Koban susret

Ti si me našao svu u pijesku,

Tebe sam susrela sva u stravičnosti

koja me samljela u svome tijesku,

koja me mučila pitanjem pravičnosti

i, makar život visi o pretankoj niti,

važnije bijaše etičko pitanje Tvoje

jer ako duša želi živjeti, biti,

ona mora nositi sve grijehe svoje

pred vrata neba, pred Tvoje, Isuse, lice.

U zemlji toj pješčanoj, strašnoj

najviše ploda daju klasje i ptice

dok mnoštvo duša gine u nevjeri strasnoj.

Ti si izlio svoga Duha na mene,

na tamnu mrlju što je ranjena bila

tim istim Duhom što pogubi sjene,

što ga je tama mogućih grijeha skrila,

to iskustvo je dalo duševnu bol.

I sad se sjetim ta ponora strave

koji okružuje sveti Tvoj stol,

koji mi prijeti gubitkom vječnosti prave.

I nije mi značajno da l' sam pobijedila

sve sjene prošle, ni sve što sam stekla

već samo jesam li koga tada povrijedila,

jesam li istinu bezdušno rekla.

Niti jedna duša, ni ptica, ni brdo, ni vlat

ne traže vrijeđanje nego riječ Ti svetu,

taj sveti oprez i strah da ne izbije rat

što se rasplamsava na ovom svijetu.

Tvoja me blagost boljela jako,

a duša mi nije spoznala raj.

Nikada prije nisam Te voljela tako

kao tih dana na rubu gdje prijeti kraj.

Dozivah Ti anđele s odorom bijelom,

a nisam znala ni staze, ni puta

jer Duh me obasuo svojim tijelom,

riječju života koja po meni luta.

I nije ni malo bezazleno, ni slatko

Tvoje izlijevanje duši koja se gubi;

Duše Sveti, Ti me podsjeti na kratko

koliko mi vrijedi Bog koji se ljubi.

08.06.2019. 06:06

Vjera na daljinu

Dušo moja, ti imaš svoje razloge u koje mnogi teško proniknuti može.

Dušo moja, ti imaš jedan cilj o kojemu mnogi ništa ne slute.

Najčešće ti govore: „Pa ja to sve znam.” Ti, dušo moja, kao da pripovijedaš stare bajke i basne što su ih mnogi slušali u djetinjstvu, ali nikakvu poduku ne izvukoše iz toga.

Dušo moja, mnogi se razočaraju u ranoj mladosti kada uvide da ovaj svijet nije onakav kakav je u dječjim bajkama. U biti, nisu shvatili poduku bajki, nisu ih slijedili i zapravo su razočarali sami sebe.

No, dušo moja, ti ne pripovijedaš bajke.

Izgleda da mnogi, koji su slušali o Bogu još u djetinjstvu, istovremeno kada su im pripovijedali bajke, misle da je navještaj Isusa također samo bajka iz djetinjstva.

Jer svijet je drugačiji i nije bajkovit, pun je ratova.

Jer ljudi nisu ljubazni i pravedni, ne drže do časti kao vitezovi iz bajki i ne drže do nevinosti kao razne princeze koje uvijek čekaju na te časne vitezove.

Jer djeca ne razlikuju koliko su bajke poučljive za razvoj duše, a koliko je istinita Majka Božja sa čijim se sličicama uče govoriti.

Zato razočarani ljudi kažu: „Ja to sve znam odavno, zašto mi pričaš tako naivne priče, tko bi to mogao vjerovati” ili kažu: „Ja to sve znam i vjerujem još od malih nogu, ja sam pravi domoljub i vjernik, nisam kao ti koja si se tek probudila iz svoga neznanja” pa pri tome dodaju i neku sočnu psovku koja te, dušo moja, peče i boli više nego sve te tvrdnje tradicionalnih poznavalaca svekolike katoličke vjere o kojoj ti tako oduševljeno pripovijedaš.

Čak i da zaista znaju sve o čemu pričaš, ne bi im pomoglo jer ne vjeruju svemu tome kada se izjašnjavaju kao katolici.

Jer su vjerovali kao djeca i poslije se razočarali. Vjera je ostala u povojima, slabašna i nemoćna.

Jer su pobjegli iz Crkve istoga časa kada su uspjeli pobjeći od roditeljske kazne, netko malo ranije, a netko malo kasnije u mladosti.

Jer su se odrekli sakramenata, a sakramenti su osnova sazrijevanja i temeljna hrana za vjeru.

Jer su zaboravili da kao domoljubi nemaju jedinstvo bez Katoličke Crkve u tako raznolikoj, živopisnoj domovini kao što je Lijepa naša.

Jer su poistovjetili svoje hrvatstvo sa svojim katoličanstvom, a to katoličanstvo nisu nastavili živjeti jer im je bilo dovoljno da se deklariraju kao Hrvati u vremenima kada je to bilo opasno za njih i za opstanak, za domovinu. Postadoše katolici na daljinu, čak do te mjere da bi im bilo neugodno i nelagodno da ih vide kako pohađaju misna slavlja; čak do te mjere da ponosno izjavljuju da su katolici, ali da ne idu u crkvu. Na što su tako ponosni?

Jer ih je hrvatski novi val zatekao takve, što bi rekao sveti Pavao: kao nedonoščad, kao slabašnu dječicu koju je lako zavarati bajkama o nedoličnosti katoličkih vjernika i svećenika u Hrvata i šire.

A ipak, Bog nikada ne ostavlja one koje je jednom stekao.

Jer kad nam je nevolja na vratu, krunica je barem oko vrata.

Jer kad se moraju tući, Hrvati mole Boga.

Jer kada igraju hrvatski sportaši i kada se natječu hrvatska djeca, mnoštvo navijača blagoslivlja ih i moli Boga za sve njih i za narod.

I većina njih će reći da su nemirna vremena i navesti to kao razlog da ne koriste blagodati sakramenata.

Katolička Crkva, to su njeni sakramenti, narodni sakramenti, tajanstvena hrana hrvatskog jedinstva.

Da se ona vjera što je ostala u povojima konačno razbukta.

Da nas prestanu zavaravati i ismijavati oni koji su zaboravili i bajke iz djetinjstva, ali su zaboravili i tisućljetnu povijest hrvatskoga katoličanstva.

Da se lakše i brže ujedine hrvatske duše u mirnodopskim uvjetima jer bez Tijela Kristova ne može se učiniti ništa.

Jer onu snagu koja se javi u nevoljama potrebno je sokoliti dok je kakav, takav mir; jer samo sakramenti daju vjernicima ljubav, nadu i vjeru koje su jače od svake navale neprijatelja ljudi.

Jer nije dovoljno da samo bake koriste sakramente i mole za čitavu obitelj.

Jer je neophodno imati snagu kada se gradi taj mir i jedinstvo.

Jer je neophodno moliti za ljubav, vjeru i nadu.

Jer je neophodno razvijati razboritost i pravednost, hrabrost i jakost.

Jer je neophodno njegovati veličanstvenu krepost umjerenosti i blagosti.

Jer je krajnje vrijeme da Hrvati prestanu psovkama izražavati svoja uvjerenja i nedostatak rječnika, manjak u izražavanju osjećaja i htijenja.

Jer je neophodno da Hrvati prestanu ogovarati sve druge kao kakve kvočke ili hijene.

Jer je krajnje vrijeme da se Hrvati prestanu žaliti na sve i čuditi se svome križnom putu. 07.06. 2019. 16:21

Vječno ljeto

Sunčeve se zrake tuku

s odbljescima dana,

s modra neba ptice vuku

svježi dašak vjetra rana

i tako je zora vedra

za sve žitelje ta loga

što se bacaju u njedra

velikoga sveta Boga

kao da će vijekom potrajati

ovo ljeto što se sprema

gdje bi sunce kao slava sjati;

na zemaljskom polju drijema

prošlost koja sad je okopnila

i sve što je do nedavno bilo,

svaka vlat je sada dozorila,

svako letjeti je naučilo krilo

da se duhovnome sad primakne,

poput suncokreta da se svije

i da svatko nebo to dotakne

koje nekad dostižno mu bilo nije.

Doletite, ptice; dođite, puci

u to slavno rajsko slavlje;

neka ogriju se janjadi i vuci

i svi grešni što zabijali su čavle

u tu predivnu ljepotu spasa;

sve je Bog naš oprostio,

svakom nudi uživati krasa

jer je mržnju premostio

i smrt strašnu usmrtio

da procvate Crkva što je rodi.

Sve je ljude i sve živo uprtio

da se danas muka Mu oplodi.

Navalite, duše, na bogate trpeze

što se sad izlijevaju od Duha nam Sveta,

raskinite uze, sastavite veze

da sve krene putem ova vječna ljeta.

07.06.2019. 07:02

Anđeoske kiše

Zorom sam te tražila u tami,

jutrima te još dozivala u sjeni,

a ti meni dade slutnje, biseri sami,

da ti se približim na visokoj stijeni

kao netko tko odavno ovuda korača,

kao puzavica biljka što se širi,

kao marama od svile na oštrici mača,

kao zrno tamjana što kraj tebe miri.

Podnevima slavila sam tvoje riječi,

tvoje savjete sam provodila smjelo,

molila za tebe da te nikada ne spriječi

ona sumnja da provedeš svoje djelo,

da me uvijek svojem Bogu vratiš

ako zmije napadnu me velikoga jada,

da u svemu tome malo tek prepatiš

kako poznao bi me na izlazu iz grada,

kako uspio bi mi pokazati nevidljive pute

da se lakom stopom krećem po tom trnju

koje nikne kako sakrilo bi Isusove skute

da ne prosipa se sumnja u svom zrnju.

Sutonima gledala sam tragove nebeske

kako nestaju tim obzorima što se žare

poput vrha stijene, poput sjajne freske

koja plamti samo kratko da pokaže dare

koji su se nazirali svakodnevno više.

Večerima snivala sam kako Bog me zove,

noćima sam slušala anđeoske kiše

koje su me oprale za potrage nove.

02.06.2019. 16:33

Prazne njive

Ne pratim Te više,

Ti održavaš mene,

strunu treperavu

što nemirno diše

dok uzmiču sjene

i raspiruju žeravu

života kasna

u slabosti žića

koje se predaje

za svitanja krasna,

cvrkutanje ptića

i slabo se kaje

kao umorni nosač

prtljage razne

na kraju rada,

kao presretan kosač

njive prazne

na rubu grada

odakle plodovi dolaze

da se iskuse

u silini divota

jer duše sve odlaze,

moj Isuse,

na kraju života

što se dršćući javlja

i sve češće

na dušu navaljuje

za dan velika slavlja

i sve ga žešće

u srcu najavljuje.

02.06.2019. 08:47

Putnik dalekih dubina

Dušo moja, nisi pjesnikinja od visina

koja doživljava cvrkut ptica

i ne osvaja te sasvim zov širina

od kojih te hvata sveta drhtavica.

Dušo moja, zatvorena sva u sebi,

ti si putnik dalekih dubina

u toj nasušnoj ti potrebi

gdje te zove sva nutrina

u kojoj se rađa kušnja zrela,

stečevina što je moraš ti iskusiti

kao neka dobro usmjerena strijela

što je svaka duša mora još izbrusiti.

Ne bih rado da se nekom recitiraš

jer ti, dušo, imaš svoje platno

i svoj predložak po kojem sviraš;

pjevanje je za te klasje plodno, zlatno

što osluškuje se tihom vjerom,

a ne jakim razglasima

koji ravnaju se neizmjerom

što ga samo Bog tvoj ima.

Ako dogodi se da poletiš,

to je samo radi poniranja

kojim se ti sva posvetiš;

tim su jača tvoja prodiranja

u kojima pratiš Duha Sveta,

Duha jaka što te u nutrine zove,

Duha veća i od svemira, i svijeta,

Duha tajnija od zemlje ove.

01.06.2019. 14:45

Duša ranjenika

Otkriti te opet, vidjeti tvoj dom,

to je oživljavanje duše ranjenika

koji niti ne zna da je imao slom;

to je novi život, nova to je prilika

da se mačevima zlatna sjaja

prah izbriše, nakupina teška

svakojakih objeda i ispraćaja

jer to nije bila neka kobna greška

već su bitke stalne, svakidašnje.

Vitezovi, dame i odrasla djeca

nose ožiljke prošlosti strašne

i u tome domu uvijek netko jeca.

Moglo bi se reći toga ima svuda,

da se duše tuku, da su uvijek ratovi,

ali ta je riječ tek buncanje luda

koje dođu samo kad su svatovi.

Znam da ne ljubiš me mnogo;

tim je veća moja radost

zbog ta hoda zajednička s Bogom

koja spomen je na našu mladost

kad smo susreli se poput pobjednika

kao što se inače okuplja puk;

to su obljetnice ratnika i vjernika

gdje su kao jedan strelica i luk

što se daju spremiti i odapeti.

Vjernost je jaka, bitke još veće

kad ih prati Bog naš razapeti

koji uvijek s dušom u obranu kreće.

01.06.2019. 01:34