestrice bez kiše.

Trećeg dana budit će se cvijeće,

a duša će moja osvanuti, stara damo,

krilu Abrahama što me noćas njiše

na lelujajućim treptajima ove svijeće.



Ljubim Boga Krista, Gospodina i Životvorca

svojim slabim rječnikom i srži.

Nije zamišljeno već ja u tom običavam

kao kada ljubim viteza i mudrog borca

čija riječ u mene gleda da me sprži

izjavom o ljubavi o kojoj se izražavam.



Taj je za me Isus živi, čovjek mesa, krvi,

ali tako kristalne i zavidne čistoće

da mi nema zabune, ni varljivosti.

U njemu mi stanuje Gospodin da me smrvi,

da od ljubavi ja umrem, to On hoće,

da izgorim usred svoje marljivosti.



Eto tako, moliš Boga pa Ga nađeš

kako onom molitelju dušu dira.

Pa ti tada dođe milo sve i drago.

Tražiš prsten i u dvorac kristalni ti zađeš,

čuješ zvona pa i harfu kako svira,

kako slavi Boga žicom, a ti daješ Kristu svoje blago.

28.04.2021. 23:44 

Wednesday, April 28, 2021

Usamljeni vrtovi

 




Tko bi znao što je sutra,

kada vrijeme istječe odavde;

tko bi rekao tu mudrost?

Onaj što uz mene čeka jutra,

što je najveći Gospodar pravde,

što učini sa mnom ponajveću ludost.



Samo jedan može znati reći

svakome i svima istinitu riječ.

Samo jedan sve to, pa i više, zna.

On odlučio je kad će vrijeme teći,

gdje će stati mi na srce ječ,

kako ću preživjeti ta putovanja sva



što me vode nadom k Njemu.

Samo ti si, Isuse, zapisao u moje srce

sve što ono želi, da za Tobom čezne.

I da nisam radosna u svemu,

ali uvijek Ti utišaš moga srca grče,

uvijek Ti mi pružiš ruke nježne,



ruke koje ljubavi su za me dar.

Eh, da nisi dao meni to što imam sve,

kako tužna to bi bila tama.

A ovako živim dušom, srcem žar

što ga ne poznaju prolaznici, skitnice,

mada tek sam u tom vrtu sasvim sama.



Ali nije mene od samoće strah,

mnoštvo duša u Tebi ja primam,

sveti su mi, anđeli i ljubav Tvoja

sve što čini radosnim taj dah

što ga ovdje sad još uvijek imam.

Ti si duša, Ti si uzdanica moja,



cvijet revera i šarene halje,

dobar doručak na travi,

piće, hrana vječnosti što traje.

S Tobom idem kraju i sve dalje,

dok me ne obuzme život pravi,

dok mi Majka svoju ljubav daje.

28.04.2021. 21:20

Božja punomoć

 


Isuse, rekao si apostolima i svim svojim sljedbenicima: „Udarit će Pastira i svi će se razbježati”.

Kada vukovi navale, kad se došuljaju do stada, poubijaju pse čuvare i navale na ovce, niti jedan pastir neće otići u borbu s vukovima. Ti si se, Kriste, vukovima predao. Izašao si pred stado i predao sebe da obraniš svaku ovčicu, i jarce, i ovnove. Nikome nije život nastradao, stado je ostalo, obranjeno, čitavo.

Zato Te je i poslao Otac naš na nebesima. Poslao Te je na zemlju, među ljude, kao Pastira svojih stada koja si nekada vodio pustinjom, nosio ih u svome naručju, doveo ih k izvoru vode, okupljao svoje raspršene ovce, sabirao ih u jedno te je svaka ovca stada Tvoga bila sigurna i nikada je nije napadao strah jer Otac je bio uvijek prisutan i milosrdan.

Mnogim je pastirima povjeravao Otac svoja stada, čak su se i kraljevi nazivali pastirima naroda Božjega jer je taj naslov pridržan Davidu, istinskom i kraljevskom pastiru, kao eshatološka nada, kao obećanje za budućnost naroda, kao proročanstvo onoga što ima doći i što stado Božje može očekivati.

Niti jedan se pastir nije našao tako postojanim i sigurnim pastirom koji bi se klanjao Gospodinu Bogu i vjerno vršio volju Boga koji ga je poslao da vodi i čuva narod. Morao je jednom doći istinski Pastir i Kralj, poput Davida, ali bez ijednoga grijeha.



Pastirski život je bio život „malenih ljudi”. Oni su bili izjednačavani s lopovima, bludnicima i ubojicama. Ipak je narodu i dalje bila pred očima uspomena na proročanstvo o Pastiru koji ima doći. Isus je ostvarenje toga proročanstva, On je pastire uvrstio među one koji rado primaju Radosnu vijest. U tom smislu može se tumačiti prijem što su ga betlehemski pastiri priredili Isusu, rođenom jamačno u njihovoj štali. Isus ostaje vjeran biblijskoj tradiciji i milosrdnu Božju brižnost prikazuje u liku pastira što ide tražiti izgubljenu ovcu (Dufour, str. 838).

Tvoje stado, Isuse, je, dakle, stado blagih i nevinih ovaca, narod koji rado prima Tebe, Gospodine, Tvoju radosnu vijest.

To, što si okupio samo malen broj apostola, označava gorku istinu za mnoge ljude. Počeo si podučavati šačicu različitih ljudi, i to izabranih Tvojom voljom jer svojom voljom nitko Te ne bi slijedio, osim onih koji su hrlili za čudesima. Malenu grupu apostola poučavao si božanskome nauku, samo oni su imali privilegiju živjeti sa samim Bogom koji bijaše njihov milosrdni Pastir, ali i Onaj koji ih čuva i brani od vukova i od svakoga zla. Ipak, neki drugi su prilazili, pojedinačno, u potaji, malo po strani, ponekad malo bliže; mnogi su odlazili, ali neki su ostali. Tvoja vjerna grupa, Tvoje stado malo postalo je veće i počelo se uvećavati kao što se svakom dobrom pastiru stado uvijek plodi i množi te pastira čini bogatašem.

Kad su vukovi udarili, predao si svoj život, a Tvoje stado ostalo je čitavo, osim prerušenoga vuka koji nije pripadao stadu, a hodio je za Tobom, čekajući svoju priliku. Apostoli su se sakrili, ali ostali su okupljeni, ostali su zajedno. Jer Ti si uzeo svoj život natrag i bio si s njima. Uskrsnuo si od mrtvih. Jer bio si njihov Kralj, Pastir i Svećenik koji je prenio svoju vlast na apostole. Nitko nije znao, osim još nekolicine vjernih ljudi koji su, nalik ovčicama, izgubljeno lutali sve dok nisi došao po njih i spasio ih od vukova, od nesigurne budućnosti. Svi drugi ljudi, koji su izrugivali pastire, a i oni koji se izruguju Tvome stadu, Kriste, nisu imali takvu privilegiju i nisu dobili od Tebe pastirsko, kraljevsko, svećeničko ovlaštenje. Nisu čuli besjedu samoga Gospodina Boga.

I danas ima premalo svećenika za sva ona stada na zemlji kojima su pastiri potrebni. Na času smrti, na času rođenja, na času pokajanja, na času vjenčanja, na času boleštine i na svakom trenutku u kojemu ovce mogu blagovati božanski nauk, božanski Kruh i dobiti božansku Dušu.

Divlji čopori ljudi, mnoštvo njih, tvrde da neće nikada biti ovce, ali kada ih izabereš kao svoje ljude iz njihovih čopora, postat će Tvoja janjad kojoj ćeš iskazivati milosrđe. 28.04.2021. 11:16



MOLITVA ZA DUHOVNA ZVANJA SV. IVANA PAVLA II.
 
Gospodine Isuse, dobri pastiru, koji si darovao svoj život da bi svi imali život, podaj i nama, vjerničkoj zajednici prosutoj po cijelom svijetu,
puninu toga života i daj da postanemo sposobni svjedočiti ga i drugima ga naviještati.
Gospodine Isuse, podaj puninu svoga života svim osobama koje su Tebi posvećene, posvećene službi Crkve, nek budu radosne u svom darivanju,
neumorne u svom služenju, velikodušne u svojoj žrtvi;
i njihov primjer neka otvara druga srca da poslušaju i slijede tvoj poziv.
Gospodine Isuse, podaj puninu svoga života kršćanskim obiteljima, da budu žarke u vjeri i u crkvenom služenju, i da pospješuju tako nastanak i razvoj novih posvećenih zvanja.
Gospodine Isuse, podaj puninu svoga života svim ljudima, naročito mladićima i djevojkama koje pozivaš u svoju službu;
prosvijetli ih kod izbora; podrži ih u vjernosti;
učini da budu hrabri i spremni darovati svoj život po tvom primjeru, da bi drugi imali život. Amen







10 I začujem glas na nebu silan: »Sada nasta spasenje i snaga i kraljevstvo Boga našega i vlast Pomazanika njegova! Jer zbačen je tužitelj braće naše koji ih je dan i noć optuživao pred Bogom našim. 11 Ali oni ga pobijediše krvlju Jaganjčevom i riječju svojega svjedočanstva: nisu ljubili života svoga – sve do smrti. 12 Zato veselite se, nebesa i svi nebesnici! A jao vama, zemljo i more, jer Đavao siđe k vama, gnjevan veoma, znajući da ima malo vremena!« (Otk 12,10-12).”

Sunday, April 25, 2021

Grijeh tišine

 


Sve je utihnulo, moj Pastiru,

mračno nebo rijetke kapi lije,

silna zemlja podrhtava.

Impresija mi duše na papiru

koji samo mukli bezdan pije,

a tišina ne jenjava.



Uskrsnut ću onog Dana,

ali što ću reći tada,

kada Majka me dovede naša

gdje je sočna, pitka Kana?

Poput izgubljenog stada

zajecat će moja paša.



Mjesto mene sve si učinio,

čak i kamenje sad viče.

Dahnuo si Životvorca, Duha,

anđela čuvara meni usmjerio.

Duša mi i srce skviče

zbog života i zbog glasa suha.


Na Tvoj poziv duša će mi stati,

a još danas poziva si ne poznam

što si mi ga predodredio.

Sve ja znam što moram znati,

potrudim se da još doznam.

Ni s kime me nisi usporedio.



Sva Raspela gledam kako stoje:

kao da ćeš sada odletjeti.

Ti i ja, zajedno u izdisaju,

to je jedino što moji otkucaji broje,

jedino tu vidim život sveti.

Kao da sam sama u tom izričaju.



Evo, tu, na toj sada koti,

sad mi reci koji grijeh još da predam?

Grijeh je šutnje i tišine.

Grešna sam u svakoj noti,

samo nisam sada, dok Te gledam,

samo smrt me naša vodi u visine.

25.04.2021. 22:22



Popular posts