Thompson-Ratnici svjetla

Pravednost kraljevstva nebeskog

Kako bih ikada mogla spoznati što je život, punina života ako nikada moj život ne bi bio ugrožen na najrazličitije načine.

Čovjeka je strah svega i svačega, nepostojanja, smrti, povrede, samoće, stranaca, mraka, droge, različitih mogućih loših posljedica i slično, a strah ga je i Boga.

Čovjek se boji da će ostati gladan, gol i bos, bez svoga doma, bez svojih bližnjih. Boji se da će slomiti kuk, uganuti nogu, iščašiti rame, pasti pred neki automobil, skotrljati se niz stube, srušiti se s bicikla, prejako se naginjati kroz prozor; boji se da neće naći posao, boji se da će dobiti otkaz, boji se da neće dobiti zasluženu mirovinu, da će ga poslodavac ukoriti i sniziti mu plaću ili da neće dobiti povišicu; boji se da će izgubiti svoju ljubav koju još nije niti stekao; boji se da će izgubiti neki zamišljeni ugled ili naklonost okoline, a u krajnjem slučaju boji se promisliti malo ili reći istinu, istinu u ljubavi.

U mnogim slučajevima je ljudski strah opravdan i neophodan, ali pretjerivanje u strahovima često teško možemo kontrolirati i tada se neprekidno brinemo, najčešće uvijek oko jednog istog problema.

„Ne brinite se tjeskobno”, veli nam Isus:

„Ne brinite se tjeskobno za svoj život... Pogledajte ptice nebeske! Niti siju, niti žanju, niti sabiru u žitnice, i vaš ih Otac nebeski hrani. Zar vi niste mnogo vredniji od njih? Tko od vas može brigama produžiti život samo za jedan lakat? I za odijelo, što se tjeskobno brinete? Promotrite poljske ljiljane kako rastu! Niti siju, niti žanju. A ja vam kažem da se ni Salomon u svoj raskoši svojoj nije zaodjenuo kao jedan od njih. Pa ako tako Bog odijeva poljsku travu koja danas jest, a već sutra se baca u peć, zar neće mnogo radije vas, malovjerni?! Ne brinite se tjeskobno i ne govorite: Što ćemo jesti, ili što ćemo piti, ili u što ćemo se obući?! - to sve traže pogani – jer zna Otac vaš nebeski da vam je sve to potrebno. Zato najprije tražite kraljevstvo Božje i njegovu pravednost, a to će vam se nadodati! Dakle: ne brinite se tjeskobno za sutrašnji dan jer će se sutrašnji dan brinuti za se! Svakom je danu dosta njegove muke. (Mt 6, 25-34)”.

Mnogi površno zaključuju da je Isus nerealan jer čovjek se mora pobrinuti za opstanak, a ne čekati da mu padne s neba. Ali Isus to zna, On naglašava kako se čovjek ne mora samo pobrinuti za sve već kako se ne bi smio brinuti tjeskobno, u svakodnevnoj psihozi i tjeskobi živjeti. Jer to nije život. Jer takav život će dozlogrditi svakome i svak će misliti da se muči bez nagrade za svoju muku.

Pobrinuti se za sve što je potrebno, marljivošću, pažnjom, ulaganjem, ali ne s tjeskobnim brigama. Ne u strahovima, ne u tjeskobi jer to nije život.

Koliko smo se sami pobrinuli da taj život za kojega strepimo jednom dobijemo? Ništa, nikada ništa nismo učinili da bismo život zadobili, da bismo se rodili, da bismo se krstili u Krista, nikada ništa! A ipak, život imamo, u izobilju ga imamo.

I strahujemo da ćemo ga izgubiti, znamo za smrt, ali ne želimo niti vjerovati, niti razmišljati o tome kako ćemo umrijeti, i ipak se tjeskobno bojimo smrti.

A smrt je smrt naših grijeha, oslobođenje, preobraženje.

Smrt je smrt naših briga i tjeskobe iza koje ostaje božanski, duhovni pa opet i onaj tjelesni život. Ako vjerujemo Isusu koji je za svoga zemaljskoga života rekao da će umrijeti na križu i trećega dana poslije smrti da će uskrsnuti. I uskrsnuo je. Ako Mu vjerujemo.

Ako mislimo da ćemo sve saznati kad za to dođe vrijeme, to vrijeme možda neće doći.

Ili ako samo mislimo o nekoj neodređenoj besmrtnosti duše.

Tu nam je život, u našim srcima i pogledima, u našim riječima, na našim usnama i u našim plućima, a briga za očuvanje života nalazi se na našim dlanovima, molitva za život nebeski u našim je rukama.

I to je jedino što možemo kontrolirati, molitvu za život nebeski, za kraljevstvo nebesko i njegovu pravednost, molitva „Očenaš”.

To je jedino oko čega se moramo zabrinuti i jedino za što se moramo brinuti, za kraljevstvo nebesko, Isusovu zemlju ptica nebeskih i prekrasnih ljiljana i to jednostavnom molitvom koja ukazuje na pravednost Isusova kraljevstva: otpusti nam, Oče, duge naše kako i mi otpuštamo dužnicima našim.

I može mi biti život ugrožen, i ne mora mi biti život ugrožen, ali kraljevstvo nebesko moram tražiti, moram Isusu reći da to želim što mi je već dao jer ako Ga ne upitam za život i pravednost, tek bi se tada moglo dogoditi da život izgubim.

Nismo imali prilike pobrinuti se da dobijemo život, ali imamo priliku sačuvati život koji smo dobili na dar besplatno kako bismo stigli u život nebeski gdje se nećemo morati tjeskobno brinuti da će nam taj nezasluženi dar izmaći iz ruku. 04.08.2019. 19:51

Slavlje života

Katedrala Milano

Prostori svemira padoše na me,

a bijah k'o ptica smrznutih krila;

nisu me dirnule velike sanje,

nije me dotakla crta od slame,

ni velika snaga što čudo je bila

već samo u mnoštvu velebno zdanje,

čista poezija prečista duha

koja se mjeri s najvećim kulama

ovoga svijeta i civilizacije.

Nisu je stavili u red slavna ruha,

niti o njoj bi pisala panorama

koja ne bilježi sve vibracije.

I što dublje u smrtnost ponirem,

to bliže sam Tebi, Gospode, Kriste,

Živote, početku moj i svršetku

jer u mračnim Te dubinama nazirem

kao dušu neke obijeljene biste

i kao njenu nevidljivu klijetku.

Jer smrt, to sam uglavnom ja,

a tamo me uvijek Ti dočekuješ

s krilima nebeska Proviđenja;

jer Ti si ta tajna i poezija

s kojom dušu moju očekuješ,

među nama stoji to doviđenja.

I kad mislim o smrti u nekom grobu,

počinje velebno slavlje života,

sve jače, sve više želim Te slaviti.

Tako je uvijek kad zađem u njenu utrobu,

vatrometi počinju mnogih divota

koji se nikada ne bi zaustaviti.

04.08.2019. 14:11

Slatko klasje

Moja njiva, to si Ti,

moja pšenica i žetva.

Ti mi ne daš postiti

i blagoslov je, nije kletva

to što izobilja ona daje

što ga kupe siromasi,

svaki onaj što se kaje,

što ga rese teški uzdasi.

Ona obiluje oprostima

koje spustio si poput dažda

da Ti svaka duša vjeru ima,

da se Tebe sjeća vazda.

Tvoja volja, milostivi Bože,

ne ovisi nikad o težaku,

Tvoji blagoslovi što se množe

žetva su za dušu svaku,

za sve one koji njivu gaze,

koji nisu nikad proplakali

zbog sve muke križne staze,

koji nisu jošte zapjevali

poput izbavljenih žetelaca

koji sijali su dobro sjeme

kišama i potom svoga plača

jer je takvo bilo njima breme.

Kriste križa preteškoga,

Tvoje slatko klasje sada kosim,

vječnu pjesmu Boga moga,

Tvoje lake terete ja nosim.

03.08.2019. 07:38

Plodna zemlja

Sve tišine su se danas okupile;

što bih drugo iza sebe ostavila

nego blagi taj potajni muk

što ga moje vene jednom su oćutile

kad sam slavom Boga proslavila,

kad se čuo riječi te božanske zvuk.

Tako često riječ Mu to zahtijeva,

da se zadugo umukne

od sve njene istinske ljepote.

Od te riječi čak i kamenje uspijeva,

poput ruža sukne

putevima nebeske divote

pa sve stigne do zemaljska tla

i do svih srdaca koja klonu

jer ponestane im odgovora,

jer smo grijehu dali zalog zla,

jer smo klanjali se samo tronu,

jer smo tražili jedinstvo zbora,

ali nismo srca preokrenuli,

nismo dlanove ni zgrčili

zbog težine preokreta;

kao krhko cvijeće smo uvenuli,

samo čekanje smo naučili

k'o leptiri na sred cvijeta.

Da sam možda zemlja neutralna

koja prima kiše, rosu, Božju riječ

pa da božanska blaženstva rodim,

da iz mene nikne duša neprežalna

koja davala bi rajsku mliječ

da se vječnost sva od mene plodi.

02.08.2019. 18:53

Okovana duša

Već ne čekam zdravlje, niti mladost

do koje mi nikad nije stalo,

samo zidovi me glede vrlu;

samo gutam, pijem, hranim radost.

Mada tako puno riječi već je palo,

svaka nota zastaje u grlu.

Da li duša moja sad od kazne vrda,

je li slijepa, gluha od tolika milja

što je odvraća od opreznosti?

Jesam li u teškom grijehu, srca tvrda?

„Reci opet koliko je još do cilja

jer ne vidim od sve ogrezlosti.”

Rešetke me ogorčenja kruže,

ali ono već je davno staro;

ipak, ništa ne prolazi kroz njih,

samo mislim da to vjetar puže

davnih dana kad se nije znalo

da bi od života nastao mi stih.

Šume čekaju me, zlatni humi,

ne daju još blizu, bar za sada.

Iz dubina svak mi zbori,

a izgleda kao da mi lahor šumi

što ga nikad ne napušta nada:

„Hajde, dušo, meni šapni, progovori.”

Preda mnom su oblaci od cigle

što bi dali se i s tugom omjeriti.

I noći se kao tanke magle gube

da bi zrake sunca stigle,

da bi mogle ovu dušu provjeriti:

„Kad ćeš proplakati, ljube?”

01.08.2019. 23:48

Naša Gospa

Usamljena jarka zvijezda sjaji

dok sve drugo počiva u tami

kao da je vrijeme za velike stvari

jer tada i zvjerka se pritaji

jer je novi plijen primami

ili njojzi blago se podari.

Tada pričinja se da ni anđela nema,

niti ljubav da postoji, niti čuda

nego samo pohlepa i moć

kojima su grijesi glavna tema,

raštrkani naokolo kojekuda,

kao da je naručena pala noć.

Kazuje to svatko, maleni su ljudi,

a velika bijeda, nesreća i jad

što se poput crnih rupa roje

i kao da ne znaju da im duša bludi,

da se svaki pogled uračuna kao pad

kojega se čak i zvijeri boje.

Samo ona koja vijekom svijetli,

pa i tada kada ne vide je puci,

kad su vatre ili kad je snijeg,

pojavi se kao medni vjetri

ili kao voditeljica u luci

pa se malim čini i najveći brijeg.

Oko nje se zvijezde padalice raštrkaju,

svaka označava neku romantičnu vezu,

dvoje ljudi i dva srca, sve u skupu;

svi na nebu s njima raduju se oproštaju

i sva svjetla, i sve zvijezde do njih sežu,

blagoslovi prate čak i praznu klupu.

01.08.2019. 22:26