Utjeha

Već prolazi obličje ovoga svijeta,

ja sam samo zašla reći što je jad.

Ništa nemam, samo vatru ispod peta,

samo grijehe što bilježe pad.

Zar to nije smiješno, oteli su sve,

potom ponudili samo jedno pravo:

da se među lošima još gori izabere

i da kliče mu se “bravo, bravo!”.

Otkrili su karte, misle da smo nemoralni

kao što su oni, izgubljene ovce.

Našim kruhom gađaju se kao vuci jalni,

još su vrbovali sebi mnoge lovce,

naoružali se kao da su ugroženi.

Sav taj cirkus moram sada konzumirati,

grijesi su mi naglo umnoženi,

načičkana njima ne mogu ni umirati.

Poslušno ću zaokružiti mu ime,

sretna što sam sama bezimena

koja dugo gleda sve te krime.

Potom vratit ću se označena

kraljevstvu nebeskom da me Ti odriješiš.

Skini s mene svu tu kožu blatnu,

želim čuti kad me svu utješiš

da sam izabrala ogrlicu zlatnu

kao poslušan Ti, ali čist i sretan rob.

Svi ti robovlasnici su djeca zla

i još nisu navršili zrelu dob;

jedini si, Kriste, koji sve to zna.

07.09.2016. 09:11

Svjetlo od svjetla

Možda nisam noćas tvoja duša,

horizonti mi se otvaraju

mjesečevim odsjajima;

možda noćas Bog me strašno kuša

jer se brane sve obaraju

kojih ne znam da li ima.

Mjesečina slađa je od svih tunela

što ih sanjamo

i što imaju na kraju svjetlo;

ova noć je najljepša turneja

kakvima se klanjamo,

koje nam otkrivaju podrijetlo.

Mjesec se raspršio

iza tamna ruba,

iza tamna drveća;

život je dovršio

putovanja gruba,

slatku pjesmu cvijeća.

Još po neka gori svijeća,

limovi na krovu sjajni;

svjetionici su noći

kao što je svijetla sreća

koja krije mnoštvo tajni,

koja uskoro će proći.

Čemu da se divim,

što da slavim, ili koga,

kome moram zahvaliti

što baš sada živim?

“Spasit ću te”, riječ je Boga:

“Ovo crno nebo ću zaplaviti”.

U muklini duša moja odgovara

da se sjeća svih svanuća,

molitvi i uslišanja

i polako se otvara

jer i noć je ova nemoguća

ako nema svjetla danja.

“I po noći smjelo hodi,

stvorio sam zvijezde za te

da za sunce doznaš,

da se raduješ slobodi,

da te moje misli prate,

da i mene prije spoznaš.”

05.09.2016.  01:50

Kada god se sjetim

Oprosti mi što govorim u tajnosti,

što ne vičem s tornjeva i krovova

i što nisam krik nego dah,

samo želim doprinijeti trajnosti

koja već i jača je od olova,

ali može propasti u jedan mah

jer bojim se da ja sam ta

koja vodu muti, koja nije sigurna

u spoju ovom neviđenom;

ja sam često duša koja propada,

čija riječ je opora, a djela tmurna,

koja daje rukom nesmiljenom...

a Ti si ljubav vječna, život i put

i ne možeš propasti po biti,

zato veza s Tobom uvijek mi uspijeva.

Priznajem da strah je moja ćut,

da ne prestajem Te sniti,

da se meni ljubav Tvoja i milost izlijeva

kada god se sjetim Tebe, svoga života.

Tada vidim kako sam nestrpljiva,

kako teška mojom dušom vlada tmina,

kako sporo prolazi Golgota

i bez moga duha trpljiva,

ali tada ipak znam da sam Ti jedina.

01.09.2016. 14:27

Sjaj poezije

Preljubničke pjesme mlade

pjevala sam onih dana

kada nestale su prepreke

što tako sigurno mi život grade

kao krošnja razlistana,

kao sve te tihe rijeke.

Nisam bila nikada pjevačica,

samo moram naći trag

tamo gdje me jače tuku

vihori svih slavnih inačica,

gdje poezija je prešla prag

do kojeg me rime vuku.

Zato želim reći bilo kome

sve što moždane ispisuju,

sigurna u svojoj slutnji.

Možda jednom mene slome,

možda druge duše čuju

razloge tih pjesničkih pomutnji.

Samo slušam, samo vjerno pišem

ono što mi govore i daju

moji glasi, tako tihi, neznatni

koji čuju kako sporo dišem,

koji kratko kao bljesak traju;

to su stihovi prezlatni,

oni jedino su što je bistro,

spasonosna iskra pomračena uma,

oni vode me iz teška ropstva

na područje tako čisto

kakvo nije niti tamo gdje je šuma

strašnog djevičanskog srodstva

u normali punoj predrasuda.

Biti isti kao drugi, svi u svojoj formi

iz koje se straše proviriti

ili pustiti se brizi javnog suda

koji ne zna letjeti iz svojih normi,

ali biti, živjeti, zadiviti

anđele i ptice nebeske što lete

poput onih misli rijetkih genijalaca

što se puštaju pred nadahnućem,

koji prejaki su da ih spete

užadi i koplja mnoštva znalaca

koji ne podliježu ovom sjaju vrućem?

Radije ću javno neprekidno ginuti

zbog tih mojih izrečenih rima,

pustiti ih neka traže na slobodi

gdje će netko možda skinuti

malo ljage s toga teška krima

kada mu se nadahnuće rodi.

28.08.2016. 09:14

Dok te čekam

Prostrane misli slobodna uma

i lagano jutro žure u san

dok čekam te kao netko tko te zna.

Osjetila odmakla od svakoga šuma

stvaraju jak romantičan plan

dok novi se dan kao čipka tka.

Samo slobodna duša nalazi mir,

samo mir u srcu vidi i dalje

sve što postoji kao divota.

Svakoj se duši poklapa taj zbir

kad začuje Boga koji je šalje

tajnama njena vlastita života.

Ptice nebeske najavljuju izlazak,

sunčane zrake bacit će svjetlo

dok lahor već dušu miluje

kao vanjski siguran iskazak

stanja u kojemu zajedno s vjetrom

čitavi svemir u duši miruje.

Mir je dragocjen, ratnici znaju,

a nema ga tamo gdje srce divlja,

krhka je duša za izazov taj.

Sunčane zrake mi poleta daju

dok noć postaje sve to sivlja,

još jednom je snovima došao kraj.

27.08.2016. 06:28

U zemlji živih

Život prolazi, život se mijenja,

a tvoje se ruke za uvijek sklopiše

kao krila galeba na vrhu stijenja,

kao zalazak sunca što vjetar ga njiše.

I dok pjevam istom životu tom

koji se u meni odbija ugasiti,

promatram sunčanih zraka slom,

a nova će jutra to sunce spasiti.

Ponovni izlazak sunca dokazuje

da život je vječan za sve nas,

a sjećanje živo meni pokazuje

da molitve moje tebi su spas

i što više odmiču noći i dani,

bolje te pamtim, više te znam;

danas si ovdje više nego lani.

Čovjek u nebu nije nikada sam,

zemljani i nebesnici zajedno stoje

u duši mojoj, u sjećanju mom

kao da anđeli molitve broje,

kao da isti imamo dom.

Bez tvoje ljubavi ne bi nas bilo,

bez moga sjećanja, bili bi sami;

tako je ugodno Božansko krilo,

tako su sjajne zvijezde u tami.

Susret neba i zemlje granice nema,

duh je naš jači od prirodne mijene;

znam da mi Bog stan moj priprema,

znam da me pamtiš i moliš za mene.

Onaj tvoj duh u istom je stanu

kao i moja molitva, kao moj duh;

ovisi samo o zemaljskome danu

kako ću dijeliti Božanski Kruh.

Pošalji mi, Kriste, snagu za dan,

pošalji mi noć za susrete ove.

Pokaži mi život, i javu, i san,

dodaj mi Duha za molitve nove.

26.08.2016. 08:02

Vrijeme rata

Misliš da me ratovi ne mijenjaju,

makar nisu moji jer ja želim mirovati,

i da potresi i progoni ne jenjaju;

svak zna mjesto gdje se mogu milovati

prašina i kapljice rose koja nestaje

ili mirisi plijesni sa cvijećem što pupa.

Ovaj rat što nikada ne prestaje

za tebe je uvijek bio spasonosna rupa

pa stoga i možeš uvijek otići još dublje,

prići k samom srcu teških zbivanja

jer tebe tješe najopasnije zublje,

jer su iste kao srce tvoga unutarnja stanja.

Znamo da je tamo najsigurnije leći

gdje su zemljicu razrovale granate

pa je poslije lako mir svoj steći,

tako sigurni su oni što još više pate

unutar svojih nemira i progonstava.

Mir za tebe jedini je pakao

dok rat je cilj ti svih poklonstava

kako ne bi neprekidno plakao.

Svatko nosi ratove u sebi kao znak

po kojemu prepoznaje si svoju kob.

Takav život nikad nije lak,

ali još je teže uvijek negdje biti rob.

Jedini je problem što se teško vratiti

ako čudom Boga sve nemire prebrodi

svaka duša koja obvikla je patiti

jer ju stari nemir sve to dublje vodi.

Čak i tada kada duši mir nastupi,

uvijek ima mnoštvo ratnih priča

koje nastale su baš u onoj grupi

gdje je je bilo njena ratna pokliča

pa je vode za sobom u svoje nemire.

Smije li se duša ikad smiriti

ili mora nastaviti sve ratove nemile

koje nekad znala je raspiriti?

25.08.2016. 08:37