Ledena majka

Tužna zbog svih nevolja, žalosna zbog bora
napuštam i zadnju klupu od kamena siva
i zaboravljam da živjeti se i u tugi mora,
da je privremeno sada zamrznuta svaka njiva

samo zato da se ispod leda zemlja nagomila,
da u svojoj unutrašnjosti se grije, grije
kao topla peć i toplo srce, kao majka mila
u čijoj se utrobi komeša zrnje što ga krije.

A na površini sniježni vodopadi, mrzlo granje,
stara priroda sva sjaji u ljepoti zimska ugođaja
koji dovoljan je da se probude još mnoge sanje,
da se sjeti srce sličnih lijepih događaja.

Tuga će i tako ostati na dulje vrijeme,
i bez nekog moga truda ona caruje u sjećanju,
ona uvijek nosi ono zaleđeno sjeme
koje čvrsto klija zimi, ljeti, noću, danju.

Ponekad se pretvara u sreću, i u mir što nosi,
a za to je potrebno premnogo strpljenja;
ponekad od tuge čovjek mnoge nevolje pokosi
i okrene novi list životnoga trpljenja

jer je tuga kao vruće grotlo ispod leda,
jer je plodna u najmučnijim uvjetima
i ne vidiš od nje ništa, ma koliko da se gleda,
i jer odolijeva snjezima i vjetrima.

A kad sunce zarumeni, kada malo sazre
i otopi snježne pokrivače, ledene sve vrhove,
nježne, čvrste stapke što ih se i jedva nazre
tada niču kao da ostvaruju sve snove. 
‎četvrtak, ‎30. ‎studenog ‎2017.  15:50:21

Organiziranje i zločini

Nepravde ima, ali je žalosno služenje ljudi idejama apsolutne pravednosti njihovih osobnih uvjerenja. Ti poltroni gospođe Nepravde uporno govore i čine sve u ime te pravednosti svojih osobnih uvjerenja i zaista vjeruju da čine dobro. To čovjeka ražalosti do krajnjih granica.

Jedan čovjek ne može biti objektivan, ma kako mudar bio. Također niti skupina takvih ljudi koji ne mogu biti objektivni ne čini od njih samim okupljanjem objektivnu skupinu. Vjerovati u objektivnost, a ne vjerovati u Apsolutnu Objektivnu Osobu, Boga jedinoga, već je velika pogreška, logička narodna pogreška i logička pogreška samouvjerenih pojedinaca koji su uvjereni u svoju objektivnost i sposobnost razlučivanja vlastitih dobrih čina. Objektivna je samo Istina i dokazi i logični argumenti koji upućuju na nju. Sve druge osobe, ljudske osobe koje nisu Bog i znaju ili ne znaju da nisu Bog, mogu prosuđivati sve u izuzetno subjektivnom smislu, to jest ljudi su subjektivni, ali smiju donositi sudove ako vjeruju u dokaze i argumente koji upućuju na objektivnu istinu. Vjera u prave znanstvene, prirodne, društvene, medicinske, filozofske i teološke logične dokaze i argumente ljudi često pogrešno nazivaju objektivnošću u nedostatku nekog sofisticiranijeg izraza za svoju vjeru. Čovjek također može vjerovati i u politiku, i u umjetnost i u prazninu i negativnost, a može vjerovati i u Boga koji je Apsolutna Istina, Pravda i Objektivnost. U svjetlu vjere u Jednoga Boga čovjek pronalazi ideale pravde, istine, objektivnosti, slobode, općega mira, ljudskoga napretka i slično. No, kada čovjek ima samo ideale, a ne vjeruje u njihova Začetnika, to je subjektivna pogreška i vjerovanje u ništa jer ideali sami po sebi ne mogu pružiti čovjeku snagu za život u toj vjeri kakvu može dati samo Bog s kojim čovjek može uspostavljati bliske odnose te iz toga i naučiti zaista i istinski slijediti svoje ideale u svojim razmišljanjima, govoru, djelima, činima, gestama i propustima.

Zahvaljujući Božjem sudjelovanju u ljudskim životima, svaka pravedna ideja ili djelo dobiva tu svoju istinsku pravednost; svaka iskrena riječ i gesta dobivaju tu svoju iskrenost i istinitost; svaka objektivnost dobiva u čovjeku od Božje objektivnosti.

Iz toga logično proizlazi da skupina objektivnih ljudi koji vjeruju u Boga i to aktivno, moleći Ga i slijedeći Ga, uvijek uspijeva u svojim poduhvatima, a ako se i dogodi da se taj uspjeh odmah ne vidi, povijest čovječanstva pokazuje da u vjeri u Jednoga Boga ljudi dobro, objektivno i istinito čine pravedna djela pa ako se ispostavi da su im djela bila nepravedna, to nazivamo đavoljom rabotom, odnosno neuspjehom.

Đavao je rušitelj i djelitelj. Kad nema što podijeliti, razdijeliti, razbiti ili rušiti, đavao ne može ništa, ali kada se nešto gradi, eto posla za đavolju rabotu.

Iz svega toga proizlazi da poduhvat, kojega poduzima Đavao sa svojim poltronima, može biti samo rušilački i kriminalan, ali se nikako ne može nazvati organiziranim poduhvatom te iz toga proizlazi da sintagma "zajednički zločinački poduhvat" ili sintagma " organizirani kriminal" nikako ne stoji i nije logična pa ju često nazivamo oksimoronom jer ako je poduhvat uspio kao zajednički poduhvat skupine ljudi koji vjeruju u Boga jedinoga, tada znači da je bio i te kako dobro organiziran. Kod zločina ne postoji organizacija, jednostavno je u Bogu nemoguća. Zločin je rušenje organizacije, Božje i ljudske organizacije, a rušenje i kriminal iza kojih se ne može sačuvati ni ono što je bilo dobro, niti ono što je bilo promašeno, ne može biti niti zajednički, niti zločinački poduhvat, a kada bi to i bio, došlo bi do đavlova samouništenja. 
‎srijeda, ‎29. ‎studenog ‎2017. 10:53:45

Crni sjaj

Tri mi noćna sata traju,
a ja kao da sam nestala u dobi,
ne znam jesam li izgubljena u vremenu.
Bude me i sna mi ne daju,
a moj san se neumitno u sjećanju drobi,
ostavlja mi samo dušu u crnom sjemenu.

Nije dopušteno pospano se gnijezditi,
valjalo bi poći na još jedan počinak,
vratiti se mirnome usnivanju;
snenim putevima na ležaju jezditi
tragovima koje ostavlja mi crven tinjak
izgorjele svijeće u svome bivanju

među crnim točkicama koje lebde naokolo.
Ležaj mi je neugodan, a stihovi tako blagi,
utješna mi pomisao pospane mi duše;
meki poput majčinske ljuljačke, igraju kolo
u kojem se vrte slova, crna kao jasni tragi
što se uzdižu, poskakuju i ruše

na bijeloj podlogi što mi prazno zjapi, viče,
tjera me na počinak i odbija od stola,
jer mi ovdje nije pravo mjesto,
dok mi sakriveni stih iz srca vapi, kliče
kako trči mu se van, u vrtloge ta crna kola
kako sredila bih ga, osvjetlila vješto.

Svjetlo prazne bijele podloge u zjene mi tuče,
a ja moram svojim dubokim i tamnim stihom
zasvijetliti bar malo jače, malo dublje,
načiniti ravnotežu ovom svijetu, to me vuče,
izvući iz njega sve što mogu svojom dobi tihom
koja u sebi još čuje anđeoske trublje.

Sad već četiri noćna sata traju,
već u nekom pojmu,
a iz crnih točkica sad redam nešto stihova;
i te crne točke savršeni red mi daju,
daju sklada cjelokupnom dojmu
što ga načiniše plesovi iz kola njihova.

Tu, u tome noćnom mraku
izišla je tama duše na svjetlo prazne podloge;
jarka svjetla nesta, a tama mi svjetlije sjaji
kao da je dala najsvijetliju zraku
koju poslala sam da napusti moje tamne loge
samo zato jer ne volim da mi duša svoje svjetlo taji.
‎utorak, ‎28. ‎studenog ‎2017. 04:59:27

Istina, Ljubav, Život

1. 
Ne mogu zamisliti različite životne prilike, ali ih proživljavam.
Ne mogu opisati vjerno gotovo ništa u životu. Posebno ne mogu zamisliti bilo koji nadolazeći životni trenutak ili ga predvidjeti, osim u pokušaju logičkog zaključivanja. A to je život, punina postojanja i prisutnosti. Upravo u logičnom načinu razmišljanja nalazi se moj spas, moja svijest o meni i svemu. I upravo Boga mojega, Početak i Svršetak svega, nazivaju veliki mislioci Logosom, kažu da je On - Riječ. A riječ je ta moja misao, tko zna je li logična? I riječ je moja sposobnost opisivanja i dočaravanja života. No, ona tako ne djeluje; moja riječ, moja misao služi mi dobro samo u molitvama, u suživotu s Bogom. Tada sam sigurna da se točno izražavam.
Evanđelje po Luki, glava 6, redak 45
"45»Dobar čovjek iz dobra blaga srca svojega iznosi dobro, a zao iz zla iznosi zlo. Ta iz obilja srca usta mu govore.«"
Iz moga srca, iz moje srži, iz moje biti izlaze misli i riječi moje. I nije važno kako se izražavam po ljudsku već je važno jesam li manje ili više dobra, a to bi bilo isto kao da sam više ili manje logičnoga razmišljanja, govora, ponašanja i djelovanja. A moja riječ i djelo su dobri kada su u Duhu Svetome i kada služe Bogu i ljudima, izgrađuju, potiču i tješe druge (Dufour, str. 1111).
Dakle, ne mogu biti logična i hladna, bez empatije; ne mogu biti logična i zalagati se za smrtnu kaznu; ne mogu biti logična i psovati; ne mogu si umišljati da sam logična ako činim drugima ono što ne želim da oni učine meni: ako kradem i pljačkam, psujem i vrijeđam, lažem i ubijam. Samo kada je moja riječ izraz riječi Božje, tada sam logična. I dobra. Jedini je problem što niti ja sama, niti netko drugi možemo izmjeriti koliko smo logični i dobri - to će izmjeriti samo Gospodin Isus, na kraju vremena.
Evanđelje po Mateju, glava 25, redak 40
" 40A kralj će im odgovoriti: ‘Zaista, kažem vam, što god učiniste jednomu od ove moje najmanje braće, meni učiniste!’«"
Pravednost i poštenje srca je sklad s Bogom, Njegovom riječi, Objavom i Zakonom Njegovim, to je vjernost čovjeka njegovom Savezu s Bogom ( Dufour, str. 339/340), a to nije ništa drugo do li istina jer Gospodin se naš Istinom zove. Iskreni govor i jezik traju dovijeka:
Mudre izreke, glava 12, redak 19
"19Istinita usta traju dovijeka,
a lažljiv jezik samo za čas."


2. 
Nastupom Duhova (Dj 2,1-13 ) prevladana je ljudska podijeljenost u jezicima još od Babilonske kule. Duh Sveti se dijeli na ognjene jezike nad apostolima, tako da će se Evanđelje razumijevati na jezicima svih naroda. Tako će ljudi biti izmireni jedinstvenim jezikom Duha koji je ljubav (Dufour, str. 406). Duhovske pojave pokazuju da je Crkva od svog rođenja katolička, obraćajući se ljudima svih jezika i sabirući ih u jedinstveno hvaljenje Božjih čudesa (Iz 66,18; Otk 5,9; 7,9;...). 
Poslanica svetoga Pavla apostola Filipljanima, glava 2, redak 11
"11I svaki će jezik priznati:
»Isus Krist jest Gospodin!« –
na slavu Boga Oca."

Ne mogu zamisliti Boga i vječni život, a ipak mi se događa zemaljski život i vjersko iskustvo, molitveni susret s Bogom; događa mi se prešutno razumijevanje s drugima, ali i razumijevanje u zajedničkoj molitvi i navještanju, propovijedanju i slušanju riječi Božje, blagovanju Euharistije. I ne mogu zamisliti vječnu muku:
Evanđelje po Mateju, glava 25, redak 46
"46»I otići će ovi u muku vječnu, a pravednici u život vječni.«".



3.
Ne priznavati Boga koji je Istina i obraćati se mnogim lažnim bogovima jest laž u najvišem smislu; to više nije laž na usnama već laž života (Dufour, str. 488).
Istančaniji način nepriznavanja pravoga Boga zbiva se kad čovjek trajno udomi naviku laganja u svom životu. Nekorisno je zavaravati se samoobmanom o čovjeku prepuštenom samom sebi: on je spontani lažac:
Psalam 116, redak 11
"11U smetenosti svojoj rekoh:
»Svaki je čovjek lažac!«".
Pravi je vjernik, naprotiv, prognao laž iz svog života da bude u zajedništvu s Bogom istinitim (Ps 15,2; 26,4).

Prva poslanica svetoga Pavla apostola Korinćanima, glava 15, redak 25-26
"25Doista, on treba da kraljuje dok ne podloži sve neprijatelje pod noge svoje. 26Kao posljednji neprijatelj bit će obeskrijepljena Smrt." 
‎nedjelja, ‎26. ‎studenog ‎2017. 21:28:09

Odlazak na sveti zdenac

Kada mijenjam svoje sate i minute,
kada gradim život svoj na stijeni,
kad poravnam stope svoje, svoje pute,
tad se zraka s tamnog neba zarumeni;

tad se svjetla jarko bijela
slamaju na boje nevinosti, boje krvi,
građevina moja tad je cijela
dok se silan pijesak naokolo mrvi

i ja vidim snagu, veću još od svake moći,
svaka zlata, svake krune zlatne.
Kralj si nad svim kraljevima noći,
ali još si više Kralj mi duše blatne,

duše koja prepuna je sva od zlobe,
zbunjena i izbezumljena od svijeta
što se s pijeskom mrvi i što lako je zarobe
različiti predatori s likom cvijeta.

Tada samo Kralj mi boli prljavštinu briše,
Kralj mi otvara vidike i dubinu svega
koja istinski mi smisao života piše,
pronalazi pravu mene protiv stega.

Kralj mi stiže, s neba svijetla zraka pada
na moj usamljeni ljudski put i bezdan
iz kojeg se uspinje mi opet život, nova nada
da ću naći veću snagu duha, novi dan.

Znam što slijedi, odlazak na sveti zdenac,
sva treperim jer već duša mi se s neba valja
koja rađa se kroz svijetli bijeli vijenac
na slobodu gdje susreće svoga Kralja.
‎nedjelja, ‎26. ‎studenog ‎2017. 17:55:24

Južni vjetar

Svoje ću pjesme rado pjevati na jugu
ako jednom stignem obići te dane;
rado zamislit ću čežnju i potragu dugu,
čekajući pored mora da oseka svane.

Rado ću si istjerati mušice iz glave
i migrenu kakva ovdje neumitno vlada,
dopustiti svim morima neka me poplave;
barem bit ću laka kao neka duša mlada.

Rado ću prošetati po kamenju plićaka,
udisati zračne kupke, hraniti se jodom
sve dok miluje me morska pjena mlaka;
dok ne stane vrtoglavica, mahati za brodom.

Kad na kontinentu dočekujem plimu,
to je sasvim različito gledanje na more:
sva moja nutrina tlači se u dimu
pa sve teže mukotrpno čekam južinaste zore.

Južina u meni nije ni malo romantična
kao vjetar s mora, njegovo podrijetlo,
već je više tihoj predneveri slična
što me guši i ne daje daha, trne svako svjetlo.

Kad bi znali trijezni stanovnici sjevera
koliko je teško djelovati na sparinama
i kada bi znali svi mornari od nevera
kako je na kopnu teško ploviti po dinama

dok se vjetar s juga poigrava venama i tlakom,
svom težinom pada na srčane klijetke
i na pluća koja gore za jednim udahom!
Za južina svjetskih radosti su tako rijetke.

Možda ovog puta meki snijeg se začne,
možda neće njemu biti kraja kada počne sipiti.
O, kad bi provalile iz neba pahuljice zračne,
moje staro srce i moj mozak prestali bi kipiti.
‎subota, ‎25. ‎studenog ‎2017. 00:51:09

Razbojnička spilja

Diviti se, kako prikladno je, kao dobar dan,
reći "blago tebi, ti si sretno biće,
a ne kao mi, smrtnici što idemo kroz san",
kako lako je ispijati drugome žiće.

Čime se opravdavati ako ne svim pehom,
sudbom zbog koje nam u životu ne ide;
misliti o najvećim divotama, a hraniti se grijehom,
misliti da naše prepreke i patnje se ne vide,

a patnja se vidi, dobro vidi onaj što je zna.
Ona se prepoznaje u zjenici oka
i u stavu životnome, u držanju tijela;
patnja nikada ne gleda te s visoka.

Kako je nestrpljiva ti duša, požudna i ohola,
kad joj smeta svašta, kad joj nitko nije vrijedan,
kada svi su krivi, svi na boljem mjestu oko stola;
samo ti pa ti dobio si život bijedan.

"Nitko ne zna kako mi je", govoriš i grabiš
svaku priliku za otimanje svega što postoji,
silama se trudiš da nekoga oslabiš
i ne staješ dok ti pohlepa imanje ne prebroji.

Prepun si bogatstva što ga ničime ne cijeniš,
uvijek bolje ti je tuđe, uvijek ta gorčina.
Nemaran te stav natjera da još više se ulijeniš,
da sve teže primaš plodove si čina

jer ti djela nisu stvaralačka nego venu.
Ruku pomoćnicu ne znaš prihvatiti,
ona za te nema dobru cijenu;
ti si stvarno onaj koji drugog ne zna shvatiti.

Ne znaš li da hram smo Boga svevišnjega
kojem mogli bismo se pokloniti,
da smo svi stvorenja koja traže Njega
da se ne bi na nas nevolja okomiti?

Od svih svojih molbi, želja i životnih sanja
činiš svetogrđe, gradiš razbojničku spilju
usred sebe, hrama u kojem se duša klanja,
razaraš sam sebe Božjoj milosti i milju.
‎petak, ‎24. ‎studenog ‎2017. 06:20:22