Adventsko srce

 „Sad otpuštaš slugu svojega, Gospodaru,

po riječi svojoj, u miru!

Ta, vidješe oči moje

spasenje tvoje

koje si pripravio

pred licem svih naroda:

svjetlost na prosvjetljenje naroda,

slavu puka svoga izraelskoga

(Lk 2,29-32).”

Bog, Stvoritelj čovjeka, neba i zemlje, objavio se svim onim ljudima koji u životu pitaju odakle toliko nepoznanica u svijetu postoji o smislu postojanja ljudskog roda ili se pitaju zašto postoji taj nered posvuda i grozna zla, zločini i krvoprolića.

Bog je ljudima govorio, pokazivao, tumačio, demonstrirao, crtao, pisao i na sve moguće i nemoguće načine objavljivao i proglašavao svim ljudima sve. Što god da čovjeka zanima, zastrašuje, uznemirava, uzbuđuje, ljuti ili tješi, spašava i sve što čovjeku može pomoći, Bog rješava i odgovara ljudima na sva pitanja.

Bog je zajedništvo Stvoritelja i Riječi u Ljubavi, zajedništvo triju božanskih Osoba u istini i ljubavi; On je Dobri. U Bogu počiva, jednako kao i na čovjeku, duh mudrosti i umnosti, duh savjeta i jakosti, duh znanja i poštovanja prema drugome i drugima u povjerenju i strpljivosti. Bog je pravedan i milostiv, milosrdan, savršen, svet i zaljubljen u čovjeka, mada je čovjek često zao i nesretan zbog svoje nemoći i svojih grešaka i padova te zbog nedostatka povjerenja. Bogu je čovjek i ljudski život nešto najvažnije na svijetu; Bog čovjeku oprašta, uporno mu pomaže i ustrajno vodi čovjeka prema spasu.

Bog svime upravlja, a čovjeku ipak dopušta slobodnu volju. Tu nastaje nered od kojega čovjek uvijek dobiva izbavljenje i životnu pouku koja veoma snažno djeluje te čovjek na taj način stječe korisna iskustva, a iskustvo čovjeka vodi polako do spoznaja; čovjek može biti puno više nego što misli. Bog daje snagu čovjeku da postaje bolji čovjek i da obnavlja svoje dostojanstvo dobre, mudre, hrabre, plemenite i milosrdne osobe.

Bog ne djeluje samo u politici i društvu već i u srcu pojedinca.

Svijet ne popravlja politika nego ljudska srca. Spas svijeta ovisi o tome kada i koliko će se promijeniti i obnoviti svako pojedino ljudsko srce. Pojedinac može činiti nemoguće kada živi u Bogu; može biti mudar i naći u sebi istinu o svemu; može biti pravedan, ali može naučiti lako opraštati; može stvarati u sebi i oko sebe mir i red.

No, bez konzultacije s Bogom čovjek ne može ništa, ostaje zvijer, životinja koja misli.

Bog čovjeku šalje svoju Riječ. Utjelovljenjem po Duhu Svetom, Riječ Stvoritelja postaje čovjekom u krilu Djevice Marije, preuzimajući od nje na sebe i na svoju božansku narav još i ljudsku narav. Ta Riječ postaje pravi svet Čovjek, a i dalje vječno ostaje Bog. Rađa se među ljudima i ljudi taj rođendan slave svake godine, a to znači da se svako ljudsko srce obnavlja na bolje tijekom Došašća dok iščekuje rođendan Božića.

Ako je pravednički iščekivao rođendan Božića, Bog će čovjeka obilno obdariti, iznad svih očekivanja.

Riječ Stvoriteljeva, Sin Božji i sin Čovječji silazi k ljudima, u zvjerinjak jer Ga je poslao Stvoritelj s točno određenim poslanjem i pomazanjem: da iščupa srce čovjeku, da izvadi iz ljudskoga tijela kamen te da u njega usadi pravo srce; da poništi ljudski neposluh i udahne novi duh u čovjeka; da opere, okupa i očisti svakog čovjeka od slabosti i praznine, da preda sebe i svoj ljudski život kao otkupnu cijenu za spas svih ljudi.

U svojoj čovjeku utjelovljenoj Riječi, Isusu Božjem Pomazaniku, Bog se čovjeku objavio potpuno i do kraja; budući da nam je darovao vlastitog Sina i Njegova je riječ došla u ljudskoj riječi, Bog više nema ništa što bi zadržao za sebe te Mu preostaje prema čovjeku samo davati. 07.12.2019. 22:20

Isusove ruke

Sa mnom ne može poći nitko

u doline, mirisne od meda,

po kojima nektar curi

kao izvor bistar ili vino pitko

da otopi obraze od leda

i da onaj sastanak požuri

kojem samo tada mogu prići

kada grijesi s mene se odlijepe.

Niti ja ne mogu ni s kim

kao vjerna pratilja otići

sve do ruba takve kote, slijepe

i nevidljive u pogledima prostim.

Ne znam koga boli, u kome je mir;

ne zna niti neki drugi smrtnik

osim onog što se nagledao svega

jer to je njegov poziv, njegov odabir:

da sa svima bude zadnji putnik

i da duše k sebi dozovu tad njega,

kad pripravljaju se preobrazbi

koju ta dolina potpomaže.

On će znati, s nježnošću i Riječi,

otpratiti dušu ka nebeskoj glazbi

dok na svijetu jošte mnoga duša zapomaže;

on će ponuditi te nebeske mliječi.

Zato prisutna sam u tom Zboru da bih znala

da je ovo možda posljednji mi čin,

završni od blagovanja čas.

Ovdje svaka ljuska od mene bi spala,

ne bih našla sebe u dolini ne znam s kim

već na ruke Boga pala bih u spas.

06.12.2019. 18:31

Posluh anđela

Posluhom Ga svojim pronalazim

negdje oko srca i u tami,

tada cvate moje cvijeće.

Osluškivanjem u moje komore zalazim

gdje i Krist svjedoči mojoj drami;

anđeli u pratnji nebesko su vijeće.

Oni ministriraju za mene

kao bilo koji izabrani blaženici,

pjevaju mi pjesme povrataka.

Tada izgube se sive i šarene sjene

koje nastadoše kao puki traženici

ispranih i očišćenih dovrataka

jer na njima nema Krvi spasonosne

kojom oblivene sad su moje klijetke.

Vjetrovi će poništiti njih.

Sve te sjene nisu mironosne,

one nikad ne znaju za svetke,

to su sjene naraštaja svih

čije grijehe ne opere niti jedan stvor,

makar tamo velike su rijeke,

sva im voda prepuna je blata.

Samo stazom Križa stigne se na dvor

gdje su uvijek carevale riječi posluha, i meke,

one svijetle jače od svakoga zlata.

Bog će dati Kralja, mlađahna i mala,

rekoše svi oni koji su Ga poslušali

dok Mu Sin je poslušan do kraja

jer je Riječ iz uma Boga nadirala,

iako su zaustaviti je pokušali

svi ti protivnici, sjenke raja.

Sad Mu želim biti pamet koja sluša

poput onoga kanala poniznoga

da i moje riječi uspješne bi bile.

Posluhom se hrani moja duša

u tom zajedništvu anđela i Boga,

tako molitve mi bit će Kristu mile.

To jedinstvo tražim Presvetoga Trojstva

što u meni živi, izvan svake sjene,

u kojemu kruži klijetka svaka

pa da zadobijem ta nebeska svojstva

koja obuzet će govor moj i čitavu mene

da bi među sjenama zavladala ta svijetla zraka.

06.12.2019. 07:40

Duhovna prožimanja

Šetali su ulicama Grada,

susretali svete duše Boga

i računali na spas i stih.

Proljećima procvala bi trešnja mlada,

vjetrovi sa svoda olovnoga

kružili bi oko njih.

Daleko su ruke njine ostajale,

niti blizu nikakvo im trnje bilo nije,

svi su dodiri im Duhom prodirali.

Niti zagonetke, niti brige nisu postojale,

poslije svih je sve im bilo kao prije,

maloj djeci sve su suze otirali.

Rastati se nije bilo problematično, trnovito.

Sipila je topla kiša, ptice čuli nisu,

samo otkucaje jedne zajedničke srče.

Tada putovanje postalo je previše brdovito,

kao da su svak' sa svoje strane visokome klisu.

Gledali su malu djecu kako uplakana trče.

Svakog dana kao da je bilo sve još teže,

trnje se zgušnjavalo i greblo,

duhovna su prožimanja bila rijetka.

Ribari su odlazili i bacali mreže,

vjetrovi bi porušili neko deblo,

svakog trena naišla bi neka spletka.

Krista mole i današnjih noći,

Bog ih ljubi i uvijek ih tješi

da zbog ljubavi se ne bi patilo.

Kao nekad, Sveti Duh te sve probleme riješi,

ugodno im živjeti u Milosnoj moći.

Vjerovati, nadati se, ljubiti, zaista im se isplatilo.

05.12.2019. 18:33

Oružje svjetlosti

Pripravu čini, dušo moja,

snažno se puti Drvom križnim

da te jedanput Krist pohvali.

Da uračuna sva ufanja tvoja,

da te obdari pogledom brižnim

i da zbog tebe ne požali.

Taj nespretan trud i strahove sve

ponesi sa sobom u vječni Dom

da uzmogneš mijenjati to

za dobra djela i Ruke milostive,

da dobiješ svjetlo na putu svom,

da dotakneš sebi slavno tlo.

Predaj prtljagu i terete stare,

sve mučne čase i teške riječi,

sve one krivnje što još te tlače

da možeš primiti nebeske dare,

da te za vijeke Isus izliječi,

da možeš ljubiti bolje i jače.

Svjetlo će zasjati tebi po svuda,

u tvome domu, u tvojoj srži.

Komadić slave moli od raja

i, dok ne svanu dani Posljednja suda,

u Križu se gledaj, Križa se drži

i ostani tamo sve do kraja.

03.12.2019. 18:23

Probudi se, putniče

Snove razne, želje i htijenja

dovodiš, Bože, do vrhunske kote

ako Te duša poštuje časna;

svako joj djelo čin ostvarenja.

Ti od mog plača komponiraš note,

od bijede nastaje sreća prekrasna.

Ono što ljubi srce mi moje,

to često se zove imenom krivim,

to ovaj svijet ne prepoznaje.

I nije svjestan što znače dugine boje,

da to je nada od koje živim,

da to je vjera koja sve doznaje

izravno s Tvojih vrhunaca gore

gdje zavist, ljubomora ne prebiva,

niti ljudi tako nevjerni nisu,

gdje duše nikada ne izgore

jer svaka zna da je zauvijek živa,

makar se klati na strmu klisu.

Povjerenje u Tebe, Isuse Kriste,

tješi me Tvojim pogledom blagim,

Tvoje me kušnje jačaju vijekom

jer želiš da ruke mi budu čiste,

jer častiš me svojim ljudima dragim

koji ne dišu ovim svjetovnim tijekom

već putuju ovuda kao stranci.

Ni oni istom, kao ni moja duša,

ne drže do gluposti ovoga svijeta,

iako svakom dobri su znanci,

jer Tvoja ih ljubav stalno kuša

kao što sunce dođe do svakoga cvijeta.

Grijesi su ono što svijetom vlada,

prevare, blud i preljubi stalni,

čak se ni požuda svojih ne stide.

Probudi se, putniče, odmah i sada,

zaboravi snove i bezdan kalni

da tvoje srce i duša bolje vide.

Vrhunci su Boga visoki, strmi,

gore ne stižu psovači kleti,

tamo ne prolaze mržnja i blud.

Gore je sunce kad svijetu grmi,

tamo svi ljudi postaju sveti,

kod Boga je čovjek od ljubavi lud.

03.12.2019. 05:21

Raskinuti okovi života

Zabranjeno je ponekada, i teško

pjevati o smrti ljudskih bića;

što je ona, ne smije se reći.

Zar je dopušteno reći biću: „Greško,

neću te jer plod si nevaljala pića,

bez tebe ću lakše sreću steći”?

Ipak, ljudi što ne žele mrijeti,

vrlo brzo porodu podare pogubu u strahu,

igraju se, drže sebe bogovima.

Mladi život bi od srca vrijeti,

više nego ikad raduje se svome dahu

jer već poslije čovjek živi s okovima.

A ti okovi života dugo traju,

bojazan od kraja, strah od završetka

nečega što nije niti započelo.

Sretnici su koji sebe odmah daju,

mnogima je taj svršetak poput svetka

jer su načinili veliko i dobro djelo.

Zato Bog se rodi među nama

da Mu može reći svako dijete,

svaki čovjek, svaka žena ili starež

da mu duša neće umirati sama,

da ne želi reći: „Gotovo je, svijete,

sada moram ispiti tvoj kalež”.

Zato evo Krista na vremenskoj crti,

rodi se u štali radi križna Drva

na kojemu raskide nam lance;

dođe da bi usmrtio ljudske smrti

od kojih je Isusova bila prva.

Načini od ljudi prijatelje, znance.

Kad me, Bože, ovom svijetu zače,

bijah radost Tvoja, makar i bez daha.

Kada me porodi iz utrobe mame,

rekoše mi 'svako malo dijete plače',

rekoše da ljudi smo od praha,
ali tad me, Kriste, izvede iz tame.

Zato evo kršćanske nam Crkve, Isusova tijela,

da bi porodio biće koje prašta

i koje se odmah u ljubavi daje

da bi s Bogom uzimao dijela

pa da nikad više ne ispašta,

da mu vječno jedan život traje.

01.12.2019. 03:01