Šaljem te odavde prema zasjedama, poslala sam pratnju, mnoštvo ptica i spremila ti poputbinu. Već odavno sam te natrpala besjedama, još pokazala ti život sa stotinu lica i opisala ti svu puninu,
znam da znaš to još od malih nogu. Iako su zvali mnogi, i blagostanje pa sve lude zemlje velikoga mira, nisi htjela čuti, okrenula se Bogu. Sad već možeš skupljati imanje koje nitko jasno ne vidi, ne dira.
U tim zasjedama najteža je borba kada duša ne zna i kada oklijeva. Veliki je ispit tući se sa sobom. Samo jedan zaziv, samo jedna molba i na nebu pravda se prolijeva, anđeoska zaštita je tada s tobom
jer Bog dobro čuva ono što je stekao, svaku zeru srca, svaki poklon mali i te sretne duše prati legijama. Sve to drži Gospod što je jednom rekao, a sve ono što su ljudi tebi dali, Njegovo je po svim regijama.
Sad te puštam, dušo, stvorena za let, neka bude tvoje vrijeme meni nepoznato, ali bit će radost otkrivati toga, zajedno sa svakim tko se nađe svet. Ljubi bližnje koji znaju da je nebo zlato i sve ljude ljubi kao svoga Boga. 11.07.2016. 22:51
Tko bi malo razumijevanja mi dao za tu dušu što se noću klati, taj bi možda otkrivenu tajnu znao o božanskoj što drhturi vlati i o mome zaljubljenom stanju. Drhtim, ali snažna sila vuče, donosi mi riječi u mome poslanju kojima me anđeli s nebesa uče. S njima dogovaram, makar grešna, što mi mora biti utjeha i cilj; s njima ja sam dio, makar neumješna, kao da sam dio lati koje čine ljilj. S njima ja sam jedno, ista u svim riječima pa i u stihu, ali slična kao neka duša čista koja se ogleda u tom anđeoskom liku. O, božanske veličine, ukusna li spasa kad silazi duboko do srca moga; umilna li i nečujna glasa koji mene stavlja u naručje Boga. 23. studenog 2018. 21:30
Prazan um, gotova blokada kao da je olujna mi zima; sad me nosi vjera, nada, duša počinak u Tebi ima. Osjećam da nosiš me u naručju, Bože moj, veliki i jaki. Nosiš me u malome stručju kao neki cvjetić krhak, mlaki. I kada ja ništa ne znam, Ti upravljaš srce mi na počinak, daješ meni pića, blagi san kao da sam jedini Ti posinak. Slabost moja Tebi se izlijeva i od mene činiš srce snažno, u mene se milost Ti ulijeva, a ja znam da događa se ono važno, prepuštanje u Tvoje časne ruke. Može li mi ikad bolje biti? Sada sva sam plod od Tvoje Muke, među rane svoje ćeš me skriti. 23. studenog 2018. 02:49:45
Ti si meni staza do našega Boga, od tebe ja gledanje u Krista dobih, ti si moje uho, ruka, sluh i noga jer bez tebe, Gospo, što bih; što bih da te nemam na ovome svijetu, kakva bi to malovjernost bila. Ti me spajaš, nosiš s molitvom u letu, s tobom Boga ja sam zadobila. Ti me vodiš blijedim putima zemaljskim, pamet moju svednevice prosvjetljuješ da ne lutam po svim rubovima vanjskim, pravom vjerom ti me, sitnu, svjetuješ. Ti me vazda učiš ljubavi i vjeri, nadi, nevoljama mojim donosiš strpljenje; ti si izvor koji za me nebu tamjan kadi, ti si moje vjere slavno ispunjenje po svim crtama horizontale što je tako puna zabluda i stranputica. Ti si zvijezda moje vertikale, trajna svjetlost nevidljivog Božjeg lica. 20. studenog 2018. 23:28:13
Budiš mene svojom svetom voljom u toj noći koju krije bijeli snijeg, da učinim, Kriste, svoju dušu boljom, da se opet zavijori mudrosti mi stijeg što još jučer bijaše mi sav u crnom. Da se Molitva mi sva iznova propne sve do križa i do jasala pod strnom za sve noći kada snjegovi ne kopne. Ima ona jedna moja duša koja čeka, u Tvom imenu se čista vazda kupa kao na svom širokome ušću rijeka; kao cvijet joj ljubav i u zimi pupa. I zbog svega toga sasvim budna ustajem jer me Sveti Duh u noći nagovara da u povjerenju svome starom ustrajem i da slutnji spremno odgovaram. Samozatajno mi noćas pahuljica kapne, ona djeva mudra poput vjerna sina, da mi našu Molitvu prastaru šapne. Ta je davna mučenica bila sveta Katarina. Prekide mi snove, neke noćne more, zaustavi me u mome padajućem luku da se opet mojoj duši ovi glasi ore kojima ja uvijek slavim Tvoju struku, Tvoje slavno mudro, naoštreno slovo. Neuka sam, ali priznajem Ti dar od Duha koji mi od drevnoga načini znanje novo, koji meni dade od svojega sveta kruha. 20. studenog 2018. 04:59:14
Tvoja svijeća usamljeno tinja kao vječna sreća na prozoru od inja. Nema zaborava niti jednog dana, makar vene trava, vene suza slana. Ponekada skrenem prema jugu i prazninu prenem. I ne viđam dugu. Mora se dalje, mora se do kraja, ostavljam žalje jer sve se zbraja. One naše stvari, naše mračne teme sada nebeski su dari, a zemaljsko sjeme.
Prodano, sve je prodano, i stvari, i duša, nervi, a Tebi, Bože, dano. Motaju se žice i ne rade servi, kidaju se koža, nokti, kosa, um se traži. Rastapa se inje, gomila se rosa, riječ mi čelo snaži. Tako je labavo misliti, nesuvislo, a usput si savjest čistiti kao vitlo. Prednost je vjere potpuno zdravlje, sreća bez mjere, veliko slavlje. I tko sam ja da Te upotrijebim? Duša nečista kakva ne vrijedim, sitna karaktera, naravi tuđe, loša smjera. Može li luđe? Kupovati nisam uspješna. Trgovati nisam umješna. A otkupljena strašnom smrću. Prevelika cijena mome srcu. No, zar bi moglo manje od Boga se dati? Zar bi mogle sanje tako zasjati kao Svjetlo duha i Prosvijetljenje uma? Kao mrve kruha toga svetoga druma, moje pameti niske i opsjednute, manije skliske neravne rute. I ne kajem se zato Bogu što ne znam platiti jer znam da ne mogu pravo uzvratiti. Uživam sreću, sretna bih bila, palim svijeću, a grijehe sam svila. Ta svijest, neopisivo. Radosna vijest. Ništa krivo. Zato sam kao dijete jer što preostaje? Dragocjeni svijete, Ljubav nikad ne staje, uvijek se širi, produbljuje. Hrli, pjeva i miri. I molitve čuje. 18. 11. 2018. 21:10
