Kruha preko pogače

Nije ništa čudno u tome da čovjek bježi nekamo u bolji život.

Nije ništa čudno u tome da po našoj zemlji hodaju ljudi čiji su očevi i djedovi došli ovamo u bolji život. I nije čudno da se negdje teže uklapaju, a negdje lakše. U svim zemljama svijeta ti ljudi prvo moraju naučiti kako će se sporazumijevati jer su različitih kultura, jezika i odgoja.

Na pojedinim mjestima postoje gušće naseljena središta takvim ljudima u kojima se oni osjećaju jedinstveno u svojim ugodnijim životima, ali i u svojim problemima prilagođavanja.

S jedne strane su postigli bolji život, a s druge strane su još uvijek nezadovoljni, i uvijek će biti, jer su ostavili svoju zemlju.

Postoje države koje izgrade čitav kompleks za te pridošlice, no, to je već getoizacija, to je samo dokaz da nisu prihvaćeni i da nemaju udjela u novoj zemlji, bilo u problemima, bilo u izgrađivanju zemlje. To samo znači izolaciju za pridošlice.

Normalno je i uobičajeno da pridošlica stvara prijateljstva i veze, da uči i polaže ispite i da doprinosi razvoju zemlje u koju je pristigao u potrazi za boljim životom. Apsurdno je kad bi pokušao uvesti iste probleme koje je imao u svojoj zemlji i od kojih je i pobjegao.

Taj proces prilagođavanja pridošlica, naročito ako ih ima u velikoj navali, osjećaju svi stanovnici, i oni domaći i oni pridošli. Najčešće treba barem nekoliko generacija provesti svoje živote u novoj domovini prije nego što se pridošlice uključe aktivno i konstruktivno u sve pore društva svoje nove domovine, uza svu nostalgiju prema staroj domovini ma kakva ona bila kada su iz nje morali bježati u novi život.

Postoji uvijek ideja o povratku na rodnu grudu. To je više san koji se ponekad ostvari, ali uglavnom ne.

U modernim migracijama u svijetu kao globalnom selu manje dolazi do izražaja gdje stanujemo i živimo, a više se gleda jesmo li zaposleni kao cijenjeni stručnjaci koji utječu na jako širok teren za koji nema ograničenja, državnih granica i starinskih barijera. Postati dobar u svom zanimanju i govoriti puno jezika postalo je važnije i uobičajeno više nego stanovati na jednoj stalnoj adresi i prijateljevati samo s bliskim susjedima, ovo potonje je već zastarjelo.

To sve ne znači da država i njihovih granica ne treba biti. Još uvijek ima naroda koji nema internet, puno ih ima takvih, i koji ne znaju i ne moraju znati o strujanjima po cijelom svijetu, a još uvijek postoji jako, jako puno nepismenih ljudi. Najčešće ti nepismenjaci ne znaju zaista pročitati niti novine, niti se snalaze na portalima već najčešće slušaju vijesti putem radio-valova i televizije, gledaju značajne i manje značajne slike i filmove. Neki od njih nađu prijatelje svugdje, a mnogi se nastoje držati zajedno sa svojima. A tko su ti njihovi? To su možda oni koji govore svoj prvi, materinji jezik jer niti jedan drugi nisu naučili, ali to su također i oni koji vole pogledati iste TV-emisije i iste, dobre stare filmove koje razumiju samo oni u svom uskom krugu.

Nekada su geyevi bili rijetki, a danas mnogi nastoje postati gey samo zbog mode i radi poistovjećivanja svojih problema sa sličnim problemima većih grupa ljudi. To su problemi prilagođavanja. Mi smo imali jednog ped... pardon, transrodnu osobu u razredu koja je bila uvijek zanimljiva zbog svojega životnog stajališta koji je bio drugačiji od stajališta svih ostalih trideset pet učenika i bio nam je kao maskota razreda. Nikada se nije požalio da nema jednako pravo na jedinicu ili na odličnu ocjenu ako je dobro naučio ono što smo svi morali naučiti barem za prolaz u viši stupanj obrazovanja. Bio je dobar prijatelj i imao je neke bolje prijatelje, a naročito prijateljice dok se s nekima manje kompao i rjeđe.

Danas bi taj čovjek bio odbačen od sebi slične grupe ako ne bi agresivno tražio kruha preko pogače. To jest, danas transrodna osoba ili pridošlica u nekoj zemlji traži svoja prava na taj način da zahtijeva da svih trideset pet učenika u razredu, odnosno čitava zemlja moraju misliti kao što misli taj peder jer inače bi bio ugrožen čovjek u tako naprednom društvu.

To je fašizam. 07.01.2016. 04:49

Tri kralja, mudri ljudi

“MUDRI LJUDI STVARAJU VIŠE PRILIKA NEGO ŠTO IH NALAZE”

Francis Bacon

 Mudar čovjek namuči se u životu dok ne shvati da ništa ne zna, da je malen i priprost.

Priprosti, obični  ljudi nadareni su mudrošću u svojoj jednostavnosti.

Tako možemo reći da su nepismeni vrijedni pastiri samo milošću Božjom i svojim nesumnjivim povjerenjem postupili najmudrije što se može u svijetu kada su prihvatili vjerovati u Boga novorođenog, a najveća tri mudraca koji bijahu i kraljevi svojih zemalja samo su im to svojim napornim trudom i razmišljanjima i potvrdili.

Tamo gdje čovjek svršava, Bog počinje

Uvijek volim pogledati sadašnjost u svjetlu sutrašnjice, naročito kada pred sobom imam katolički kalendar. Tek u svjetlu uskrsnuća vidi se smisao postojanja i to vrlo problematičnoga postojanja.

Također pred sobom imam lik blaženoga Alojzija Stepinca koji nam je poručio i ovo:

“Preporučit ću u molitvi stvar za koju me molite Gospodaru života

koji znade i može pomoći i onda kad ljudi ne znaju dalje.

Štoviše, praksa je Božja:

gdje čovjek svršava, Bog počinje!”

Očigledno jest da nam je iduća nedjelja u znaku krštenja Isusova na rijeci Jordanu, krstio Ga Ivan Krstitelj, krstio Ga vodom za otkupljenje grijeha kao i sav ostali puk koji je na rijeku dolazio radi Božje pomoći u obraćenju njihovih srdaca. To je bilo najviše što je mogao Ivan Krstitelj učiniti za kojega je Isus rekao da je velik u kraljevstvu nebeskom.

Što može čovjek? Politi se vodom i oprati, a onda krenuti dalje u život koji završava smrću.

Što zna čovjek? Zna raditi i pogriješiti, ali i otići dalje bez kajanja.

Što nam govore tri mudraca koji pohodiše Novorođenče? Govore nam da je pronaći Isusa nešto jako mudro i još više nešto strašno tajanstveno.

Što nam govori činjenica da su pastiri povjerovali anđelu i otišli se pokloniti Isusu tamo gdje im je anđeo pokazao? Govore nam da jedino na neki mističan način možemo “vidjeti” Isusa.

Dakle, ili moramo temeljito proučavati sva znanja ljudska ili moramo vjerovati svojim “viđenjima” kako bismo pronašli Boga.

Grijeh! Tako misliti i tako činiti jest veliki, smrtni grijeh.

Iduće nedjelje Isus dolazi među nas i ne prepoznajemo Ga, on je nalik svima nama, nalik je onoj krasotici s duplerice, nalik je vojniku koji je stigao s ratišta, nalik je nekom radniku koji je popio malo rakije pa krenuo razgovarati sa sličnima; Isus je među nama, Isus je jedan od nas, Isus je pravi čovjek, a osim toga jedini koji je tako grešan da nas sve strašno sablažnjava; štoviše, On je među nama najgrešniji čovjek, puno gori od nas samih.

Mi nikada nećemo postati mudraci i kraljevi, a nemamo ni vremena pogledati u sebe na kraju dana već gledamo svoje rezultate, oholo mislimo kako smo zaradili plaću i, u svjetlu sutrašnjice, planiramo gdje ćemo uložiti i potrošiti jer nam je politička situacija vrlo neizvjesna pa nemirno i s napetom pažnjom pokušavamo pogoditi tko će biti na vlasti sutra i u kojoj ćemo se državi probuditi.

Neki svećenici, mudri teolozi nam govore o Isusu, a mnoge žene nam govore o nekakvom spasu i Djetešcu u jaslama. Izgleda nam da ta religija samo ometa normalnu dnevnu napetost, rad i razgovore, kao da nas pokušavaju odvući na neki sklizak teren gdje ćemo zaboraviti pratiti najvažnije vijesti. Kao da je baš sada pravi trenutak za religiju, religija je za starce i umirovljenike, i za majke s malom djecom, religija nije za odrasle snažne ljude koji privređuju za život i nastoje se domisliti kako će uzdržavati i sebe i majku, i ženu i djecu, i još nabaviti automobil ako ne poskupi nafta.

A onaj bedak na zebri zbog kojega moramo naglo zakočiti uz neku sočnu psovku i onaj bolničar koji nas ne pušta k prijatelju dok leži pod srčanim udarom na intenzivnoj njegi, i ona dosadna susjeda s kolačima, i ona mala s prvog kata u minici, i moj nezaobilazni šef (!) koji ne zna koliko vrijedim, svi ti dosadni ljudi koji su gori od mene, i onaj odvratan poltičar, gori i od Hitlera, to je Isus. 06.01.2016. 07:13

Ledena zvijezda

Život moj je kao život zalutalog pastira,

uvijek naiđem na nešto grubo, ili mi se čini.

Život moj je čežnja u mom srcu punom mira,

ali raznovrsni bijahu mi načini.

Moju grubost Ti razori, Ti mene pripremi

da se mognem sresti s Tobom dostojno.

Moje srce novom blagošću opremi

koje zaTe želi biti postojano.

Blage ruke vojskovođa, kraljeva

blaže su od moje grube naravi.

Grubost moja slabije sad odolijeva

kao konji zauzdani, konji garavi.

Kada promatram Te i tu Tvoju svitu,

nježna srca Tvojih svih darivatelja,

uvijek povlačim se u tu špilju skritu,

uvijek mislim nije red na prijatelja

već su samo oni slavni predodređeni

prići Tebi kao dostojanstvenici.

Čak i oni što su Bogu svi podređeni,

prilazeTi lako u malenoj sjenici.

Kao zvijezda daleka sam i nevidljiva

koja po skrivečki krade jedan pogled.

Nije zato što sam možda stidljiva

nego možda samo ja sam hladna kao led.

Da si samo malo bliže, tu, na otvorenom

gdje fijuču vjetrovi, gdje se noći rađaju,

možda mene našao bi netom stvorenom,

nalik darovima što se Tebi nadaju

ili možda još i više, kao majka bih Te prigrlila,

nježna bila, zaklon Tebi načinila.

Ali ne, možda bih te ledom svojim smrvila,

možda bih te optužbom i udarila;

može biti da bih Ti se sablažnjavala,

može biti da Ti ne bih bila tako nježna.

Ti si kao mala duša koja rado bi i spavala

kada Muka Tvoja ne bi bila tako neizbježna.

05.01.2016. 18:53

Dijete u srcu

Probudim se kao noćna ptica,

onda kada ne treba se buditi.

Smiješi mi se ura, varalica

kao da je meni sada bluditi,

kao da je meni stalo je li dan

ili jutro, ili večer sijeva.

Korak lak je, govor malo uspavan,

uru gledam kao da mi zijeva.

Vijesti već su davno pročitane,

vidim, ništa neće biti tako novo

kao nebu molitve mi odaslane,

kao tebi jedno sveto slovo.

Što god bilo, ja o tebi razmišljam,

ti si moja prva misao i sjećanje.

Još odavno, kad sam tebi prišla,

primio si moje obećanje

da ću vjerovati, nadati se, sanjati

ovaj dan ovakav koji sada dolazi;

da se neću iz tvog krila sklanjati

makar život tako zdušno prolazi,

makar mi smo se razdvojili.

U dubini srca još smo jedno

jer smo se u nebu spojili,

a to jedino je vrijedno.

Ja sam tebi kao prsten oko ruke,

isti takav nosim otkad si mi ponudio

život svoj bez tebe kao znak za muke,

a sad opet si me zaspalu probudio.

Čujem tvoje srce kako meni stremi

kao da ja ne znam da je pravi dan

makar zvijezda ovdje je da se pripremi

jer je slavni čas od neba odaslan,

a ja tebe tražim i nalazim dijete nevino.

Dug je bio ovaj put u nutarnjost;

sva drhturim kao da je opilo me vino,

a to vino, to je naša podudarnost.

Sada kad sam došla tu u pravi čas,

samo tebi se obraćam za zahvalnost

jer je budio me tvoga srca glas,

jer sam čula našu živu stvarnost.

05.01.2016. 18:01

Sin Boga živoga

U prastarom narodu Božjem postojali su veliki proroci. Oni nisu bili ljudi iz plemena svećenika, niti su bili vođe i kraljevi naroda. Zna se tko je bio vođa, veliki kralj David, njegov sin i nasljednik, kralj Salomon i zna se da je svaki vođa imao kraj sebe svećenika iz plemena Levijeva te je tako uz Davida bio i Natan, Božji glas koji je kralja savjetovao. Ostali su svećenici držali obrede, sve do Isusova vremena odakle ih znamo kao farizejsku sljedbu.

Svećenici su i pomazivali kraljeve za vođe.

Proroci su bili Bogom nadahnuti pojedinci koji su i živjeli simbolično i proročki da se i po njihovim životima slikovito vide jasnije njihova proročanstva.

Narod je uglavnom bio narod stočara, pastira i narod zemljoradnje i ratnika.

I dok su svećenici u obredima obavljali i službu riječi, to jest čitali su narodu i pripovijedali religioznu predaju, a kraljevi gradili uređenje i vodili ratove, proroke su sa strahopoštovanjem slušali i nazivali ih učiteljima. Proroci su imali dragovoljne sljedbenike koji su zapisivali njihova proročanstva dok su svećenici zapisivali sve što se događa u povijesti i politci Božjeg naroda. Mojsijevi odabrani svećenici prvi su ponijeli Zakon Božji po kojemu je čitav narod živio i radio.

Biti kralj značilo je imati svu vlast, ali po Zakonu Mojsijevom i uz blagoslov svećeništva. Proroci su se izdizali pojedinačno iz bilo kojeg okruženja, velikih proroka je bilo četiri i onih manjih nadahnutih ljudi iz naroda je bilo dvanaest. Toliko nam govori pismena predaja, ali prorokovati je mogao svatko. No, nisu svi bili tako značajni za narod. Prorokovanje nije bilo nekakvo vračanje i čaranje već objavljivanje upozorenja narodu zbog njihovih grijeha i najava spasenja za sav narod, najava dolaska velikoga kralja narodu i pomazanika Božjega Mesije.

Sav je narod izuzetan jer je Božji odabrani narod po svojoj velikoj vjeri u Jednoga Boga i po svojem velikom Božjem nadahnuću.

Mesiju su svi očekivali kao kralja iz Davidove loze, a to znači pravednoga i jakoga kralja, pobjednika nad neprijateljima. Božji narod Izrael je bio poznat i čuven na daleko, po svoj ekumeni i u svim kraljevstvima, a mnogi su neprijatelji toga naroda svjedočili da ih u bitke vodi i u ratovima izbavlja njihov jedan jedini Bog kojega su imali i kojemu su sve vjerovali.

Kad se Mesija, Božji Pomazanik rodio, nije se to moglo odmah pročuti u narodu. Nitko nije znao da Pomazanik Božji neće biti neki muškarac iz kraljevske loze, taj trenutak Isusova rođenja su samo navijestili proroci vrlo diskretno. Tek su poslije i puno kasnije ljudi uvidjeli točnost proročanstava svih važnijih proroka u narodu. No, postojali su pojedinci, Isusovi suvremenici koji su bili u Njegovoj blizini i spoznali da je Isus budući naviješteni Pomazanik Božji. I u svjetskim kraljevstvima postojali su neki učeniji ljudi, mudraci kao današnji filozofi, astronomi. Trojica od njih bila su i tri kralja, svaki sa svoje strane svijeta. Oni su se našli u tadašnjem Izraelu u vrijeme Isusova rođenja jer su po Božjoj providnosti tragali za znanjem i čuli jedan za drugog, a na put do Jeruzalema gdje se Božji narod klanjao Bogu i na put prema svome nahođenju krenuli su zbog toga što su poznavali svoje spise, ali i predaju naroda Božjega i spise proroka iz Isusovog i Davidovog naroda.

Bog je Jedini svojega naroda nadahnuo Duhom svojim ta tri kralja te se oni uputiše prema Betlehemu. U to vrijeme po ovom našem europskom kontinentu vodili su se barbarski ratovi, a s istoka, zapada i juga stigoše tri kralja do grada Betlehema koji je bio mali centar i prebukirano središte mnoštvom ljudi jer su morali doći se upisati tamo radi popisa stanovništva.

Zna se, prva tada zabilježena vijest o Isusu je bila ona koju su anđeli javili pastirima o tome kako se u jednoj štali u gradu Betlehemu nalazi neko novorođeno dijete. “Danas vam se rodio Spasitelj”, rekođe anđeli pastirima i uputiše ih kamo moraju ići i pokloniti se Spasitelju. Samo su Bogorodica i njezin muž Josip znali tko se i zašto u toj štali rađa, a kasnije će im i starac Šimun i proročica Ana to potvrditi.

Nakon pastira do te štale ili spilje stigoše kraljevi iz daleka, a pastiri im rekoše što su vidjeli i čuli te da su se došli pokloniti.

Tri kralja iz svoje prtljage uzeše zlata, plemenite masti i mirisne smole kako bi time simbolično odali poštovanje velikom kralju kojega su tako pomno tražili i kako bi mu se dostojno poklonili. Ti darovi su imali puno značajniju vrijednost nego što bi to imao neki drugačiji dar, primjerice, mogli su darovati deve, konje, svilu, zlatnike, možda i vina i slastice jer je Sveta obitelj očigledno oskudijevala. No, taj je trenutak sve bilo manje važno od činjenice da se rodio i Pomazanik kojega je Božji narod očekivao, ali i Spasitelj svih ljudi, svih naroda. Zbog toga je poslužilo ono malo zlata jer Kralj svih kraljeva mora na rođenju dobiti simboličan dar svoje moći. No, Spasitelj će posvetiti svakoga tko dođe k Njemu, bolje nego da je imao kraj sebe i nekoga svećenika iz naroda, stoga mu tri kralja podariše mirisnu smolu koja se stavlja na žeravicu da zamiriši Bogu na ugodu; to je tamjan kao simboličan dar Svećeniku Isusu. A potom, Kralj i Svećenik dobiva na dar plemenitu mast za jačanje i liječenje, a također i za pomazivanje u obredima, to jest za pomazivanje umrlih. To je smirna koja ublažava bol, liječi i jača tijelo; to je gorka trava koja simbolizira Muku Isusovu i smrt za otkupljenje ljudskih grijeha bez koje spasa svijetu ne bi bilo. Budući da su Isusa nazivali Učiteljem, smirna je znak da je Isus i Prorok nad prorocima, Riječ Božja koju treba slušati s najvećom pažnjom i poštovanjem. 05.01.2016. 05:19

Emanuel, Bog s nama

Čovjek bi pomislio da će Te zagušiti sav taj svijet oko Tebe: pastiri, janjci, stoka njihova, životinje u štali i, na kraju, velika pratnja sveta Tri kralja, njihova sjajna odjeća, njihova veličina, širina i visina; kako su uopće stali u taj mali prostor u kojemu si bio najmanji među njima, zagušen također silnom slamom, a onda i darovima mudraca, zlatom, smirnom i tamjanom.

Kraj Tebe stoje Tvoji najbolji prijatelji, Tvoja topla, sjajna i bezgrešna majka s mužem Josipom pokraj sebe, dva bića koja su se razumijela u svim pitanjima i u Gospodinu: Bezgrešno začeće i krepostan čovjek, pun pažnje prema Tebi i Tvojoj majci. Da Te nije u svojem svijetlom naručju štitila Marija, i da nju nije štitio Josip, vjerojatno ne bi samo svjetlo one zvijezde repatice bilo dovoljno da te obujmi toplinom i ugrije. Novorođenčad nema svoju temperaturu, treba ih uvijek pomno utopliti. A Tebi je, Novorođenome, bilo dovoljno toplo s tim svim okruženjem. Da su našli neko mjesto u svratištu, lošije bi prošao nego u toj toploj štali pa Ti je čak i na slami bilo ugodnije nego što bi bilo negdje drugdje jer Te je majka umotala u svoje tkanine, one koje je sama izradila.

Sveto je bilo to zajedništvo male svete obitelji, pastira, stada i mudraca. Da nije bilo poklona tih kraljeva sa svih strana nastanjenoga svijeta, ne bi Ti bilo tako ugodno, ne bismo znali da si došao svim narodima koji su Te svi tražili. Ne bismo znali za tamjan i blagoslov, muku Tvoju koju označavaju ljute trave i ne bismo znali da su Te kraljevi zlatom zakraljili za Kralja svih kraljeva. Nije to bila samo simbolika, to Ti je sve uredio Otac Tvoj na nebesima kako bi po Tebi mogao uzljubiti čovjeka, predati se čovjeku; ta štala je bila Tvoj početak u kojemu si bio zaista okružen ljubavlju koja je odgovorila na Tebe koji si Ljubav.

I djetinjstvo si proveo u miru i poslušnosti kako bi kompletno dovršio svoje utjelovljenje u zemaljske duše, sve dok nije došlo vrijeme učenja, a tada si ostao tri dana u hramu Oca svojega i upoznao znanja i sposobnosti tadašnjih svećenika i učitelja naroda svega o Tebi. I vidio si već tada da ništa ne znaju pa si ih podučavao jer kako bi i znali bolje od Tebe o Tebi samom. I bili su zadivljeni Tvojom mudrošću, a Tvoj čas još tada nije bio došao te ne vidješe ono u Tebi što su svi kraljevi znali kod Tvojega rođenja, da si Bog. Na svoje dobro su to spoznali, sebi u korist.

Bilo ti je mirno u poslušnosti i toplo vrijeme koje si proveo u obitelji.

Kako si se pripremao za ono što Ti predstoji? Na to se ničime nisi mogao pripremiti, nikakvim asketskim odgojem, nikakvim tjelesnim vježbama, ničime se nisi mogao obviknuti na patnju koja Te je čekala u Pashalnom otajstvu.

Otac Tvoj na nebesima Te je pripremio i predodredio u ljubavi, a Marija i Josip su te pripremili u vjeri i povjerenju kojim su vršili Zakon što si ga došao upotpuniti i duhovno ostvariti među ljudima.

Nitko nije naslutio što ih sve čeka: duhovni zakon, duhovne zakonitosti, darovi i kreposti, izobilje novoga doba, nove zemlje i novoga neba. Ne, nisu znali. Da si im svima dao krila da lete kamo žele i kako žele, ne bi im bilo to tako veliko otkriće. Da si zavladao po lozi Davidovoj čitavim svijetom i uveo blagostanje pa ostavio nekog nasljednika, ne bi im to bilo nešto jako novo. A Ti si otvorio svakome čvrsto zatvorena vrata duhovnosti za koju nisu znali da je imaju, vrata moći da postanu djeca Boga svoga iako su se nazivali Tvojom djecom, ali ne duhom nego samo tijelom. Ne niti tijelima svojim nego tijelom koje su činili svi pripadnisi naroda u Mojsijevom zakonu.

Predodredi Otac naš na nebesima svakoga od nas u Tebi i po Tebi, a onaj jedini topli trenutak bijaše baš taj ležaj na slami u jaslama i sve oko toga. Tvoj najtopliji trenutak zemaljskoga života, obični ljudi pokraj Tebe, obični, ali potpuno pripravni za Tebe koji si Ljubav.

I Svjetlo sja u tami i tama ga ne obuze. Svjetlo naše, Isuse koji si Bog s nama, dao si nam sebe, pustio si se Ocu da Te pošalje na zemlju i da se rodiš kao dijete koje ništa o svom životu još ne zna. Prepustio si se u ruke onih oko Tebe, potpuno i s punim povjerenjem koje zapanjuje i prosvijetljava svakoga koji Te pogleda malenoga u jaslama. I koji Te pogleda na križu. Potpuno predanoga, u ljudskoj patnji i Božanskoj strpljivosti. Drži nas zajedno samo povjerenje, duh pouzdanja Tvojega i sigurnosti Tvoje u nas i naše obraćenje. Ta, Ti nas poznaš bolje nego što mi poznajemo sebe i svijet za koje mislimo da sve o tome i puno znamo, a ne znamo ništa. Samo Ti znaš zašto si nam se povjerio, samo Ti znaš što je i tko je čovjek, koje su naše mogućnosti i kolika je Tvoja ljubav za nas i prema nama. Mi ne znamo, nas je strah, mi ne želimo po Tvome nego po svome, a što je to što je naše, a da nije od Tebe poteklo. U poslušnosti Tebi možemo Ti postati braća i sestre i što nam više treba?

Nisi htio načiniti čovjeka kao što si načinio anđele nego Ti čovjeka gradiš malo po malo, od tijela do duha, od Zakona do vjere, od forme do sadržaja.

Bio si malo dijete. Često kažemo za nekog starca kad plače da plače kao malo dijete.

Vidjela sam to Tvoje rano djetinjstvo, Tvoji su osjećaji prejaki, a da svi ne bismo pustili suzu kada Te pogledamo kao bespomoćno novorođenče koje treba majku, treba oca zemaljskoga, treba pastire, braću, sestre, političare. Sve nas trebaš, sve do jednoga. Za svbakoga imaš stan i svakome si pripravio darove kao što mi pripravljamo jaslice i darove ispod naših borova i jelki. Sve nas čekaš, svima kucaš na vrata i niti jedan Ti nije suvišan jer Ti si tako velik da svi za Tebe i oko Tebe imamo udjela u vječnosti i bez kraja.

A kada se svi nađemo u Tebi, tek tada ćemo spoznati što je to povjerenje, suza Boga djeteta, što je to ljubav istinska i tko si zapravo Ti, koji sjediš s desne Boga Oca. Tek ćemo tada vidjeti zašto si nas strpljivo čekao, kako si izdržao uvrede i udarce i tek tada ćemo vidjeti kako je velika bila Tvoja potreba za svakim od nas i za svima nama zajedno tada kada si dolazio svake godine kao Novorođenče u naše domove, u naše gradove i sela.

A tada ćemo i mi pustiti velike suze. Ne suze potrebe, povjerenja i ljubavi nego velike i gorke suze pokajanja. 03.01.2016. 19:03