Ljubav bez rata
Bog nije tajna. Neznani su puti Njegovi, ali jasni onima koji u Njemu hode jer kada im put ne bi bio jasan i dobro vidljiv, ne bi mogli hoditi u Gospodinu. To je jedina tajna za sve ljude, oni nikada ne vide tuđe staze, svatko vidi samo svoj vlastiti poziv; po tome i znamo da smo jedinstveni.
Bog je Ljubav, a ljubav daje čovjeku zdrav razum. Predrasuda je da zaljubljeni nisu realni, njih upravo polet ljubavi vodi u ostvarenje života. Biti zaljubljen znači čvrsto se držati onih ideja koje nas potajno ili jasno vode po stazama života; biti zaljubljen znači vidjeti sebe u drugome. To nema nikakve veze s bludom i grijehom. Zaljubljeni ljudi vide nešto iznad sebe. Drugima izgledaju kao nesvjesni svakodnevice jer razne zapreke i svakodnevni problemčići za njih uopće nisu prioritetni. Zar je važno da li ste prosuli mlijeko, da li pada kiša, imate li mrlju na odijelu, jeste li propisno odjeveni ili da li netko sada negdje u daljini ratuje i umire? Mnogi će reći da im smeta svjetska bol, nesreća drugih ljudi, ratovi i neredi, krize i terorizam, ali svi ti ljudi zapravo imaju rat u sebi. Zar je važno ono što ti nije pred nosom ili ti je važno da u tebi svrši rat? I što ćeš učiniti kada te jednom obuzme mir, zapjevati, najesti se i napiti pa zaplesati? Ne! Samo ako si zaljubljen, znaš svoj poziv, svoju zadaću, svoju obavezu i svoju pravu dužnost. Kada moraš ići u rat, odlaziš, a kad moraš mirno raditi na izgradnji, strpljivo radiš.
Duša ljudska ima mnogo smetnji koje čak mogu prerasti i u bolove, a to duši ne dozvoljava da se usredotoči na življenje kvalitete života u svakom trenutku. Ljubav oslobađa čovjeka od nedostatka koncentracije, vraća čovjeku svijest o tome što je u pojedinom trenutku najvažnije poduzeti.
Čovjek često ne može spoznati sve što čuje i vidi, a još češće ne spoznaje samo jednu jedinu važnu činjenicu između svega što čuje i vidi. Može mu se dogoditi da se tek nakon nekog vremena prisjeti da je nešto i naučio i spoznao. Ljubav daje čovjeku sposobnost razlučivanja važnih podataka od onih koji nisu prioritet. Ljubav daje čovjeku mnoštvo novih spoznaja o životu o kojima nikada ne razmišlja čovjek koji nije zaljubljen, čak se niti u školama o ljubavi ništa posebno ne uči jer ljubav nije lako i jednostavno uhvatljiva i dokaziva, a to je stoga što je veća od čovjekovih spoznajnih mogućnosti. Ljubav čovjeka vodi i tada kada on nije potpuno svjestan važnosti svakoga svojeg postupka, u ljubavi se ne može tako lako pogriješiti kao u suhoparnom životu u kojem se neka duša ne usuđuje biti zaljubljena. Ako se dogodi da zaljubljen čovjek pogriješi, to je najčešće greška nedostatka povjerenja, slabljenje snage vjere i poleta, odlazak energije ljudske u prazno, u grijeh. I tada čovjek, zbog te jedne greške gubi svoju zaljubljenost, a da mu se to ne bi dogodilo, svjestan je da mora paziti na svaki treptaj one duše u koju je zaljubljen. Ne smije izgubiti povjerenje ljubljene osobe, a u isto vrijeme zna da ljubljena osoba nikada ne može iznevjeriti njegovu ljubav i povjerenje. To zvuči tajanstveno, ali ljubav oplemenjuje onoga tko ljubi. Ako tko ljubi, sve mu je drago što dolazi od ljubljene osobe makar bilo i nepovjerenje. Onaj koji ljubi svjestan je da je sretnik zato što je zaljubljen, a ne samo zato jer ga netko možda više voli. Ako čovjek dozvoli da ga vodi njegova zaljubljenost, uvijek je na pravom putu.
Čovjek koji je zaljubljen najčešće prije ili kasnije iscrpi svoje psihofizičke snage. Zato zaljubljenost mora prerasti u svakodnevne borbe na putu s preprekama, zaljubljenost nekog čovjeka ovisi u mnogome od toga kako se taj čovjek nosi sa životnim prilikama i neprilikama. Zato ljudi misle da je zaljubljenost samo prolazni zanos jer ljudi nisu savršeni i nisu svi sposobni zaljubiti se. Savršena zaljubljenost je ljubav prema Božanskoj Osobi jer jedino Bog neće nikada pustiti zaljubljenoga da propadne nego ga neprekidno obnavlja. Greška je zaljubljenih ljudi što misle da je objekt njihove zaljubljenosti isto što i njihova ljubav. Jedino zaljubljenost u Gospodina nije greška. 23.07 2016. 06:36
Ego, Super Ego i Alter Ego
Podsvijest ljudska nije nešto što se nalazi u podrumu ljudske duše. Podsvijest ljudska nisu nikakve tajne sile koje djeluju na čovjeka jače od njegove svijesti. Podsvijest ljudska je sistematski posloženo znanje i iskustvo jedne svjesne ljudske osobe. Sve što čovjek čuje i vidi, slaže Bog i ugrađuje u čovjeka, dobro razvrstano i raspoređeno po policama i u ladicama. Čovjek je više ili manje svjestan svoga obimnoga pasivnog znanja i često ima dojam da nešto jako dobro zna, ali ne zna kako bi to rekao. Svaka duša stvara sebi simbole koji samo za nju imaju točno određeno značenje, to je način kako podsvijest ljudska šalje podatke izvan sebe. Dogodi se da Bog da čovjeku da vjeruje u sebe jako i ozbiljno promatra te svoje simbolične podatke. Ako čovjek spozna barem neke svoje simbole, može vrlo lako povući mnoštvo dragocjenih podataka koji su pohranjeni u ladicama njegove podsvijesti.
Podsvijest nije nešto dobro ili loše samo po sebi. Podsvijest je jednostavno čovjeku izvor podataka koje neka duša može dobro ili još bolje upotrijebiti. Prema tome, u podsvijesti ne nastaje grijeh ili neka psihička bolest, te su pojave uvijek manje ili više svjesne. Čovjek je u svojoj svijesti odgovoran za svoje čine. Ne može se okrivljavati neka nepoznata sila za svjesne ljudske greške, možete samo okriviti Lažca i Lažljivca koji nastoji odvući vašu pažnju. Ako svjesno zavaravate sami sebe da oni podatci koje imate jesu ili nisu važni, to je već pitanje savjesti koja je glas Boga u čovjeku. Pitanje je samo koliko ste vjerni svojoj savjesti, a to nije ništa što bi se moglo staviti na račun podsvijesti. Čovjek živi svjesno i može svjesno pogriješiti, svjesno se odlučuje za istinu onakvu kako ju je spoznao.
Ta spoznaja da podsvijest ne može biti bolesna zvuči jako utješno. Nikakve sile ne vladaju ljudskom voljom, čovjek sam odlučuje, svjesno i prisebno, o sebi. Čovjek može odlučiti hoće li ljubiti nekoga i imati povjerenja u nekoga, čovjek svjesno odlučuje hoće li govoriti istinu. 23.07.2016. 07:12
Ljudska volja
Vjernici znaju da im je važno često i kvalitetno moliti Boga. Rijetko koji molitelj svjesno spoznaje zašto je tome tako. U molitvi se duša napunja Božje milosti, ali također jedino molitva, dobra i kvalitetna, blaži rane Kristove.
Čovjek često ulaže velike napore u postizanju svojih ciljeva, ali često mu se čini da ti napori ne luče rezultate koji bi bili dovoljno veliki u usporedbi sa snagom koju je čovjek uložio. Vrlo, vrlo rijetko nam Bog daje da vidimo kamo su naši napori otišli. Molitelj najčešće uopće ne zna i ne vidi rezultate svojih molitvi i djela, rezultate svoga svjedočenja za Krista i naviještanja Kristova božanstva i ljubavi.
Bog ima sve, Bog je sve u svemu, čovjek Mu nije neophodan kao što je On neophodan čovjeku. Čovjek ovisi o Bogu, ali Bog ne ovisi o čovjeku ni u čemu. Ipak, Krist je uložio jako i nenadmašno veliki napor za spas čovjeka. I patnja je napor, pasivni otpor i trpljenje zahtijeva iznimnu snagu neke kompletne osobe. Svi znamo da nam je posredstvom Muke Kristove došao spas života, egzistencijalno pitanje rješio nam je sam Isus koji nas otkupi od vlastitih slabosti. Činjenica je da nam Isus Krist ne nalaže da Ga volimo zato što nas je otkupio, nismo Mu dužni ništa, naš je vječni život besplatan dar od Boga.
Čovjek u velikoj slobodi svoje volje spoznaje da želi vjerovati Bogu i da mu je molitva pitanje života i smrti. Čovjek ište od Boga Njegovu blizinu i ljubav, spas i sreću. I Bog uslišava. Da bi čovjek mogao vidjeti raj, mora ga usporediti s paklenim mukama jer tako bolje spoznaje svu ljepotu i vrijednost raja.
Bog je htio uključiti se u ljudski životni ciklus, to je veličina predanja Isusovog nama, grešnicima. Isus je načinio sporazum s ljudima po kojemu će On dati sve što je Njegova odgovornost i sve što o Njemu ovisi, a čovjek za uzvrat daje koliko želi i može. Da li je to nepravedno? Ne, u ljubavi pravda izgleda malo drugačije od ljudske ideje o pravednosti.
Kada čovjek želi najviše što može ili želi čak i nemoguće, i tada Isus daje i spašava: daje nam moć molitve. Molitva je jedina veza čovjeka s njegovim Gospodinom i Stvoriteljem, svjesna, slobodna i izgrađujuća veza.
Isus je htio ovisiti o čovjeku koji sav je načičkan grijesima, a grijesi su ono što Bog nikada nije. Za Boga to nije nikakav problem, poništiti grijehe. Bog to neprekidno čini, oprašta grijehe. No, sada je na čovjeku da daje najviše što može, a najviše što može je upravo i jedino molitva u svakodnevnom životu koja je popraćena drugim riječima i raznim ljudskim djelima. Molitva spašava, molitva nas čuva od naše vlastite grešnosti, molitvu ljudsku je Isus izabrao da Ga podupire u bolima i patnji jer Isus odluči ispuniti čovjekove slobodne želje, neovisne o Božjoj volji.
Kada Bog koji je Svjetlo dolazi čovjeku koji je navikao na sivilo i tamu, čovjeka to boli kao što za oči smeta i boli iznenadna jarka svjetlost. Bol je popratna pojava Božjih uslišanja za čovjekove vapaje. Bol i patnja se može i ne mora pojaviti kao pratnja ljudske molitve, ali kada molitelj propati, sretan je što je stigao više u Božju blizinu. Čovjek može moliti bez neke vidljive boli ili patnje, a da ipak dođe bliže Isusu i Njegovoj Muci jer čovjek sa svojim slabostima Rana je Isusova i ako čovjek preuzme dio napora i patnje svojih vlasttitih htijenja, Isus će ispuniti ono što je Njegov dio saveza s čovjekom, to jest, ako čovjek propati barem malo od Isusove patnje, to je snaga koja nedostaje ljubavi Božjoj za čovjeka.
Bogu nedostaje ljubav ljudska. 23.07.2016. 07:46
