„Ti
si Petar – Stijena, i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju, i
Vrata pakla neće je nadvladati” Mt 16,18
Statusi
kršćanskoga života i stanja kršćanske duše mogu se laički
pratiti kroz čitavu Bibliju, kršćansko Sveto pismo.
U
Starom zavjetu najavljuje se čovjeku dolazak Mesije koji će
kraljevati kao Božji Pomazanik dušama vjernika, ali ne i duši
nekakva lakovjernog čovjeka već onoga koji stoji čvrsto na zemlji
i ne vjeruje sve što čuje i od bilo koga da čuje neku vijest. Prva
duša, Adam i Eva bijahu lakovjerni i prevarljivi dok je prvi
istinski vjernik Jednoga Boga nad bogovima, Abraham izašao iz svoje
domovine u pustinjski život radi svoga Boga kojemu je uporno i s
nadom protiv svake nade vjerno služio. Adam i Eva držali su se
čisto zemaljskih i materijalnih probitaka dok se Abraham sav
preobrazio kroz svoj vjernički život u čovjeka koji se čvrsto
drži duhovnoga i nebeskoga života, makar i pod vrlo teškim
zemaljskim uvjetima.
Stari
je zavjet najava i predokus, pralik budućih kršćanskih duša,
preduvjet koji mora postojati kod čovjeka za što bolje prihvaćanje
i razumijevanje Mesije koji ima doći.
Važno
je napomenuti da su rijetke duše koje Duh Sveti nadahnjuje za
abrahamovsku vjeru i način života; to su proroci i i kraljevi koje
odabire i predodređuje sam Jedini Bog, Gospodar nad vojskama koji se
objavljuje malom narodu na zemlji, svim njegovim dušama.
Prvo
što sve duše moraju savladati su zapovijedi i zakon Božji, pod
uvjetom da već vjeruju onome što Bog objavljuje. Bog i čovjek žive
u početnom zajedništvu u kojemu se kristaliziraju osobine dolazećeg
Kralja i Svećenika, Proroka i Učitelja svih duša.
Stari
zavjet obiluje realističnim prikazima zemaljskoga života, ali i
uvodi čovjeka u novi način postojanja u vjeri i kroz vjeru i
povjerenje u Božje riječi koji vode do nebeskoga života još i
prije nego što čovjek umre. Zapravo je neophodno da duša postane
nebeski vjernik još dok je na zemlji.
U
Starom zavjetu nalaze se prikazi različitih početnih stanja nebeske
duše koja se tek rađa. Ta stanja su uglavnom borbe i ratovi protiv
najrazličitijih opasnosti za dušu i pobjede nad neprijateljem svih
duša, ali i redovni porazi i padanja u zarobljeništvo, pod vlast
grijeha i zemaljskih probitaka i ponovno vraćanje ka nebeskim
dobrima.
Duša
je još zemaljska i neprijatelj je sama sebi i svojim nebeskim
probicima i napredovanju. No, postoji i veći neprijatelj koji hara
dušama i neprekidno navaljuje, u miru i ratu, noću i danju; to je
stalni neprijatelj čovjeka i čovječanstva, pali anđeo, anđeo
koji iz raja propada u zemaljske paklene ponore u koje povlači za
sobom sve duše i neprestano ih dovodi u napasti. Anđeo nebeski koji
je propao u zemaljsko puno je gori od zemaljske duše kojoj je Bog
namijenio nebeska dobra i život.
Božji
zakon se kroz dugi niz godina utjelovljuje u dušama maloga naroda,
ali rijetke su duše koje u vjeri, nadi i ljubavi proniču nebeski
smisao i duh zakona zemaljskoga. Ako ima i više takvih duša, one
lutaju kao izgubljene ovce usred stada jer su njihovi pastiri
zarobljenici krutih pravila; sami ne proniču nebesko, a dušama ne
dopuštaju prolazak i ulaz ka nebeskim dobrima.
Mesija
kojega svi očekuju bit će također i vođa naroda zemaljskoga, i
pastir svake duše pojedinačno jer blagostanje koje će On donijeti
će biti potpuno, pojedinačno i zajedničko.
U
trenutku kada dolazi Pomazanik Božji i Sin Oca nebeskoga na zemlju
ljudske su duše kao neuka dječica i nemaju razvijenu svijest i
iskustvo nebeskih dobara. Tako i Mesija dolazi utjelovljenjem po Duhu
Svetom u krilu Djevice Marije, majke nebeske svih duša, dolazi kao
Dijete. Neke duše Ga prihvaćaju, proniču svoj nebeski poziv, ali
Sina Božjega, kojega su očekivali kao Mesiju, gotovo nitko ne
primjećuje osim palog anđela koji je na djelu u svojim zlim
rabotama na zemlji. Najveća je napast svake duše ista kao i prije
dolaska Sina Božjega, to je napast od varljivih zemaljskih dobara,
od njihova posjedovanja; ta napast vodi u nova zarobljeništva čak i
one duše koje proniču svoj nebeski poziv.
Isus
Krist, Pomazanik i Sin Boga živoga postaje Zemljanin na
najuzvišeniji mogući način: poslušan je svojim roditeljima,
Mariji i njezinom čednom zaručniku i pravedniku Josipu, napreduje u
mudrosti i sazrijeva sa spoznajama o teškim borbama zemaljskih duša
protiv napasnika.
U
zrelijoj dobi već nalazi u svojoj kući, zemaljskome Hramu za Boga,
veliko zarobljeništvo duša krutim pravilima koja zemljani načiniše
od Božjega zakona, nalazi pastire koji su neznalice i podučava ih o
Bogu, to jest o sebi samome iako Ga nitko ne prepoznaje kao
očekivanoga Mesiju.
Isus
odlučuje u svoj čas objaviti se zemaljskim pastirima koji Ga
odbijaju, a potom odlazi svim dušama izabranoga malog naroda koji bi
morali spoznati i proniknuti u svojoj vjeri veličinu nebeskih
dobara, a iz toga bi morali zaključiti da je Isus došao svim
ljudima za sva vremena.
Isus
naviješta kraljevstvo nebesko i odabire prve kršćane, apostole
koje Mu je Otac dao. I apostoli su tek djeca, ali ne više samo
zemaljska djeca već i nebeska djeca, mladi početnici nebeskoga
života, ali budući nebeski pastiri koje Isus podučava o nebeskim
dobrima i o nebeskom životu i pokazuje im kako će otvoriti vrata
neba svim dušama. Isusa i apostole prate mnoge duše koje vide u
njima zemaljske probitke; no, kada apostoli u svojoj predodređenosti
i poslušnosti upoznaju Isusa Krista, dočekat će i poslanje Duha
Svetoga s kojim će se roditi kao zreli nebeski pastiri svim dušama.
Najviše
Isus naviješta dolazak Boga u zemaljsku dušu koja sama od sebe do
neba ne može doći. Isus, dakle, jest ono kraljevstvo nebesko koje
naviješta, On jest u ljudskim dušama, ali očekuje da duše postanu
toga svjesne. Za to im je potrebno iskustvo vjere, a to je opet sam
Isus, Riječ Božja.
Za
tvrdokorne zemaljske duše Isus ostaje narodni vođa i prorok koji je
neposlušan zakonu, postaje sve veća opasnost za tvrdokorna i
zarobljena srca u zemaljskim probicima. Ipak se nastanjuje u dušama
silom Duha Svetoga i voljom Oca nebeskoga kojemu podlaže svoju dušu,
zemaljsku i nebesku, i čijoj volji priklanja svoju zemaljsku volju i
to na takav način da može ustvrditi da se predaje sav za ljudske
duše kako bi imale Njegov nebeski život i da Mu zakonici ne mogu
oduzeti život već da On podlaže svoj život svojom voljom osudama
zemaljskih duša.
Isusovim
podučavanjem i djelom apostoli su dospjeli do velikog znanja u sve
jačoj vjeri, naučili su nebeske stvari koliko god su mogli primiti
iako ne bijahu svega ni približno svjesni. Kako bi produbio njihova
iskustva, njihovu vjeru, to jest kako bi se potpuno nastanio u
njihovim dušama, bilo je potrebno da im preda i jednu od najljepših
nebeskih lekcija: svoje preobraženje. Isus se, dakle, pokazuje pred
izabranim apostolima u svoj svojoj slavi jer je Bog na zemlji koji
ima umrijeti zemaljskom smrću, uskrsnuti i uzići k Ocu na nebesima.
Zemaljska
duša još jednom ima priliku potvrditi da nije dovoljno pričekati
smrt da bi mogla uskrsnuti već da u svome krutome zemaljskome životu
mora primiti Isusa koliko god može, svom snagom svojom.
Apostoli,
budući pastiri svih duša koje primaju Isusa Krista, ostaju u svojoj
skromnosti grešnici kao i sve one druge duše, ali dobivaju snagu i
moć dijeliti Isusa svim kršćanima, iz svih krajeva svijeta i u
svim vremenima. Većina tih duševnih pastira uči izravno od Isusova
preobraženja. Čovjek se mora obratiti od svojih grijeha, od svojih
zemaljskih težnji, mora se obratiti Bogu Kristu u svojoj duši i
zatražiti Ga pomoć na putovanju u nebo. Tek preobraženi Isus i tek
preobražena duša može ući na ona vrata neba koja pastiri drže
svima otvorena.
Nakon
što je Isus ponio sve zlo zemaljsko, sve grijehe svijeta u svoju
zemaljsku smrt, Otac Ga uskrisi od mrtvih. Isus koji je uskrsnuo može
odmah uzići k Ocu svome kao Pravednik. Pokazuje se vjernim dušama
koje primaju novu lekciju u svojoj vjeri kada susreću uskrsnulog
Isusa. Tako duša spoznaje da je završila s onim starozavjetničkim
zemaljskim probicima i borbama, da se može čvrsto nadati da neće
opet pasti u zarobljeništvo teških grijeha, da se preobražava u
nebesku dušu i da će poslije smrti uskrsnuti na vječni život jer
kada se Isus nastani u duši, teško ju pali anđeo može pridobiti
zbog toga što duša ima pastire koji dijele Isusa u sakramentu
Krštenja gdje su kao zemljani umrli s Isusom te u sakramentima
Pomirenja i Euharistije koji su privilegirani susret kršćana s
Isusom, primanje u nebo i primanje moći i snage svoje vjere, svoje
duševnosti i svoje duhovnosti, svojega svjesnoga očovječenja u
Bogu.
Uskrsli
Isus upozorava apostole da se okupe na određenom mjestu u gradu u
određeno vrijeme kako bi im Otac i Sin poslali Duha Svetoga i kako
bi konačno mogli primiti ljubav Božju koja će ih uvoditi u svu
istinu kojom ih je Isus, Dobri Pastir podučavao.
Poslanje
Duha Svetoga na apostole i ostale vjerne duše koje su pratile Isusa
dogodilo se pedeseti dan nakon Isusova uskrsnuća, tim događajem
rodio se novi i konačan Kristov saziv, Crkva.
Duša
koja je sama s Isusom, nije kršćanska. Biti s Isusom znači biti u
zajedništvu, to znači biti dionikom svega naroda Božjega, to znači
biti dionikom Božje slave i neprekidnoga preobraženja u nebeskoga
čovjeka. 13.05.2019. 05:13