Kiše majske

Zaista Te nisam pitala za sreću,

niti za bogatstva u životu mom;

samo željela sam često užgati svijeću

da mi brže dođeš u moj tužni dom,

da me kao prijatelj pohodiš.

Tada mi bismo šaputali,

ja od straha da me ne porodiš,

kao svaki grešnik mali,

u svom izobilju kao nekog otpadnika;

Ti bi zborio obazrivo zbog moga spasa

kako ne bih se pretvorila u stradalnika

koji drhti od jačine Tvoga glasa.

Sada i za uvijek dade, Kriste, mi i više,

Ti me pusti na livade rajske,

bogate i sretne, s puno rose ili kiše

kao što su ovdje obilate kiše majske.

Sad još uvijek hrlim Te poznavati,

sve to više što sam starija iskustva,

želim Tebi stvarati i davati,

biti u blizini Tvoga svetog društva

jer smo zbog toga i postali si bliski,

Ti u meni, ja u Tebi, kao slična bića,

sve sa svrhom da svi moji puti niski

postanu vrhunci izobilja Tvoga žića.

30.05.2016.  05:00

Grešnica

Sada, bez očaja i distantno,

gledam prošlo s poštovanjem.

Vrapci cvrkuću rezonantno

s mojim srcem i školovanjem

koje si mi priuštio u vremena zla.

Ni tada nisam bila neprijemčiva,

za cvrkutanje niti malo gluha;

nisam bila strogo nepromijenjiva

i sjećam se dobro duboke utjehe

što mi je pružahu kao i sada.

I sada sjedim ispod strehe

dok mi u duši onaj nemir vlada

koji se nemirom ne bi smio zvati

jer to je želja, želja za rajem

što ga ne prestajem snivati

i još više i češće se kajem.

Isto je bilo kao i sada,

o Tebi, Kriste, znam ono isto:

da mi se raj tiho prikrada

i da znam što je srce čisto.

Želim napisati nešto važno,

neizrečeno i upamtljivo,

ali ništa osim Tebe nije snažno,

istinito, vječno i plamtljivo,

zato daj mi samo riječ, samo artikulaciju

koja vrijedi i za ptice i za ljude.

Bezgrešnost vrabaca pruža mi anulaciju,

moji se grijesi pred njima bude

i sretna sam, zaista sretna

što mi daješ odriješenje i kajanje

i još više sam poletna

jer svetost u Tebi je jedino trajanje.

Hvala Ti za slobodu volje da pogriješim,

po tome sam čovjek i sveti entitet

i jer moguću moju grešnost s Tobom riješim

kada vječnost je blizu kao i ovaj svijet.

25.05.2016. 06:05

Zmajevo zviježđe

Na moje kapke zasjeo je zaboravljeni san,

na moje snove zasjelo je tisuću svjetlila

koja su se zajedno sakupila.

Moje je želje okupirao mjesec robustan,

negdje iza ptice koja netom je poletjela,

kao da je zvijezde nakupila,

ogromnim krilima pravednosti put krovišta,

s plijenom u čvrstim kandžama i kljunu.

Da je samo san, bilo bi neobično.

Ovako znam da je obišla sva noćna lovišta,

da joj je mjesečina namaknula krunu

od koje mi izgleda tragikomično,

tim više što je gledam kao važan simbol,

kao svoju državu i kao sebe samu.

Bogata je ptičurina krenula na istok,

na sam početak gdje je zadobila onu bol,

na izvore što stvoriše joj onu tamu

posred zamračenog uma kao skok,

kao onaj samrtnički pokušaj u trzajima

kojima spašava dijete ili rodni kraj,

prije nego što se preda vragu da je proždrije.

Bog je slavan rekao da ne može se zbrzajima

riješiti taj problem i pobjeći u raj

pa je ptica zagraktala oštrije,

naglo zastala na hladnim dimnjacima,

ispustila zvijezde niz krovove do podruma

i nemoćno promatrala sve one što se rasipaše.

Tada se prepustila svim divljacima,

postala je ista u predaji svog mračnog uma,

znajući da spasila je zvijezde što si napipaše

u onom podzemlju Božja vrata, širom otvorena.

Nitko ne zna kako ih je Bog podario,

sve zbog one napaćene ptičurine

koja divlja naokolo sada ogorčena.

San se veliki ostvario,

ali ne vidi se od velike ptičurine

sladak plod što ga svi uživaju.

Bogu svom se klanjam u dnu srca,

iza zatvorenih i nevidljivih vrata,

u podrumu gdje duše plivaju

kao da im svaka kost po malo krca.

Ona ptica još je svijetu nepoznata.

07.06.2015.  00:48

Corpus Christi

Kada Te želim,

kada Te sanjam,

Ti si meni oslonac za sve

pa Te dijelim,

pa Ti se klanjam,

pa Ti meni dolaziš u sne.

Kada blagujem Ti Tijela,

kada ispijem Ti Krvi,

Ti mi daješ od svoga života

pa ja s Tobom imam dijela,

pa Ti mene nosiš prvi,

pa si meni kvaliteta najveća i kvota.

Kada naokolo grmi, sijeva,

kada zli napadaju dusi

i kad vreba iz podzemlja zmija,

Tvoja snaga daje meni ogrijeva,

Tvoja kruna moju snagu brusi,

mene brani sveta Euharistija.

Ti me gledaš i tiho promatraš,

moje napore i moju molitvu,

nečujno me spašavaš od boli;

nevidljivo me plaštem omataš,

daješ mi u ruke anđeosku citru

koja svira mjesto mene, pjeva i moli

prošnje razne, zahvalnice silne

za sve ono što me sačinjava

tako blaženom i sretnom.

Mene krijepe Tvoje riječi umilne,

muka Tvoje duše tad u meni obitava

kao melem u tom zajedništvu sjetnom

jer mi ime Tvoje, Kriste, srce snaži

i jer molitva iz moga srca Tvoje rane blaži.

23.05.2016. 04:26

Opstanak

Već je kasno, već odavno zora je zarudila,

a ja molim, molim, Kriste, Tvoje biće krasno

da me vodi gdje sam to zabludila,

gdje sam izgubila Tvoje prijateljstvo časno,

ono kada nosim mir u sebi i još šire.

Oko mene sve je divno, ali nisam jošte progledala

dok na oknu iza mene svijetle zrake vire

kao da je zemlja moja ovo novo blago svjetlo dala,

zemlja moja i moj dom, moja rodna gruda

koja dovela me k Tebi preko trnja,

preko dalekoga beskrajnoga spruda

kojim jedva hodila sam kao duša krnja.

Sjećaš li se kad je sunce gore dugo stajalo

onog dana vječnoga, određenog samo za naš gaj

i kada se zlo i dobro kao razliveni vosak spajalo

u mojoj duši koja samo sanjala je raj?

Sjećaš li se kako si me uporno zazivao,

a ja nisam znala niti Tvoje mjesto, niti ime;

tada samo prikriveni strah po meni je plivao,

samo tupa jaka bol koja pravdala je moje krime,

ali sasvim uzaludno jer ni boli nisu opravdanje

svakoj pojedinoj duši koja Te ne poznaje.

Saznala sam u trenutku da je samo vjera pravo zvanje.

Svaku dušu njena bol i muka odaje,

otkriva joj staru istinu da bez Tebe pravde nema,

da je svaka duša grešna, i poštena, i zla.

Što god čini, čovjek se za sude Tvoje sprema,

nikada ne stiže samostalno dalje od razine tla.

Sjećaš li se svojih slavnih obećanja

koja si mi sada ispunio preko svake mjere?

Nisam tada bila svjesna svojega poslanja;

nema na tom svijetu boljeg dara od uporne vjere,

ništa drugo nije spas, samo Tvoja intervencija.

Ni sada ja ne znam dalje, kako umaknuti slomu;

Tvoja riječ me puti gdje me čeka Crkva, majka Marija,

jedino uputstvo prema Tebi, mojem rodnom domu.

21.05.2016. 07:36

Dobročiniteljica

Često bila sam na samom rubu propasti

kada željela sam učiniti nešto najbolje,

često mi je grijeh nastojao želje ukrasti,

okrenuo mi ono sasvim malo dobre volje,

postavio me pred moja vlastita djela.

Mislila sam moje namjere su čiste

pa zaboravila što sam učiniti htjela.

Da bih vratila si one riječi iste

kojima sam djelo poletno započela,

morala sam brzo zastati u hodu,

uvidjeti da sam ipak jako smjela

i da možda slijedim samo onu modu

koja donosi nam licemjernu umišljenost:

tko sam ja da mogu dobro učiniti,

što sam ja da mogu poništiti lijenost

ili duše svojim namjerama kinjiti?

Ako Boga čovjek ne zna i ne poznaje,

ne može ni biti čovjek na svom mjestu

u tom svijetu koji samo ogorčenje daje,

koji izokreće svaku lijepu, dobru gestu,

od nje čini samo neki uzaludan napor

da se duša neka pred Bogom opravda.

Nemoguće dobiti je takav vražji spor,

dobra namjera obična je gnjavda.

Dobra djela izniču u ljudskoj spontanosti

kada duša nije niti svjesna što li čini,

dobra ili zla, kada nema proračunatosti.

Tada nitko nikoga ne kinji.

20.05.2016. 05:48

Pravednost Božja

Kada očekujemo pravdu i pravednost, najčešće mislimo na zadovoljštinu za sve zlo koje smo podnijeli u životu. No, pravednost Božja bi nas mogla vrlo lako iznenaditi. Nije pravedno da svi budemo jednaki i da nam svima bude isto i jednako dobro. Pojam pravednosti podrazumijeva da čovjek može dobiti i ono za čim teži, ali i milo za drago te ono što je i poželio. Druga je stvar što čovjek nije svjestan da su mu želje često neuredne. Nije pravedno opravdati zločine, ali niti ljudima suditi za zločine. Često nekome sudimo za zločin i prisilimo ga da ispašta kaznu, ali to ne znači da je dotični zločinac dobio ono što je zaslužio. Za neki zločin može postojati dobar razlog ili nedostatak dokaza dok za neki drugi zločin niti jedna izmišljena ljudska kazna nije dovoljna.

Najveća je pravednost u iskrenom priznanju samoga zločinca i u iskrenom opraštanju njegovoga zločina jer svako ljudsko biće ima duhovni organ koji zovemo savješću. Nikakva kazna za zločin ne može pomoći zločincu da si umiri savjest ako on u svojoj savjesti zna da je nešto zlo učinio. Također nikakva kazna ne može natjerati čovjeka niti da pomisli da je zločinac ako mu je savjest mirna.

Savjest također može biti mirna samo naizgled, to jest kada čovjek nije svjestan što čini.

Savjest također može biti nesavršena, prestroga ili lijena.

Savjest ipak ima najjači utjecaj na čovjekovo djelovanje, ma kakva bila.

Također nikakva kazna ne može natjerati čovjeka da povjeruje da je kriv ako mu je savjest mirna i ako čvrsto vjeruje ili zna da nije zlo počinio.

Savjest je Božji glas u čovjeku. Bog na svako iskreno priznanje zločina i kajanje odgovara uvijek samo opraštanjem, to jest prepušta možebitnog zločinca svome glasu i onome glasu koji je u životu toga čovjeka oblikovao također njegovu savjest još u ranoj čovjekovoj dobi. Samo Bog zna zašto netko ima prestrogu ili prelijenu savjest i zašto Bog dopušta nekome činiti naizgled veća zla, a nekome ne dozvoljava niti najmanju svjesnu i namjernu pogrešku.

U svakom slučaju, što je čovjeku teže nositi se sa svojom savješću, to je veća mogućnost da ga Bog poznaje i ljubi jer Gospodin Bog daje veće muke i kušnje onome tko je svjesniji svojih čina. Ukratko, što čovjek u ljubavi više napreduje, to su mu prepreke sve teže i teže jer samo se tako može sazrijevati: počinje se od malih prepreka da bi se potom svladavale sve veće i veće prepreke u napredovanju prema zrelosti koja pak bez Božje ljubavi i pravednosti ne može postojati. 20.05.2016. 20:33