Putovanje u tišinu

Slušaš li me, Ti, daljino mojih niti,

gdje mi prekida se obzorja trag,

gdje se više nikad neću skriti,

gdje počiva povjetarac blag

jer izgubila sam vezu kao lađa

kad je puste da bonaci pluta,

da se ljulja i da tihe vale rađa

dok ja tražim mrvice svog puta.

Slušaš li te neizvjesne note

i ta stalna previranja u dubini

u kojoj se vrlo često nađu kote

zajedništva s Duhom u nutrini;

da li čuješ ondje nešto više,

nešto ljepše još od obećanja

što se ispunjava tiho, tiše

i od najtišega šaputanja

kojim se dozivaju i anđeli,

i nebeske ptice što se gnijezde

tamo gdje dolete samo smjeli

svi letači koji kao vranci jezde

poljanama sve do beskraja?

Spustila bih sidra svoja

sve do vrta krasna i dalje od raja

da me primi nježna duša Tvoja.

12.06.2019. 19:00

Individualke

Bračni partneri nisu sijamski blizanci, ne idu zajedno na ispovijed svojih grijeha, nisu zaposleni zajedno na jednom radnom mjestu, gotovo nikada ne dijele ista uvjerenja o životu, nemaju jednaku stručnu osposobljenost, rijetko imaju isto zanimanje, jako se razlikuju u izgledu, po spolu, po svojim težnjama; nemaju isti odgoj, nemaju porijeklo iz iste obitelji i tako dalje.

Ono što može posebno skrenuti pažnju katoličkih vjernika koji nailazi na sve strane na rodnu ideologiju jest ustrajanje mnogih takvih pristalica na individualizmu i istovremeno ustrajanje mnogih vjernika na kolektivizmu.

U Katoličkoj Crkvi u Hrvata lijepo je čovjeku biti dio vjernoga naroda, osjetiti se jednim dijelom cjeline koja diše kao jedan, doživjeti to zajedništvo, ali katolici laici koji uglavnom izlaze iz crkava u svijet i u svijetu provode veći dio svojih života, a svojim životom naviještaju Isusa Krista, često ostaju sami i usamljeni pred agresivnim zagovarateljima rodne ideologije, u prvom redu zbog toga što, navodno, rodna ideologija donosi rješenje problema nasilja nad ženama i djecom.

Na taj argument katolički vjernik prestaje razmišljati kolektivno i to uglavnom zato jer je svjestan da nasilja nad ženama i djecom ima oduvijek i da ga ima gotovo svugdje, u mnogim obiteljima i šire, u javnim nastupima, u institucijama, na radnom mjestu, u politici i upravi države, u onim ustanovama koje se bave zaštitom ranjivijih skupina i slično.

Bilo bi dobro kada bi pojedinci katolici u tom trenutku odgovorili dobrim argumentima kojih uopće nemaju ako ne pitaju nekog pametnijeg ili obrazovanijeg katolika, odnosno Katoličku Crkvu. Bilo bi dobro kada bi vjernici laici malo više znali o sebi samima.

I treneri neke sportske momčadi dobro znaju da će veliki uspjeh ekipe postići ako se posvete individualnom savjetovanju sa svakim igračem posebno, a to isto znaju i nastavnici i profesori na učilištima te i psiholozi koji savjetuju bračne partnere pojedinačno jer bračni partneri ne idu zajedno na psihološka savjetovanja, ali ranjive skupine uvijek traže pomoć gdje god stignu u ovom svijetu.

Stječe se dojam da nitko u Katoličkoj Crkvi u Hrvata ne priznaje da postoji nasilje u obiteljima, čak i ono najminimalnije, a to bi bio formalizam, to jest: doma se tučemo, a pred ljudima smo sjajni glumci.

Stječe se dojam da se zagovornici rodne ideologije jedini brinu za ranjive skupine, konkretno za žene koje trpe nasilje godinama.

Jedan od klasičnih oblika nasilja u obitelji je psihičko nasilje muževa nad ženama koje trpe previše grubosti i omalovažavanja od partnera te se nastoje pred njihovom zajedničkom djecom ponašati što normalnije, ljepše i ugodnije kako djeca ne bi nešto pogrešno primijetila ili kako djeca ne bi nastradala. To je tipična i prastara šovinistička ucjena koju prešutno odobravaju članovi kolektiva. Nije potrebno puno da od psihičkog nasilja nastane i fizičko zlostavljanje jer što je to jedan mali šamar kao upozoravajuća opomena u stilu: pazi što govoriš jer ti nitko neće odobravati tvoje razloge, ti si žena, ti si slabija i moraš slušati pametnijega od sebe, to će ti reći i susjedi, i prijatelji, i svećenici jer mi smo svi muškarci i znamo što radimo. Muškarci su među sobom solidarni, idu zajedno u kafiće, zajedno gledaju utakmice dok ih žene poslužuju. Ako je koja žena, obična žena, i navijačica reprezentacije, to se gleda gotovo kao prostitucija jer se očekuje da će navijačica biti lijepo i u stilu odjevena i našminkana dok muškarci kao jedan – piju alkoholna pića i ponašaju se kao pravi navijači.

Od omalovažavanja i vrijeđanja kratak je put do šamara, a tamo gdje padne prvi šamar nekažnjeno, počinje križ i kalvarija za žene.

Hrvatski katolici su uglavnom naučili od Katoličke Crkve da je obitelj svetinja, ali svetinja za žene i djecu, a rjeđe svetinja za muškarce koji imaju sport i koji se drže hraniteljima obitelji pa misle da su stoga i pametniji, ali u biti samo si natrpavaju svu odgovornost za obitelj na sebe umjesto da se više oslone na Boga i na svoje bračne partnerice koje drže čitav dom, a da ne pričamo koliko mole za obitelj.

U takvim okolnostima žene postaju članovi ranjivih skupina u prvom redu, a tek onda članice obitelji. Tu se nalazi glavni argument rodne ideologije u svakidašnjem životu običnih ljudi, to jest naroda.

Sva je sreća da predstavnici i zagovornici rodne ideologije ni sami nemaju pojma na koji način bi protumačili svoj argument da rodna ideologija rješava taj problem prvog nekažnjenog šamara.

No, da se ne zavaravamo, začetnik rodne ideologije točno zna što želi s tim argumentom postići, želi zbuniti i podijeliti bračne partnere, čineći od žene svoju članicu koju nalazi usamljenu i odbačenu na marginama društva.

Dok Crkva javno ne progovori o nasilju u obiteljima kao što se javno zalaže za vjeronauk u školama, za pristupanje izborima, za domovinski rat, za kolektiv i protiv svakog individualizma, neće puno ljudi pročitati literaturu iz koje bi naučili razlikovati za koga se žena može slobodno udati, a tko je u duši nasilnik.

Jer mnoge žene su individualke u smislu da misle svojom glavom, a naročito postaju izbačene iz kolektiva jednim jedinim nekažnjenim šamarom te tako ostaju same, a u budućnosti ih čeka samo spasonosna rodna ideologija. 12.06.2019. 07:26

Slobodom do slobode

Mnogi ljudi su ovisnici, danas više nego prije možda, a kao ovisnici nemaju pravo i slobodu izražavanja svojega mišljenja i svojih stavova.

Ekonomska ovisnost postoji u manjim zemljama, a postoji i među dobro stojećim pojedincima koji svoj dobar status plaćaju gubitkom svoje temeljne ljudske slobode jer moraju biti lojalni istomišljenici sa svojim poslodavcima.

Zna se koje su slabije skupine društva, to su djeca, starci, siromasi, bolesnici, nepismeni i mnogi drugi. No, i bogatiji ljudi su slabi zbog svojega bogatstva jer oni imaju, po mišljenju većine, puno više toga što bi mogli izgubiti: posao, sigurnu egzistenciju, ugodan način života, dobar položaj u društvu, kuću koja im je dom, stan, automobile i razne uređaje, a ponajviše bi mogli izgubiti obitelj i dobar obiteljski život ako bi izgubili svoje bogatstvo.

Mnogi neće priznati da nisu slobodni.

Sloboda mišljenja i govora postoji u duhu čovjeka, u njegovoj istinskoj duhovnosti.

Sloboda mišljenja i govora ne ovisi o ekonomskom statusu jer i dobro stojeći ljudi mogu biti zaista slobodni ako to žele.

Sloboda mišljenja i govora ne znači da možemo mirno govoriti loše o svojim poslodavcima, ugrožavati njihov ugled ili da možemo upotrebljavati grube i ružne riječi; ili da smijemo optuživati druge za sve, vrijeđati ih i suditi im za sve što nam kod drugih ljudi ne odgovara.

Sloboda je kao rijedak i nježan cvijet kojega se mora pažljivo zalijevati i njegovati. Sloboda je dostojanstvo kojega nema osoba koja živi u tihom strahu da bi mogla izgubiti nešto vrijedno. Ako čovjek pogazi sebe i svoje temeljno ljudsko dostojanstvo, neće biti slobodan.

Sloboda se sastoji od iskrenosti prema sebi i vjernosti prema Bogu.

Iskrenost prema sebi se sastoji od dobrog i redovnog pretraživanja vlastite savjesti, od povremenog udaljavanja u samoću, od neposjedovanja i odricanja od svih dobara u svojoj nutrini i od svega što se može lako izgubiti, od posta i od molitve, od kontemplacije o uzroku i svrsi života, od potrage za svojim životnim pozivom, od postavljanja prioriteta, od vršenja Božje volje, od milosrđa prema sebi i drugima, od razvijanja osjećaja odgovornosti za najosnovnije stvari i potrebe kao što su uvažavanje i poštovanje prema sebi i drugima i slično.

Vjernost prema Bogu sastoji se od iskrenosti, molitve i sakramenata.

Vjernost prema Bogu gradi se čitav život, ali ona se također ne može samo tako izgubiti jer Bog vjeran svome čovjeku ostaje.

Bog nagrađuje vjernost svake ljudske duše istinom, svojom upornom vjernošću i sve većom slobodom.

11.06.2019. 07:44

Strah Božji

Oko mene vjetrovi slobode,

uz mene i baklja, sva u plamu

dok se moždane mi bude

da se neke nove misli rode

i da rasprše mi neizvjesnu tamu;

budući, a isti život da se zbude.

Budućega nema osim ralja

od kojih se mučna bol porađa,

samo jedna stara riječ se vrti:

sve to nije ništa ispred velikoga Kralja

što Ga čak i moja muka još pogađa

da me vodi preko svoje svete smrti

da me pustinja zazebe i ohladi,

da me istim vjetrovima svu izlaže,

da me može ognjem tim prosvijetliti,

da se staza moja otvori, pomladi

kako prošla bih sve lakše pokraj straže,

kako uspjela bih moždane provjetriti,

kako saznala bih zašto sam u koru

gdje pripada čitavo mi biće,

zašto tako lutam širokim vidicima,

zašto rado prilazim sve bliže dvoru

kada ponoć, kada jutro sviće,

zašto more mene stihovi u Svitcima

kada nisam tako bogata i sita

i tako se krasno siromašim,

i kad nemam drugih razloga

kada god me netko to upita;

zašto se u miru tom prestrašim

samo svoga Kralja, jedinoga Boga.

10.09.2019. 20:15

Iza Božjeg lica

Provlačim se kao uljez

kroz te dane i široke brazde,

a sve pored mene prođe

kao da sam samo jedan urez,

kao da sam sluškinja bez gazde

i nikada mi nevolja ne dođe,

a da s njom ne putuje i Bog.

Takva je sloboda vjerska,

takva mi je baština i kob

usred svijeta, sred košmara tog

gdje se širi ta zemaljska jama zvjerska

u kojoj sam dragovoljni rob

jer je slatko Bogu istome poslužiti

kao oružje za Posljednji sud,

kao barometar duša, njihovih stanja.

Nisam znala da ćeš dane mi produžiti,

i da ćeš me počastiti, stići mi u grud,

obasipati Duhom presveta Ti znanja.

Tu sam da kroz Tebe gledam, da ih vidim;

tu sam da osluškujem sve kao dijete

koje uči o simbolima i sriče;

i da se zaljubim ili zastidim,

da se oduševim od siline svete

kao nevoljnica koja k Tebi viče.

Ovo nije samo moja želja, moji vapaji i htijenja,

ovo nije čak ni vrijeme umiranja

što ga svakodnevno duša iščekuje

već je život što se neprekidno mijenja,

od rasipanja plodova do ubiranja;

to je Riječ Ti koja u meni odjekuje.

Sve izgleda da sam ja u Tebi, a u meni Ti,

Kriste, Riječi Boga moga kojemu se klanjam,

koji me odabra, oblikuje Duhom

i da ćeš se sa mnom uvijek preobraziti

kada pjevam, hodim svijetom ili sanjam,

kada ispijam Ti Vina i hranim se Kruhom.

Ti ćeš sa mnom biti i kad mene nema,

kad mi svijest odleti daleko od svijeta,

vjeran svome prvotnome izabranju,

najvjerniji Bože koji stan priprema

mojoj duši koja ne zna granice svog leta,

tako vjeran meni u toj ljubavi i pouzdanju.

09.06.2019. 16:32

Koban susret

Ti si me našao svu u pijesku,

Tebe sam susrela sva u stravičnosti

koja me samljela u svome tijesku,

koja me mučila pitanjem pravičnosti

i, makar život visi o pretankoj niti,

važnije bijaše etičko pitanje Tvoje

jer ako duša želi živjeti, biti,

ona mora nositi sve grijehe svoje

pred vrata neba, pred Tvoje, Isuse, lice.

U zemlji toj pješčanoj, strašnoj

najviše ploda daju klasje i ptice

dok mnoštvo duša gine u nevjeri strasnoj.

Ti si izlio svoga Duha na mene,

na tamnu mrlju što je ranjena bila

tim istim Duhom što pogubi sjene,

što ga je tama mogućih grijeha skrila,

to iskustvo je dalo duševnu bol.

I sad se sjetim ta ponora strave

koji okružuje sveti Tvoj stol,

koji mi prijeti gubitkom vječnosti prave.

I nije mi značajno da l' sam pobijedila

sve sjene prošle, ni sve što sam stekla

već samo jesam li koga tada povrijedila,

jesam li istinu bezdušno rekla.

Niti jedna duša, ni ptica, ni brdo, ni vlat

ne traže vrijeđanje nego riječ Ti svetu,

taj sveti oprez i strah da ne izbije rat

što se rasplamsava na ovom svijetu.

Tvoja me blagost boljela jako,

a duša mi nije spoznala raj.

Nikada prije nisam Te voljela tako

kao tih dana na rubu gdje prijeti kraj.

Dozivah Ti anđele s odorom bijelom,

a nisam znala ni staze, ni puta

jer Duh me obasuo svojim tijelom,

riječju života koja po meni luta.

I nije ni malo bezazleno, ni slatko

Tvoje izlijevanje duši koja se gubi;

Duše Sveti, Ti me podsjeti na kratko

koliko mi vrijedi Bog koji se ljubi.

08.06.2019. 06:06

Vjera na daljinu

Dušo moja, ti imaš svoje razloge u koje mnogi teško proniknuti može.

Dušo moja, ti imaš jedan cilj o kojemu mnogi ništa ne slute.

Najčešće ti govore: „Pa ja to sve znam.” Ti, dušo moja, kao da pripovijedaš stare bajke i basne što su ih mnogi slušali u djetinjstvu, ali nikakvu poduku ne izvukoše iz toga.

Dušo moja, mnogi se razočaraju u ranoj mladosti kada uvide da ovaj svijet nije onakav kakav je u dječjim bajkama. U biti, nisu shvatili poduku bajki, nisu ih slijedili i zapravo su razočarali sami sebe.

No, dušo moja, ti ne pripovijedaš bajke.

Izgleda da mnogi, koji su slušali o Bogu još u djetinjstvu, istovremeno kada su im pripovijedali bajke, misle da je navještaj Isusa također samo bajka iz djetinjstva.

Jer svijet je drugačiji i nije bajkovit, pun je ratova.

Jer ljudi nisu ljubazni i pravedni, ne drže do časti kao vitezovi iz bajki i ne drže do nevinosti kao razne princeze koje uvijek čekaju na te časne vitezove.

Jer djeca ne razlikuju koliko su bajke poučljive za razvoj duše, a koliko je istinita Majka Božja sa čijim se sličicama uče govoriti.

Zato razočarani ljudi kažu: „Ja to sve znam odavno, zašto mi pričaš tako naivne priče, tko bi to mogao vjerovati” ili kažu: „Ja to sve znam i vjerujem još od malih nogu, ja sam pravi domoljub i vjernik, nisam kao ti koja si se tek probudila iz svoga neznanja” pa pri tome dodaju i neku sočnu psovku koja te, dušo moja, peče i boli više nego sve te tvrdnje tradicionalnih poznavalaca svekolike katoličke vjere o kojoj ti tako oduševljeno pripovijedaš.

Čak i da zaista znaju sve o čemu pričaš, ne bi im pomoglo jer ne vjeruju svemu tome kada se izjašnjavaju kao katolici.

Jer su vjerovali kao djeca i poslije se razočarali. Vjera je ostala u povojima, slabašna i nemoćna.

Jer su pobjegli iz Crkve istoga časa kada su uspjeli pobjeći od roditeljske kazne, netko malo ranije, a netko malo kasnije u mladosti.

Jer su se odrekli sakramenata, a sakramenti su osnova sazrijevanja i temeljna hrana za vjeru.

Jer su zaboravili da kao domoljubi nemaju jedinstvo bez Katoličke Crkve u tako raznolikoj, živopisnoj domovini kao što je Lijepa naša.

Jer su poistovjetili svoje hrvatstvo sa svojim katoličanstvom, a to katoličanstvo nisu nastavili živjeti jer im je bilo dovoljno da se deklariraju kao Hrvati u vremenima kada je to bilo opasno za njih i za opstanak, za domovinu. Postadoše katolici na daljinu, čak do te mjere da bi im bilo neugodno i nelagodno da ih vide kako pohađaju misna slavlja; čak do te mjere da ponosno izjavljuju da su katolici, ali da ne idu u crkvu. Na što su tako ponosni?

Jer ih je hrvatski novi val zatekao takve, što bi rekao sveti Pavao: kao nedonoščad, kao slabašnu dječicu koju je lako zavarati bajkama o nedoličnosti katoličkih vjernika i svećenika u Hrvata i šire.

A ipak, Bog nikada ne ostavlja one koje je jednom stekao.

Jer kad nam je nevolja na vratu, krunica je barem oko vrata.

Jer kad se moraju tući, Hrvati mole Boga.

Jer kada igraju hrvatski sportaši i kada se natječu hrvatska djeca, mnoštvo navijača blagoslivlja ih i moli Boga za sve njih i za narod.

I većina njih će reći da su nemirna vremena i navesti to kao razlog da ne koriste blagodati sakramenata.

Katolička Crkva, to su njeni sakramenti, narodni sakramenti, tajanstvena hrana hrvatskog jedinstva.

Da se ona vjera što je ostala u povojima konačno razbukta.

Da nas prestanu zavaravati i ismijavati oni koji su zaboravili i bajke iz djetinjstva, ali su zaboravili i tisućljetnu povijest hrvatskoga katoličanstva.

Da se lakše i brže ujedine hrvatske duše u mirnodopskim uvjetima jer bez Tijela Kristova ne može se učiniti ništa.

Jer onu snagu koja se javi u nevoljama potrebno je sokoliti dok je kakav, takav mir; jer samo sakramenti daju vjernicima ljubav, nadu i vjeru koje su jače od svake navale neprijatelja ljudi.

Jer nije dovoljno da samo bake koriste sakramente i mole za čitavu obitelj.

Jer je neophodno imati snagu kada se gradi taj mir i jedinstvo.

Jer je neophodno moliti za ljubav, vjeru i nadu.

Jer je neophodno razvijati razboritost i pravednost, hrabrost i jakost.

Jer je neophodno njegovati veličanstvenu krepost umjerenosti i blagosti.

Jer je krajnje vrijeme da Hrvati prestanu psovkama izražavati svoja uvjerenja i nedostatak rječnika, manjak u izražavanju osjećaja i htijenja.

Jer je neophodno da Hrvati prestanu ogovarati sve druge kao kakve kvočke ili hijene.

Jer je krajnje vrijeme da se Hrvati prestanu žaliti na sve i čuditi se svome križnom putu. 07.06. 2019. 16:21