Klijetke
su se raspustile,
rumene
su kapi potekle kroz vene
da
bi dirnule se usnama korala
što
su svaku brigu napustile
i
tu tamu što je hrlila kroz pritvorene zjene
što
se diviše romantici opala
koju
naziraše u dnu sveta dvora
gdje
je trpjelo se razočarane klijentele,
gdje
je slavilo se pjesmicama puka,
gdje
se ispraćalo grijehe u mrklini kora,
kamo
spustiše se plodovi te rose zrele
i
gdje stolovaše Isusova Muka
zapovijedima
i riječju sveopćega zdravlja
za
te duše ukoliko poneka je bila živa.
Tko
Te ne bi ljubio, moj Bože,
usred
mise privilegirana slavlja,
koja
duša ne bi osjećala da je kriva
samo
zato što se sve okolnosti ne slože?
Kada
sve na svoje mjesto sjedne,
tad
bi umirati vrlo lako,
poput
anđela što rastaje se grijehom,
koji
bi cjelivati korale medne
kako
nikad više ne bi plak'o,
kako
živio bi za Tebe i s osmijehom.
Grešni
ljudi ne primijete
da
se kamen pretvara u ruže
i
da uskrsavaš iz konvencija,
da
iz groba teku suze svete
poput
bisera za djevičansko uže
i
da pred njima je sama Ekselencija.
Kada
otvori se školjka čvrsta,
nježan
biser ne stigne se skriti,
a
već grabe njega zločinačke ruke.
Samo
onaj što se rodio iz krsta
nevinošću
snažnom od božanskih niti
stane
pa se divi plodovima Muke,
zvucima
iz vrha katedrale
gdje
je krajnja kota uzlaženja
svakog
srca raspjevana
što
osjeća tajne luči laterale,
što
prihvaća ponizno sva utaženja
kad
je magla sumnji rastjerana.
29.07.2019.
22:02