Tajni život svetih

Tuga je opipljiva u svom realitetu,

i laka kao pero, ne mora se dijeliti

kao radost ponosna u svom dignitetu

što uvijek želi čitav svijet iscijeliti.

O, kada ću doći i kazne pokupiti

da ih se riješim, da ih odslužim

za sve što sada ne znam upiti

od svjetlosti kojom se služim!

Kada bih spoznala dugove svoje,

kada bih barem za njih znala,

možda bih pronašla njihove broje

i možda ne bih ovako podivljala.

Kao niti u tugama, obazrivosti nema,

koja se naziva svetom pristojnošću,

niti u pustinjama gdje ugiba trema;

realnost osvaja vjerodostojnošću.

I ne možeš imitirati svetost bića,

odglumiti je ni za kratko bilo kome

jer ona se nalazi u srži čistoga žića.

I nosi radost i tugu dok je ne slome

nedaće koje sigurno imaju sveti.

Ne čini se dušom besprijekornom

jer ne znaš što znači Boga htjeti,

a živjet sa zmijom ljubomornom.

Ona bi sve učinila u svojoj moći,

čudne i lukave trikove, laži,

prevare koje zagorčavaju noći

u kojima duša vapi i Boga traži.

Tko uopće pomišlja mučenik biti

ili svetac za kojega slava se lijepi?

Misao samo hoće zmiju izgaziti

sve dok tu dušu Duh ne okrijepi.

A tada, Tebi ću pjevati, Svjetlosti moja,

strpljenje moje i prosvjetljenje

koje me vodi putem do dvora Tvoja,

Kriste, moj Bože, moje jedino htijenje!

06.05.2020. 19:59

Slika svijeta

Ljudi često misle da nekamo napreduju.

I da svijet grabi velikim koracima u napredak.

I da će nam sutra biti bolje nego jučer, i ljepše, i lakše.

Tu varku nose ljudi pred sobom valjda od pamtivijeka jer se tehnologija razvija, medicinska znanost prati suvremene bolesti, a savladava i one starije bolesti; industrija postaje lako upotrebljiva i ljudi moraju manje raditi za iste rezultate kakve su imali nekada.

No, mnogi ljudi ne znaju sebi pronaći nova područja rada i opstanka.

Ne znaju što bi sa starcima, a ne znaju ni što bi učinili sa svojom djecom. Mnogi ne znaju što bi sa sobom.

Mnogi kao da su otupjeli, mnogi su se ulijenili.

A ponude za zabavu su sve prisutnije u svijetu, na radnim mjestima, u našim domovima, u našim mislima.

Nije čudno da u mnogim umovima život prestaje kad prestane zdravlje, zabava i bogaćenje.

Nije čudno da se ljudi boje moćnika koji nemaju lica, da se boje neke zavjere ili običnoga čipiranja.

Nije čudno da u svijetu paranoja zahvaća ljude i širi se kada god neka novost postane opće poznata.

Nije čudno da se ljudi boje, da ih je strah jer tko ne misli, tko ne radi, tko se ne trudi, taj se boji svega kao što su se u prastara vremena ljudi bojali grmljavine.

Ljude je strah razmišljati jer mogli bi doći do poraznih zaključaka.

Zemlja propada, treba bježati, putovati u svemir, na Mars ili se omamljivati zabavom, zdravim životom ili čak radom.

Zatvaraju se u sebe, ne vjeruju političarima, ne vjeruju vlastitoj obitelji, ne vjeruju sebi.

Vijesti su cenzurirane, a i tko bi ih čitao i gledao kada bi se čulo za nerede i ratove, za glad, kriminal i uništavanje prirode. Tko uopće zna kako su kršćani progonjeni, bilo jasno i glasno, bilo u ignoranciji i tišini, bilo u medijima koji oblikuju javno mnijenje i privatni način razmišljanja jer ljudi ne razmišljaju nego samo prate i slušaju, gledaju i bježe.

Zar je to napredak ljudskog roda?

A i kome bi taj napredak služio?

Koja privatna osoba ima koristi od takozvanog napretka čovječanstva?

Netko tko želi upravljati svima, čitavim svijetom? Taj se još nije pojavio u modernim vremenima demokracije i liberalne ideologije gdje svatko za sebe može stvarati svoje carstvo, netko oružjem i zastrašivanjem, netko tehničkim napretkom, netko ideologijama.

Potrebno je ovdje reći da kršćanstvo nije ideologija.

Kršćanstvo uči vjernike da budu promišljeni, da nauče trpjeti i raditi, da razviju osjećajnost za druge, da prepoznaju kome je potrebna pomoć, da pružaju pomoć ljudima iz svoje okoline, a i onima koji su daleko.

Za kršćane strah postoji samo kao Božji strah, strah od grijeha, a grijeh je živjeti samo za sebe i zbog sebe; grijeh je ne poštivati svoju dušu i duše drugih ljudi; grijeh je ne poštivati svoje tijelo i tijela drugih ljudi; grijeh je ostvarivati svoje težnje ako one oštećuju druge ljude; grijeh je uništavati stvorene stvari i prirodu; grijeh je ne poštivati život i laćati se smrti na svakom koraku, u bilo kakvim okolnostima; grijeh je poslušnost bilo kome tko živi i radi protiv života; grijeh je bježanje od

razmišljanja i promatranja ljudi i stvari; grijeh je osuđivati druge i sebe za bilo što jer svaki čovjek previše vrijedi; grijeh je jesti, a ne raditi; grijeh je željeti drugome lošije rezultate, grijeh je takmičenje na taj način; grijeh je ne radovati se tuđim uspjesima; grijeh je ne požaliti s drugima koji su žalosni; grijeh je imati ako drugima ne dajemo.

Za kršćane je čovječanstvo jedan organizam. Kada pati netko, pate svi. Kada se raduje netko, raduju se svi.

Zašto ljudi progone kršćane?

Tko ih progoni, ja ne, reći će svatko, progone ih možda napredne organizacije u svijetu.

Kršćani znaju kamo svijet napreduje, kamo srlja.

Kršćani znaju da je grijeh izbjegavati istinu.

Zato se srde na njih mnogi, zato ih progone i nastoje omalovažavati i uništiti.

Slika svijeta je slika smrti, propadanja, truleži i neopisivoga smrada.

Slika kršćana je slika Boga u svijetu, slika Svjetla i prosvjetljenja.

Ali ljudi više vole tamu jer ih je strah onoga što bi mogli o sebi otkriti na svjetlu.

05.05.2020. 07:

Uskrsnuće tuge

Nije mi važno,

nije mi značajno

raspoloženje tvoje,

ni brukanje snažno,

ni slavlje veličajno,

ni mračne boje.

Svejedno, isto će biti

što mi se omaklo ovaj dan,

sve isto kao i uvijek

jer Krist će me skriti,

načiniti od mene šator slan

da bude mi dobar lijek.

Nije mi važno što umire stih

i nadahnuće postaje tupost

od ona trena kada ti ode.

Još u meni odzvanja korak tih,

još pamtim bila je glupost

što sam poželjela lake slobode.

Kao da sam dijete što igru želi,

a nikoga nema njemu za druga,

svi su zabrinuti i tugu glume.

To dijete suze i osmijehe dijeli,

ali razloga ne može imati tuga,

bar ne za dugo poslije sume.

Istinom treba se razgovarati

pa tuga zaboli, ali i nestaje.

Poslije tuposti ove dolazi sjaj

u kojemu Bog htio je stvarati,

Utjeha kakva s mirom ne staje,

Uskrsnuće tuge što vodi u raj.

04.05.2020. 18:24

Mirno more

Kada bih Te pitala za spas,

znam da milost mi je Tvoja dosta,

izobilje blaga Tvoga i blaženstva.

I sve ono što sad veže nas

duhovna je reda, povijest posta,

sva u jeku, Kriste, Ti prvenstva.

Otići ću jer će mene istjerati,

ali Duhu ništa to ne smeta

kao da sam jošte uvijek tu.

Nije više teško vjerovati,

duša ima dokaz pijeteta,

ona nosi sobom radost svu.

Polazim već sada, zato pjevam,

pjevajući stižu moje lađe

na sve svoje ciljeve i težnje;

kao uvijek, jedra im odijevam

jer su postale još čvršće građe,

jer su davno ispunile svoje čežnje.

Zato čas je ovaj Milost prevelika;

hvala Tebi, Kriste, za sve ovo

što me donijelo je Srcu Tvome

puno bliže nego vapaji i vika;

praštaj meni za sve staro i sve novo

što se nalazi na putu mome.

03.05.2020. 11:58

Izgubljena ovčica

Žalosno je da se uzorna poniznost naših svetih pastira gleda kao savijanje vratova pred nekom najnovijom ideologijom koja nastaje pod utjecajem brzih izmjena većih količina informacija, kao i mnoge teorije zavjere.

Žalosno je čuti takvu kritiku na vjerskom portalu koja ne daje konstruktivna odgovora na svoje objede.

Uz poniznost naših pastira ide ruku pod ruku i poslušnost vjernika.

Očigledno je postalo ono što nas muči već nekoliko desetaka godina, a to je da se struka nikako ne poštuje, a sada čak jedna stručna strana ne poštuje pravila struke druge stručne strane.

Komplementarnost što više različitih znanosti uči se u svakoj struci pa je tim više neobično da, ne samo da ovce u narodu ne poštuju struku i nemaju puno pojma o blagodatima i svrsishodnosti postojanja stručnjaka u nekom okruženju, već i jedna struka napada drugu kao nestručnu na svom području.

Konkretno, teološku humanističku znanost mnogi ljudi drže puritanizmom, kukavičlukom, čak i pohlepom, te manje vrijednom od vlastita subjektivnog mišljenja. No, nema puno drugih struka i stručnih ljudi koji ne bi mogli, barem površno, uvidjeti kakvoću i neophodnu vrijednost teologije.

No, kada se teolog spusti na tu razinu da ne poštuje neku drugu humanističku znanost, kao što je medicina, zaista je izuzetna rijetkost, ali se događa.

Drugim riječima, nađu se i rijetki teolozi kojima nije očigledno jasno da laboratorijski medicinski stručnjaci te vrhunski liječnici, upravitelji s hvalevrijednim iskustvom izvrsno rade svoj posao, stručno, kompetentno i transparentno i da nemaju ovlasti nad vladajućom klasom, koja također ima u svojim redovima same stručnjake, ali drugih znanosti, i koja određuje tko će od medicinske struke predstavljati čitavu virologiju, to jest medicinsku, zdravstvenu i socijalnu stručnu djelatnost oko pandemije bolesti Covid – 19.

Iako smo uvijek ovisni o stručnjacima, u danima opće kataklizme posebno ih cijenimo jer nas izvlače kao ovce iz blatne jaruge.

Lud je, ponavljam, lud je onaj tko pretvara poslušnost struci u korona – ideologiju i povezuje ju s bilo kojom teorijom zavjere. Luda glava, nestručna glava, jednom riječju: ovca u punom smislu riječi, ovca koja ide za krdom.

Sva sreća da se radi o jednoj iznimki.

Za kompletan narod ovaca i neovaca također je hvalevrijedno što se domaća struka općenito pokazala izvanrednom na terenu, na prvoj crti, od teologa i liječnika pa do političara i vojnika, socijalnih službi, mnoštva tehničara i medicinskih djelatnika te najrazličitijih udruga i samih vladajućih.

Ovce su bile poslušne pastirima, a svi zajedno su poslušni stručnjacima kojih imamo prema potrebi za sve pa tako i za odmazdu od neprijatelja svake vrste, upravo zato jer smo svi ovce jednoga stada, svi smo ovce jednoga Pastira koji daje život svoj za svoje ovce i koji će zasigurno otići po onu jednu izgubljenu i zabludjelu ovčicu o kojoj je bila riječ. Naravno, ako ta ovca dopusti svome Pastiru, Isus Kristu da je izvuče iz žabokrečine iz koje se nastoji sama izvući već dulje vrijeme.

02.05.2020. 13:36

Lice novog dana

Prije svake nove sunčane zrake,

poslije onih oblaka u svijetu

gdje se miješamo i odvajamo,

noć još uvijek pruža svoje krake,

šišmiši su neki zastali u letu,

a mi jedno drugime se opajamo.

Nije meni žao što je doba mraka

jer već jutro u pticama slijedi.

Evo, prvi cvrkut krenuo je sada.

One uvijek dođu prije svijetlih zraka;

taj mi znak za nove dane vrijedi

kao vjera ili ljubav, kao nada

kakvu nude proljeća i praskozorja,

kakvu prvu spoznajem u Tebi, Kriste,

moj Gospodine, Sine živoga Boga.

Lađe uzdižu se na licu im podmorja

kao stih na licu neke duše čiste

koja uvijek svjesna je dubinstva svoga.

02.05.2020. 05:11

Bog u mojoj zemlji

Tko mi stvori Domovinu moju

još od onih svih vremena drevnih?

Tko li pokušava opustošiti je zdušno?

Još ni nema duša tu sigurnost svoju

da oslanja se ramenima od ratnika revnih

jer svi izginuše kao zdanje rušno.

Ovdje samo kamen cvjeta, a iz njega boj,

vjekovječna krvca za nju se prolijeva

kao natopina za opstanak goli.

Krv je potekla od Krista koji Bog je moj

pa je nastavila teći, z desna ili slijeva,

kao da se neprekidno Kristu moli.

I tada kad nema niti s dvojicom dvojica,

kada nema tko nahraniti sve ljude,

Bog je s nama, Krist ih drži okupljene;

ako potrebno je, neka budu Trojica,

neka bježe miševi i glave lude,

krunice su svetom vodom poškropljene,

a još više krvlju sviju građana, težaka

i sveg naroda što mira nikad neće naći

jer je prelijepa, a mala ta Hrvatska mila.

Previše je uzdignutih desnica i šaka

prema ovom kraju pokušalo zaći,

ali ova se je Božja zemlja uvijek slobodila.

Oni što se tek od jučer porodiše,

pa su vrijedni piti samo mliječi,

ne znaju za ovu povijest i nemaju svijesti.

Na tlu zemlje ove svaka njena duša diše

jer zauvijek živi od Božanske Riječi;

ta se duša može spremno sa svakime sresti,

svakome pokazati to groblje koje živi

protiv svake namjere i navala svih,

gledati u oči bilo kome, bilo kada.

I još dalje ova duša na krvavoj njivi

može ratovati kao mač i kao stih,

takva godina je uvijek, i takva je nada.

Tiho teku rijeke ove zemlje lijepe,

rijeke znoja, rijeke mudrosti i krvi,

jakosti svih poginulih rad' slobode.

Sastaju se ratnici od noći slijepe,

jedan drugom uvire da sve izmrvi.

Svakog jutra kao sunce iznova se rode.

01.05.2020. 16:38