Sjećam se

Ako i jesam zaboravila sjaj, sjećam se tuge

što je stidljivo hrupila ispod očnih kapaka,

dubokih zjenica bez šarenila nestale duge

što se sakrila iz oka zbog prepunih oblaka;

sjećam se pognuta ramena kako zdvaja

pod sunčanim žrtvenikom što je blijedio

i nježnih ruku, uvijek željnih zagrljaja,

koji je samo širinu teških nebesa slijedio.

Sjećam se riječi, ako zaboravljam sreću

i mirne valove što su zatreperili naglo;

prepukla glasa bez daha zaboravit neću,

disanja što se pred naletom vjetra saglo.

Ako i ne pamtim lupkanje kišnih kapi,

sjećam se da je srce bilo na pola otkucaja;

sjećam se crne povorke i rake što zjapi,

sjenki tromoga hoda i gesta oproštaja.

Ipak znam nekim komadićem razuma,

kojim se i sada jedva jedvice služim,

da postoji svjetlost iznad zemaljskoga huma

kada ruke sklopim i k nebu ih pružim.

18.03.2015. 08:40

Male riječi

Zavjet jedan ja u srcu nosim

o kojemu nitko ne zna pa ni ja,

samo Bog zna kada milost prosim

da je riječ u tome neizreciva.

Ta je riječ najčvršća, lijepa,

formirana kao prah leptira,

kao glazba kad je sasvim slijepa,

kad je samo blaga tuga dira.

O, da samo znate svu ljepotu

takve tuge ili sjete plodne!

Ona nosi male riječi u divotu,

ona stvara sve nebeske krošnje rodne.

Često prate zlobni dusi

ovaj zavjet što se ne da reći,

što se neprekidno s oka trusi,

što bi mogao i sunce speći.

Još se više lastavice roje,

trgaju se kao što bi rado pile

sa izvora sunce zlatne boje;

one nikad nisu nijeme bile.

28.07.2019. 00:14

Šaputanje pod zvijezdama

Prostim okom vidljive su sve konture,

tako očigledne, jednostavne, svete

da ih lijenost i komocija ne poznaju;

ne prepoznaju se niti sve kazaljke ure

kada dođe vrijeme da prolete

oči neke zakašnjela vida prema raju.

Ne znam kako mogu dati vrijeme svoje

Bogu jasnom, Kristu stvarnom,

a da mislim da će dobro biti

u tom svijetu gdje se samo greške broje,

potpuno nepodudarnom

onome što tako žeđam piti,

što je tako pitko, poput dobre vode

o kojoj svi ovisimo kao robi;

što je tako blistavo i blisko

kao što je želja da se zvijezde rode

u tom času što ga plijene grobi

i da spuštaju se k nama, sasvim nisko.

Čime da Te ljubim, Kriste, Bože,

ako ne u slasti žrtve neke,

kako da uzvratim svu divotu Tvoju

od koje mi svijest ne može

sanjati ni putovanje preko rijeke;

kako mogu odgovarati u Tvome kroju?

Budi više to što jesi, što je ti,

sasvim prema crtama pred sobom;

sve što slutiš, to je tvoje ime.

Sve to može se dogoditi,

čak i kada želiš biti robom,

i, usprkos tome, slijedi me.

27.07.2019. 23:40

Trag u sjeni

Znat ćeš sve o prostorima

kojima je moje vrijeme vladalo

što mu kraj se bliži.

Tvoje srce dat će blagoslove zlotvorima

pred kojima nebo mi je padalo

i pokrivalo me svakoj krizi.

Sve ćeš spoznati o vremenu i času

koji bijahu mi ključni vez u luci

koja jedina je otvorena tajna.

I u vremenu se vječnost nasu,

i u svakoj otvorenoj ruci

nalazi se neka luka bajna.

Tako sad u duhu i u mome kraju

nalazi se luka i materija

iz koje mi opet niče cvijeće

koje procvalo bi ponekad u raju.

Vene moje vino su, a duh arterija

što treperi kao tinj od male svijeće.

Istina je jasan dokaz, veći je od mene

kao što je ona veća od svih dokazivanja

kojima bih samo potratila snagu.

Ja sam samo sjena one veće sjene,

majstorica simultanoga kazivanja,

dobro znam da stopa sam na nekom većem tragu.

Bijah kćerka, bijah zaručnica pa i majka,

ali koraci su moji nepredvidivi,

stope nestaju mi pa se vraćaju na trag.

Na me gotovo da nikada ne krene hajka,

ali srce mi je uvijek otvoreno da se divi

svakome tko bio bi mi drag.

27.07.2019. 17:54

Plutajuća lađa

Plodovi gladi

odvedoše me

do rajskih okusa

vina mladih.

Odrekoše me

jalova fokusa.

I zaplijeniše moje lađe

da ne uzmognem prijeći,

otploviti na pučine dalje

jer bile su krhke građe

i mogle su lako poleći

tamo gdje moje ih srce ne šalje.

Rekla bih stotinu puta

tisuće ljubavnih izjava,

da nije mi lako

gledati lađu mi kako pluta

dok iz nje se more isijava

kao da vodi je tako

sigurnim valima.

I ne moram ploviti,

mogu se samo opustiti

pred morskim žalima

što bi mi ljubav stvoriti,

na lađu je spustiti.

24.07.2019. 19:41

Vrata

Prorekla sam,

ostat ću bez teksta

kad mi zemlja stane,

protekla sam

poput praznog mjesta;

i Krv mi Tvoja kane.

Tijelo moje,

tepala sam Tebi, Kruše,

Vino slavno, tečno;

da mi dane kroje

raznolike duše,

a da jesam vječno,

zar bi netko zamjerio?

Zar se ne bi radovali

zajedno sa mnom

i u Duhu što me zavjerio?

Ne bi valjda ratovali

ljubomorom tamnom.

Navući ću crninu,

opasati ružarij

s križem i štitom,

poleći zlatninu

što grade je urari,

pohvalit se žitom

pa dirnuti Vrata

i nebesa rastvoriti

poput nježne munje

i s vatrom od zlata

sve ću, sve oboriti

kipove od vune.

23.07.2019. 21:16

Siesta

Tad sam zrake sunca kao sjajno klasje prebirala

kada pratio me snažan osjećaj za ljeto,

ljeto kao san kad se svaka ptica s pticom prepirala,

kad je darovanje sa nebesa najjasnije sveto.

Mlade ptice proizvodile su zvuke prirodnoga sjaja,

gradska stakla svjetlila se kao bljeskovi na ulicama,

a na krovovima bijelilo se nebo, sve do beskraja;

tada gore vidjela se noć sa svojim lučicama.

Bezbroj duša slavilo je život, bez teškoća, bez te kobi

koja prati sve nas putevima bilo kojim;

tad se, kad je ljeto, mnogo truda jednostavno zdrobi,

ljudi beru plodove na odmorima svojim.

Snažne poruke se nose, prenose se vrlo lijepo,

nikome se ne da prekinuti konferenciju

koja nikamo ne vodi jer je ljeto samo uzmicanje slijepo

sve dok netko ne poruši životnu konvenciju.

Tada žurimo u kolotečinu odavde, s rajska plašta,

jer smo grešni, jer se ne nosimo dobro u svom srcu strogu,

jer je zemlja sva u milostivosti takvoj jako tašta,

jer se duša iznevjeri samoj sebi, svojim ljubavima, ljetu, Bogu.

23.07.2019. 07:35