Viteška duša

"Držite se dakle! Opašite bedra istinom, obucite oklop pravednosti, 15potpašite noge spremnošću za evanđelje mira! 16U svemu imajte uza se štit vjere: njime ćete moći ugasiti ognjene strijele Zloga. 17Uzmite i kacigu spasenja i mač Duha, to jest Riječ Božju." Ef 6,14-17

Strah te zarobljeništva,
ropstva i robovanja.
Zar može smaći te išta,
dušo svatovanja,

zar tako si slaba,
nejake građe,
da te Baraba
il' gore snađe?

Pogledaj Boga,
svijetli se, sjaji
od Križa visokoga,
ljubav ne taji.

Što ti tko hoće?
Zbog sebe plače
i svoje samoće
hrabar i nejače.

Boji se glas
da ne pogine
kad Isus, Spas
kao sunce sine.

Poradi Krista grmi,
sijeva i riče
zloduh na krmi,
zbog Riječi on viče

jer Riječ je Božji Sin
nečujna zbora,
pramac Mu tinj
za uzburkana mora.

Ne boj se ropkinjom biti,
još veća ti snaga
što bi slaboćom se skriti,
a Riječ ti blaga.

‎21. ‎rujna ‎2018. 12:46:16

Mrtav Živome ne vjeruje

Jesmo li sami u svemiru?
Postoji li nešto veće?
Kakva tjeskobna pitanja.
A tek odgovori:
Ne možemo znati.
Nitko se još nije vratio.

Ne samo da ima od nas veće, da ima za nas nešto više i da to znamo i možemo znati već postoji Jedan koji je umro i vratio se.
Zašto u naše uske umove ne ulazi takav jednostavan podatak?
Bog postoji, On je, naravno Najveći, veći od nas, nismo nikada sami, objavio se već od pradavnina ljudima, potom sišao s nebesa među nas, ljude, bio je tu kao i mi, razumljiv i savršen, a isti kao mi;  govorio je našim jezikom, rekao nam sve o sebi i o nama, čak otišao u smrt kao što i mi odlazimo u smrt i tada - vratio se, pokazao nam se jer otkupio nas je od grijeha naših zbog kojih i umiremo; pokazao nam je put iz naše ograničenosti i tjeskobe, ostavio nam sebe u prilikama kruha i vina, poslao nam Duha Pomoćnika u našim razmatranjima i životnim pitanjima, ostavio nam poputbinu da lakše živimo do smrti, da se onda preobrazimo i zadobijemo puni i istinski život te uzašao opet na nebesa da nam pripremi stanove...

Naši uski umovi zatečeno šute, a onda rezignirano promucaju:

"Ali ja ne vjerujem."

Što tu imaš vjerovati, ograničeni, škrti, sebični čovječe?
Vjeruješ da postoji svemir oko nas.
Vjeruješ da bi moralo biti nešto veće.
Vjeruješ da postoji neki Početak i Svršetak svijeta.
Vjeruješ da si besmrtan.
Vjeruješ kad nema dokaza.
Ne vjeruješ i kada ti podastru sve dokaze.
Vjeruješ da ne možeš dokazati Boga jer tada ne bi bio Bog, veći i od tebe i od tvojih dokaza.
Vjeruješ u duhove.
Razgovaraš sa svojim pokojnicima.
Vjeruješ da ima nešto.
Pamtiš uspomene i čuvaš ih.
Vjeruješ da ćeš naći srodnu dušu u životu.
Sve i svašta - vjeruješ, a ne znaš.

Tvoja sebičnost ne može prihvatiti Većega od tebe.
Tvoja oholost ne može zamisliti da te netko drugi zamislio i stvorio.
Tvoja pohlepa ne prihvaća jednostavno razmišljanje.
Tvoje megalomansko srce želi senzaciju.
Ne možeš prihvatiti niti malo strpljivosti i trpljenja, a ipak svašta pretrpiš.
Lakše ti je, lijenčino, misliti da će se život rješiti sam od sebe.
Sanjaš o drugom životu gdje postoji ideala koju već sada upražnjavaš.
Zato jer ti se to sviđa.
Jer ti tako hoćeš.
Jer odbijaš umrijeti.

E, pa mrtav si ti već odavno, zašto misliš da će ti budućnost biti drugačija?

I zašto uvijek iznova ipak pitaš s vremena na vrijeme: "Postoji li Bog ili ne postoji?"
Naravno da Bog postoji, to nije pitanje.

Postojiš li ti?

Ognju neugasivi

Sveto, motrim sveto,
nedodirljivo
kao hladno ljeto;
nepomirljivo

bilo s čime
ova svijeta,
bilo s kime,
kao osveta;

veće od mene,
veće od svega,
od svjetla i sjene,
od najveća brijega.

Veće od uma,
iznad prostora,
na sred druma
kao zora.

Tijelo Krista,
Presveta Sakramenta,
otmjenost čista,
ne bez sentimenta,

obilno se daruje
srcu mome,
kožom caruje
bilo kome.

Kad Mu se obraćam,
odgovara snažno,
klecanjem uzvraćam,
predanje važno.

Živa Svetosti,
veličanstvena Čari,
mojoj skromnosti
savršenstvo podari

pa Te razumijem,
pa Te volim;
iskati umijem,
vapim i molim,

a Ti me raspiruješ,
Ognju vječni,
neugasivo miruješ
kao greben riječni

i liječiš me svu,
svu me prože
da ostanem tu,
kraj Tebe, Bože.

‎21. ‎rujna ‎2018.
05:18:38

Suza

Proći ću ti pokraj dragih dvora,
pokraj gradova i ponad zlatnih dolova;
evo, trči dijete odozgora,
radosno postiže mnogo sjajnih golova.

Uhitili su nekog poštenjačinu za vrat
da mu sude, da mu pravo sude,
a dijete mu postalo stariji brat;
jednog dana ostat ćemo samo lude.

Vidjela sam mnoge lijepe djeve,
počela je škola za pačiće male;
starci svoje vinograde plijeve,
mirno žive, vjeruj mi, bez šale.

Pjevačice kopiraju klasike velje,
ne napišu čija je dionica;
u kantinama se služi slatko zelje,
pjesma moja tu je sudionica.

Dušo Kristova, sada me posveti,
Tijelo Kristovo, sada mene spasi;
dan mi dođe naporan, proleti;
Presveti moj Bože, sada me opaši

svojim slavnim mačevima milosrđa,
stavi mi kapuljaču na tjeme,
i pokopaj zadnje tračke moga srđa;
već je za nas stiglo vrijeme.

Pozdravljam te, dragi, dragi brate,
blago se pripremam za veliku čast,
i na šutnju, i na molitvicu za te;
večeras će još i suza s mene past.
‎20. ‎rujna ‎2018. 17:51:42

Sumnja

Ostadoše li u tvome srcu sumnje,
pusti nek' odlete s jutarnjim lahorom,
neka pretvore se samo u šapate bešumne
kakvi se već javljaju zarudjelom zorom

kada ptice rado će ti opjevati značaj himne
čiji tekst se naglim buđenjima diči
poput prave koračnice ili bombe dimne,
a stvarno to su samo mladih ptiča kriči.

Otjeraj te sumnje kao svjetlo dana tamu
i sačuvaj istu snagu za jesenske duge noći
koje i prečesto gledaju u sumnju samu;
sjećanje na svijetla jutra dobro će ti doći.

Grešnici smo mnogi, ali ljubimo neki,
Anđeoski viteže od Marijina Dvora,
i nas prate jezik zloban i pogledi prijeki,
ali srce boriti se htjedne, mrtviti se mora

i sa svakim tračkom sumnje izići na kraj.
Ona nije zgodna, niti gospođa fina
i donosi nemir tamo gdje procvate raj,
ali lako pada ispred skuta Marijina.

Ako me sa sobom zlodusi povedu,
to je samo zato da sačuvam neku formu
i da ranim jesenima preletim po ledu
prije nego mrazevi mi oblikuju normu

i kada će rađati Ona koja ima roditi.
Veoma je blizu, uskoro joj stiže kob,
a i zlodusima već se čuju stope hoditi.
I ja ljubim, sluškinja sam, više nego rob,

svojih vraga se ne bojim koje znam.
Samo srce moje zatreperi mi od straha
kad pomislim da je neki vitez možda sam
u toj borbi protiv zemaljskoga praha.
‎20. ‎rujna ‎2018. 08:26:27

Mrena

Kada me obuzme ovaj svijet, vremenitost,
kad mi pljušte kiše, kisele i prljave,
kada nema mjesta za svu moju sakritost,
pred sobom ugledam neke kapi krvave.

Puca glava, oko čela boli kao udareno,
utroba se grči, a ramena poginju;
srce nema daha, trepti kao utajeno
dok svi traže nekog boga ili boginju.

Sve je lakše pobjeći mi s ova svijeta,
sve mi teže pada čežnja za tom kvalitetom
što je nije bilo tako malo prošlih ljeta,
a ja sam je uvijek zvala raritetom.

Zahvalna sam dragom Bogu, svima
kojima sam nastojala prići s povjerenjem,
prijateljima i neznancima,
i onima koje imala sam s odijeljenjem.

Čovjek može mnogo naučiti,
ali ne može se uvijek živjeti tako.
Potrebno je prednosti razlučiti
samotna života koji protječe polako.

Znaš li, drago mi je bijelo udovištvo.
Drago mi je ispuniti srce uspomenom
jer je živa, lijepa kao utočištvo,
kao zjena što je prekrivena mrenom.

I zbog toga častim tebe, Boga hvalim
jer mi dade ostarjeti, doživjeti od spokovlja.
Samo gledam gdje si da još malo ti podarim
od svog sveta mira i radosna srokovlja.
‎19. ‎rujna ‎2018. 22:22:51

Vrijeme rađanja

Vrijeme nastajanja,
vrijeme rađanja
i vrijeme zastajanja,
slijepoga pogađanja.

Vrijeme zrenja
u viđenjima,
vrijeme starenja
u buđenjima.

Iskustvo pada
kao mladost neka,
nova nada,
mlada rijeka.

Umiranje je začetak,
definitivno,
kao novi početak,
i rođenje divno.

Kad umre raspadljivost,
o, kakve li ljepote:
sjećanje i dopadljivost,
to li si, Živote!

Kad sazrem kompletno,
kad postanem ja
bujanje cvjetno,
prava rapsodija,

uzmi me tada, 
to zrno uberi
ili već sada
u sve me uvjeri.

U zemlji kada
nek sve izgori,
ta procvala nada
nek me ne mori.
‎
19. ‎rujna ‎2018.
05:33:17