Četiri životna doba

Svjetla se pale dok sumrak lako klizi,
sluša se Vivaldi dok se duša miri
s ovim danom što je već u krizi
i sa sretnim prilikama koje širi

sve do kasnih sati, sve do sutra
jer to tako slatko nudi zaborave.
Kako nekad dugo bilo je do jutra,
kako sada rađaju se noći prave!

Blagoslivljam onaj dan i čas,
onu kotu na globusu lijepom
gdje je spoznao me Spas
jer me jedna noć učinila slijepom.

Svima činilo se da sam blaženica
jer sam prazno gledala bez sluha
kada god bi našla moja zjenica
nekoga tko ima prijetvornoga duha

ili kad bih čula za nekog mrtvaca.
Rekli su mi da je umrijeti tragedija
i da nije važno ako se po blatu gaca
nego da je živjeti u sreći privilegija.

Moje im neznanje i sljepoća
izledali kao neki osmijeh oholosti
sve dok duša mi ne onemoća
u toj bari strašne nezrelosti

za sav svjetski novi poredak.
Nisam dostigla promišljati,
težak bio mi je svaki redak,
a ni tajne nisam smjela znati.

Noć je stigla i na mene, 
opet tražila sam glas jasnoće
pa sam prebrojala uspomene.
a to mi je stvaralo teškoće.

Stalno ista slika se ponavljala:
"Daj mi, Bože, samo jedan dan
jer bih poslove obavljala
pa nek poslije utonem u san

na koji me šalješ kao kažnjenicu".
Primila sam nalog, navikla k'o pseto,
i do poda pognula sam kralježnicu,
moleći Ga samo još krštenje sveto;

blažene li noći što je spustio je na me.
"Proljeće" je prošlo, već se čuje "Ljeto",
ubrzani letovi bumbara iz tame
kao što je ubrzano bilo moje srce speto.

U jeseni rumenoj života svoga
pronašla sam ono što se uvijek dugo čeka.
Tada saznala sam da za Boga
ja sam izabrana modra rijeka,

da bez mene niti vlas mi neće pasti
jer je vjera moćna poput diva.
I sada još uvijek Bog mi daje rasti
makar čak i pahuljica snijega mi je siva.
‎subota, ‎22. ‎travnja ‎2017.  20:42:53

Sveta Majka, slava Božja

Da bi Tijelo Isusa Krista bilo i ostalo čedno, sveto, netaknuto grijehom i slavno, a uzeo je Isus ljudsko tijelo od majke Marije, ona je morala biti takva, sveta, čedna, bezgrešna pa onda i, naravno, slavna, uznesena na nebo i okrunjena kao kraljica neba i zemlje, kraljica Crkve, majka svih ljudi. Toliko velika da je zovemo institucijom kao što važni ljudi postanu slavni i jaki ili osnivaju neke institucije na trajnim vrijednostima, postaju sve važniji s godinama i po njima dajemo nazive stvorenim stvarima, ali i još puno više od toga jer Marija nije samo čedna žena, nije samo djevičanska majka, nije samo uzorna vjernica već ona je to sve, ali ponajviše je Bezgrešno Začeće ili, bolje rečeno, Bezgrešno Isusovo i naše Začeće jest upravo naša majka, djevica Marija.

Jer ono što je prvo Bogu bilo potrebno za stvaranje po Riječi koja Mu je Sin jedinorođeni i u Duhu Svetome, Bezgrešnome koji je lebdio nad vodama te u proslavljenoj Mudrosti srca svoga Božanskoga, moralo je biti sve stvorenje koje će, zajedno sa Stvoriteljem svojim, slaviti Njegovo stvaralaštvo, kreaciju i kreativnost.
Naravno da ne može se slaviti zdušno nekoga iz krivih ili loših pobuda, u grijehu ili iz nekog sitničavog interesa. Može se slaviti i popularizirati nekoga ili nešto tko ili što nije od posebne vrijednosti i zasluge, može se nekoga malenoga pohvaliti, ali zdušno slaviti može se samo Najvećega, najveću Slavu jer to slave svi, Njega ne može nitko pohvaliti nego samo vječno hvaliti i zahvaljivati Mu, Njegova slava je najviše što postoji te se Njemu, Bogu Jedinome i Stvoritelju klanja sve stvorenje.
Sve stvorenje i svi stvorovi, htjeli, ne htjeli slava su Boga živoga. Sve što je stvorio, nije mogao stvoriti neslavno ili ne-božansko. 
Što Mu je bio potreban čovjek?
Postoji jedinstveni razlog. Poželio je, u svojoj mudrosti i dobrohotnosti, najsavršenije od svega savršenoga; bez toga vrhunca stvaranja Božjega ne bi se poželio odmarati sedmoga dana i počinuti u još većemu blaženstvu i prije onoga najvećega posla koji Ga je čekao: silaska u to svoje savršenstvo, spasenja i posvećenja toga savršenstva, slobodno partnerstvo sa svojim savršenstvom; konačno, htio je stvoriti "onoga drugoga" koji nije On, Bog i koji nije isti kao i On, Bog, ali je, naravno, slika Boga savršenoga. No, ne samo odraz nego ravnopravan, slobodan, stvaralački partner.
I za to Mu je prvo bilo potrebno stvoriti vidljivom svoju svetost i slavu. Vidljivom, opipljivom, doživljivom, materijalnom kao što je materijalan, vidljiv, ali je i nevidljiv, divan stvoreni svijet. 
Svetost i slava, kada je gledamo sa stajališta čovjeka, jest ono što je Božje za razliku od onoga što je ljudsko. Budući da je ljudsko slobodno biranje između dobra i još većega dobra, ljudski je grijeh i pad, to je suprotno, po ljudsku, od onoga što čovjek doživljajava kada slavi i hvali Boga svetoga. Tako čovjek ne zna točno što je Božja slava i svetost, ali zna da to sigurno ne može biti nikakav grijeh, nikakva pogreška, nikakav pad, niti ponor zla bez dna. Govoreći po ljudsku, Bog je morao za čovjeka prvo stvoriti i pripremiti tu mogućnost svetosti i slave kao što mu je stvorio i pripremio drvo spoznaje toga dobra, ali i zla, onoga što je na najvećoj udaljenosti, na suprotnoj strani stvorenoga ljudskoga poimanja i postojanja.
Bogu je bio potreban Božanski čovjek, odnosno ljudski slavni svetac. Tako stvori Bog Majku svoju, Djevicu Mariju, predodredi je, opet po ljudsku, kao neophodno Bezgrešno Začeće, duhovno i materijalno, vidljivo i nevidljivo, ali ne čovjek kao svi drugi ljudi i ne kao Bog. Ujedno i ono Bogu najbliskije, a čovjeku najneophodnije kao temelj i početak, kao uzor.
Bezgrešno Začeće nužno postoji za Boga Sina koji jest zaista nedokučiv ljudskom razumnom poimanju, i Bog i čovjek, pravi Bog, pravi čovjek koji traži vjeru i povjerenje svih ljudi jer je bilo kojim drugim načinom čovjeku nedokučiv.
I Marija je nedokučiva, ali Isus ima poslanje koje je drugačije. Marija je Pomoćnica dok je njezin sin Isus ono zaklano i krvavo Janje; Marija je stvorenje dok je Isus Sin Boga, Bog od Boga. Sve je to zajedno prevelika svetost i slava Božja koji se očituju izobiljem. Po tome izobilju znamo da je Bog neopisivo milosrdan i po izobilju Ga prepoznajemo. To je izobilje raznovrsnosti.
Sa stajališta čovjeka Bezgrešno Začeće je kao prvo žena, majka, roditeljica. To je zato jer Bog nam je otac i majka, svetac i roditelj, ali i sve drugo. Budući da je čovjeka stvorio kao muško i žensko, bilo je savršeno u namisli Božjoj načiniti Bezgrešno Začeće u ženskom rodu po ljudsku.
Drugačije kao da i nije moglo biti, toliko je logično to stvaranje.
Sveto, a potpuno ljudsko stvorenje.
Stvaralačko, ali u svetosti; djevičansko, ali ljudsko; Bezgrešno, ali sposobno spoznati grijehe; Začeće kao Ljubav koja je Bog i Prapočetak, ono što nastaje i stvara iz ničega. Roditeljica Boga i čovjeka kao što je i Bog roditelj koji rađa Isusa, Sina svoga, a potom rađa po Kristu i svoje najsavršenije stvorenje, čovjeka.
I kada se čovjek, u porođajnim sakramentalnim mukama, rađa od Boga, koji uzima na sebe i sve porođajne muke ljudske, Bog čovjeku predaje na raspolaganje i brigu svoju svetost i slavu preveliku, predaje čovjeku novorođenome Djevicu Majku.
‎subota, ‎22. ‎travnja ‎2017.  01:38:30

Kad otvaram srce

Nekako sam sva od nemira, glavobolje, brige,
zar oluja sprema se povrh moje strehe;
zar ne stvaraju se od života moga sige
što su već i polegle na moje vrtove i lijehe?

Ili to je samo privid, događa se ono očekivano,
ono što sam naučila kao smrtnik, to je strah,
strah od nestajanja, strah da sve je snivano,
a znam da sve je istinito istog trena, u taj isti mah.

Preda me si postavio izbor: "Život, dakle, biraj",
govoriš mi između svih ponuda preda mnom:
"I san i smrt su pokraj tebe, ali to ne diraj;
ja ću kretati se naprijed, a ti kroči za mnom."

Nije li to uvijek život, na izbor imati prava,
sad Te pitam, Oblaku od dima, Vruća žeravice;
zar mi nije volja pratiti Te, Nebo moje, Vodo plava?
To je rizik za Te da me puštaš usred vijavice

s puno povjerenja za svu moju mudrost jadnu
i kad dobro znaš da znatiželja moja lako ubija?
Ti mi nudiš uvid u ponore pakla i u zemlju skladnu
kao da si siguran da moje srce samo Tebe upija.

Dobro znaš da lako će Ti biti dozvati me po imenu,
izvući me iz ponora pakla, izvesti na ravne staze
i da molitva će moja doskočiti mome krimenu,
moj će vapaj čuti se na stopama što u krivo zagaze.

A Ti čekaš samo taj trenutak kad otvaram srce,
samo jedan mali pokret slobodne mi volje
usred bubrega što nečisti mi nose pa se grče,
a ja nalazim Te tamo gdje mi cvate Obećano polje.
‎petak, ‎21. ‎travnja ‎2017.  22:59:15

Sveti kruh

Čovjek uvijek postoji u odnosu na nešto ili  na nekoga, to jest čovjek je uvijek u odnosu na sve.
Čovjek je uvijek u općem zajedništvu, čak i tada kada mu netko kaže da nije komunikativan jer čovjek već komunicira samim svojim postojanjem te tako i hladnoća ili šutnja čovjekova predstvalja samo jedan od mnoštva znakova u komunikaciji s drugima.
Ljudi su u tom smislu, dakle, jedno. Jedna bit, ljudska. Ljudi među sobom, koji doživljavaju tu jednost, često se izražavaju u istom smislu i na isti ili vrlo sličan način o istoj temi pa tako vole zadržati znak toga jedinstva i zajedništva čak i tada kada se udaljavaju jedni od drugih. Jedan od takvih znakova mogu biti rođendanska slavlja ili, na žalost, sprovodi kada se udaljeni ljudi s nekim većim povodom ponovno okupljaju. No, često se ne prepoznaju odmah pa su već u davninama uveli znakove raspoznavanja, simbole, lozinke i po tim znakovima su sigurni u ono što bez njih samo naslućuju. Jednu lozinku ili znak raspoznavanja dajete u tajnosti samo jednoj osobi i nikome drugome. To vas na neki način isključuje iz općega zajedništva i naglašava vrijednost jedinstva samo s tom određenom osobom.



Iz Katekizma Katoličke Crkve
KAKO SLAVITI: Znakovi i simboli

1145 Sakramentalno slavlje protkano je znakovima i simbolima. Prema bozanskoj pedagogiji spasenja, njihovo znacenje ima korijen u djelu stvaranja i u ljudskoj kulturi, naznaceno je u dogadjajima Starog saveza, a potpuno objavljeno u osobi i djelu Kristovu.

1146 Znakovi iz svijeta ljudi. U ljudskom zivotu znakovi i simboli zauzimaju vazno mjesto. Kao istodobno tjelesno i duhovno bice, covjek duhovne stvarnosti izrazava i shvaca pomocu tvarnih znakova i simbola. Ukoliko je drustveno bice, covjeku su znakovi i simboli potrebni za opcenje s drugima pomocu jezika, pokreta i radnji. Isto biva u njegovu odnosu s Bogom.



Isuse, ljudi su govorili da naučavaš kao Onaj koji ima vlast. Nevjerni Toma, a ni ostali apostoli, nije mogao povjerovati ženama  u radosnu vijest o Tebi. Kako onda očekivati od pogana da povjeruju kršćanima?
Sveti je Petar imao isti stav onoga koji ima vlast, ali to je bilo tek nakon Tvoga poslanja Duha Svetoga na Crkvu kršćansku, Tvoje apostole i tisuće vjerujućih duša.
Budući da je Duh nevidljiv, ljudi moraju i žele vidjeti sve ono što čuju. Može se dobro čuti i kada se čita neko pismo, čovjek svoje čitanje i svoje misli osluškuje u sebi. Prema tome, možda se može i vidjeti kad se čuje ili se može vjerovati, odlučiti vjerovati kad se čuje ili vidi. Toma Ti je zapravo već vjerovao i prije nego što je vidio Tvoje rane, a ima ljudi koji Ti nisu vjerovali iako su Te vidjeli, sve su vidjeli.
Da bi Te čovjek lakše prepoznao kao Sina Božjega, dobro mu dolaze podrobniji opisi riječima i gestama, a možda i dramatiziranjem. Da bi Te čovjek upoznao, potrebne su Tvoje riječi, geste, opisi apostola, svjedočenje kršćana, a u svemu tome najvažniji su obredi, svete navike koje izazivaju pokretanje duše. No, to nam ništa ne bi vrijedilo da nisi Ti odlučio u naše ljudske obrede uglaviti sebe pa tako kršćani i vjerujući molitelji nalaze svoju vjeru, kraljevstvop nebesko, vječni život. To su sakramenti ili otajstva Katoličke Crkve. 
Ti nam u sakramentima daješ ovlaštenje i punomoć da budemo Ti; daješ nam da naučavamo kao oni koji imaju vlast. 
Kakva sam ja kukavica i strašljivica, a ipak kada Te naviještam, uvjerena u istinitost svojih riječi i gesta, zaista imam vlast onoga koji govori istinu, koji zna nešto više o onome što vjeruje i o Onome komu je povjerovao.
To je otajstvo: usred nekih radnji, čina i riječi pred čovjekom se polako ili odjednom pojavljuje sam Bog u svojoj srži, u svojoj biti i nije ni malo neobičan, a nadnaravno prilazi kao ljubav i milosrđe, kao istina i znanje, spoznaja, kao oslobođenje i kao ljudska vječnost.


RIJEČI I ČINI

1153 Svako sakramentalno slavlje susret je sinova Božjih sa svojim Ocem, u Kristu i u Duhu Svetom, a taj se susret zbiva kao dijalog, pomoću čina i riječi. Iako su simbolički čini vec sami po sebi govor, ipak je nuzno da te čine prati i oživljuje riječ Božja i odgovor vjere, da bi sjeme Kraljevstva u dobroj zemlji donijelo ploda. Liturgijski čini znače ono što Božja riječ izražava: Božju inicijativu kao čist dar i ujedno odgovor vjere naroda (KKC).

Isuse, Ti si odlučio čovjeku na sliku svoju dati misli i govor, a potom si preko ljudskih misli i govora otkrio ljudima namisli srca svoga i dao im svoju Riječ, kao Boga, kao Čovjeka, kao naučitelja i govornika. Otac naš dao nam je Sina svoga da ne pogine niti jedan koji u Njega vjeruje već da ima život vječni; dao si nam da imamo brata, svoga među svojima; Tvoja ljubav i milosrđe nisu dopustili da pogađamo i nagađamo gdje nam je Bog naš nego Isus nam dođe i progovori, dođe i izliječi nas i oslobodi; dođe i postade nam na očigled vjeran do kraja, do smrti na križu kako bismo spoznali nevidljivo i nevidljivu borbu neraspadljivoga s raspadljivim, borbu protiv svih naših grijeha u kojoj iziđe pobjednik Sin Božji jer bijaše Pravednik nad pravednicima, bijaše pravi, bio je Bog naš, jedini pravi Bog i ostao to zauvijek.
Mi, kada spoznajemo, činimo neke pokrete jer proživljavamo duboko i potpuno ono što nam je od životne važnosti. To što činimo ima svoj duboki smisao, ali ništa nas u tome ne bi razlikovalo od ostale prirode da nemamo Božju posvetiteljsku riječ koja posvećuje naš duh, naše misli i riječi, naš govor i čini nas uskrslima na vječni život.
Sakramenti nisu "samo" obredi, Tijelo Kristovo nije "samo" simbolika, otajstva su više od realnog zemaljskoga života, sakramenti su sve zemaljsko, ali i duhovna nadgradnja, srž nebeskoga i nadnaravnoga i natprirodnoga u srcima običnih ljudi, u njihovim životima, mislima i afektima, emocijama i osjećajima, riječima, govoru, pismu i djelima i činima. Priznati istinu jest čin. Govor jest čin, a ne bi imao nikakvog smisla da u njemu ne postoji Riječ Boga koja oživljava duhove, daje smisao svemu do najmanjih detalja jer Ona sama jest Smisao svega za čovjeka, ali i za Boga koji se čovjeku, iako veći nenadmašno od čovjeka, čitav u srži svojoj, u ljubavi predaje.
Da bi Isus to nekako izveo, to svoje predanje, čovjek Ga mora prepoznati u sebi, u svome besmrtnom dijeliću duše kao Vječnoga Boga i Spasitelja od svakoga ponora; čovjek se mora sjetiti da od nekuda i od nedavno zna po čemu se Bog prepoznaje i zato mora prvo, a i posljednje, čuti i učiti o Bogu od drugih ljudi s kojima ulazi i u obrede bez kojih ne bi bio ljudsko misaono biće i ne bi mogao se nadati da će postati partner Bogu svome u dostojanstvenoj uzajamnosti.
Tako riječ ljudska jest čin, a čini ljudski jesu govor.


TKO SLAVI

Bog se slavi, Njegovo ime se sveti, Bog je prepun sebe, toliko čak da se Njegovo izobilje prelijeva u sve i to do najtananijih detalja i ne samo da stvara sam sebe, nego i rađa Sina, a od njih izlazi Duh Sveti, čitav svemir, anđeli, zemlja, priroda, sve stvorenje, životinjski i biljni svijet i - čovjek, čovjek kojega Bogu nije dovoljno samo stvoriti nego ga želi i hoće roditi i rađati kao sina svojega dok čovjek Boga ima vječno slaviti kao Oca i Brata, Spasitelja i Prijatelja svojega, kao vječno predanu, ali uvijek nepotpuno dosegnutu Ljubav.

Iz Katekizna Katoličke Crkve
1136 Liturgija je "djelo" "čitavog Krista" ("Christus totus"). Oni koji je ovdje slave, onkraj znakova, već su u nebeskoj liturgiji, gdje je slavlje potpuno zajedništvo i svečanost.
SLAVITELJI NEBESKOG BOGOSLUŽJA

1137 Otkrivenje sv. Ivana, koje se čita u crkvenom bogoslužju, objavljuje nam ponajprije da "prijestolje stajaše na nebu, i na prijestolje Netko sjede" (Otk 4,2): "Gospod" (Iz 6,1).Zatim Jaganjac koji "stoji kao zaklan" (Otk 5,6): Krist raspeti i uskrsnuli, jedini Veliki svećenik istinske svetinje,onaj isti "koji prinosi i biva prinesen, koji dariva i biva darovan".Konacno, "rijeka vode zive" koja izvire "od prijestolja Božjeg i Jaganjčeva" (Otk 22,1), što je jedan od najljepsih simbola Duha Svetoga.

1138 "Uglavljeni" u Kristu, u službi hvale Boga i u ispunjenju njegova nauma sudjeluju: nebeske sile, cijelo stvorenje (cetiri bica), sluge Starog i Novog saveza (dvadeset i četiri starješine), novi Božji narod (sto četrdeset i četiri tisuće),osobito mučenici - "duše zaklanih zbog riječi Božje" (Otk 6,9-11) i presveta Bogorodica, konačno veliko mnoštvo, "što ga nitko ne moze izbrojiti, iz svakoga naroda, plemena, puka, jezika" (Otk 7,9).

1139 U toj vječnoj liturgiji Duh i Crkva omogućuju nam sudjelovati kada slavimo, u sakramentima, otajstvo spasenja (KKC).

I kao što je simbol zapravo znak vjere i raspoznavanja, tako je i kruh kojega prelomimo i podijelimo među sobom naša zajednička bit s Isusom Kristom.
‎petak, ‎21. ‎travnja ‎2017.  14:51:23

Bijeg iz sjenice

Presjajni trenutak već po malo blijedi,
u bijelo se pretvara zlatan sunca sjaj;
šapat uskrsnuća svjetlo bio je u mojoj bijedi,
sa svim bojama me obasjao govor taj.

Odoh nakon slavlja mojega krštenja,
moje kupke spasonosne, Božje smrti moje,
odoh gdje su duše gubile strpljenja
i zaista vidjeh sve sivije boje.

Zar mi sve je da u bratu tugu gledam,
u očima brata po krštenju, sestre koja rađa?
Da se poslije svega crnilu ja predam,
a bila sam tužna prije, kada bijah mlađa.

"Lijepo nam je, Isuse, kraj tebe ovdje biti,
načinimo šator od crnine i od tuge puste
pa se s Tobom zabavljati, rujna vina piti,
duša napaja se ovdje Tvoje hrane guste.

Neka misle da nas nema, da smo mrtvi, 
i da mogu živjeti i ratovati i bez nas;
neka nas zaborave dok predani smo žrtvi,
moramo se ovdje zadržati, sačuvati spas."

Zaboravljam na svijet šarenila i buke,
haljina mi bijela čipka, prozirna pod krinkom,
ali nitko neće vidjeti me od siline muke
koja mi na licu odražava Boga mojim sinkom.

Bijah tužna, usamljena, a sad vidjeh sva rješenja.
Sad bih zapjevala i pružila ruke jer srce mi bridi,
ali "nije zgodno jer još ne znam plodove krštenja"
makar svijet me prepoznao, svijet me vidi.

Reci, brate moj, zar je tako važno se sakrivati?
Zar nam nije snaga sjaja uskrsnuća dovoljna?
Zar to svjetlo može se poklopiti, okivati;
zar tom svjetlu nije klima uvijek povoljna?

Zar da sada, kad sve znam, tugujem i krijem oči?
Zar da učim ove mlade da se moraju žrtvovati?
Svjetlo daje meni snage i preda mnom kroči,
zar ja nisam svjetlo koje novi svijet će iskovati?
‎petak, ‎21. ‎travnja ‎2017.  06:04:16

Govori, Gospodine

1. Kad spomenem učenje mnogi često se sablažnjava, neki kažu da su za to prestari, drugi vele da već imaju životnu školu. Dakle, završili su s učenjem u životu. I što sad? Čekamo starost i držimo se nekoga ili nečega tko bi nam u starosti dobro došao.
Starost kao prvo nije bolest, vele vrapci. Kao drugo, ništa vam neće koristiti, i kao starci bit ćete neuki, sve više i više, a kad vam zakrečaju moždane vijuge, čitav organizam gubi životni polet. A ono za što se držite i ona osoba koju si čuvate možda će zatrebati svu vašu pažnju i vaše znanje.
Učenje obnavlja, naročito u suradnji s molitvom. Otvara vidike, daje darove mudrosti i zdravog razuma. Tek smo u starosti zreli, zreli kao plodovi koje će si Bog uskoro ubrati, točno na vrijeme. Što smo našem Bogu pripremili za čas kad nas ubere? Molimo, činimo dobro, ali što će Bog s nama ako smo siti cjeloživotnog učenja? 

Pitat ćeš me, Isuse, kakva je vjera moja kad sam već na polovici života počela pripremati teren za umiranje; pitat ćeš me zar nisam znala da o tome samo Ti odlučuješ; pitat ćeš me što sam zadnje naučila i kada i jesam li to upamtila.

Često ljudi kažu da im je dosta njihovih problema, mnogi upotrijebe izražaj: "imao sam ja svoju Kalvariju i neću više ponavljati isto". Sad se žele odmarati i ne primijećuju da im to odmaranje ne uspijeva. Konačno, zar nije starost i zrelost vrijeme najintenzivnijeg učenja i podučavanja?

Ne mogu učiti, Isuse. Te nove izmišljene riječi nikada nisam upotrebljavala. Tim novim rječnikom puno pričaju, a ništa ne kažu, učenje mi je besmisleno i ne slažem se s onim što uče, to jednostavno nije tako i nije istina to što govore.

U Wikipediji o pojmu "lingvistika - jezikoslovlje" pronašla sam nešto zanimljivo. Evo kako glasi rečenica, to jest tvrdnja: "Važno je naglasiti da se danas jezik više ne promatra kao odraz duha, niti se mitologizira na bilo koji način, jeziku se više ne pristupa sa stajališta mita ili religije, u 20. st. govori se o lingvistici i jezik se pokušava sagledati i opisati metodama egzaktnih znanosti."; to je u izravnom sukobu s mojim znanjem i iskustvom jer prvi Homo sapiens, Adam je progovorio kad je bio sam u raju i kada je s njim razgovarao samo njegov Bog Stvoritelj.
Iz ove tvrdnje zaključujem da znanost ne služi upoznavanju ljudi međusobno već se jezik nastoji odrezati od svojega korijena i uzroka što je najvjerojatnije nemoguće; jezik neke obitelji se jednostavno otuđuje i kompilira s drugim novim riječima novih jezika. S time se stvari kompliciraju bez potrebe. I jezikoslovlje, a vjerojatno i ostale znanosti grade Babilonsku kulu, a Bog im je poremetio razumijevanje i komunikaciju.
Iz toga zaključujem da se čovjek od čovjeka i dalje i još više udaljuje umjesto da svaka znanost većim dijelom služi praktičnom samospoznavanju i da se u jezikoslovlju ne smije zaboraviti na kojim je temeljima izrasla današnja nauka. Sada ti temelji više nisu osnova za promišljanje. Umjesto da učenje bude sve lakše, ono postaje izgradnja ogromnih zidova koji se ruše na ljude.
Ljudi si grade grobove, Isuse, mrtvaci pokopavaju sami sebe i to sebe jošte žive.
I ja sam prošla svoje vrijeme učenja. Na sreću, bila sam u tome slaba. Niti u jednom predmetu nisam stigla dalje od početka jer mi nitko nije dao odgovore na pitanja koja su navirala i do dana današnjega.
Najviše mi se dopao onaj zadnji dio tvrdnje gdje se kaže da se jezik pokušava opisati metodama egzaktnih znanosti. To su prirodne znanosti, matematika, fizika i slično dok se na početku članka tvrdi da je jezikoslovlje apstraktna znanost, ali da je interdisciplinarna što bi moralo značiti da uspoređuje svoje zaključke sa zaključcima svih drugih znanosti i njima se koristi, ali to ne znači da mora preuzeti matematičke funkcije jer to onda više nije ni jezikoslovlje, ni matematika i sve postaje jedna maglovita neznanstvena znanost.
To me podsjeća na staru pjesmu u kojoj se pjeva kako je lijepo zamišljati da nema granica među narodima i da su svi ljudi kao jedan pa žive u miru. Pjesma je jako popularna, a tekst je da ti se smuči jer svaki narod kao i svaki pojedinac mora imati svoje granice do kojih će otvarati sebe i svoju dušu kada želi, kome želi i kako želi. Ti si, Isuse, sloboda i jednost svih ljudi, i onih prije nas, i onih koji dolaze, samo u Tebi možemo biti jedno, jednostavno jedno, a ne komplicirano i kompilirano jedinstveno tijelo koje od magle više ne zna ništa, niti ono malo što se znalo u osnovnim školama čitavoga svijeta.

Prema svemu tome, kad kažem učite i spomenem učenje, mislim na učenje teologije. Učite teologiju, čitajte Sveto pismo i Katekizam Katoličke Crkve.
Učite ono što vam pomaže da spoznate sebe i to ponajviše na Euharistijskom slavlju, a potom i u svakodnevnim molitvama. Usudite se o svemu dogovarati s Bogom. Budite živi, vjerujte sebi.

Planeta Zemlja ima dovoljno svega što je potrebno njezinim stanovnicima i to treba razdijeliti kao što je potrebno i rasporediti poslove. Ostatak slobodnog vremena provoditi treba učeći i spoznavajući Boga koji nam se objavio kao Učitelj i Prorok, kao Svećenik i Spasitelj, kao Stvoritelj i kao Bog Prisutni.
Ono znanje koje imamo i kojega se sjećamo sasvim je dovoljno za početak učenja teologije na ovaj način jer  Bog priprema i predodređuje svojega učenika kako On to hoće, a ne kako ljudi pametuju. Takve Bog zatim poziva i govori nam: "Čuvajte moju riječ i vršite je, to je veliko blaženstvo".


2. Teološki smo mi, vjerujući i molitelji već na visokom stupnju, ali vjerojatno svi primijećujemo koliki je jaz između nas i svijeta. Svijet ne razumije naš teološki i vjerski govor i ponašanje. Stoga postoji disciplina koja služi lakšem prevođenju vjerskog jezika na svjetovni i obrnuto. To je teološka filozofija, kraće se zove teodiceja.
Svi ljudi su filozofi već od prve godine života, uvijek kada postave pitanje: "Zašto?". Ne treba se nad time sablažnjavati, treba krenuti u odgovore i nova pitanja. To je filozofija, laička, naša filozofija.
Ima i logika, ona ide ovako:
Isus Krist je Bog. Kraljevstvo nebesko je vjera.
Isus je Put, Istina i Život. Isus traži vjeru za ulazak u kraljevstvo nebesko. Ako je Isus Put u kraljevstvo nebesko, tada je vjera koju traži Isus za ulazak u kraljevstvo nebesko i dolazak k Njemu, sve jedno isto.
Isus je kraljevstvo nebesko. Isus je vjera naša.
Dakle, ako je Isus Istina, Život, Svjetlo, Put, Vjera, Kruh nebeski, Pastir dobri, Trs na kojemu smo mi loze, tada je naša želja da vjerujemo već ono zrno gorušice koje naraste veliko, bogato i prekrasno, a u njegovim se granama gnijezde ptice nebeske, anđeli duhovni. Tada je, dakle, naša želja da vjerujemo i put, i istina, i život naš, i kruh naš, i svjetlo naše, to jest: naša želja da vjerujemo je sam Isus koji se utjelovi u našim srcima kada Ga zovemo i to po Duhu Svetom, po riječima našim  i po  riječi Isusovoj i postaje ta vjera naša i naša želja da vjerujemo naše tijelo, to smo mi. Nas zasljepljuju grijesi pa to ne vidimo i ne vjerujemo dobro. Isus je u nama, mi smo Isus po našoj želji da vjerujemo u Njega; mi smo na Kalvariji, u Pashalnom otajstvu, mi smo na križu. Treba se samo sjetiti koji je to križ, evo primjera: majka odgaja dijete, dijete raste u povjerenju, a onda se ženi i ostavlja majku jer se seli. Majka zna da je to Božja volja, ali ne zna živjeti sama bez svoga djeteta. To je njezino raspeće, križ u njezinom srcu.
Naš križ, križ nas, kršćana jest manjak i nedostatak znanja onoga jezika i filozofske metode pomoću kojih donekle razumijemo svijet iako nismo od svijeta i pomoću kojih govorimo svijetu tako da nas razumije.
Nama nedostje alat, pribor koji ćemo upotrijebiti za svjedočenja pred poganima, a taj alat, to su riječi ljudske, nisu riječi Božanske kojima mi razgovaramo. Moramo naučiti strane jezike i postati prevodioci.
Primjer: kada vam netko kaže da je Bog zaboravio na svijet, to je isto kao kada vi kažete da ste sagriješili jer ste se udaljili od milosti Isusove. Vi odete na ispovijed i izmolite pokoru, ali onaj koji vam je rekao da je Bog zaboravio na svijet prije svega zaslužuje brzi odgovor. Recite mu to, pitajte ga nije li možda on zaboravio Boga, pitajte ga: "A kako to da si se baš sada sjetio Boga, što se dogodilo i što nije u redu?". Ubrzo ćete shvatiti strane jezike. Kada ljudi govore o Bogu, misle na sebe. Kada govore o sebi, misle na interese i nešto od vas očekuju, neku uslugu ili novac. Kad vam kažu da su veliki domoljubi, misle zaista zapravo na Boga. Kada kažu da je u svijetu zavladala teorija urote, to znači da se ulijenio i izgubio, da je depresivan i tužan, a najviše znači da ga je nečega strah jer se dugo nije ispovijedio kako treba. 
Kada vas dijete moli džeparac, to znači da mu odmah morate pokazati da ga sigurno volite i da se nećete rastužiti ili naljutiti kad vam kaže učitelj na roditeljskom sastanku što je vaše dijete napravilo ili što nije napravilo.

Takav stil jezika podrazumijeva također i malo učenja psihologije, a to vam je simbolika Staroga zavjeta  ako ste već malo savladali četiri evanđelja.

Dakle, ako smo mi Isus na križu nisu nam potrebne žalopojke, zavisti, ljubomore, a naročito nam nije mozak usaljen i nismo više lijeni. Jer smo na križu, ne želimo malo mira nego želimo još prilika da posvjedočimo Boga našega. To ćemo najbolje pripremiti ako se uhvatimo Katekizma Katoličke Crkve.



3. Ako je naša vjera kraljevstvo nebesko, možemo očekivati duhovne goste, to jest ptice nebeske će se gnijezditi u našim granama. Tamo gdje je zapela naša vjera, duhovne ptice pjevice, kanarinci, slavuji, anđelčići vodit će nas dalje, kao da će nas primiti za ruku i povestio dio puta, povući će nas prema napretku.
Dosta je te priče, Isus je krenuo na molitvu, slijedimo Ga.
Zahvaljujemo Ti, Svemogući Bože na našim greškama, znatiželji, hrani i kruhu, zdravlju i bolesti. Zahvaljujemo ti za križ, daj nam još toga križa jer to je Tvoje breme, a Tvoje breme je - lako. Hvala Ti za dobročinstva, koji živiš i kraljuješ u vijeke kao što i mi živimo i kraljujemo s Tobom. Jer i mi imamo kraljevsko poslanje u svijetu pogana, milosrđe Tvoje je milosrđe naše. Jer i mi imamo proročko učiteljsko poslanje u svijetu pogana, riječi Tvoje, riječi života vječnoga riječi su naše. Jer i mi imamo posvećujuće poslanje u svijetu pogana, blagoslov Tvoj je blagoslov naš. Mi smo svjetlo svijeta i sol zemlje, a Ti si to također jer mi smo kršćani, i Ti si kršćanin, Prvi i Posljednji, otvaraš vrata jer Ti si nam vrata i mi smo vrata svijetu pogana. Ostaješ posljednji, i mi ostajemo posljednji u svijetu pogana. Ostani s nama, dođi, Isuse.
‎četvrtak, ‎20. ‎travnja ‎2017.  22:39:13

Kada netko ode

Kad mi netko umre, osjetim se kao krivac,
kao odgovorna osoba za propast i za svijet;
osjetim se nemoćnom kao neki truli živac,
kao mladi kanarinac kojem su zabranili let.

Kad mi netko ode, vidim da će biti sreće
jer svi anđeli u nebu raduju se zvijezdi
što je rođena zbog onih što pomoći neće,
zbog njih dobila je svetstvo i sad nebom jezdi.

Nisam tužna, nisam depresivna plačljivica,
čemu sada tugovati kad je uskrsnuće
ono radi čega nastala mi je krivica,
a i ja ću jednom čekati svanuće.

Kada umre svetac, malo tko za njega zna
makar ima nekih koji bili su pred svima
kao svjetlo svijeta, kao svijeća, kao žarulja,
davali su sve što svaka druga duša ima,

ali neće pružiti, ni dati nego samo čuva i sakriva.
Čovječe ti ludi, zar ti ne znaš duhovno imanje,
da se množi kad se dijeli, a ne kada se okiva
i ne možeš sačuvati se, ništa nije tvoje stanje.

Samo ako odmah daješ, možeš rasti i razvijati se,
nema nagrade za one koji nikad ne daju si truda.
Samo kada sve izgubiš, vidiš da isplati se,
često dogodi se da već pokrije te grobna gruda.

Kad mi netko umre, ja odahnem kao oslobođen rob,
nisam sretna, tugujem zbog drugih i zbog grijeha.
Zašto nitko ne primijeti da ispraća vlastitu si kob?
Možda zato plaču, smrt još nikad nije izazvala smijeha.

Kad svi nariču, tuguju i plaču, to je ljubav razapeta,
to je krivnja jer ne umiru za ljubav dok zaista ljube.
Poriču se, sami sebe drže kao da su janjad speta.
Zar je Isus mučio se, uskrsnuo zato da se bitke gube?

Jer dobiti bitku, pobijediti se znači poginuti,
umrijeti zbog ljubavi, umrijeti za druge ljude
koji nisu to zaslužili; znači sebe porinuti
odmah pokraj Križa da ti mjesto pokraj Krista bude.
‎četvrtak, ‎20. ‎travnja ‎2017. 08:51:22