Bijeg iz prosječnosti

Vidjeli smo Tvoju moć i snagu,

ona nam je izvirala iz naših nevolja,

potreba je velika svima nam za spasom.

Kada bismo živjeli samo sreću blagu,

postali bi ljudi razvratničkih golja,

doveli bi sami sebe u pakao lasom.

Nikada Te ne bi znali, ni poznavali,

a Tebi bi srce prepuklo zbog nas.

Tvoji ćemo biti sinovi kad budemo braća,

tada vidjet će se da smo zaista Te zvali

da nas putiš iako je strašan Tvoj gorljivi glas.

Ti nam dodaj od šapata svoga slaća

jer je slatko ljubiti Te u tajanstvu,

svaki dan Te blagovati kao nasušni kruh

da u nama stvaraš nove sokove.

Nismo mi dorasli tom poznanstvu,

a Ti ipak razvijaš nam duh

u kojemu činimo blage skokove

da bismo izišli iz ova svijeta zla.

A kamo drugamo bi mogli doći

nego u nevidljiv ogroman prostor

gdje vlada mir na nebu, preko tla

po kojem hodimo s velikom moći

kao da se razderao naših duša zastor.

Sve što jučer nisam primjećivala

danas vidim jasno zjenicama nade,

ona otkriva mi pravu sliku Tvoga lica.

Sokove u meni nekada sam skrivala,

a sada ja s njima živim, Sveti Grade,

oni jači su od svih mojih drhtavica.

Kako je uzbudljivo Te poslušati,

doći blizu Tebe, tjelesno i duhovno,

opipati dragocjeni bitak, tako pristupačan.

Kako lako mi je ovaj svijet iskušati,

napojiti neko srce srdito i bunovno

koje čuva samo formu, jauk uglačan;

ljubiti ga slično Tvojoj ljubavi za mene.

Ne vjeruju mojoj povijesti i formi,

ne vide mi od tih soka život vječni.

Kada jednom drhtavica sva u meni krene,

vide da sam izvan svih njihovih normi,

ali draži im je njihov život prosječni.

07.03.2016.  09:25

Na vratima vječnosti

Na vratima novih obećanja,

na poljanama Jerihonskim

gdje nestala je nebeska mana,

nahrani me zrnjem iskonskim,

dade mi beskvasnu pogaču

kakvu mi srce okusilo nije

i odstrani od mene lomaču

da me od sada ljubav grije.

Iziđoh mlada iz pustinje,

svježa zbog opravdanja;

vidjeh klasja gustinje,

plodnu zemlju iz sanja

po kojoj ne briju oluje

nego samo molitve ruše

zidine kojima struje

i oklope moje duše.

Što moje oči vidjele nisu

i moje uho nikad ne ču,

sada nađoh na klisu

što pokloni se tu,

preda mnom, pod stopama

kojima novom zemljom gazim.

Ropstvo me više ne slama,

slobodnim putem prolazim,

a pustinja ostaje iza mene,

ljubav mi jedino poštenje.

Ljubav mi otkloni sjene

da slavim Tvoje oproštenje.

06.03.2016. 08:08

Milost

Bijah slijepa od rođenja,

učili me dušu istresati

sve do zadnje slutnje.

Samo s toga posvećenja

naučio si me istesati

sve moje pomutnje.

Prepoznadoh Te, Sine Davidov,

kao da smo mi blizanci

jer sam uvijek bila poslušna.

Poslušnost mi bila zov.

O, kako smo stari znanci!

Idealima sam bila zdušna

koji obećavali su besmrtnost.

Varali su cijele mase,

a ja sam sve vjerovala.

Kako smiješno, bratstvo i jednakost,

ali ne daj na se.

Laži nisam sljedovala,

nije mi se dopalo

jer sam istinu uzljubila

kao prava proleterka.

I evo me jer me je našopalo.

Ipak, ja sam ubila

kao svaka slijepa zvijerka.

Ti me rodi, a ja bijah nesvjesna

pa sam srljala u maglu

strasnom istinom i vjerom.

Svakome sam bila tragična i smiješna,

samo Ti navede bagru

da Ti me pokažu s mjerom.

Ništa mi nije nedostajalo,

htjela sam se i ja nasmijati

da se slučajno ne predam.

Preda mnom je srce Tvoje stajalo

koje mi je htjelo nešto dati;

smiluj mi se da progledam.

I pretvoriše se zvijeri u snebivanje,

pretvori se blato u krvavo tijelo;

drvo neko, tvrđe od ta smijeha.

Kada prođe iščekivanje,

vidjeh lice Tvoje, kao magla bijelo.

Od sljepoće nasta more grijeha.

Konačno sam progledala, postala prah.

Gdje su moji ideali i moja potencija?

Mrtva pjesnikinja, za sve bezimena.

Još primijetih uza sebe neki svježi dah,

Ti si ona Davidova kraljevska esencija,

Ti si ona Istina mi neviđena!

04.03.2016.  23:23

Gospodar i sluga

Nije li posao sluge da točno zna kako njegov Gospodar diše, koje su mu navike, a kakvi mu hirovi? Nije li mu posao susretljivo i neuomljivo paziti na Gospodara, čuvati Ga i na vrijeme ponizno upozoriti na opasnost?

Nije li Gospodar koji sam izabire sluge, otpušta ih ili prijateljski pita kako im je obitelj?

I kad Gospodar daje nagradu, sluga je mora prihvatiti.

Neće li Gospodar odrediti slugi kada može postati sin, dio velike obitelji u kojoj služi?

Sluga tako postaje brat pravom Gospodarevu sinu.

Što ako ga brat kao brata ne prihvaća? Tada se izjednačuje s običnim Očevim slugom jer traži svoja prava, prednosti i bolju nagradu.

Tako sin ostaje nesposoban sluga, a zaslužni sluga postaje pravi sin.

Tko je kriv za ovakvu nevolju?

Očev sin ima sve.

Sluga ima samo sebe.

Otac i Gospodar je pravedan i ne može kažnjavati svoga sina te mu oteti nasljedstvo.

Sin mora priznati svome Ocu slobodu izbora.

A što ako Vinogradar daje istu nadnicu onome koji puno manje radi u Njegovom vinogradu?

Ništa.

Ovdje nije u pitanju nadnica nego dogovor između Vinogradara i nadničara. Da je Vinogradar rekao da će plaćati prema učinku, svatko bi bio zadovoljan, ali Vinogradar je samo pozvao nadničare i sa svakim se pogodio. Pogodba je izvršena pravilno.

Kada se Gospodar dogovara, On izvršava svoje.

U obiteljskom odnosu nema nagodbe, od sina se očekuje dobro i zlo nasljeđe; ne može baciti svoje imanje.

Svi smo mi sinovi koji ne konzumiraju ulaganje u nasljedstvo.

Da ne propadne.

Sasvim drugo vino

Izopačena slika svijeta,

pregled loš, a pogled mutan.

Usred zime miris ljeta,

kisik živi kao da je sputan.

Ništa ovdje nije tako loše

da se ne bi moglo uljepšati,

čak ni oni koji prose.

Čovjek mora jako utjecati

na sve što mu stave pod nos.

Čaša vina ubija, kalež svete Krvi oživljava.

Oboje je vino, oboje je otkos,

ali on ne vidi dalje od Ikara.

I kad pije, u Tebi je razlika,

ali on je na tom svijetu ne prmijećuje.

Poslije svijeta sasvim druga slika;

što je pio tek na kraju posvećuje.

A kraj, to je nešto sasvim drugo,

ushićenje daje naznake o tome,

ali ono samo nadanje je grubo.

Jer sam Te okusila u obome,

čeznem Tvoju sliku vidjeti još bolje,

čeznem gledati sve Tvojim očima.

Svoje poglede Ti dajem s puno volje,

ali mi se ono Tvoje iz mene otima.

Jednom kad si me zaručioza svoju,

uvijek ćeš me čuvati i zvati

da okusim veću drugost Tvoju,

da poželim Tvoje srce znati.

04.03.2016. 00:02

Kap

Hladna kiša predstoji mi kao blagodat,

pokušat ću shvatiti to kao neko moranje.

Blagoslovljen dan kada prestao je rat,

tada je zaživjelo ovo svakidašnje kolanje.

Blagoslovljen bio onaj raskinuti oblak

zbog kojega pržilo je kasno popodne.

Tada već se znalo kako doći će mrak

samo da bi olakšalo. Grane plodne

napile se sve svježine s nekim opuštanjem.

Znam, dolazi blagi stres i šok,

čovjek iznova doživi želju za pucanjem,

ali nikada to nije na dugi rok.

Kada gori, kad već svaka jota skromno izgara,

zaboravi se da to treba ipak jednom stati,

a kad prekinu se lanci ili tamna omara,

nakon stresa, norma se konačno vrati.

Hladna kiša potrebna je opeklinama,

potrebna je meni za povratak u bitnost,

tek toliko da se odmaknem sparinama.

Ovdje s ratom prestaje mi sličnost.

Nadam se kao neko dijete gladno

da će dobro doći izobilje mi slatkiša.

Nadam se da neće dugo biti hladno,

ovo će biti samo obična kiša.

03.03.2016.  01:37

Sokolar

Zauzdati snažna krila stršava

može biti samo dio snova,

a ne stvarni plan za sokolara.

Kako možeš posoliti bića lepršava

koje nosi krunu od slova,

koje sve zakone obara?

Sokolar je mislio primamit ću ga,

dat mu hrane, staviti mu prsten

pa ga dopratiti na vrhunce

gdje ću ga promatrati iz luga.

Sokol preletio grad raspušten,

krenuo ravno na sunce

koje spustilo je svu toplinu.

Gore čekalo je gnijezdo

gdje su sokolići naučili let.

Sokolaru sunce sinu,

vidje kako sokol leti za zvijezdom

koja sprži sav zaostali svijet.

Posljednji mu bio uzdah

kada vidje prsten na svom dlanu

koji ostao je prazno poprište.

Od svih sokolića zastao mu dah.

Kao da se ruga njegovu planu,

sunce ga upita koga ište.

Reče da je htio imati moć

kad već letjeti ne može,

da je željan sunca.

Tada spustila se duboka noć

da se sokolići slože

okolo vrhunca.

01.03.2016. 23:00