Gospodin Isus povezao je svojom patnjom sve ljude svijeta sa sobom i međusobno. Kada čovjek pati, ako je vjeran Bogu, povezuje se na najdublji način s Gospodinom, ali i sa svim ljudima, naročito s onima koje ljubi, koji su pokraj njega, koji su mu blizu u trenutcima patnje.
Patnja je transcendentna u nekom trenutku za čovjeka koji pati, ali nije ju jednostavno komunicirati drugima koji ne pate također. U patnji prestaju mnoge riječi, navike blizine se mijenjaju, naklonosti postaju poput mača koji razdvaja ili dublje spaja, nastaje ili odbojnost ili sjedinjenje.
Budući da patnja čovjeka povezuje s Bogom koji ga je stvorio i koji je zbog čovjeka propatio, veza je njihova tješnja i dublja. Jer Bog ljubi sve ljude, dopušta njihovu patnju i predaje čitavog sebe čovjeku upravo u patnji. A budući da je Bog sama Ljubav, Bog je Onaj koji ljubi, koji je ljubljen, čovjek, koji pati i okreće se Gospodinu, doživljava božansku ljubav, a u božanskoj ljubavi doživljava upoznavanje i ljubav drugih ljudi.
No, ne znaju to svi drugi ljudi koji u tom trenutku ne pate, a nalaze se nekako u blizini i u vezi s čovjekom koji pati.
Takvoj osobi koja ne zna da čovjek, kojega poznaje i koji pati, ljubi i oprašta, a također i očekuje praštanje, čovjek koji pati može postati neugodno društvo ili čak na neki način odbojan. Patnja vrlo često ne izgleda privlačno, često izaziva sablazan, a često joj se pokušava ponuditi razumijevanje, a da nema ljubavi; u takvim okolnostima rađa se sažalijevanje prema čovjeku koji pati. Ono može biti od koristi, ali može pojačati onome čovjeku njegovu patnju jer sažalijevanje je nešto najgore što se može dogoditi patniku. Sažalijevanje nije suosjećanje nego nemoć da se suosjeća. Ljudi pokraj patnika osjećaju se dužnima razumjeti patnju, patiti zajedno s patnikom, ali im to ne uspijeva.
Patnju je teško komunicirati, ona se u žešćim trenutcima nalazi na području duha i duhovnosti, događa se u čovjekovoj nutrini. Patnik često ne govori kako mu je jer nema riječi kojima bi opisao svoje stanje.
Ljudi su skloni pitati patnika da li ga boli i gdje ga boli, što ga boli, a na to se ne može izravno i jasno odgovoriti: boli me duh, boli me duša, sve me boli, ne znam gdje me boli, ne znam reći. To su uglavnom neizgovorene riječi. Ako patnik drhti, pokušavaju ga utopliti; ako ne jede i ne pije, pokušavaju hranu ponuditi gotovo silom, dati mu vode i slično.
Najgore je kada ga pokušavaju utješiti mnoštvom lijepih priča.
Čovjek koji pati nekako je iznad svega toga, daleko je od onih bližnjih koji ne pate na duhovnom i duševnom području, često mu ljudi odmažu i pogoršavaju stanje, mada se trude oko patnika u najboljim i često iskrenim namjerama.
Suosjećanje dolazi samo kada postoji kakva, takva iskrena ljubav jer u toj ljubavi se patnik i njegov bližnji bolje poznaju i svjedoci su mnogih momenata kada se patnja još mogla nekako tjelesno doživjeti, kada se bolesnik mogao na bilo što požaliti, kada se još moglo razgovarati.
Tako bi se moglo reći da je čovjek koji pati blizu Boga, ali da nije blizu drugih ljudi iako doživljava božansku ljubav, iako je sav u Bogu. Postoje, naravno, ljudi koji su osposobljeni za stanja patnje, liječnici, svećenici i – oni koji prolaze ili su prolazili slična stanja. No, takvi ljudi zbog čovjeka koji pati mogu emotivno malaksati, izgorjeti, posustati u običnoj međuljudskoj ljubavi te ipak ostaje tu nekakva udaljenost i nema one prisnosti zbog koje dva čovjeka mogu patiti zajedno.
Vrlo je teško komunicirati patnju i biti sav u Bogu, i biti pokraj ljudi koji iskreno i istinski slijede Krista kojega redovno mole.
Duševna patnja na području duhovnosti dobiva obilatu utjehu u Kristu raspetome, napastovanome, ismijanom, bičevanom, odbačenom. No, i tada, kada takva patnja prestaje, kada se prilično ublaži, još uvijek postoji neka barijera između čovjeka koji sada pati manje i svih drugih ljudi. Čovjek koji je patio najčešće ostaje veliki prijatelj s Gospodinom, bolje upoznaje Boga pa tako i čitav svijet i ljude, ali međuljudska komunikacija mu svejedno bitno zapinje. Tada je čovjek socijalno hendikepiran. Ma koliko se trudio i promišljao, ne uspijeva se vratiti u one odnose prije svoje patnje kada je imao obitelj, prijatelje i slično. Može se lako dogoditi da se povlači od ljudi jer ga iscrpljuju iako ima veliko strpljenje i ljubi svoje bližnje, ali psiha mu je slaba, a duh traži onog jedinstvenog prijatelja s kojim se sjedinio, Krista, da ga podržava i da mu pomaže u životu te da može razviti što kvalitetniju ljubav s Bogom koja mu je jedina istinska utjeha jer Gospodin liječi najcjelovitije svaku ranu. 02.05.2021. 22:04
„5 Ja
sam trs,
vi loze.
Tko ostaje u meni i ja u njemu,
taj
donosi mnogo roda.
Uistinu, bez mene ne možete učiniti ništa.
„ Iv 15,5
