Pjesma mora

Slušam glasove od školjke,

osluškujem zvuke valovita mora,

svaku kap i pješčani šum.

Svaki čovjek nosi svoje boljke,

pamti nesreće, sjeća se izvora,

sanja ono što mu ne zna um.

Čitavo je svjetsko more u toj kapi

što se sva na svjetlu presijava,

bilo koji dio mora da osluhnem;

Ona, tako slana, gorka gore hlapi

kao da se more isparava,

bilo kamo da otpuhnem.

Nikada to nije jedna ista kap,

niti kad se rodi, niti kada mre,

kada odlazi u Tebe, Boga.

A ni imena joj nema, niti vap.

Ipak ona govori o svijetu sve,

pamti kao školjka Stvoritelja svoga.

01.09.2019. 15:49

Svijet bez Posrednika

Na Tvojim se, Kriste, rukama rađam

kao biće od gline što nalik je Duhu

i život nosim kao vjetrove lađa,

i biljeg nosim na svečanom ruhu.

Što bio bi čovjek u sebi samom,

što bili bi ljudi svi na svijetu

koji ne znaju što je na kraju tamnom,

kad ne bi imali Tvoju Dušu presvetu

i obećanje vjerno Posljednjeg suda?

Ti, Posrednik između Proviđenja i mene,

vodiš me gore iz moga blata luda

i budiš me na vječnost iz noći snene.

Što bila bi zemlja, i svemir, i vrijeme

da nisam čula Ti besjedu slavnu,

da nije mi nebo svoje posijalo sjeme

na povijest moju i lađu pradavnu?

Da nisi se dao smrtnom Raspeću,

da nisi mi sišao na svjetlo dana,

da nisi mi rekao da u Tebi mrijet' ću,

bila bih blato bez nebeska stana.

31.08.2019. 08:41

Svatovi

Svatovi u iščekivanju

piju limunade,

suze radosnice liju,

nalaze u skrivanju

kuća što ih grade

tajne koje svima kriju,

pohlepu i sebičnost,

i tajanstva nekušana,

blude naokolo.

Uče djecu što je vječnost,

traže gosta nepozvana

da bi zaigrali ono kolo.

Tako prođu neki sati,

dani i životi

sve do kraja.

O, da im je vina dati

grožđa što se poti

usred slatka beskraja,

sunca koje pali,

vjetrovitih sjena

pod ovim Šatorom.

Ne, ne bi dali

srca ispijena

pred zatorom.

Oprosti mi za ovo,

dušo od miline nedužne,

danas nije takav dan

kad mi ide slovo.

Suze nisu nužne,

samo otvoreni dlan.

29.08.2019. 21:24

Podzemni grad

Phillip Mantofa, slika o Getsemanskom vrtu

Nema za nas onih silnih zvona,

ni zvonika, niti služitelja,

koji pomogli bi svijetu čuti

kako srca silaze nam s trona,

niti čuju sluge tužitelja

kako tiho šušte nevidljivi skuti

odora nam beznačajnih.

Prosjaci smo muka,

zaneseni gradovima

stupova presjajnih

pod kojima teče huka,

izgrađena hlapovima

mirisnoga plama.

Stoga od blizine

tvojih spoznaja za mene

naklonost me slama,

spušta u nizine

gdje su greške satrvene

izobiljem od milostivosti

kakva daždi neprestano

tu, po svima u tom padu

u svoj istinitoj nosivosti

što je nalazimo kao milje razvrstano

baš u onom našem gradu

gdje nas nađe i odredi

Bog Svevišnji, Čovječji nam Sin

od kojeg se prosipaju

vatre svijećnjaka od mjedi

što ih dade Njegov sjajni Klin;

svjetlošću nas posipaju,

slavom pune naša tijela

da se nikad ne rastapaju

već da gore tiho, stalno.

Nije čula zemlja cijela

kako daždi prokapaju

kad od ljubavi je izobilje stvarno.

28.08.2019. 21:31

Rastrgane mreže

Claude Monet: Ribolovne mreže u Pourvilleu

Smijem li Te pitati o putevima sreće?

Uzljubih Te kasno,

ali kao jedino što hoću,

a i zadovoljstvo mi je utoliko veće

jer je pratiti Te krasno,

osluškivati Te noću.

Milost me je Tvoja, Bože, postavila

u to skladno vrijeme

kad se čini gotovo je sve;

ona kao da je život mi zaustavila

i okrunila mi tjeme

da odnese varljive mi sne

pa da sva kroz mene prođe

i da tiho me prožima

sve do Dana slavnoga,

da mi uvijek dobrodošla dođe

gdje mi prijeti zima,

gdje je kraj života toga.

Prepuštam Ti svoju dušu, dlane,

korake što teško gaze,

misli svoje i sve greške ove puti

jer zacijelio si moje rane,

poništio moje dvojbe, moje sraze,

dao si mi sve što srce sluti.

I da nije bilo one tužne kobi prije,

kako bih Te prepoznala?

Još od časa kad rastrgao si mreže,

ta ljepota Tvoja mene grije

da bih milost rado dočekala

što nas sada nepovratno veže.

28.08.2019. 03:24

Tragedija neiskorištenih mogućnosti

Marc Chagall: Violinist

Nemoć je noćas na hladnom stihu.

Nisu za prijatelje ove note,

a ni za mene nisu, za ovu dušu tihu

što izbjegava izvjesne kote.

Žena s violinom ili čovjek-strava,

oboje traže izvore moći;

susreti tuge i samoubilačkog stava

negdje na zemlji ili u noći.

Stvorenje bez Boga sebe hoće,

a iluzijama vjeruje i dugo ih živi;

i zna da je sve to zabranjeno voće

pa pjeva o smrti s lancem u grivi.

Najbolje stvari, najljepše kompozicije

nastale su od melankolije

i ljudi to vole jer s te pozicije

besmrtne su i magnolije.

Nije poezija, niti mudra filozofija.

Za najbolje stvari

uvijek postoji bezbroj kopija,

ali i to du Božji dari.

Načiniti pjesmu bez Tvoje pomoći,

Kriste milostivi i susretljivi,

znači rastezati tugu dalje od ponoći.

Ti si poezija i život neosvetljivi.

Teške riječi, dramaturgija koja nema

drugoga značaja, a budi duše.

Oh, kako volimo kad je tuga tema

i kada nas pjesme guše!

24.08.2019. 20:47

Doba vjenčića

Bile su prve kiše,

prošli su oblačni prolomi

i još vjetar se njiše,

tiho, da sve sad ne polomi.

Čekala sam dugo na taj čas

kad se budi jutro svježe

jer za mene to je spas,

da vrućine i sparine bježe.

Naravno da neće vjetrovi

odjednom otkazati vjenčanje,

ljetnu gozbu gdje su svjetovi

naišli na ljubav i na sanje

jer također tu je doba rastanaka

koje nudi proslaviti

pola godine od besanaka

da bi i to zaustaviti.

Ljetne ljubavi se ne zaborave

kao ona prva sretna kob

čiji trnci još u srcu borave

što je odano i vjerno kao rob,

mada svjetovi još novi dolaze

i, kao neke blijede sjene,

traže, zovu, prolaze

poput vala oko stijene.

Djeveruša moja, jesen kreće,

bogata i plodna, mirisna i cvjetna,

da mi plete vjenčiće od sreće

i da, i kad stigne zima, opet budem sretna.

23.08.2019. 11:04