Hladna zimska noć

Najhladnija noć,
ledena kao moj dah,
prazna kao moj san.
Gubim snagu i moć,
moj san kao prah.
Čeka me nebeski stan.

Ta ledena tama
sjećam se ljudi,
a sebe ne pamtim.
Nemoć me slama
i Bog me kudi
da preslabo plamtim.

Progutaj suze,
ostavi ih za mene,
nosi ih u svoj nebeski stan
gdje ću ti skinuti uze.
Neka ti sud ne krene,
neka ne dođe ni san

jer je teška ova noć.
Vidim tvoju žal,
čujem tvoj jad
i dat ću ti moć
da pregaziš kal,
da prebrodiš pad.

Znam sve što činiš i osjećaš,
čime ti se duša mori,
ali gledaj moje Drvo.
Želim da se mene sjećaš,
da u tebi moja riječ izgori
jer si moje obećanje prvo.

Ti siromašna si žena
koja sebe i sve veže
za topao, rajski dom,
tvoja tanka sjena
sve do mene seže,
u Svjetlosti ona je lom.

Ovaj ti se slavan dan
kroz dušu provlači
u tajnom životu
kao nebeski san
koji privlači
moju dobrotu;

to ljubav je, znaj,
nije kazna
već blagoslov mira.
Moj pravorijek taj
sama je pažnja
što dušu dira.

Ti samo šuti
u tišini i tami,
mene se sjeti
i blago oćuti
da nismo sami,
s nama su sveti.

‎23.‎02.‎19. 21:57

Kap Milosti

Duh se bori
dok se ne isprazni
sva ta nakupina
koja stihom gori;
da se i sablazni,
da ostane olupina

što bi potom primiti
samo čiste kapi
koje iz nebesa prođu.
Ne postoje limiti
jer Milošću hlapi
kad joj slike dođu,

kad proživi sve te susrete,
nadnaravne u svom biću,
kad se sva ražali
nad ljepotom kobi svete,
kada raduje se piću
što ga dade zaziv mali,

tako snažan, jak
u jednom trenu,
da bi grijehe polomio
koje čini svak',
da bi dušu snenu
od svega za Boga odlomio.

Tako malo tražiš,
Isuse, Ti, Svjetlo moje,
tako daješ izobilje;
u sebi me snažiš
da sam sluga volje Tvoje,
čisto milje.

‎23.‎02.‎2019. 08:39

Duhovnost koja pokreće sve

"Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« (Mt 16,16)."


Gledala sam u Tebe, Isuse, i kroz Tebe; vidjela sam mnoge nesavršenosti ovoga svijeta, konkretno ljude s duhovnim manama. Dugo, dugo vremena gledala sam svakog čovjeka s velikom nadom, predavala povjerenje svakoj riječi i stavljala na raspolaganje djela svojih ruku. Ljudi su se cerekali, odmahivali rukama, iščuđavali se mojoj naivnosti, omalovažavali svaku moju riječ i ostali slijepi za moju dobru volju prihvaćajući moja djela kao da se sama po sebi razumiju: zar tako naivno stvorenje može svjesno činiti dobro; i pravo je da mi ta spodoba služi i da nije svjesna da mi je bila korisna njezina poslušnost, razumijevanje, povjerenje.

Kada sam savladala malo čitanje lektire, počela sam tražiti te junake iz književnosti, spisatelje, pjesnike, filozofe. Mislila sam da su svi ljudi takvi kakvi su oni. I jesu, ali ih nisam susrela izvan korica knjiga. Nisi mi tada još pokazao sebe, ni tada, ni poslije kada sam počela intenzivno tražiti barem jednu osobu koja bi me prihvatila takvu kakva jesam.

Budući da sam već bila zašla u zrele godine, a nisam našla nešto od onoga što bi mi bilo blisko onome za čime čeznem i što tražim, počelo mi se sve jače pogoršavati zdravstveno stanje i vidjeh da mi se povremeno događaju nemogućnosti, nerealnosti, halucinacije, sve popraćeno teškim duševnim stanjem; dobila sam neke blage medikamente. Kako sam spoznala da mi se može dogoditi da završim na paklenim mukama, ne znam i kako sam shvatila da mi se sve događa kao zlo, a da je Bog jedino Dobro za koje znam; i da Ti, moj Bože, jedini možeš spriječiti da zalutam u pakao, u Zemlju sjena, ipak si mi otkrio.

Pristupila sam sakramentu Krštenja u Rimokatoličkoj Crkvi. U svojoj izoliranosti naišla sam na Tvoj poziv u literaturi, u Katekizmu. Poslije sam se dokopala još mnoge slične literature. Počela sam Te moliti kako su me uputili.
Tek tada, nakon nekoliko godina, totalno mi se pogoršalo stanje duše i tijela. Bili su mi potrebni novi medikamenti, hospitalizacije, liječenje; bilo mi je potrebno veliko i ozbiljno obraćenje. Činilo mi se da je riječ "obraćenje" preslaba riječ da bi označila muke kroz koje sam prolazila i koje nisu vidljive, bila sam u stanju liječenja i pročišćavanja temeljnih životnih stavova i uvjerenja.
Nisam se izliječila od duševne bolesti, doživotno sam psihijatrijski pacijent. Genetika je takva, a i okolina. No, ne mogu, a da se ne upitam zašto mi se događa sve što mi se događa. Riječi koje čujem slaba su utjeha, to su riječi koje za bolesnike imaju samo jednu poruku: tvoja bolest je zato da se poistovijetiš s Kristovim patnjama. Zar je to sve, zar Bog moj želi da ja čitav život patim, a da Mu se ni malo ne približim? Ili bi Mu bilo draže da ozdravim? Naravno da bi Isus više volio da sam zdrava i sretna, ali što bih činila tada i kako bi izgledao moj život da sam otišla na liječenje i da sam sada sama, izolirana i bolesna, da nisam primila sakramente Potvrde, Pomirenja, Euharistije? Zar bih morala sjediti doma besposlena, jadikujući? Zar bih morala otići u društvo i tražiti dalje nekoga tko je duhovno zdraviji od mene u ovom izgubljenom svijetu? Zar bih morala izmišljati večernje izlaske u kafiće ili kazalište kako bih sve ono o čemu sam čitala sada vidjela na pozornici? Zar bih se morala proveseliti na maskenbalu, zar maskenbal ne bi bila idealna zabava za mene? 
Što bi činilo moje umorno tijelo? Kakav bih mir mogla ostvariti za svoje pokidane nerve? Koji razgovori i koja literatura bi meni donijeli tumačenje života? Što bih danas mogla čitati, koje spisatelje, koje pjesnike, koje filozofe kad ne mogu usredotočiti pažnju na banalnosti i nevažnosti, nebitne stvari za čovjekovo zdravlje i kvalitetan opstanak? Zar bih morala zapisivati svaku praznu riječ koju sam čula, zar bih morala gledati filmove o nasilju i bludu? Zar bih morala izmišljati što sočnije psovke? Zar bih morala opterećivati obitelj i susjede svojim blebetanjima o novom dobu i propasti svijeta ili, još gore, razgovarati o politici, naoružanju, ratovima, progonjenima, gladnima, migrantima? Zar bih morala visiti na društvenim mrežama koje su prepune lažnih profila i otužne propagande i agitacije? I čime bih nahranila svoju poremećenu duševnost, čime bi se održavala? Zar bih morala pasti na teret nekome, bilo kome, ovakva nemoćna, siromašna, nesposobna, gladna?
Ne, Ti mi daješ, Isuse, Bože moj, hranu koju jedino mogu primiti, a to što jedino mogu, to je sve što je i zdravom čovjeku potrebno.

Zar nije bolje znati u tome košmaru modernih vremena da postoji dobro, da je dobro jače od zla; da su svi ljudi načinjeni rukom Boga i da su načinjeni dobrima; da postoji zlo u Gospodinu koje Bog ponekada pušta, a pušta ga zato da bi stvorio priliku za obraćenje; da postoji to zlo u obliku ljudskih grijeha; da to zlo i taj grijeh uđe u srce i duh ljudski i da iz duha i srca čovjekova izlazi, da se očituje na tijelu i duši, da se očituje u djelima ljudskim; da postoji izlaz iz tako "velikih" i "strašnih" nevolja kao što je nezaposlenost, gripa, nezadovoljsto, svađa i prepirka, dosada, panika, obaveze koje spriječavaju čovjeka da uživa koliko hoće i kad hoće; da postoji stvarni izlaz iz košmara i muka paklenih kao što su teške bolesti, progoni, siromaštvo, glad i bijeda, ubojstva, preljubi, ratovi, neredi, ludilo i bezumnost; da je izlaz za svakoga čovjeka pojedinačno upravo u mislima toga pojedinca kojima se čovjek truje i čini suicid jer neprekidno sudi i ne oprašta, jer neprekidno traži pravdu i čini zlo, jer neprekidno želi slavu i čini gluposti, jer neprekidno čezne za lijepim i dobrim, a čini ružno i nesvjesno zlo; da se neprekidno žali na nedostatke, a ne kritizira svoje vlastite postupke?

Zar nije bolje reći Bogu da je jedini Bog i zamoliti Ga da spasi čovjeka, njegovu dušu, njegovo tijelo, njegovu psihu, njegove živce, njegovu pamet, njegov duh da prosvijetli, zar je to tako teško? Nije to teško, ali je nestalnoj ljudskoj prirodi teško u tome ustrajati. 

Zato su čovjeku potrebni sakramenti, da ustraje u svome vlastitom spasenju, da nađe izlaz i da ga opet ne izgubi iz vida. Sam čovjek, niti jedan, to ne može, ali može jedini Bog koji daje Tijelo svoje vlastito za dobar život svakome, koji oprašta sve za što Ga upita čovjek da mu oprosti i koji obdaruje čovjeka spoznajom, rasvjetljuje ga i rađa mu duhovnost, jedinu istinsku duhovnost koja pokreće sve, i čovjeka, i njegov život i čitav svijet, koji otkriva čovjeku smisao svega, daje mu i otkriva vrijednosti za koje se isplati živjeti i disati, koji daje savjet za svaku priliku, koji rješava probleme i oslobađa čovjeka njegovih suvišnosti zbog kojih je duša slijepa, koji daje  svakom tijelu novu krv, svakoj duši ljubav istinsku, svakom čovjeku mir Božji, rajski, nebeski mir usred ovoga svijeta u kojemu grešan čovjek vidi samo zlo i nepravdu. ‎22. ‎veljače ‎2019. 12:35:14

Sveti Živote

Ti si ušao u sve moje pore,
u mome životu svaki si dan,
moja Ti djela služe.
Ti nudiš mi sve odgovore
u duhu mome i kroza san
kad moje se ruke pruže

daleko k Tebi u vis
da Te svom snagom slave.
Ti si mi sveta baština,
Ti si u srcu mom klis,
Tvoje se riječi uvijek jave
kao pustinjska dina

da me zaštite i osokole.
Hvala Ti, Bože, svjetlosti moja
što u sebi me nosi.
Slijedit ću propise, protokole,
slijedit ću sva djela Tvoja,
duša Te moja slavi i prosi.

Kralju života, uskrsli Bože
u svjetlu i tami moga duha,
po Tebi znam da živim.
U meni se Tvoji plodovi množe,
Ti dade mi najfinija ruha
da bolje Te slavim, da Ti se divim.

Gospodine moj, smiluj se meni,
grijehe odnesi moje i spriječi,
od svih zala me oslobodi.
Sveti Živote, ja Te molim u sjeni,
ne uzmi od mene plod svoje Riječi
koja me bliže k Tebi dovodi.
‎22. ‎veljače ‎2019. 09:03:48 

Pokora

"Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste! (Mt 25,40)."

Bog poziva ljude da uđu u zajedništvo s Njime.
Ali ljudi su nesavršeni, ranjeni grijehom od rođenja i svojom osobnom krivnjom prodani u ropstvo grijeha i dobrovoljno su prihvatili  jaram grešnih strasti (Ps 51,7).
Čemu nas uče stari spisi?
Opće nevolje su prilika da se dozovu u svijest počinjeni prijestupi (Dufour, str. 884).
Dok traje nevolja (Dufour, str. 885), trapljenjem i pokorničkim bogoslužjima zaziva se Božje oproštenje: posti se, razdiru se haljine i oblači vreća, liježe se u pepeo. Na bogoslužnim sastancima čuju se uzdisaji i bolni jauci; stvoreni su obrasci tuženja i prošnje; obavljaju se obredi i žrtve pomirenja. Nadasve se pak vrši javno priznavanje grijeha te se ponekad traži i zagovor nekog starješine ili proroka. Takvi su postupci potvrđeni u svim razdobljima (Mojsije zagovara narod koji je sebi načinio zlatno tele radi štovanja; Jeremija nosi jaram na sebi kao znak ropskoga položaja svoga naroda), ali postoji uvijek opasnost u tome što mogu ostati sasvim izvanjski, a da njima ne bude zahvaćeno čovjekovo srce i da čovjek potom ne provede svoje kajanje u djela.
No, pokornička slavlja, izvršavanje zadane pokore, posta, molitve, davanja milostinje uče i poučavaju narod i pojedince kako će se ponašati i što će činiti kad im se dogodi da se kaju zbog svojih grijeha i grešaka te kako će ispoljavati svoje kajanje, a tada i umilostiviti, to jest raznježiti Gospodina kojega svaki ljudski grijeh vrijeđa.




"5Zar je meni takav post po volji
u dan kad se čovjek trapi?
Spuštati kao rogoz glavu k zemlji,
sterati poda se kostrijet i pepeo,
hoćeš li to zvati postom
i danom ugodnim Gospodinu?

6Ovo je post koji mi je po volji,
riječ je Jahve Gospoda:
Kidati okove nepravedne,
razvezivat’ spone jarmene,
puštati na slobodu potlačene,
slomiti sve jarmove;
7podijeliti kruh svoj s gladnima,
uvesti pod krov svoj beskućnike,
odjenuti onog koga vidiš gola
i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi.
8Tad će sinut’ poput zore tvoja svjetlost,
i zdravlje će tvoje brzo procvasti.
Pred tobom će ići tvoja pravda,
a slava Jahvina bit će ti zalaznicom.
9Vikneš li, Jahve će ti odgovorit’,
kad zavapiš, reći će: »Evo me!«
Ukloniš li iz svoje sredine jaram,
ispružen prst i besjedu bezbožnu,
10dadeš li kruha gladnome,
nasitiš li potlačenog,
tvoja će svjetlost zasjati u tmini
i tama će tvoja kao podne postati,
11Jahve će te vodit’ bez prestanka,
sitit će te u sušnim krajevima.
On će krijepit’ kosti tvoje
i bit ćeš kao vrt zaljeven,
kao studenac kojem voda nikad ne presuši."
Iz 58,5-11


Bez obzira što čovjek pogriješi protiv bližnjega, njegov je grijeh uvijek grijeh prvenstveno protiv Boga i Božje ljubavi koja je neograničena i usmjerena na sve i svakoga pojedinačno.

"Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom (Ps 51,6a)."


Poziv na pokoru bitan je vid proročkog propovijedanja.
Naglašavanje unutarnjeg raspoloženja koje treba razviti prema Bogu ubzo postaje opće mjesto proročkog propovijedanja: pravednost, bogoljubnost i poniznost prema Bogu, iskrenost. 
No, razvija se tema obraćenja, vraćanja Bogu iz kojega proizlazi promjena praktičnog ponašanja te unutarnji okret pokajanja, pokore (metanoia). Odgovor na Božji poziv i na Božju objavu uvijek je to obraćenje koje je u prvom redu pokajanje zbog Istočnog, nasljednog grijeha kojime su svi zahvaćeni, a potom i zbog vlastitih propusta.
Kad proroci naviještaju nesreće koje prijete narodu, to je zato da bi se "svatko vratio sa svoga zlog puta (Jer 36,3)", pozivi na povratak povlače se kroz čitavu povijest izabranog Božjeg naroda. Narod, odnosno čovjek mora priznati svoju krivicu kada uvidi svoj grijeh ili kada nasluti da je u težem grijehu zbog nevolja koje su ga snašle. Priznavanje krivice ublažava Božji gnjev, srdžbu Božje zahtjevne pravednosti. Nije dovoljno jadikovati već je neophodno potrebno učiniti napore koji nisu mali već oni najteži ljudskome srcu koje se odmetnulo i iz kojega izlazi zlo, čovjek mora promijeniti govor, ponašanje, djela pa tada i mentalitet svoj: čovjek mora načiniti obrezanje srca, srce svoje mora obrezati (Jer 4,1-4).
No, obraćenje je vrlo teško izvedivo. Zato proroci ne mogu drugačije nego navješćivati kaznu Božje pravednosti iako uvijek postoji i nada, naročito nakon izdržavanja kazne, to jest nakon ropstva.


Narav je grijeha takva da se produbljuje nauka o obraćenju (Dufour, str.888). Neki se iz naroda obrate, ostatak je mali dio onih koji teže za pravdom i koji traže Gospodina (Iz 51,1).

Bogoslužje pokore i obraćenje srca rezultat je proročkog propovijedanja i plod iskustva ropstva i kušnja izgnanstva iz domovine nakon kojega je osjećaj pokore tako duboko zasađen u duh čovjeka. U knjigama Staroga zavjeta čuvaju se obrasci u kojima zajednica priznaje sve nacionalne grijehe počinjene od iskona i zaklinjući moli Boga za oproštenje i nastup Njegova spasa. Kroz dugi, dugi niz godina narod se nalazi u naporu dubokog, uvijek obnavljanog obraćenja, a također se razvija i bogoslužje pomirenja.

Poruka Ivana Krstitelja konačno je zgusnuta u jednoj rečenici:
"Obratite se jer je blizu kraljevstvo nebesko (Mt 3,2)."
Ivan Krstitelj nadasve naglašava da prije mora doći Sud (Dufour, str.990). Nitko ne može umaći Srdžbi koja će se očitovati u Dan Gospodnji. Svi ljudi moraju priznati, sve nas to čeka, da su grešnici i uroditi plodom dostojnim pokajanja (Mt 3,8), moraju prihvatiti novo ponašanje, već prema svom staležu. U znak tog obraćenja Ivan dijeli krst vodom koji mora pripraviti pokornike za onaj slavni i jedini djelotvoran živi krst, krštenje ognjem i Duhom Svetim što će ga dati Mesija, Božji Sin i Pomazanik Isus Krist.




Isusu se potrebno obratiti jer On ima vlast opraštati grijehe.

Kad Isus traži obraćenje čovjeka, On ničime ne podsjeća na pokornička bogoslužja. On naglašava kako je važan preokret srca kojim  čovjek postaje kao malo dijete; zatim naglašava da je čovjeku potreban stalan napor da se najprije traži kraljevstvo Božje i njegova pravednost (Mt 6,33), a to znači da se vlastiti život uredi prema novom i sažetom Zakonu, ispunjenim zapovijedima, a taj Zakon uključuje volju za moralnom promjenom, ali nadasve znači ponizan vapaj koji je čin pouzdanja u Boga: "Bože, smiluj se meni grešniku (Lk 18,13).
Obraćenje je milost Božja kojoj prethodi Božji korak prema čovjeku, Bog kao pastir ide u potragu za svojom izgubljenom ovcom i, kao milosrdni Otac, prima svoga rasipnoga sina natrag u svoj dom i svoje naručje. Isus iskazuje svim, a posebno težim grešnicima susretljivost koja sablažnjuje farizeje, ali pobuđuje obraćenja grešnika (Dufour, str. 892).

Isus izabire učenike i daje im poslanje koje ponavlja nakon svoga uskrsnuća: propovijedati obraćenje  radi oproštenja grijeha i navješćivati Radosnu vijest o kraljevstvu nebeskom (Mk 6,12). Isus daje vlast svojim učenicima opraštati grijehe u Njegovo ime (Iv 20,23).

Evanđelje nalazi velikoga odjeka po čitavoj ekumeni, svima se propovijeda iako ne znaju svi o Isusovom zemaljskom porijeklu i o starim spisima koje je Isus ispunio do kraja, pružajući na taj način neoborivi znak i dokaz svojega poslanja, pravoga boštva i pravoga čovještva. Čitavo čovječanstvo postaje onaj izabrani Božji narod kojemu se  s moralnim pokajanjem (metanoia) propovijeda obraćenje od mnogoboštva, od lažnih bogova ka Bogu istinskome, pravome, jedinome i živome, stvarnome i djelujućemu u sakramentima Katoličke Crkve.

Samo pokora pripravlja čovjeka na susret sa Sudom Božjim prema komu ide povijest ljudskoga roda. Ako se čini da on kasni sa svojim dolaskom, to je samo zato što Bog sve strpljivo podnosi jer neće i ne želi nikoga izgubiti, da se niti jedan čovjek ne izgubi od Boga i ne završi u smrti nego da svatko i svi pristupe obraćenju (2 Pt 3,9).
Prema Knjizi Otkrivenja ljudi će ustrajati u neshvaćanju smisla nesreća što remete njihovu povijest (Dufour, str.894) i najavljuju Dan srdžbe: oni će otvrdnuti u okorjelosti (Otk 9,20sl), huleći na Božje ime mjesto da se kaju i da ga slave (Otk 16,9.11). Stoga je jako hitno da se kršćani pokorom spase od ovoga pokvarenog naraštaja (Dj 2,40). ‎21. ‎veljače ‎2019. 22:24:31

"Ispunilo se vrijeme, približilo se kraljevstvo Božje! Obratite se i vjerujte evanđelju (Mk 1,15)!"

Gorko voće

Ponekad samoća 
kao izobilje
nastane u slutnji
kao plod od voća
komu svako milje
odaje se šutnji

prije nego što ću okušati
što mi nova daje.
Miri kao vedar dan
pa me nuka pokušati,
dok se duša kaje,
kao neki sladak san.

Ponekada samovanje
ima slatku koru,
a kiselu srču
kao tamnovanje
koje nema zoru
nego samo hladnu mrču.

Ponekada sjećanje me hladi,
zebe kao vjetar mlad
i tada mi nema stiha
dok ne prestanu mi jadi,
dok ne popusti taj hlad
i mrzlina tiha.

Ponekada voće nije zrelo
da se rano kuša,
da se dalje nudi
kao da je mrazom uvelo
pa mi gine duša
kojoj se gorčina budi.
‎
Ponekad je okus te gorčine
jedino što godi
u tom samotnome plodu
jer mi srce tad počine,
jer mi duša zrelo rodi,
jer mi daje svu slobodu.
‎21. ‎veljače ‎2019. 20:10:28

Unutarnji neprijatelj

Kušnja, život je velika i mala, česta i neprekidna kušnja.
Zašto nas Bog stvori znatiželjnima, zašto postavi Prvoga čovjeka u vrt gdje bijaše stablo spoznaje dobra i zla?
Imao je Gospodin u vidu što će se dogoditi s čovjekom kada ogrezne u grijehu, da će ga morati spašavati, da će dati svoga Jedinorođenca da ne pogine ni jedan čovjek nego da ima, kao i u početku, svoj život vječni; da će doći Riječ na zemlju, Sin Božji i utjeloviti se po Duhu Svetom u krilu Bezgrešne, da će, obličjem čovjeku nalik, Svetac Božji naučavati sve ljude kraljevstvu nebeskom. Jer lako ti je u dobru dobar biti, lako ti je bez kušnje životne doći nevinome u raj, ali što vrijedi tada život tvoj ako ne poznaš prijetnje zla i grijeha, ako ne odolijevaš kušnjama pa, onako, što više prokušan u svojoj vjernosti Bogu, uđeš u Počinak Božji?
Isus svoga predragog apostola Petra, koji Ga je prepoznao kao Pomazanika i obećanoga Spasitelja i kojemu je predao ključeve kraljevstva nebeskoga, jednom prilikom naziva sotonom.

"A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: »Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« (Mk 8,33)."

Dakle, i zlo i dobro nalaze se u čovjeku. Čovjek nije lađa na moru dobra i zla već je grešnik od početka. No, iako grijesi izlaze iz srca čovjekova, čovjek ne može biti đavao. Sotona napastuje duh čovjekov, duha u čovjeku, duh ljudski njegova je meta.
Svejedno, Bog, potpuno svjestan zloće ljudske, ali i čežnje za dobrim, odlučuje već poslije Potopa objaviti Noi da više nikada, u srdžbi svojoj pravednoj prema čovjekovim grešnim riječima i djelima, neće opustošiti zemlju bilo kakvim potopom već Gospodin sklapa savez s ljudima da bi ljudi mogli biti sigurni u Njegovu riječ i obećanje. Znak toga prvoga predsaveza bila je duga na nebu.
Poslije će Bog ponoviti svoja obećanja o spasu čovjeka od đavolskih rabota, sklopit će savez s Abrahamom, pa s Mojsijem i izabranim narodom, pa s Davidom i Salomonom. No, ljudi u početku svoje vjere još uvijek gledaju na sotonu kao na vanjskog neprijatelja. Tek će Sin Božji, Isus iz Nazareta, jasnije tumačiti o kraljevstvu nebeskom koje je također prisutno u čovjeku, u ljudskom duhu u kojega zalazi i sotona. 

Mnogi su u doba kada je Isus hodao zemljom očekivali kraljevstvo političko, opipljivo, materijalno, čak i učenicima Isusovim nije bilo puno toga jasno, ali su, kao i Marija, prebirali u srcu sve što su čuli, vidjeli i doživjeli kako bi onoga dana kada je Bog poslao Duha Svetoga na Crkvu svoju, nakon Muke Isusove kojom je Isus namamio sotonu u smrt i nakon uskrsnuća i uzašašća Kristova na nebo, uvidjeli da čovjek nije lađa na moru na kojem se miješaju dobro i zlo već da čovjek vjerom svojom mora primiti Duha Božjega, u novom savezu i sakramentima koji su sam živi Isus, Gospodin, i da mora otvoriti srce nebeskom kraljevstvu od kojega sotona bježi i nestaje; da duga mora zasjati u čovjeku, a ne samo na nebu. ‎21.veljače ‎2019. 08:57:05