Melankolija

Moje neko drugo "ja"
budi se kao pjesnička sjeta,
kao poznati dodir i ljepota;
to je melankolija,
bliska podanica ljubavnog osjeta,
tuga što dolazi kao pratilja života.

Melankolija ima sposobnost
biti najbolja družbenica
i često se duša za nju i olako veže
kada se gubi osobnost,
ili dobije odbijenica;
u velike dubine duše ona seže.

Često je nalazim na tom portalu,
od okupljenih na jedno mjesto;
možda je zarazna
ili nosi onu iskru malu
koja pjesnike zapali prečesto.
Sigurno nije prazna

jer se uvijek pojavi i kopka
tamo gdje smo sakriveni,
sigurni i zaštićeni,
kao uspomena i kao klopka.
Od nje kao da smo saliveni,
i njome smo, izgleda, zasićeni.

Ali, gledaj, zar nije prelijepa
jer nastaje od duše koja ljubi,
od ljubavi što je nestala?
Ta ljubav više nije onako slijepa,
jer spoznaje i vidi kada gubi, 
jer nije nikada prestala.
22.03.2017. 02:25

Prvi dan Poezije

Kad su mi rekli da ispod naslovnice
postoji čitav svijet foruma i komentara,
sjetih se svoje matične bolnice:
tamo se forum na forum stvara,

tamo se apsolviraju i bela, i ekonomija,
i Sokrat, i seks, i namjerni post;
tamo politika postaje anatomija,
a šara od dijagnoze postaje most

u bolje sutra, i jučer, još kvalitetnije
od resocijalizacije pacijenta
jer ne znaš da li je bolje ili štetnije
svjesnije izigravati tajnog agenta.

U novoj socijali važna je tražilica
i da si što je moguće više na vrhu
pa ne gledam uopće ispod lica
jer moglo bi kopanje načiniti strku.

Tako sam, eto, postala poetesom
koja na sebi nosi proljeće nad proljećima
kao preskupo cvijeće nad lijesom;
sad znam, to je Dan poezije već stoljećima.

Kada je moja maska postala hit,
nisam dostigla nikada prije otkriti
nego samo sam istraživala svoju bit
bez namjere bilo što ozbiljno kriti.

Ali evo, svi bilježimo neke stihove,
a nismo svi psihijatrijski slučajevi;
kad pitaš pjesnike za tajne njihove,
vele dar mi donose vatreni zmajevi

i uglavnom ne znamo zašto smo to.
Poezija je put u besmrtnost,
znaju oni što izgledaju lukavo,
a stvarno su samo progutali kost.
21.03.2017. 08:22

Doba iznenadnih oproštaja

Na dvorište nisu još polegle vrućine
jer trešnja pod širokim prozorom 
još nije ni procvala, bijela sred blage tišine
što se prati danima s velikim pozorom

i sjetno se pitamo koliko dug je dan,
tako toplih boja, bistrine i svježine
kao neki perivoj, već davno razlistan
od neke tajanstvene, jarke topline.

Svejedno i zbilja, i kalendarski, doba je stiglo
ljubavnika što hrabro kreću od strehe,
a krilo je maloga krova samo namiglo;
doba mladunaca koji stanu pod plehe,

raširenih nosnica i zdušna njuškanja;
doba uništenih mladica od nagloga šoka
i doba povijenih stapki od huškanja
upornih zlatnih zraka i njihova toka;

doba prebrojavanja bora pod bradom
i neka ide sve k neznanim dobima
koja će još stizati s nekom baladom,
sa svojim nepredvidivim kobima.

Večeri hladna, neće li ovaj šok više ubiti
zaboravljenih, odlutalih mladosti
nego smjerno i nevino poljubiti
barem nekoliko novorođenih radosti;

neće li cviliti kućni ljubimci, domaće peći;
neće li prašina dići se iznad laminata;
neće li očevi otići nekome nešto samo reći,
neće li majke opet zalupiti ulazna vrata

jer doba je buđenja pčelica i cvijeća,
rintanja po kući od nemila do sjaja,
neprimjetnih pogleda preko leća;
i doba je iznenadnih oproštaja?

I dijete se zabavlja bakinim mobitelom
dok njene mačke jedu svoju hranu i predu,
a djedica pripravlja kupku s blagim gelom;
ma, za sada sve će sigurno biti u redu.
20.03.2017. 21:03

Čudna vatra

Onih dana kad su žene ženile se,
a muškarci brzo otišli na jug,
kao ptice selice nad morem pjenile se
moje vatre od kojih sam načinila plug.

Onih dana kada znali su se rezultati
svih najboljih djela i najvećega truda,
krenula sam ubrzano život napuštati,
vatre su zalutale do morskih spruda.

Kad su rijetki ipak izašli iz male zamke,
tamo se rasplamsala i nevolja, i sreća,
ali već je pala noć za žetvu i za čavke;
konačno je propala mi vatra ponajveća,

jednostavno se ugasila bez ugljena i sunca.
Što je bilo s vatrom, s tom plamenom stihijom?
Žene pričaju mi da ta vatra često bunca,
muški vele da je istrošena strašnom stepom živom,

da je sagorjela vlastita si područja i pute,
sve od želje da ugrije tlo i raslinje nisko,
misleći da ima snage i za zmije ljute
i da može stići čak i gdje je sve već sklisko.

I stigla je ta vatra sve do ledenjaka,
grleći svom snagom one mrzle, tvrde vode.
Graktala je tada crna vrana svaka,
a ni njima nije došlo da se u slobodi rode.

Sada ne znam što se može na tim zgarištima,
sigurno je plodno ovo mjesto moje malo
gdje sam ostala ja kao visibaba što se klima;
čini mi se kao da je sigurno sve propalo.

I da ću još jednom zatreperiti,
samo zato da me sve do kraja zgazi
ili zato jer me treba izmjeriti.
Led i časna zima ovoj vatri sad prilazi

što se može samo ogledati prošlostima.
Nitko ne zna kako, zašto ja sam uvijek kasnila,
nitko ne razumije da je sa mnom sada zima;
a ja nisam sebi niti danas ništa još pojasnila.
19.03.2017. 18:28

Bluzerica

I tako, neprekidno spajam vez i plastiku,
povrće sa staklom, keramiku i uspomene;
i stalno se oko mene vrte bluzeri
koji su već tko zna kada probali mastiku,
zalijepili se za šankerove opomene,
gledali u sunce kao umorni luzeri

i kao da za njih nema dovoljno tuge,
i kao da nitko nije sretan dok pjeva
makar znam da sigurno nije sve tako
jer blues nije romansa za druge
i ne služi tome da se na kraju zijeva
već da se uživa sreća, spretno, polako.

Još i sada ne znam da li je to važan tekst
ili je važnija savršena, vruća mjuza,
ili je samo ono vrhunsko raspoloženje
jer sve je to jedno, isto kao i whiskey na eks
u kompi s vokalom izvođača bluesa;
igra se čitav život na produženje.

Sve su im stvari iste, a svaka je najviše nova,
ne pratim dane, ne pratim ni sate,
tema me dira, ne da mi se na počinak ići.
Zar je proteklo vrijeme ili je huknula sova,
zar je to ljeto postalo kreda na rate
koje nemaju kraja, niti će igdje stići?

Već su i žene dostigle virtuozni top,
da mi je samo znati gdje li se skrivaju
u ovoj želatini od pop-arta i cajki;
možda su sakrile suze, onaj mali drop,
možda i one još uče, vezu i šivaju,
možda su samo grupa sanjanih majki

jer tko bi ih sve, onakve, utješio
kada za cestama nježnosti žude i plaču
i kad im nema života uz mnoštvo para;
tko bi im sitne neprilike riješio
ako naiđu na neku protuhu jaču
koja se ne želi dokopati dolara?

"Djevo mlada, zar ne znaš da si slatka
i da te volim kao što zvijezde voli tama
u ritmu tihoga zaslona koji nikad ne kasni?
Djevo mlada, zar tvoja haljina nije prekratka?
Reci mi kamo je otišla tvoja mama
i gdje su nestali njezini dolari časni?

Želiš li zaista jednu istinitu ispovijed,
želiš li barem večeras zaplesati
ili ćeš podići notu iz toga poznatog alta?
Zar ne vidiš da sam već noćima sijed
i da znam samo si led umiješati
u ovo gorko piće koje me k tebi šalta?"

Be-bop, be-bop, pratim baladu
u kojoj je žena najglavniji lik,
kao i piće, ili glazba, ili određeni ton.
Sax isto prati onu djevojku mladu,
a ona je samo još jedan freak,
luda od bluesa kao što je bio i on.
18.03.2017. 21:17

Mladome pjesniku

Koliko samo puta moram odstupiti
od sjajna zamaha što već je na cilju,
koji me nosi da ne bih prerano otupiti!
Da ne bih uopće otupjela svetome milju!

Uvijek me vraćaš i naglo zaustavljaš
kao da strah te nesreće ili se bojiš za mene,
ili možda slutiš da me na silu ostavljaš;
kao da ljubav nestaje iz srca kada se krene.

A ja, tek sam se pripravila u niskome startu
i sve ove godine koje ne primijećuješ
samo mi služe za odskok u živom egzaltu,
uspinjem se u starosti, a ti se osvećuješ.

Nije mladolikost zato da poslije, nemoćan,
pokušaš nekako brzo i lako umrijeti;
nije ni starost ono vidljivo jer tada si životan,
rađaš se zaista jer to se uči i mora se umijeti.

Zar mi smo zajedno kao rahla zemlja i tlo
što se kamenito propinje protiv nestajanja?
Zar mi, ljubavi, nismo puno više nego to?
Zar nismo obvikli komunicirati bez stajanja,

bez pregleda nad nekom životnom prilikom,
zar ne bijasmo prvo mi pa potom ruke,
i usne, i zagrljaji, i snovi slatki s nekim likom,
s nekom porukom bez laži i bez bruke?

Pusti me ako se razbolim, slavi moju glad,
to je post uoči zreloga proljetnog dana,
to mi je potrebno kao gorivo, a ne kao jad;
pusti me i tada kada smrt izgleda prerana.

Ispusti me iz naručja i s dlanova svojih,
dopusti da skliznem, uvučem se u čahuru,
u neku postelju i gnijezdo godina mojih,
ili me naglo izgubi u neku kasnu noćnu uru.

Nećeš me moći prestati voljeti ili zapostaviti,
a ja želim vidjeti da živiš i godine obaraš; 
i uporno idi ovim putem, nemoj to zaboraviti.
Vidjet ćeš brzo taj svijet što ga kraj mene stvaraš.
18.03.2017. 18:04

Na dan mojega uskrsnuća

 /www.youtube.com/watch?v=LBLqsWt4msg

Na Dan moga uskrsnuća

Moji dojmovi o Tebi, Isuse, jesu različiti i duboki.
Zakon Tvoj da slijedim, Gospodine!
Po Tvome zakonu da živim, bogata grijehom i nenavikla na svetost i čistoću, poniznost u dubini srca. Znam da teško će bogataš u kraljevstvo nebesko, teško će preživjeti obraćenje onaj koji je tako dugo živio bez Tebe, koji nije živio u prisnom odnosu s Tobom.
Zakonu Tvome da se sva priklonim, čežnja je to moja velika jer to Ti želiš, takav odgovor očekuješ nakon svih providonosnih djela koja od Tebe doživljavam.
Strah je pomisliti nešto pogrešno, krivo i u oholosti kako Ti ne bi morao, zadovoljavajući svaku želju moga srca, uzaludno udvarati. Ti si moj jedini i najdraži Udvarač, Zaručnik po Duhu i Prijatelj u srcu, Prijatelj na djelu.
Što god ne znam, Ti odgovaraš; što god me rastužuje, Ti satireš, a ja kao da sam neozbiljna i hirovita. To je moja oholost, moja ranjenost kojom Tebe rastužujem dok Ti uporno plamtiš za mene jer si me izabrao spasiti.
Što Ti više zahvaljujem, Ti mi više podastireš. Osjećam se kao kraljica, a znam da moram ostati u dostojanstvu posinstva kojime me ovjenčavaš. To Ti želiš, Isuse, želiš me što skromniju i uzdignuta stava, želiš me što savršeniju u Tvome biću, u Tvome zakonu kojega si oblikovao da bi meni bilo jasnije koliko me ljubiš kada se toga zakona držim.
Prekrasno je Tvoje prisustvo u svim segmentima moga života. Vjera je moja mala kao zrno gorušice, slaba kao neka mala iskra, kao plamen koji jako treperi na vjetrometini kao da će se ugasiti, ali Ti ga stavi pod svoj zakon i neće se ugasiti moja svijeća jer mi zakonom pokazuješ kako ću se uskladiti u svojim ludilima za Tobom, to mi pokazuješ svojim zakonom kada ga slijedim kao stope Tvoje, kao što slijedim čovjeka kojega ljubim.

Nemam predodžbu o Tebi.
Predodžba moja o Tebi, Bogu Jedinome, samo je konstatiranje činjenica. Ti zaista sve podastireš preda me. Rastjeruješ mi neprijatelje, kažnjavaš moje dušmane; pomažeš mi u kontemplacijama koje me liječe i u kojima dolazim k sebi, pomažeš mi u pisanju; sve što Te zamolim, već sam dobila.
Nemam nikakvu predodžbu.
Znam da si Trojstveni i znam da si Ljubav i ne samo to. Znam da mi opraštaš, znam da si ukusan i da me hraniš na vrijeme. Znam da me uzvisuješ i činiš blaženom kada Te slavim, kada slavimo zajedno naše prijateljstvo. Znam da mi je po Tvome zakonu najsigurnije zajamčeno Tvoje prijateljstvo u ljubavi.

Iza naše zajednice izmigolje grijesi i praznovjerje; poslije naših slavlja Ti me šalješ u zemlju grehota. A naša ljubav stoji na meni kao Tvoj pečat. Grijesi navaljuju, a ja istjerujem zloduhe.
Često se osamim u molitvi, u svojoj pećini koju si mi Ti namijenio, u svojoj obitelji koju Tvoja milost održava.
Spašavaš me zakonom srca svoga. Kad Ti želiš, drugi po meni postaju Tvoji. Njih ljubiš, a mene šalješ dalje.
Iskazati milosrđe onome kome je potrebna ljubav, liječiti bolesne duše, a ne vezati se na grešnost. Ljudi čekaju da doneseš Dan kada će zavladati mir u svijetu, ali to nastoje postići svojim političkim dogovorima umjesto da se priklone Tebi.

Dokazuješ mi se kao najmanja čestica, kao moj udio u povijesti svijeta i tako me postavljaš među svoje svete i blažene.


Da, drugi će se obratiti, a ti, moj narode, nećeš. Od tebe ću sačuvati ostatak kada te provedem kroz žrvanj svojega križnoga puta, ostatak nalik samljevenom i prosijanom finom brašnu, a ti se samo brineš za izvikivanje mojega Imena, ali mene ne slušaš i ne ideš za mnom. Misliš da ćeš svojim mislima koje nisu i moje misli okrenuti i popraviti svijet, svojim naporima nagona i prirodnih želja. Natprirodno ti je strano na tom putu kroz kojega prolaziš i na koji sam te poslao; prevelika si tvrda gruda koja neće i neće kroz moj mlin. Još očekuješ od mene da te tješim što si zao i da slijedim naredbe tvoje.

Zašto me ostavi, Gospodine?
Zašto mi dade obraćenje i da vidim milosrđe Tvoje pa mi ne dade da Ti stignem do haljina nego me držiš na odstojanju?
Grešna sam, okorjela, previše okorjela.
Posveti, Gospodine volju moju za Tebe, milosrđe Tvoje tražim; otvori mi ovaj pomračeni um i proslavi se kroz mene.
Jučer si mi pokazao vrata kao da ću blažena ući u Tvoju vječnu slavu. Pokazao si mi točno kako se na velika vrata dolazi pred Tebe. Rekao si mi da moram biti postojana i gorjeti nepomično dok prilazim Tebi jer ja sam samo mala smetnja ako samo pokažem da dišem i živim jer odmah padam u grijeh. Moram se odjenuti u zakon Tvoj koji će me držati kao potporanj i bit ću dostojna ulaska na ta velika vrata kroz koja gledam živoga Tebe i od toga gledanja dobivam blaženstvo, udio u kraljevstvu i mir srca i čitavoga tijela dok mi um polako spoznaje što je pravednost Tvoja i tako ozdravlja.
Nisam hrabra za križ, ali ako Ti želiš, Ti ćeš mi ga opet dati. Sladak je križ tvojega zakona, plemenit je zakon Tvoj, po njemu bi se morao ravnati čitav svijet.
Ne poželi...ne, ništa više poželjeti neću, uzimam obroke jer bez njih ne mogu, tjeskobna zbog toga.
I ne možeš svojim snagama doći do spasa svijeta, ja sam svijet već spasio. Sve činim novo, i tebe činim postojanom.

Isuse, kada doživim Tvoje milosrđe, odmah mislim da sam nešto posebno. Još uvijek se čudim svom vlastitom vjerskom životu. Ponizi me, znam da je normalno u nadnaravnom imati takvu slobodu, ali ne znam u toj slobodi što mi je odgovornost. Daj mi da Tvoje zapovijedi vršim sve bolje i revnije, ali daj mi odmah da mogu postojano zastati pred tim  vratima kraljevstva u kojemu je tako strogi raspored i nema ništa za vidjeti osim dužnosti, slatke dužnosti i odgovornosti za to kraljevstvo. Ne moram brinuti za svijet, Ti si ga spasio. Moram brinuti za kraljevstvo, a tu je samo malo potrebno, tu je velika moć poniznosti i postojanosti u volji da ne griješim više.

Veliki zalogaj uzimaš, moj nevjerni narode; jako ste poduzetni u planovima, gradite si velegrad, a tamo gdje pripadate od trenutka kad sam vas pozvao niste ostali, nije vam dovoljno dobro. Vi možete više i veće, vi ste predodređeni za velika djela, vi ste besmrtni, moj narode. Molitva vam ne silazi s usana nego zavist i ljubomora, zloba i ogovaranja, spletke i strančarenja. Tamo gdje sam te postavio nalazi se obećano kraljevstvo koje ti možeš vidjeti, a ono što žudiš nećeš dokučiti svojim slabostima. Oko tebe se vrti svijet i svi su magloviti, samo ti si jedina osoba koja je važna u tvome životu; svaka sitnica na tvom tijelu velika je stvar, a ranjenike koji dolaze navodiš na grijeh. U duši nikada ne znaš tko sam, gdje sam i što tražim od tebe.

Tu si, Isuse, ostajem kraj tebe neznatna. Možda postanem kao sitno prosijano brašno.

Ako je čovjek besmrtan, a tako zao, pakao je vječan.
Ne, čovjek je mrtav u grijesima svojim. Bogu ništa nije nemoguće i svi će se spasiti. No, nisu sasvim sigurni u to. Nisu uspjeli zahvatiti u svojoj sebičnosti onaj najvažniji dio koji traže: dokaz čvrsti za svoju besmrtnost. Navode čak sedam dokaza, čak sedam! Ne znaju što čine.
Jedini dokaz jesi Ti, Isuse, Uskrsnuće moje pred koje si me jučer postavio blaženo gledati red i poredak, čvrsta ograničenja i okvire vječne slobode. Sloboda se nalazi u katakombičnom ambijentu kraljevstva koje odašilje svjetlo jače od danjega svjetla i sunčanih zraka.

Molitva brža od svjetlosti, brža od zvuka, a uslišanje joj prethodi. To si Ti, Gospodine, sve tako uredio i uredit ćeš moju narav tim bolje, što bolje ću ja iskoristiti svaki trenutak života na zemlji; a moja narav, uređena i postojana, dovest će me do urednosti i postojanosti same koje postoje u nadnaravnom, to je zapravo sve od čega se neraspadljivo sastoji: od mira i reda po kojima neraspadljivo rasipa svoje svjetlo što izvire kao ljubav, svijetli najjače, a ne smeta mi dobro vidjeti, sve u detalje kao što sam svaki detalj pred onim vratima kraljevstva vidjela.
Sloboda je u zatvoru, a ako je zatvor dobrovoljan, Tvoja se milost bolje po duši rasipa. Kad je duša u zatvoru, Ti je nosiš na dlanu i čuvaš. I duša Ti vjeruje. Da, duša Ti je u zatvoru najvjernija. U zatvoru reda ima, a svjetlo iz Tebe kroz dušu silazi i daje joj mir.

Na oknu mi mjesec svijetli, zatvoren tamom jer noć je mrkla, a staklo mutno od kiše. No, mjesec svijetli i oblaci ga ne zastiru.
Ti si, Gospodine, baština moja od davnina; Ti si oduvijek bio moja vjernost istini, a sada me opet izabra, posinjenu već, zapovijedi mi strašnim glasom da moram u zatvor, kroz žrvanj slatke brige za kraljevstvo. Zahvaljujem Ti za Tvoja dobročinstva, Isuse, Bože koji kraljuješ nebom i zemljom.

Dan uskrsnuća mojega pokazao si mi iako sam vidjela samo iz daljine jer nikad se ne zna, do zadnjega časa. Dan kada ću stati pred Tebe i kad s mene spadne raspadljivo. Ne smijem se obazirati na to što je bilo i što ostaje u smrti grijeha mojih. Moje grijehe će pokopati, a mene će zaboraviti. No, neće zaboraviti Tebe, Gospodine kojega nosim na sebi.
Kad se probudim, naći ću se onako postojana i blažena pred tim vratima, a čedni anđeo će me voditi do njih, sasvim blizu, sve dok me ne dovede do ruba samoga kraljevstva nebeskoga gdje nazirem neku braću i sestre, općinstvo i pučje. Ti ćeš Trojstven stjati na prijestolju, a pred Tobom će biti žrtvenik na koji ću kročiti, samo ako ostanem mirna i postojana kao što sam dobro naučila na zemlji, u zatvoru. Tada ćeš mi pokazati koliko puno mjesta ima tamo gdje ne postoji mjesto i koliko puno vremena ima tamo gdje ne postoji vrijeme, u gradu nebeskom, u gradu koji miriši na svetost kakvu sam imala prilike naslutiti već na zemlji gdje si me sve učio kako bih se znala ponašati pred vratima i na ulasku u kraljevstvo nebesko, kako bih bila dostojna jer si me takvom odredio. Slavit ćemo zajedno jer moj dah je Tvoj dah, slavit ćemo zajedno u dostojanstvenoj radosti, miru, redu i velikom nadahnuću Ljubav, Tebe, a u Tebi bit ću ona prava ja, bolja i ljepša od mnogih anđela koji će slaviti i pjevati zajedno s nama. Milosrđe Tvoje kao oganj vječni činit će moje haljine, moje duhovne oči kojima ću Te promatrati. I neću više znati za svijet, za zemlju i za razliku između zatvora i neba jer kraljevstvo nebesko je grad okružen ljudima i anđelima koji čine zidine neoborive i nitko sa zemlje ne može ući i vidjeti ono što ću ja vidjeti po prvi puta u tom vječnom životu jer Sud će Tvoj gorjeti ljubavlju za sve nas. Samo jedno je potrebo, zatvoriti se u postojanost, a to je zakon Tvoj, Gospodine koji živiš i kraljuješ vječno, Gospodaru neba i zemlje koji imaš svu vlast.

Ovo Tvoje obećanje, Isuse, uči me i podučava, usmjerava me na put koji si mi odredio.
Zemlja je prevelika za mene, zidovi oko mene nisu mi dovoljno uski. Načinit ću zidove duši svojoj jer ih, napokon, nisam nikada imala. Moja je svijest bila luda u zarobljeništvu bolesne savjesti, ali si joj dao da se uvijek sjeća istine u dubini svojega postojanja. Sada će mi savjest ozdraviti i svjesno ću graditi zidove jer sam vidjela vrata grada nebeskoga. Zidovi su duše, a različite su savjesti njihove. Ne, neće me odvući od kraljevstva nebeskoga, dobro vidim grijehe po sebi, jer sam ih upoznala u prvoj polovici svoga zemaljskoga života. I znam da će moja osama biti sebična i da će uroditi plodom kako i koliko bude Tvoja volja, Gospodaru nad vojskama.
Tada, u dubini svojoj i skučenosti, naći ću sebe kakva sam sada i kakva bijah prije obraćenja, naći ću ono povjerenje u istinitost, naravnu kao što je naravan i prirodan zakon u koji se zatvaram dragovoljno jer je takva riječ Tvoja i volja Tvoja. Ali naći ću ostatke mojega zemaljskoga života kroz Tebe i kroz sjećanje na moje uskrsnuće koje si mi pokazao, u svjetlu nadnaravne Tvoje istine.
Prosta je i jednostavna, laka kao pero. Oslobađa me već sada velikoga tereta materijalnoga i svjetovnoga. Velik dio prtljage već sam sada počela odbacivati, ona silazi s mojih ramena, s moje savjesti, s mojega srca koje povremeno zastaje kao da se umara, s mojih ruku koje trnu od opterećenja i s mojih stopa koje su teške jer su postale već jako žuljevite.
Odozgo prema mojoj duši silaziš Ti, iz moje osame u svijet nastavljaš svoj put u mojim prsima i kroz mene tamo gdje stavljam znak križa, posinstva mojega. I šalješ me dalje, ali ovoga puta zatvorenu u ono duhovno sjećanje na otvorena velika vrata nebeskoga grada i kraljevstva nebeskoga, šalješ me oklopom mojih zidova zatvorenu u svijet, u grijeh bez mojega učešća. I dat ćeš mi snage, znam, točno onoliko koliko je potrebno, i na vrijeme.

O, kako je postojan oganj u meni kada je uokviren zapovijedima Tvojim i nema više rasplamsavanja i gašenja. Više nisam tinj na vjetru kojega nikada nisi utrnuo, sada se sklanjam u Tvoje dlanove i pod krila Tvoje anđeoske vojske jer si mi tako rekao, i zatvorena buktim kao uspravna stijena od ognja neugasiva. U centru Tvoje pažnje koju imaš za sve malene, ponizno se provlačim s još ponekim grijehom, ali sam odlučna jer sam Te jasno čula, vidjela i namirisala, jer si me dodirnuo. Odlučna sam otkloniti grijehe koje vidim sada bolje, a Ti mi za to sve daješ snagu ili, bolje rečeno, moć veliku, moć neznatnosti i poniznih duša. Nevidljiva je, lagana i neraspadljiva ta moć, nije uvjetovana ljudskim interesima nego Tvojim jedinim interesom za mene i ja sam u stadu Tvome jer si me povukao iz divljine, došao si po mene jer me svijet počeo odvlačiti prema izgubljenosti i gubljenju vremena. Organizacija vlastitoga postojanja pomaže mi jer me liječiš i daješ mi nadahnuća za moja djela. Nisam sada opterećena pitanjima o tome je li potrebno reći svijetu za Tebe ili je potrebno povući se iz svijeta; to je bila dvojba koja me je odvlačila od svega bitnoga i uzela mi dragocjeno vrijeme.
A sada si me Ti doveo k sebi i sve ćeš organizirati kako Ti želiš jer u mom zatvoru, u dubini moje duše koja se sjeća zemaljske istinitosti oduvijek, prebiva Istina, a ja je nazirem bolje nego prije. 05.10.2015. 02-03:00


Na sudu si mojega milosrđa, moj narode!

Svi ste na onoj strani gdje je plač i škrgut zubi dok ja čekam i postavljam ti svete sebi zdesna, sveti puk, kraljevsko svećenstvo. Mnogi umiru više puta, a samo Bog Otac na nebesima zna što je vječno. Misliš, moj narode, da će te tvoji sveti zagovaratelji spasiti pa dolaziš do zaključka kako si već sada besmrtan? Zašto si onda frustriran i pohlepan ako misliš da si besmrtan, zašto nisi radostan i ne živiš u velikom svjetskom miru?
Reći ću ti, tigar i lavica, vrapci i zmije, hijene i orlovi bit će mi baština i ostatak mojega naroda. Zar i ti sam, narode moj, ne odbacuješ brata svoga i uzimaš kućne ljubimce za životno društvo; više voliš njegovati životinju nego pomoći onome bratu koji te ljubazno gleda i očekuje od tebe radost besmrtne duše.
Ako si besmrtan, zašto nisi sretan; što ti je potreban Bog i spas duša, što ti je potrebno otkupljenje i Uskrsnuće? Znaš li da je uskrsnuće od mrtvih, ja imam vlast uzeti život i dati ga; kako ti mene ne poznaš, a već znaš da si besmrtan? A stalno pokapaš mrtve, ignoriraš žive i kupuješ kućne ljubimce, zatvaraš ih i oduzimaš im slobodu, onda ih promatraš i naređuješ im da progovore kao ti. Velim ti, Onoga dana uzet ću ribe morske i postaviti ih gdje su moji mučenici i dat ću im život, živ Duh udahnut ću u njih.
A tebe sam stvorio da imaš srce od mesa, ne srce kameno. I kameno srce umire kada ja odredim. Tebi sam dao otkupljenje, moj narode: ako me poslušaš, da imaš život vječni; ako me blaguješ, da imaš život i radost u izobilju; ako me slijediš, da imaš sveto općinstvo.
Ako je čovjek besmrtan, a tako je zao, onda je pakao vječan. Zašto miješaš besmrtnost pogansku s paklenim mukama u koje te ja ispustih iz svojih ruku da me ne nađeš?
Ti, tako nemoralan, a besmrtan? Ti, tako uskogrudan i ograničen, a besmrtan? Pa što ćeš činiti u svome življenju beskonačnome ako si besmrtan? Ja ti dadoh Crkvu svoju u kojoj te mogu roditi, ja ti dadoh slobodu izbora da se rodiš ako želiš na život vječni jer život vječni je ljubav i milosrđe, mir i sklad, ravnoteža, red i harmonija; to sve ti ne znaš, jadno stvorenje.
Zato i govoriš u svom neznanju nećeš umrijeti, sotono što misliš da je sve zlo na svijetu, a ti jedini da si dobar. Samo jedan je Dobri, koji oprašta grijehe, kojemu se more i planine pokoravaju, koji predsjeda na Posljednjem sudu.
I spasit ću te kada priznaš da sam ja Stvoritelj, ne prije. Ja jedini imam vječnost strpljenja, dokle god govoriš da si besmrtan, ovdje ti ostavljam plač i škrgut zubi.
A tebe, dijete moje, postavit ću sebi zdesna gdje je narod kojega sam stekao, sveti puk, svećenici moji, moji sinovi. Ti koji me blaguješ, ako i pogineš, živjet ćeš. Bio si prah srca tvrda i grube desnice, a sad si ponizno dijete moje, sin moj sa srcem od mesa koji se klanja u Duhu i istini. Naučio si slušati moj glas, naučio si čuti moju riječ dok čitav svijet blebeće poganski jer nije ništa obrezanje nego obrezanje srca, a tada kosti će pravedne oživjeti. Tko izgubi poradi mene sebe i svoj život, taj život vječni dobiva. Tko izgubi život, ima život vječni.
Tko je besmrtan, odlazi tamo gdje je plač i škrgut zubi, u oganj koji ga je već očigledno dobro zahvatio kad ne vidi prvoga do sebe i potrebitoga riječi moje nego nalazi dokaze za svoju besmrtnost, mnoštvo mu dokaza treba jer ne zna, naravno da ne zna sigurno da je besmrtan, niti u to vjeruje; zato traži naokolo među mrtvima dokaze o svojoj besmrtnosti, to je plač i škrgut zubi, to je tuga i tjeskoba, zloba i zavist. One prže srca od kamena i peku dok to kamenje ne pocrni i ne pougljeni, dok se ne počne sasipati u zemlju od koje je poteklo. 05.10.2015. 09:40


Dah Tvoj, Gospodine, živim.

Duša se moja tijelom očituje i djeluje u ovome stanju u kojem gledam vrata raja.
Moje će uskrslo tijelo pokleknuti u Čistilištu i tada će uzdići svoje ruke da Te neprekidno slavi i slavi, Tebe koji jesi, Ljubav vječnu, Istinu jedinu. Slaveći Tebe, zaslužit ću mjesto u Tvome srcu koje me odredi za slavu Tvoju. Slaveći Tebe, Svevišnji, dobit ću sebe i svoj mir. Ništa nema što bih mogla učiniti za spas svojega života jer Ti si me otkupio, Ti si se pobrinuo za moj smrtni život i za moj spas u vječni život: Ti si me stvorio kao glinu što se rasipa po zemlji i čini blato ovoga svijeta. Iz blata živoga mene mrtvu si povukao, kroz trnje koje me je greblo zvao si me kako bih odredila koji je to smjer mojega puta po Tvome pozivu. Zazvao si me imenom koje sam prepoznala kao sebe samu. Ostavio me u kaljuži kako bih odlučila sada, kad vidim oko sebe druge ljude, što ću s njima i kako bih točno znala odakle mi dolazi Tvoja riječ da krenem ovamo ili onamo.
No, danas Ti meni odredi krenuti na polja rajska, pred Tvoja vrata, vrata kraljevstva Tvojega. Nitko ne zna gdje je raj, a mene si u raj postavio, pokraj svih svetih, u društvo ljudi koji nose na sebi preobražena tijela; iz tih tijela zrači topla svjetlost i Ti mi dade čuti, Ti mi dade vidjeti, Ti mi dade od Mudrosti kojom sve stvaraš, održavaš i svime upravljaš. Svaka vlas na meni je izbrojana, svaki moj pokret je pokret po Tebi, Gospodine; klanjam Ti se zbog Toga, ali tada ustajem i stižem visoko dok se moje ruke protežu do Tebe da Te zagrle i šire se kao jutarnje rumenilo na beskrajnom nebu jer Te nikada neće prestati grliti.

U Bezgrešnom Začeću utjelovi se Ti, u duhu moje duše i tijela utjelovi se, Riječi Boga živoga. Porodi me na krštenju, krsna svijeća izgori mi brzo sva i naglo, a ja ugledah riječi ispisane koje me odvedoše u beskraj duhovnoga razmatranja. Nad Tvojim riječima ja drhtim i kao da umirem, a tada se odjednom rađam ovome danu i svetima i svetinjama oko sebe jer sve je isto, sve je živo, sve je Tvoj znak usred kojega ja sam mala rana Tvoja. To vidjeh i pokajah se za sav puk. Žao mi je bilo naroda te mu se približih da mu vidim potrebe, ponudih mu kruha i odijelo pa im rekoh po istini. No, niti jedan moje riječi ne prihvati, svi pobjegoše od mene. Pa neka su samo zdravi i čili, blagoslivljam ih.
Samo Tvoja riječ je milosrđe, a pučanstvo traži utjehu za grijehe, promatra lažne proroke i ne hodi u Bezgrešne prostore iako se svi zovu Tvojim imenom kojega nam zapravo nikada nećeš otkriti; no, toga ne znaju, dali su Ti identitet, nadjenuli su Ti ime i kažu da se zovu Tvojim imenom.
Bezgrešno moje začeće bijaše u Tijelu Kristovom koje mi padne na srce i bubrege, duboko u duši mojoj rasipa se u utrobi mojoj, a ja onda živim. Sa svetima Tvojim i nađeoskom vatrenom vojskom slavim Te i pjevam sreći, pratilji mojoj koja mi je svagda na usluzi, a ja nju pohranjujem u srce i čuvam i njegujem.
Nema nas bez grijeha u ovome svijetu, samo je Crkva bezgrešna koja pere duše pa im daje kruha duhovnoga i životnoga, piće riječi Tvojih koje raspršuju grijeh, tjeraju neprijatelja i snove praznovjerja, snove o besmrtnosti i božanstvima. Ti nisi božanstvo, Ti živiš, Ti si tu, Ti jesi.
Slavim Te, Živote; zahvaljujem Ti, Isuse; ljubim i živim Tvoju ljubav u istini i po Tvojoj riječi, koji živiš i kraljuješ u vijeke. Amen.
05.10.2015. 10:22