Zov slobode

Moja je domovina kao rosa na svijetu,

jutrima me blagoslivlja svaka kap.

Ja ju vidim i u sebi i na cvijetu,

ja je udišem i blagujem joj hlap.

Svako rosno čelo meni znači pozdrav njen,

svaki uzdah vjerni čisti moja pluća.

Ona nema granica, nit je njezin jedan tren,

ona često kipti kao zraka vruća.

Stanovnici njeni nalaze se po svuda

i ne nose biljeg zemaljskoga opredjeljenja.

Ona jedina mi stvarna rodna gruda,

u njoj živi puk bez nekog naređenja.

Prijatelju, pođi stopama udaha i rose,

pobjegni od svojih što te kao lanac vežu.

Odjeni na sebe prazne ruke i tabane bose

da te ovaj zov privuče u tu svoju mrežu,

tad ćeš stvarno biti pravi borac mira.

Nisi ti izgrađen za zemaljsku mjeru

već te Nebo zove, već te ruka pravde bira:

dom zemaljski treba tvoju vjeru.

02.07.2016. 04:44

Orkanski visovi

Vrati mi, Bože, jutarnji poziv ptica,

vrati mi moje iskonsko, nemirno “ja”,

pusti me da prebivam u moru okajnica

gdje pamtim vremena dobra i zla.

Korizmu trebam, kostrijet i pokoru

jer u meni čežnja za Tobom živi.

Trebam riječ gorku i oporu

da mi se varljivo srce pred Tobom zadivi.

Ne snalazim se u vremenima blagostanja,

kada bih morala plodom uroditi,

jer nisam osoba od obećanja

i ne mogu nikoga sa sobom voditi

bliže k Tebi u raj i na pašnjake rodne.

Moje su goleti, kamenje pusto,

vrleti strme i zvijeri zgodne;

moje je nebo oblačno, tusto.

Za mnom nitko ne hodi na izvore znanja,

ja se guram kroz ljude u suprotnom smjeru.

Tamo gdje svaka duša odmara i sanja,

ja dižem oružje i tražim mač i vjeru.

Nisam podobna za predjele ove,

meni je potrebna borba do moje nutrine

i ne volim ja mir i snove.

Ja sam korov na poljima svake rutine.

Meni trebaju šokovi i opća sablazan,

zgražanje duša nad riječima grubim.

Meni je potreban dvorac prazan

u kojem se uvijek lako izgubim.

Ljudi su stihija i prilagođavanje,

a ja sam samo osluškivačica tišine

koja stvara jezu i očajavanje,

od koje čovjeku sreća mine,

a s tom varavom srećom ode i grijeh.

Ostajem tužna i tražim Te u svojim težnjama;

na rukama molitva, na licu mi osmijeh

jer Ti si mi, Kriste, Čežnja nad čežnjama.

01.07.2016. 04:40

Zemlja snova

Noćas grad je sav u tami,

danas još se malo tuguje za srećom

koja nestala je kao svibanj davni.

U tišini, čujem, samo čami

ona želja za pohvalom većom

jer nam tlačitelji nisu ravni,

zbog toga i jesu dušmani svi silni

jer su se udružili od straha

da razlome što se razbiti ne može.

Zbog toga i jesu na nas kivni

jer smo nositelji jednog daha

s kojime stradavamo, naš Bože.

Hrabri, časni ratnici igrači

sve su svoje pokazali sred dana,

izginuše skupa pa im još je krivo.

Nisu htjeli biti jači,

nisu željeli bez časti steći rana

od kojih im srce zakucalo živo.

Utakmice svijeta igre su za dušmane

dok je časna igra nepoželjna, teška

pa je mnogi vole nekad pogledati;

zaboravili su to zbog svoje mane.

Prazna pobjeda je i odrazi smješka,

veće blago suze je poredati.

Gdje ste sada, vi, humanitarci

što se hvalite svi svojim pravilima

da se mora biti miroljubiv, tolerantan?

Što vam znače vaši podli udarci?

Zar vam nitko krunu ne zaklima,

zar vam nije uspjeh degutantan?

Bolje gubiti je život nego slaviti krah,

dizati si cijenu bez kvalitete

i zaboraviti što je život časni.

Bolje suzama je okruniti zadnji uzdah

nego poučavati vlastito dijete

da se slava može kupiti i ukrasti.

Miran grad je ovaj noćas, mirno spava,

svoje snove prosule su duše svima

pa nek vidi onaj tko se nada.

Svaki san je vrijedniji nego što je java.

Moje srce obiluje sličnim snovima

pred kojima svaki dušman pada.

26.06.2016. 03:03

Kad se ruke slome

Nisam Te zaslužila, Blago moje,

da mi daruješ bez kraja i u izobilju,

nisam nagradu ni sposobna prihvatiti.

Beskorisni sluga ja sam želje Tvoje,

primam dar što počiva u Tvome milju

pokornički kao da ćeš me pozlatiti

bez malo moga truda, ljubavi i znanja.

Još mi anđeo Tvoj progovara

da sam bila uvijek vrijedna toga dara,

da sam bila dio najsmjelijih sanja,

da sam revnovala za oluja i omara

jer mi duša sve pohvale Ti stvara.

Osjećam se kao da sam u odaje Ti stigla

u kojima mi smo zauvijek ortaci

kao nerazdvojna braća što se grle.

Ja sam k Tebi svoje molitve pridigla

kad sam bila i na nebu i na tlaci;

pustio si moje ruke da Ti hrle,

a Ti si me tada prepoznao kao svoju.

Sva je moja zasluga u tome.

Samo jauk, samo jedna želja, uzdah

kojime Te molim za pokoru moju

i tad već se moje ruke slome,

sve od jada što sam sitan prah.

Vapaj svega moga pouzdanja,

sasvim sitno zrno prave vjere

da si Bog i Svjetlo nad svjetlima

doveli su mene do najviših znanja.

Sve mi grijehe molitva opere,

jer u prošnji mojoj najviše Te ima.

19.06.2016. 08:56

Ne može to svatko

Zašto sam kriva, moj dragi, jaki Bože?

Zašto ti vijekom to pitanje postavljam

kad znam da se oko mene jezici glože

makar ih često u Tebi zaboravljam?

Zašto nam daješ, Isuse Kriste, Gospodine,

taj križ najteži, križ samo za slavne,

za svete i vjerne ljude i godine?

Da li to znači čuvati korijene pradavne

koji sasvim sigurno u zemlju rastu,

koji kamenje krša na daleko probijaju

kako bi izbili svaku novu kastu

prelijepa cvijeća i sjemenki što ne klijaju;

svako sjeme im zatireš uz naše teške muke,

borba se vodi kao okršaj prsa o prsa

u dnu zemlje do koje ne dopiru te krive nauke

jer uvijek si tu kao Gospodar krša

kojemu se je bezizgledno uopće suprotstavljati

jer Ti si Život, a daješ ga uporno samo meni.

Daješ mi život s kojim bi se drugi zabavljati;

pozoveš me imenom i samo govoriš “kreni”.

Daješ mi samo život muke, krvi, znoja i suza,

daješ mi neostvarene mogućnosti, a kvalitetu

jer ne može svatko klijati duhom bez uza,

jer ne može nitko drugi na ovome svijetu

mojoj odanoj Ti ljubavi izmjeriti gabarite,

niti sasjeći strašnom materijom i kemijom

one duhovne veze u narodu skrite;

nitko se drugi ne može hvaliti takvom premijom.

Duboko u ovoj krševitoj zemlji i zemlji ploda

raste bez sunca sve ono što od Tebe živi,

što se od Tebe rađa, a ne od zemaljskoga roda.

Od Tebe nastadoh i svatko me krivi.

Zato je ova zemlja lijepa kao dijamant čisti

jer Duh se moj kroz nju očituje,

kvaliteta što izvire kroz vodopad bistri,

ljubav naša koju i gluhi čuje.

Zato je ova zemlja vječna u nizu

jer hrani se i napaja Tvojom Krvlju,

Tvojim Tijelom i rana je na križu;

ona je Tvoja Žrtva na ognjenom drvlju.

18.06.2016. 07:50

Puno lipih stvari

Ima puno stvari u nas koje su se lijepo razjasnile.

Ne možemo zajedno graditi na takav način da okupimo protivnike pod istu kapu.

I kada bismo to uspjeli, više nam ne bi bili potrebni izbori i referendumi.

Drugi problem koji se razjasnio je taj da nema koristi od moraliziranja i ideološki prenatrpanih mozgova. Mi smo skloni idelizirati svoje težnje, ali smo postali malo realniji što je jako značajan korak u sazrijevanju.

Još jedna dvojba je izišla na vidjelo, a to je pitanje poduzetništva u politici ili politikanstva u poduzetništvu. Sigurno je da bogati nisu postali bogati zato jer su pametniji od ostalih nego zato što su ideologije omogućile izabranima da se obogate i naizgled zavladaju (ups, izgubila sam Nobelovu nagradu).

Sada se zna sigurno ono što se samo moglo nagađati: ako doživimo izbore, imat ćemo jasnije određene ponude. Udba? Udbaši još imaju dosta vremena, s time se mora računati jer zašto ne pokušati graditi na nečemu što je tako dobro bilo uhodano. Pitanje Udbe je pitanje tradicije.

I još bonus: lustracija je konačno ušla na velika vrata.

P.s. Jedini vojnici i policajci koji su u Hrvata navijali protiv policijske države bili su oni šatoraši u Savskoj 66, na Trgu Nevenke Topalušić. Svi ostali su, iz navike, prihvatili policijsku državu, svjesno ili nesvjesno, bili obični ljudi ili zaposleni. 17.06.2016. 03:18

Evo me, Europo

Europo, kolijevko ideja i talenata,

uvijek ti ćeš ostati što jesi

ma što bilo na tom svijetu.

Pošiljateljica si naših agenata,

tobom svatko sebe resi,

primi sada tu poruku svetu.

Tko god dođe, tko god uđe

u te tvoje dvore prevelike,

nek se sada nam priključi

jer ti nisi nikakvo imanje tuđe

već si dužna pokazati slike

iz kojih nam svijet o sebi uči.

Ja sam stigao iz tvojih dubina

i na svjetlu dana grlim tvoje osvajače,

oni padaju od sve tvoje ljepote.

Nosim tebi pregršt svile i rubina

zbog kojih te i najmanji tlače

da ti kažem: volim te, živote;

volim tvoje stadione i sva polja,

tvoja natjecanja, tvoju kreativnost;

volim te u tvojim nakanama.

Tebi treba moja snaga, moja dobra volja,

tebi potrebna je sva aktivnost

jer ti život rađaš svima nama.

Bez tebe ja ne bih znao svog identiteta,

ne bih imao tu poruku za sva vremena;

nemoj nikada promijeniti ime

jer si voditeljica u miru svijeta.

Sve si veća, sve si šira sve do onog trena

kada postaješ za mene sveta.

Gdje bismo mi bili da nam nije nas?

Sada primi naklon od Hrvata,

primi jedan vatreni poljubac.

U tebi svi narodi nek nađu spas,

neka brat pronađe svoga brata,

neka primi svatko ovaj rubac,

ovaj barjak što ga ljubim danonoćno,

ovu pjesmu što se divi Božjim darima,

što se divi šarolikosti i stvaranju.

Dajem tebi svoje vjerovanje moćno

koje si povjerila nam, svojim vratarima,

da me vidiš, da me čuješ da sam tu.

13.06.2016. 07:44