Gorko voće

Ponekad samoća 
kao izobilje
nastane u slutnji
kao plod od voća
komu svako milje
odaje se šutnji

prije nego što ću okušati
što mi nova daje.
Miri kao vedar dan
pa me nuka pokušati,
dok se duša kaje,
kao neki sladak san.

Ponekada samovanje
ima slatku koru,
a kiselu srču
kao tamnovanje
koje nema zoru
nego samo hladnu mrču.

Ponekada sjećanje me hladi,
zebe kao vjetar mlad
i tada mi nema stiha
dok ne prestanu mi jadi,
dok ne popusti taj hlad
i mrzlina tiha.

Ponekada voće nije zrelo
da se rano kuša,
da se dalje nudi
kao da je mrazom uvelo
pa mi gine duša
kojoj se gorčina budi.
‎
Ponekad je okus te gorčine
jedino što godi
u tom samotnome plodu
jer mi srce tad počine,
jer mi duša zrelo rodi,
jer mi daje svu slobodu.
‎21. ‎veljače ‎2019. 20:10:28

Unutarnji neprijatelj

Kušnja, život je velika i mala, česta i neprekidna kušnja.
Zašto nas Bog stvori znatiželjnima, zašto postavi Prvoga čovjeka u vrt gdje bijaše stablo spoznaje dobra i zla?
Imao je Gospodin u vidu što će se dogoditi s čovjekom kada ogrezne u grijehu, da će ga morati spašavati, da će dati svoga Jedinorođenca da ne pogine ni jedan čovjek nego da ima, kao i u početku, svoj život vječni; da će doći Riječ na zemlju, Sin Božji i utjeloviti se po Duhu Svetom u krilu Bezgrešne, da će, obličjem čovjeku nalik, Svetac Božji naučavati sve ljude kraljevstvu nebeskom. Jer lako ti je u dobru dobar biti, lako ti je bez kušnje životne doći nevinome u raj, ali što vrijedi tada život tvoj ako ne poznaš prijetnje zla i grijeha, ako ne odolijevaš kušnjama pa, onako, što više prokušan u svojoj vjernosti Bogu, uđeš u Počinak Božji?
Isus svoga predragog apostola Petra, koji Ga je prepoznao kao Pomazanika i obećanoga Spasitelja i kojemu je predao ključeve kraljevstva nebeskoga, jednom prilikom naziva sotonom.

"A on se okrenu, pogleda svoje učenike pa zaprijeti Petru: »Nosi se od mene, sotono, jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« (Mk 8,33)."

Dakle, i zlo i dobro nalaze se u čovjeku. Čovjek nije lađa na moru dobra i zla već je grešnik od početka. No, iako grijesi izlaze iz srca čovjekova, čovjek ne može biti đavao. Sotona napastuje duh čovjekov, duha u čovjeku, duh ljudski njegova je meta.
Svejedno, Bog, potpuno svjestan zloće ljudske, ali i čežnje za dobrim, odlučuje već poslije Potopa objaviti Noi da više nikada, u srdžbi svojoj pravednoj prema čovjekovim grešnim riječima i djelima, neće opustošiti zemlju bilo kakvim potopom već Gospodin sklapa savez s ljudima da bi ljudi mogli biti sigurni u Njegovu riječ i obećanje. Znak toga prvoga predsaveza bila je duga na nebu.
Poslije će Bog ponoviti svoja obećanja o spasu čovjeka od đavolskih rabota, sklopit će savez s Abrahamom, pa s Mojsijem i izabranim narodom, pa s Davidom i Salomonom. No, ljudi u početku svoje vjere još uvijek gledaju na sotonu kao na vanjskog neprijatelja. Tek će Sin Božji, Isus iz Nazareta, jasnije tumačiti o kraljevstvu nebeskom koje je također prisutno u čovjeku, u ljudskom duhu u kojega zalazi i sotona. 

Mnogi su u doba kada je Isus hodao zemljom očekivali kraljevstvo političko, opipljivo, materijalno, čak i učenicima Isusovim nije bilo puno toga jasno, ali su, kao i Marija, prebirali u srcu sve što su čuli, vidjeli i doživjeli kako bi onoga dana kada je Bog poslao Duha Svetoga na Crkvu svoju, nakon Muke Isusove kojom je Isus namamio sotonu u smrt i nakon uskrsnuća i uzašašća Kristova na nebo, uvidjeli da čovjek nije lađa na moru na kojem se miješaju dobro i zlo već da čovjek vjerom svojom mora primiti Duha Božjega, u novom savezu i sakramentima koji su sam živi Isus, Gospodin, i da mora otvoriti srce nebeskom kraljevstvu od kojega sotona bježi i nestaje; da duga mora zasjati u čovjeku, a ne samo na nebu. ‎21.veljače ‎2019. 08:57:05

Stijena istinskoga povjerenja

"I podiže Noa žrtvenik Bogu; uze od svih čistih životinja i od svih čistih ptica i prinese na žrtveniku žrtve paljenice (Post 8,20)."


Čovjek onaj koji ne gleda u smjeru Boga jest čovjek koji Boga ne može vidjeti, ne može Ga čuti, ne može svoju potrebu za povjerenjem ostvarivati. Za tu potrebu za povjerenjem potrebna je neka osoba s kojom se istinski odnos povjerenja može živjeti; te osobe su najčešće dobri prijatelji, roditelji ili bračni partneri. Često je neki čovjek usamljen iako ima mnoge ljude oko sebe jer ni s kime ne ostvaruje taj odnos istinskoga povjerenja koje mu je puno važnije nego što je čovjek toga svjestan. Potreba za istinskim povjerenjem ne ostvaruje se lako i bez veliki nevolja i kušnji.
Čovjek koji nema prema kome gajiti istinsko povjerenje je slijep. Njegov pogled na svijet je prazan kao što je prazna zemlja koja nije plodna. Također se može reći da mu je duša prepuna svega, ali da ništa od svega toga što mu se nakuplja u nutrini čovjek ne ispoljava, a kada to sve ne ispoljava, čovjek ne zna ni o čemu se radi, niti zna kako se naziva to što mu se događa. Jednom riječju, prazan je čovjek iako mu je nutrina ispunjena svim i svačim, emocijama, iskustvima, težnjama, znatiželjom, tugom i sjetom. Duša je stoga na određeni način nevina, nedirnuta, bilo nečim dobrim, bilo nekim zlom iako se sve duboko u duši nakuplja. Čovjek ne zna čini li dobro, misli li dobro, je li pogriješio, kada i gdje. Ne zna uopće da može biti u grijehu, ne zna što je grijeh. Bog je taj koji daje takvom čovjeku da sve na svijetu nazove nekim imenom, da označi po svojoj savjesti i po svojim mjerilima što je što, ali čovjeku koji Boga ne vidi, nije jasno ni kako se što naziva jer mu nije jasno gdje se nalazi, kamo ide, odakle potječe. Zato je važno nadjenuti neko ime i naziv svemu što se čovjeku događa, ali on mora znati po nekom svojem mjerilu da je ispravno nadjenuo nazive, da je nazvao stvari pravim imenom u svojoj savjesti. To je moguće samo ako se čovjek nađe u odnosu, u relaciji i komunikaciji istinskoga povjerenja.

Stari mudri ljudi znaju da nema čovjeka koji bi zaslužio istinsko trajno povjerenje ljudi. Stoga od davnina ta potreba za odnosom istinskoga povjerenja nalazi svoje ispunjenje u vjeri prema Onome koji nije običan čovjek, kojega zovemo Bog. U katoličkoj vjeri Bog prvi prilazi čovjeku, ima inicijativu jer čovjek sam po sebi nikada do Boga ne može doći, ne može Ga vidjeti ako mu se Bog ne objavi i pokaže ili čak predstavi mnogim imenima koja označavaju tko je i kakav je Bog i zašto Mu se može pokloniti povjerenje. Bog je čvrst u svome povjerenju prema čovjeku kojega je stvorio, zajedno sa svime što čovjek zna, zajedno s čitavim svijetom, nebom i zemljom. Trojedini katolički Bog je Stijena kakva je svakom čovjeku potrebna, Stijena od povjerenja, Stijena istinska.


Kad se Bog objavi čovjeku, čovjek više nije nevina, nedirnuta, neplodna zemlja. Nije više čist jer poznaje dobro i zlo, grešan je i svet u isti čas. Još neiskusnom čovjeku grijeh lako ulazi u srce. Tako bijaše na početku svijeta, ljudi bijahu toliko grešni, iskvariše se do te mjere da se Bog udostojao nasrditi na ljude srdžbom očinske ljubavi i načiniti opći potop na zemlji, to jest oprati ljude od zla, očistiti ih od mnoštva grijeha.

Kad je čovjek, koji se zvao Noa, preživio tu anticipaciju krštenja u Kristu, postao je opet čist kao suza. Vjeran Bogu i čist. Onoga trenutka kada je Noa vidio da je preživio potop, prvo što je učinio bilo je žrtvovanje Bogu od svih žrtvenih životinja koje bijahu idealne i najčišće žrtve jer preživješe potop kao čiste i očišćene od svih mana i biljega. Bog nije zahtijevao nikakve posebne žrtve, ali odnos istinskoga povjerenja između Boga i čovjeka zahtijevao je izražavanje najveće moguće zahvalnosti.

Bog omirisa miris ugodni pa reče u sebi: »Nikad više neću zemlju u propast strovaliti zbog čovjeka, ta čovječje su misli opake od njegova početka; niti ću ikad više uništiti sva živa stvorenja, kako sam učinio.
Sve dok zemlje bude,
sjetve, žetve,
studeni, vrućine,
ljeta, zime,
dani, noći
nikada prestati neće.«
Post 8,21-22

Bogu je izuzetno drago kada neki čovjek progleda, a čovjek koji je progledao je izuzetno sretan i zahvalan Bogu svome.
‎20. ‎veljače ‎2019. 08:15:00

Svaka suza

Kad sam pitala te da li znaš
za sve ponore i jaze
koji prate duše na ovome svijetu,
odgovorila si da je sve to šaš,
da im stope trnje gaze,
da su one samo pupoljci u letu

i da nisu svjesne svoje tragičnosti,
da njih to ne boli.
Zašto ranjavaju Sina tvoga,
da li znaju za sve nesličnosti
i za pot i suze što ih proli
zbog toga što ne poznaju Boga?

Još su duše nevine, a griješe,
zarobljene kao ulje 
svjetlu koje čuvamo od vjetra
pa sve vrdaju i samo se smiješe,
a ponekada ključaju te vrulje
jer ne znaju sebe, jer se boje svjetla.

I što više pate, to je za njih bolje,
ali vape Bogu kao djeca prava;
tek tada se sjete
da je život ovaj protiv njine volje
kada venu kao trava
i kada nebesima polete.

Svaka suza Isusova, svaka kap na licu,
svaki uzdah Boga ima svoje ime, 
ima svoju određenu dušu
koja sebe tamo nađe k'o promrzlu pticu
koja drhti usred zime
sve dok po njoj njeni grijesi pušu.

Svatko ima svoje mjesto, svoje vrijeme,
križe svoje i svoj čas,
svakome izgleda svijet na dlanu,
ali istinsko i stvarno breme
najlakši je dio sviju nas;
nitko nema Muku u svom planu,

samo Sin moj za tu svrhu siđe
i ponudi riječi brza spasa.
Niti jedna duša nikada to neće znati
kakvom ognju paklenome priđe
još i prije nego duša stasa
da bi mogla čovjekom se zvati.
‎19. ‎veljače ‎2019. 18:56:33

Stala plačuć tužna mati

"Moje Ti riječi omiljele
i razmišljanje srca moga pred licem Tvojim.
Gospodine, Hridi moja, Otkupitelju moj!"
Ps 19,25

Stala plačuć tužna Mati,

gledala je kako pati

Sin joj na križ uzdignut.

Dušom njenom razboljenom,

rastuženom, ražaljenom,

prolazio mač je ljut.

O koliko ucviljena

bješe ona uzvišena,

Majka Sina jedinog!

Bol bolova sve to ljući

blaga Mati gledajući

muke slavnog Sina svog.

Koji čovjek ne bi plak'o

Majku Božju videć tako

u tjeskobi tolikoj?

Tko protužit neće s čistom,

kada vidi gdje za Kristom

razdire se srce njoj?

Zarad grijeha svoga puka

gleda njega usred muka

i gdje bičem bijen bi.

Gleda svoga milog Sina,

ostavljena sred gorčina,

gdje se s dušom podijeli.

Vrelo milja, slatka Mati,

bol mi gorku osjećati

daj, da s tobom procvilim.

Neka ljubav srca moga

gori sveđ za Krista Boga,

da mu u svem omilim.

Neka dođu i na mene

patnje za me podnesene

Sina tvoga ranjenog.

Daj mi s tobom suze livat,

Raspetoga oplakivat,

dok na svijetu budem ja.

U tvom društvu uz križ stati,

s tobom jade jadovati

želja mi je jedina.

Kada dođu smrtni časi,

Kriste Bože, nek me spasi

Majke tvoje zagovor.

Kad mi zemlja tijelo primi,

dušu onda uzmi ti mi

u nebeski blažen dvor.

Pretilina od prvina

"A prinese i Abel od prvine svoje stoke, sve po izbor pretilinu (Post 4,4)."

Riječ je onaj znak,
Riječ na križu.
Riječima se može ubijati
i stoga ubojice tijela nose na sebi znakove poput Kajina kako se ubijanje tijela ne bi slobodno nastavljalo u beskonačnost.
Razapni riječi svoje na križ, pošalji svoje misli, za koje su tvoje riječi jedini i savršeni znak, na put križa.


Riječ je znak za misao, ona otkriva tvoje srce onomu tko zna slušati.
I tko čita, taj čuje.

Kome ja govorim? Gradu i svijetu, sebi samoj. Jer Božja riječ se želi ispoljavati, želi se izraziti u neograničenom bogatstvu ljudskih riječi. Božja riječ zove moje ljudske riječi da ju slijede, da pronalaze i iznalaze što sličnije riječi, što bolje misli da izraze. Slijediti Krista ne znači oponašati Ga, ponavljati Njegove riječi, a ne razumijeti ih.

Život u duhu i istini nije vidljiv ako nema riječi, ako je šutljiv jer tada to nije istinski duhovni život jer duh se ne vidi nego se mora reći. Istina nije vidljiva iako ju neprekidno nastojimo dokazivati. Život u istini ne može postojati bez riječi. I životinje žive u istini, i biljke cvatu i obnavljaju se u istini, i ledenjaci postoje u istini, bregovi i brežuljci su istiniti, stvarni, mora se gibaju u istini. Nije dovoljno živjeti i postojati u istini jer kakva je to istina ako čovjek, koji ima dar razmišljanja i dar govora, neprekidno šuti ili, još gore, zaobilazi istinu i zavarava sebe i druge?

Riječ Božja ti je, čovječe, jedini znak koji može obrisati pečat ubojice na tvom čelu. Kajinovi zemaljski plodovi zadovoljili su Gospodina, ali Ga je Abelova žrtva pretiline od prvina oduševila. Kajin baš ne bijaše oduševljen dok je Abel pun radosti, dao bi i puno više, a ne samo sve najbolje što je imao i stekao, dao bi sebe samoga i svoju radost u Gospodinu. Namrgođeni Kajin ne bijaše uživatelj svojih i Božjih plodova koje mu dade Bog i ne bijaše zbog svoga rada radostan, ne bijaše od plodova svojih sretan. Abel prinese Gospodinu sebe i svoju sreću, svoju nemjerljivu i neizrecivu zahvalnost dok je Kajin pred Gospodina donio svoje nezadovoljstvo plodovima iako je to bio dar Kajinu, dar Božji. Kajin Bogu sebe nije dao, nije Mu prinosio zahvalnost već nezadovoljstvo i zavist prema bratu Abelu. Što god Bog daje, uči nas i Job, zahvali Gospodinu, čovječe, zahvali Mu radosno na svemu jer ako ti je dao obilje, sretan si, a ako ti je dao siromaštvo, još više si sretan jer ti Bog uze najbolje od tebe za svoju stvar, kao tvoju žrtvu. Bog često, jako često sam izabire ono što ćeš Mu žrtvovati, naročito u doba Korizme kada izmišljamo pokoru i razne žrtve, žrtve ljudske, privremene, nestalne, nepotpune. Radije prihvati sve što ti je Bog uzeo, sve čega te je lišio jer to je žrtva zahvalnica koja je najpotpunija i najdraža Bogu: prihvati što ti Bog daje, sve što ti daje.

Ako ti je dao vidjeti život u duhu i istini, zar Mu nećeš to prinijeti na dar kao žrtvu zahvalnicu, žrtvu u kojoj si neopisivo sretan i koju od radosti prinosiš, a ne zbog dužnosti i kajanja. Kaješ se dovoljno zbog toga što ne možeš ispoljiti više i ljepše, bolje i istinitije sve ono što u duhovnom životu imaš i jesi. Takav budi, takav prinesi sebe takvoga, u radosti i žaljenju i pokajanju što uvijek daješ najviše od sebe, a uvijek je premalo.

Kajinov znak je upozorenje koje nam Bog stavlja pred oči. Tko ga ne bi vidio? Pazi, čovječe, da ne budeš kao Kajin.

Mnoge znakove dade nam Bog po patrijarsima i prorocima; mnoge znakove dade nam Isus svojim djelima; apostoli, posebice sveti Ivan evanđelist, dade nam doslovno pojašnjenje znakova, reče nam jasno da je Bog Ljubav i da je Bog naš Riječ. Svi znaju to. Riječ je, dakle, Ljubav i Ljubav je Riječ. Najslađa žrtva koju čovjek može dati njegova je riječ ljubavi, njegovo "Da" i njegovo "Volim Te" u pregrštu ljudskih riječi; riječ ljubaznosti, riječ blagosti, riječ najljepša koju znaš, riječ koja otkriva ono što ne zna nitko, ono što drugi nisu primijetili, riječ koja prosvjetljuje onoga kome je upućena. Najljepša žrtva i to pretilina od prvina: kad čuješ u srcu, viči s krovova, prinesi odmah kako ne bi stigao krzmati i provjeravati što to govoriš, viči s krovova ono što čuješ i onako kako čuješ, kako god znaš i umiješ, spontano, iskreno jer to je od Boga ljudima i od tebe ljudima, ali prvenstveno Bogu tvome.

Iskaži svoju ljubav koju "preobilno u nas uli Gospodin,
    zajedno sa svom mudrošću 
    i razumijevanjem (Ef 1,3-10)",
traži u svom rječniku najbolje riječi, pogledaj Psalme, čitaj Sveto pismo, zaboravi na drugu literaturu, zaboravi na televiziju i na portale, čak i one vjerske, uči lijep govor, govor Smisla, uči iznova govoriti kako bi Kajinov znak psovke, depresije i ubojice duha nestao i ispario s tvoga namrgođenoga čela na kojemu će tada zasjati radost, radost, radost.
‎18. ‎veljače ‎2019. 07:53:25

Tajna

Nešto puno veće od mene,
Netko puno snažniji i jači
sada vladati bi ovdje doći.
Ponizan je poput sjene,
molitva Mu puno znači.
Kako ću Ga primit' moći

svojim srcem zatvorenim,
umom koji već ne prima,
niti štogod mudra daje,
glasom svojim okorjelim
što gorčinu samo ima,
dušom koja već ne haje

ni za mladost, ni za ljude?
Molim Ga da srce mi otvori
jer ja toga nikad ne znam,
jer su naokolo vijesti hude,
jer me kaplja Riječi sad obori,
kaplja i ognjeni Duha plam.

Kako da Ti prazno srce predam,
ono što je već od prije Tvoje bilo
i nad kojime ja nemam vlasti?
Kako da sad u Te već ne gledam
kad se preda mnom već zbilo
sve od čega živim, što mi daje rasti?

Pusti sad odmarati mi dalje,
pusti i ne budi opet kosti ove
što su jedva mir pronašle;
nek' ta ljubav drugoga pošalje
u sve bitke i pobjede nove
koje k mojim nadama su zašle.

Predajem se ispred Tvoga trona,
ne znam, neću i ne mogu
izići iz rajske sobe ove
gdje me tješi ista ljubav ona
koju spoznadoh u Tebi, Bogu,
gdje me opet ona k sebi zove

da i ja poklecnem ispod drva,
da mi netko rubac možda pruži,
da mi preda novi život gorak;
da ja ipak tamo krenem prva
da me većom ljubavlju zaduži
i da načinim još jedan korak.
‎17. ‎veljače ‎2019. 22:14:20