Prinos tišine

 

Stojim Ti za Žrtvenikom, Kriste,

što Ti ga izgradila je vjera čila;

u mom srcu Tvoj je puk

što Ti prinosim ga zazivima molbe iste,

što Ti ga okupljam podno Tvoga krila;

u tišini pratim svoga srca zvuk.

Što je stado bez pastira,

što je pastir koji nema stada svog?

Kriste, došao je i taj čas.

Ujedini duše oko svoga mira

jer Ti naš si Pastir, Kralj i Bog

koji nosi svima spas.

Mnoga duša otići će od Tvog stola

bez to malo čežnje ili Duha,

neće čuti srca moga zov.

A ja zato živim, to je moja štola,

da udijelim svakom Tebe, Kruha,

da dovedem sve pod sveti krov.

Ali zato molitva se moja vine

daleko do svakog puka,

sjedinjenje u Tebi nam prosim.

Ako treba, jedini Ti, Božji Sine,

neka plane moje srce, moja ruka

da zauvijek za njih sebe Ti prinosim.

29.11.2020. 22:00

Čavlići za Božić

 

Veliki Duh stane u naš mali duh. Kako je naviještati nešto toliko veće od nas samih? Naš duh ne mora ostati malen.

Bog je u nama kompletan, nije nam nikada dao samo jedan dio sebe nego se uvijek predaje sav, čitav, cio, kompletan, potpuno.

Razapeti Isus na križu, raširenih ruku, raširena tijela, predaje se sav, baca se u nas. I čitav stane u naše uske umove, u naše prljave duše, u naša grešna tijela.

Kao Dijete, Isus izgleda kao da je manji, kao da Ga manje ima, kao da Ga je lakše primiti, razumjeti, zavoljeti. I kao Dijete daje se potpuno čovjeku na milost i nemilost. Žene i majke oduševljeno puštaju suze nad malenošću i bespomoćnosti Božića i podučavaju svoju dječicu da se nad Njime čovjek mora smilovati, da kraj Njega treba pustiti emocije. Prepuni smo deminutiva za Božić. Ali to je stoga što su naša srca deminutivna, zbog toga što je naša vjera na stupnju prvotne zanesenosti, na nultom stupnju. Mi ne kažemo svojoj djeci da je to Dijete krvi i križa nego mislimo da je za malu djecu prikladno reći da su Isusu Njegove jasle malo oštre, da je Njegova „slamica” nešto bezazleno.

Bog jest bezazlen. To je živa istina. Ali toga bezazlenog Boga čeka najveća patnja ikada, čekaju Ga „čavlići” čovječanstva koje nad Njim pekmezasto cmolji svakog Božića.

Ili možda se bojite da će se dječica prestrašiti okrutnosti Isusove Muke i smrti na križu. Sigurno neće ako im kažete da će na Križu odrastao Isus otkupiti i djecu, i mamu, i tatu, i sestru, i brata i da će spasiti njih same od smrti. Neće se djeca zgroziti ako dovršite rečenicu koja započinje Božićem, a završava Uskrsnućem. Djeca su navikla na grozne stvari. Treba im istina, ljubav i utjeha. A to nije djed Božićnjak, to je pitanje duhovnosti i vjere, to jest pitanje rasta u vjeri, u istini, u životu.

Tako saznajemo da nam je tijelo ograničeno, da nam je duša još uvijek nedefinirana i da nam je duh neograničen, bezgraničan, da u našem duhu ima toliko puno mjesta da u njega stanu svi ljudi koji su ikada živjeli i još puno više od toga. Duh je lepeza i trapez koji se širi puno dalje od svemira. Samo je pitanje vremena kada ćemo to shvatiti i kada ćemo uspjeti Božića u srcu razapeti po čitavoj okolini.

Možda tek na času naše smrti, a možda niti tada.

28.11.2020. 19:58

Sol zemlje

 

Sad u meni živi svijet;

varijacije su mnoge

jer su mnogi moji dani.

Kao sokol koji dovršava let,

kao duša koja se ne odvaja od droge

vidim, mnogo ima duša, na mojoj su strani.

Lako mahnem rukom na to sve

i odmahnem pticama na grani

jer su one znak da promjene su spore

ili da ih nema sred povijesti te

čovječanstva koje sama sebe rani

zato što u svijetu vatre rata gore.

Blago svima što su dobre volje,

slava Bogu koji ljude ljubi

dok pastiri, miljenici Mu se smiješe.

Oni znaju da zauvijek može biti bolje

jer ni jedan svoje stado ne izgubi,

mada čak i oni ponekada griješe.

Blago volu i magarcu svemu,

pticama nebeskim što se gnijezde

tamo gdje se rađa spasiteljsko Čedo

u tom svijetu, u tom Betlehemu

podno sjajne repatice zvijezde

gdje sav narod recitira „Credo”.

Sad ne živim ja u svijetu,

u dolini nalazim se neprolaza

i na brdu koje gleda spas.

Nisam pobjegla za sudbinu kletu,

čak i paljenice nudim svoga sraza,

ali ipak molim za sve vas i nas.

28.11.2020. 13:00

Prvi Božić

 

Bila je hladna zima.

Bilo je mračno i u tome polumraku Badnje večeri otajstvo se počelo otkrivati da bi se potom opet sakrivalo i tako neprekidno.

Bila je to Polnoćka.

Bilo je puno naroda, ljudi su svojim prisustvom ugrijali zrak do usijanja.

Gledali smo trudnu Mariju i pouzdanog Josipa kako se pokušavaju što bolje snaći pred samo rođenje Isusovo, kako lutaju Betlehemom i kako se nitko u tome mnoštvu i ne obazire na njih, svetu obitelj.

Prilazili smo jaslicama koje su bile instalirane u jednom uglu. To je bio najrealniji trenutak Božićnih blagdana, brda i pećine, „logorske vatre”, noć i velika zvijezda koja ne bliješti prejako; stoka i pastiri, janjci, vol, magarac... hvala Bogu i svetom Franji na živopisnim jaslicama.

„Danas vam se u Davidovu gradu rodio Spasitelj – Krist, Gospodin..!”

Eto ga na, suze potekoše, ganuće iz dubine postojanja, rekli bismo, u duši, ali i sasvim tjelesno.

Sjedinjenje. Sjedinjenje s Božićem i svime što Božić čovjeku donosi.

Tuga i radost. Suze i smijeh. Ljubav i strah. Čežnja i distanca. Ispovijed veoma uspješna. Srce prilično temeljito očišćeno. No, tek sada – crescendo: toliko toga je pred nama; toliko rada i slatkoga truda, toliko mnoštvo molitava i otajstvenih momenata i sve je potrebno, sve je prioritetno. I ako se mi, koji smo zli, tako i toliko znamo ljubiti, koliko nas tek ljubi Gospodin?! Pa da sam i u najljepšem mogućem Božiću ili da sam u najvećoj ekstazi – Isus me ljubi više, još više, ljepše, jače. 22.11.2020. 21:41

„Vodi me, Marijo, u čiste dubine, tamo gdje moje srce nikada bilo nije kako bih mogla vidjeti gdje se izvor žive vode krije“.

Isuse, moj život, to si Ti. Čak i u grešnosti koja neće samo tako nestati samo zato što Te volim i slavim Tvoju ljubavnu žrtvu i žrtveničku ljubav, jedinu ljubav koja nosi s pravom taj sveti i otajstveni, tajanstveni i rašireni naziv.

Izlazim, ali me ovaj svijet ne ispušta iz svojih grabežljivih pandži.

Izlazim odjevena u vjeru i nadu, u potragu za komadićem ljubavi koja bi me nadahnula kako bih dospjela u Tvoj mir.

Samo promatranje Križa može mi pomoći i dozvati Tvoje milosrđe na mene, poslati mi od Tvojega Duha.

Uzeo si me na križ, ponio si moju grešnost, ostavio si u svome presvetome Srcu obilje mojega praha i pepela koji su Te gušili i obuzimali Tvoju utrobu. Prolijevali se grijesi po bubrezima, zašli su ti u oba plućna krila i zbog toga nisi mogao bezbolno udahnuti da bi prodisao. Rane su Te pekle, sve je boljelo i gušenje je nastupilo takvo da si jedva govorio, jedva si mogao prozboriti da Te mori nepodnošljiva žeđ.

A ja tako hladnokrvno promatram Tvoju Muku. Ne znam suosjećati barem približno prikladno, suze mi prokapaju tako rijetko i obrazi mi se brzo osuše. Eh, da možeš se od mojih suza napiti da ne žeđaš.

No, Ti mi daješ vode žive, daješ mi Duha, sav onako izmrcvaren i potrebit pomoći od mene. Ti pomažeš meni. Želiš izdržati do kraja. Radi mene. Radi moga spasa. Želiš reći sve da se ispune Pisma. Želiš biti poslušan do kraja, do posljednjeg zareza u proročanstvima.

Bože moj, Bože moj, Ti si mene ostavio nekoliko puta. Pustio si me da rastem u Tvojoj ljubavi i sigurnosti, a ljudi su me vrijeđali. Nisam skrenula. Pustio si me da se divim Tvojoj čvrstini, a ljudi su me ismijavali. Nisam se zbunila. Pustio si me da Te tražim od nemila do nedraga, da slušam psovke, da poželim rogače, poslušno se povodeći za svinjama, ne znajući za bolje, osim za ono bolje koje me je održalo sposobnom da Te dalje uporno tražim. Nisam znala koga tražim pa Te nisam mogla ni dozivati.

Ali Ti si znao da tražim Tebe, vidio si moje stope kako krivudaju, skližu se i neprekidno padaju u različite provalije. Bože moj, dugo Te nije moje uho čulo. A bilo me je posvuda i posvuda sam sa sigurnošću zaključivala da nije to ono što tražim. Ta moja sigurnost, to si bio Ti.

Ta moja odanost istini, moja smiješna iskrenost i nedostatak ozbiljnoga straha od svega čime su me zastrašivali, to si bio Ti, Isuse.

Kao što si Ti naučio poslušnost, tako si htio da ja naučim poniženje.

Ali ništa se mene nije tako doticalo kao sve druge ljude. Jer sam oduvijek bila živa u Tebi, a nesvjesna.

Želio si da Te upoznam prije nego što čujem tko si i što si Ti, Bože moj.

Da Te upoznam kao stranca, kao bolesnika, kao alkoholičara, kao farizeja, kao malo zlobno dijete, kao nasilnika. Jer u svima njima bio si Ti, žalostan što se okreću protiv mene, što se okreću protiv Tebe.

Sada Te jasno vidim u ljudima koji se od Tebe ne okreću, rijetko vidim, ali tada pogledam u Pisma i nađem prijatelje.

Oče moj, zašto si me tako dugo puštao da žeđam? Zar zato da vidim da Te nigdje drugdje neću zaista upoznati osim u Katoličkoj Crkvi, na misnom slavlju i na svim ostalim slavljima i u svim otajstvima koja si predao Crkvi? Zar zato da u Crkvi odmah ugledam Tebe, Nebo i da čujem svete ljude?

Oče moj, zašto sam Te morala tražiti tako dugo? Zar zato da naučim što je žeđ, što je komunikacija bez riječi, bez pantomime, bez mimike, bez daha, bez zraka, bez kisika? Ili zar zato da naučim ispljunuti ako mi, onako dehidriranoj, dodaju žuči i octa? Da naučim prepoznati Tebe, Boga kad počnu predavanja u stilu „Eno ga ondje” i „Evo ga ovdje”?

Da, zato. Jer inače bih postala tradicionalno mlaka.

I sada, evo, nisam više hladna. Zagrijao si me svojom žeđi. Rasplamsao si u meni svoju postojanost i upornost, poslušnost do kraja. Nosio si u meni ono malo ljubavi, za jedan zarez više nego što sam imala maloprije, za jedan jauk više veća je moja nada, za jednu molitvu, za kapljicu žive vode dublja je moja ljubav za Tebe.

Ti zapravo nisi zaista došao kao Djetešce. Došao si tada kada je odzvonio početak, kada je došlo vrijeme, kad se ispunilo vrijeme i kad je došao Tvoj čas, Isuse.

Svoje djetinjstvo si prepustio Majci Mariji i svetome Josipu, svima nama, uglavnom poganima. Otišao si u prvom redu izgubljenoj djeci Doma Izraelova.

I, kad si ispustio dah, kad si sašao nad pakao, kad si uskrsnuo pa otišao, uzašao na nebesa, vratio se Ocu, opet je tu bila Majka Marija da okupi apostole na molitvu, da dočekaju svi Tvoga Duha, da se nastaniš u svima i da naraste Katolička Crkva.

I Crkvu svoju vodiš, i ne ostavljaš je dok se ona uvijek sjeća Tvoje žeđi.

I sada Te iščekuje svake godine, zove Te da obnoviš lice zemlje. Svake godine, svakog dana, svake nedjelje.

I uvijek s Tobom nešto novo, Isuse. Svaki put mi je kao prvi put.

27.11.2020. 23:15

Straža na mom dlanu

 

Nisam uvjerena po pitanju svome

da ćeš spasiti me, Kriste,

u posljednjem času.

Jer što ako verige se moje slome,

ako se okrenu moje ruke čiste,

ako padnem vlastitome spasu?

Svakog dana molim za sve duše

da ih se spomeneš

i da ih prigrliš sve do kraja,

čak i mrzitelje što me ruše;

da ih barem opomeneš,

da ih staviš barem na margine raja.

Sada sigurna sam, kao uvijek,

al' me časak onaj straši

da za mene još se ne zna

hoće li ustrajnost popuniti ovaj tijek,

hoće li se paliti lampaši

kada moja duša nestane sva.

Navodim to jer mi sve dokazuje,

i da pakla ima, i da ima spasa,

da se ništa ne zna u Tvom planu

koji ispunja se kao što se kazuje;

Ti si Ljubav svakog našeg časa,

Ti si, Kriste, Straža na mom dlanu.

Najveći mi dokaz Tvojega života

upravo dinamika je usred svijeta,

neizvjesnost, ali pouzdanje.

Ti si Ratnik nebeskih divota,

Ti si Mač od riječi što je razapeta,

Ti si moje duše čvrsto Zdanje.

27.11.2020. 14:00

Psalam 51

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, *
    po velikom smilovanju
    izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice, *
    od grijeha me mojeg očisti!

Bezakonje svoje priznajem, *
    grijeh je moj svagda preda mnom.
Tebi, samom tebi ja sam zgriješio *
     i učinio što je zlo pred tobom:
pravedan da budeš prema svojim riječima *
    i bez prijekora kada te sudili budu.

Evo, grešan sam već rođen, *
    u grijehu me zače majka moja.
Evo, ti ljubiš srce iskreno, *
    u dubini duše učiš me mudrosti.

Poškropi me izopom da se očistim, *
    operi me, i bit ću bjelji od snijega!
Objavi mi radost i veselje, *
    nek se obraduju kosti satrvene!

Odvrati lice od grijeha mojih, *
    izbriši svu moju krivicu!
Čisto srce stvori mi, Bože, *
    i duh postojan obnovi u meni!

Ne odbaci me od lica svojega *
    i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja *
   i učvrsti me duhom spremnim!

Učit ću bezakonike tvojim stazama, *
    i grešnici tebi će se obraćati.
Oslobodi me od krvi prolivene, †
    Bože, Bože spasitelju moj! *
    Nek mi jezik kliče pravednosti tvojoj!

Otvori, Gospodine, usne moje, *
    i usta će moja navješćivati hvalu tvoju.
Žrtve ti se ne mile, *
    kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio.
Žrtva Bogu duh je raskajan, *
    srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.

U svojoj dobroti milostiv budi Sionu, *
    i opet sagradi jeruzalemske zidine!
Tada će ti biti mile žrtve pravedne, †
    prinosi i paljenice, *
    i tad će se prinositi teoci na žrtveniku tvojemu.

Slava Ocu i Sinu *
    i Duhu Svetomu.
Kako bijaše na početku, †
    tako i sada i vazda *
    i u vijeke vjekova.                       

 Amen.

Vjerujem, dakle postojim

 

Razum je potreban ljudima kao sredstvo kojim upravlja Providnost kada se objavljuje i kojim upravlja čovjek kada odlučuje.

Razum općenito je ono što razlikuje čovjeka od flore i faune.

Čovjek ne može upravljati ako nema razuma kao što ne mogu niti razne pojave u prirodi i društvu biti neki bogovi. Sve što nema razuma, ne može biti božanstvo čovjeku kojeg je Bog obdario razumom. Stoga je upotreba razuma velika vrlina i zdravlje, a nedostatak znanja i nedostatak ključnih podataka je velika bijeda: ako čovjek nema čime upravljati, isto mu je kao da niti nema razuma.

Razumu nije potrebna samo informacija da bi upravljao nego mu je potrebno i razlučivanje podataka, to jest upotreba razuma. To se ne zove samo razmišljanjem već se tu uglavnom radi o razboritosti koja je dokaz upotrebe razuma gdje čovjek razabire podatke i na taj način uči, odnosno stvara zaključke koji postaju novi podaci i informacije. Dakle, mnoštvo informacija ne koristi razumu već ga može upropastiti.

Ljudski razum je Božji dar, a razboritost je ljudski rad.

Također, čovjek nema zdravlja i ne spašava se od mnoštva informacija, one su uglavnom beskorisne, već čovjeka, između ostalog, spašava čin razmišljanja, zaključivanja, razabiranja, razboritosti. Samo jedan podatak koji je zaista važan čovjeku može biti vrijedniji od bezbroj informacija.

Čovječanstvo prenosi ključne zaključke i podatke s koljena na koljeno.

Čovjek koji vjeruje u Boga želi i čezne Ga upoznati što bolje, to jest naučiti i steći znanje, sakupiti podatke o svojoj vjeri i o Bogu.

Ako čovjek nije čuo Božju objavu, on ipak može tražiti Boga kao Stvoritelja svega, kao istinu, kao pravednost i pravdu, kao slobodu jer to su osobine pravoga Boga. Razlika je između pukog ideala pravde i slobode jer ideali su ono što nam je nedostižno, za razliku od istinske slobode i pravednosti koju čovjek ima kada vjeruje i živi svoju vjeru u jednoga pravog Boga.

Tako, dakle, čovjek koji vjeruje u Boga, nikada ne može reći u istoj rečenici da ne razumije i da vjeruje. Jer ako vjeruje, onda nema puno razloga razumjeti ili filozofirati, ili sakupljati informacije jer mu sve to ne koristi. To je stoga što je vjerovati u Boga pitanje ljudske volje i slobode, vjera je jedna jednostavna odluka: želim vjerovati i vjerujem ili ne vjerujem informacijama koje dobivam o Bogu. Osim toga, vjera je Božji dar, ne može se naučiti, ali očekuje ključne podatke da bi ih razabirala i razvrstavala, to jest: vjera upotrebljava razum. Čovjek koji vjeruje, uglavnom razumije jer razum nije iznad vjere, razum ne može upravljati vjerom, to su sve nelogičnosti, već razum dobiva zdravlje i razboritost kada se upotrebljava u svjetlu vjere.

Ako netko želi vjerovati, a ne može, to je odluka. Odluka da ne vjeruje iako u dubini svoje savjesti ima klicu vjere. Tada čovjek često nalazi opravdanja i govori da ne razumije pa da zbog toga ne može vjerovati, a to je grijeh. Također je još veći grijeh kada se čovjek naokolo hvali kako vjeruje iako ne razumije.

Nema drugog razloga da čovjek dobije razum od Boga. Bog čovjeku želi dati slobodu, slobodnu volju jer je Bogu drago da Ga čovjek izabere, da čovjek odluči slobodno da će vjerovati i da želi svoga Stvoritelja i Otkupitelja ljubiti i slaviti te Ga spoznati u slobodi. Zato, ako čovjek ne želi vjerovati, to nije odgovornost Boga nego ljudski kvar. Sloboda je neophodna čovjeku, ona je imperativ najveći jer ljubiti se Boga bez slobode ne može. Zato se čovjek pokvari i razboli, zato čovjek dolazi na muke paklene jer Bog mu dade slobodu izbora. Čovjek može birati život, ali ako traži u prvom redu da razumije, to znači da želi biti iznad Boga. Onoga trena kada povjeruje, čovjek dobiva i jasne i nedvosmislene podatke od Boga kao što je ta informacija da vjera traži razum radi učenja o Bogu i radi upoznavanja Boga, a da sve što je obrnuto spada u grijeh, dakle, da je grijeh tražiti prvo sve podatke da bi se povjerovalo.

Razum služi vjeri.

Kada čovjek ne želi vjerovati u Boga, ostaje nerazuman kao i mnoge životinjske vrste, ostaje u grijehu i čini različita zla, postaje lak i uhvatljiv plijen za predatore svih vrsta, bilo da su to ljudi, bilo da se radi o svinjama, zvijerima, idejama i tako redom.

Biti čovjek, to je prva zapovijed od Boga koju dobiva vjernik jer biti čovjekom znači biti slikom Boga koji jest Ljubav, Istina i Pravednost.

Kontemplacija na čast svetoj Katarini Aleksandrijskoj, 26.11.2020. 06:59

Naše sjedinjenje

 

Sanjati Te i na javi, kako slatko,

sjetiti se Tvoje riječi, Tvojih ruku

koje blagoslovom mene prate.

Nema nešto ljepše, bar na kratko,

od ljubavi Tvoje koja nosi Muku

što je preda molitvama da je skrate,

da ublaže moju bol zbog Tvojih rana.

Ti u meni, ja u Tvojoj snazi,

jednako smo bliski u tom trenu

kada pronađeš me usred svoga stana

gdje Te, uskrsloga, moje srce traži

da mi predaš dane koji nikada ne venu.

Tek se tada otkrijem u dostojanstvu

o kojemu na toj zemlji ništa ne znam

dok se naše smrti skupa ne usade.

Muka naša u Tvome prostranstvu,

to je ljubav naša rad' koje se predam,

sva u nadi protiv svake nade.

Tvoja moć i milosrđe, Tvoja snaga

podići će novi svemir, zemlju i nebesa,

svaku kost i sve mrtvace, čak i srce moje

koje mi izliječi Tvoja riječ preblaga,

ispunjeno obećanje kojem zadivi se poetesa

kad u molitvi doživi uskrsnuće Tvoje.

Ti si, Kriste, Bog moj, a ja dio Tvoga stada,

Tvoja pratnja i Tvoj izabrani rod,

obećanje koje s Tobom održati mogu

da se sastanemo bilo gdje i bilo kada

kako donijela bih Tebi svaki plod

što ga otkrijem u Tebi, svome Bogu.

25.11.2020. 04:25