Monday, November 23, 2015

Prva stuba


Presušuje dubok izvor mojih hvalospjeva
jer sam stigla k prvoj stubi Tvoga Hrama
i sad ne znam kako nekima uspijeva
uspeti se više, a meni to je drama:

sada, kad sam težnja, vjera čista,
iznova mi slijedi vraćanje na podnožje
s kojega sam krenula, a nisam ista;
veća sad je moja žeđ te vode Božje.

I klecam, i drhturim, i magla se podiže;
pred Tvojom sam svetošću, oblak oko mene.
A što ako želim Te promotriti još bliže,
ako moj početak sada tu je, misao me prene.

Ne vraćaj me opet u to beživotno ozračje,
mora biti neki bolji način koji nisam otkrila.
Znam da napredak je moj sve veće privlačje,
privuci me, osvijetli onaj izvor s kojega sam pila.

Stalni sam Ti hodočasnik, post i žeđ me vode
prema otvorenim hramskim vratima.
Iz moga se srca već i drugi zazivi porode,
sastavljam ih neprekidno danima i satima.

Poklekujem i klečim, uspravnih ramena
iako se već odavno sva pred svijetom krivim;
klečim uzdignuta čela, željna Tvoga znamena,
dlanovi mi otvoreni zrače pomazanjem živim.

Ljubav Tvoja vjerna može se izprositi,
ali moram prije pripraviti sve udove svoje
da to izobilje mognem primiti i nositi.
I srce mi i stope hrabro na toj stubi stoje.
23.11.2015. 10:17



Sunday, November 22, 2015

Kultura smrti



Rasna diskriminacija = metode neravnopravnosti prema pripadnicima druge rase ( povijesno primjerice u Južnoj Africi )
Rasni zakoni = povijesno diskriminirajući zakoni ( uglavnom prema Židovima, odnosno “nearijevcima” ) doneseni u Njemačkoj, NDH i nekim drugim zemljama koje su 1939-1945. bile pod vlašću ili u savezništvu s njemačkim Trećim Reichom
Diskriminacija = ( latinski: discriminatio = dicriminare: razdijeliti, odjeljivati, lučiti ) postupak kojim se unaprijed ograničuju ili onemogućuju prava građanina, grupa ili naroda; obespravljivanje (rasna, vjerska, nacionalna)
Anoniman = ( latinski: an = bez + grčki: onyma = ime ) = bezimen
Konkurencija = suparništvo na nekom polju, da se postigne bolji rezultat
Država = organizacija s različitim oblicima vladavine
Vladati = upravljati organizacijom, imati vlast, ali latinski: valere = vrijediti
Demokracija = vladavina slobodnih građana, društvena jednakost, vladavina slobode i ravnopravnosti
Ares = grčki bog rata,
Areopag =  vrhovni sud u staroj Ateni, brežuljak zapadno od Akropole posvećen grčkom bogu rata, sinu Zeusa i Here, predstavlja surovu snagu i ratobornost
Barbar, barbarin = grčki:barbaros = koji nije Grk, koji je stranac
Antika = razdoblje od osmog stoljeća prije Krista do petog stoljeća poslije Krista, kultura grčko-rimska i svih koji su pod njezinim utjecajem, davnina, davno prošlo vrijeme, zastarjeli pogledi
Mezopotamija = mjesto nastanka najstarijih civilizacija, na području Iraka, Isusova zemaljska pradomovina od Abrahama koji je živio oko dvijetisućite godine prije Krista
Fenicija = područje uz obalu Sirije i Libanona, naseljeno od tritisućite godine prije Krista i Feničani su imali alfabetsko pismo, izvor iz kojeg je nastao grčki alfabet, latinica i mnoga druga pisma.

Nekada je bilo normalno vladati po načelu “čija regija-njegova religija”.
U prahistorijskoj predinformatičkoj eri točno se je znalo tko je tko.
U televizijskoj eri točno se je znalo da se pakao zove Bliski Istok ( u koji se, uzgred budi rečeno, računala i Eseferjot ).
Danas u ovome Ujedinjenom Kulturnom Svijetu plemena otvaraju svoje profile po uhodanom sistemu “tko je jači, taj kvači”. Oni koji su anonimni hakeri, nalik su mnogobošcima iz izgubljenog antičkog doba koji su načinili čak i spomenik “Nepoznatom bogu”.
Kad se kultura rađala u Mezopotamiji ili, primjerice, u Feničana, ovaj čitav bijeli svijet bijahu osvajačka barbarska plemena.

I što smo postigli posljednjih pet tisuća godina? Slomili svakoga tko je bio kulturan, naučili nikoga niti “ratovati humano” nismo, a ponudili smo moderno oružje. Nastupati pred kamerama nisu znali sve do nedavno. Poslali su poruku čitavome svijetu, i trgovačkim centrima, i liberalizmu i prokletimkamerama i prokletojteleviziji koja ih je snimala izgladnjele i opremljene oružjem.
Svoje prave slike nisu pokazali, nisu pokazali svijetu sve ono dobro što imaju jer ovaj svijet sve ono kulturno dobro koje ima nije pokazao njima. Sada više nemamo kulturnih dobara niti oni, niti mi, niti vi.
Naša kulturna dobra su kultura smrti. Naša kulturna dobra provociraju dobre, stare duše koje se sjećaju vjerskih zapovijedi, moralnih uputa i uče na starinski način o svijetu: imaju postepeno i stupnjevito obrazovanje i nisu stigli do Jupitera i Crne rupe.
Stupnjevitost = sa stupnja na stupanj
Postepeno = polagano, umjereno brzo, postupno, stup po stup, stupac po stupac
Brzoplet = koji radi na brzinu, nepromišljen
Prije su postojali narodi, a sada postoje države i unije, savezi i alijanse, ali samo radi što barbarskijega osvajanja tuđega. Kao da ne znamo živjeti samo s onim što nam je Bog dao, a samo to nam pripada.
Koliko puta su narodi apelirali na velike sile da se spriječe glad i ratovi, da se pripazi na zagađenja naše Zemlje dok one sada sve nas žele umiješati u njihove osvajačke pohode.

Ništa novo; ništa, ništa novo.


Čija religija, njegova regija. Obrnuli smo klasičnom nelogičnošću stara pravila naopačke.
Kad je došao Krist u tijelu, nazvali su Uskrsloga Logosom.

LOG, LOGOS = kao prvi dio riječi znači govor, mišljenje, pojam, smisao, razum; koji se odnosi na riječ ( grčki: logo, logos: riječ
Logika = proučava oblike, zakonitosti i uvjete razložnih misli i opće metode spoznaje istine
Logistika = u starogrčkoj matematici umijeće praktičnog računanja
Logos = jedan od osnovnih pojmova grčke, a zatim i drugih filozofija uma, riječi, istine, zakona svijeta, Boga, Sina Božjeg

Isus je Riječ koja djeluje.
Acta = latinski: djela
Akt = latinski: actus, agere = činiti

Isus je osoba razgovora, prisbodoba i navještanja te Djelo obraćenja na pravi misaoni put.
DijaLOG = razgovor između dviju osoba
Gdje su dvojica ili trojica u Njegovo ime, i On je među njima. On je Smisao bilo kojeg dijaloga, političkog, vjerskog, praktičnog. To je religija, Isusova religija, a Isusova regija je kraljevstvo nebesko, civilizacija ljubavi iz koje proizlazi pravednost i to je istina. 22.11.2015. 18:59






Idem tamo gdje si Ti


Neka otajstva kraljevstva Božjega

Blagujem Te, Isuse, po Duhu Svetomu, Bogu i u mojemu tijelu i mojem duhu stvara se nova osoba koja postaje dionikom živoga Presvetoga Trojstva, to jest života Oca našega, Stvoritelja svega; života Sina Božjega, Spasitelja duše i tijela moga; života Duha Božjega koji je svet i poziva i mene kao Životvorac vječnosti na život u svetosti, u pristup općinstvu svetih stvorenja, rođenih iz vode i istog toga Duha Svetoga.
Kako ja da budem sveta kad sam prošla kroz sedam zala, preživljavala u zlu sebičnosti, u zlu oholosti, u zlu požude očiju, u zlu pohlepe srca, u zlu ogovaranja, u zlu lijenosti, u zlu zlobe i zavisti, u zlu ljubomore, u zlu pretjerivanja i neumjerenosti te postala pokvarena valjda do srži svojega bića?
Blagujem Te i sa mnom se događa krštenje, prolaz opetovani, rekapitulacija mojih zala. Sve ih vidim jasno, bistro mi je da nisam prije primijetila koliko sam zla, misleći da sve dobro činim i sve najbolje mislim, da sam pravedna, da sam zakinuta za nagradu, da se smijem i lukavo i neprimjetno za sve osvetiti svima i svakome. Vidim da sam preživljavala u noćnoj mori kroz koju sam prolazila više od trideset godina, to je jedanaest tisuća noći ili, točnije, osamdeset i sedam tisuća i šest stotina sati. Prolazim kroz te mučne sate i minute još jedamput i za taj prolaz i ponovno proživljavanje zla potrebna mi je samo jedna sekunda: sve vidim pred Tobom, vidim sebe, nedostojna pozvati Te, zazvati Te, a još manje dostojna primiti te u svoje grešno tijelo. Sigurno Ti je muka od mene.
Tada mi govoriš. Ljubav ne poznaje moje mučne trenutke i ne spoznaje moje grešno tijelo s nerazvijenim duhovnim životom u kojemu se naglo budi uspavana savjest. Ljubav mi pomaže da se prestanem mučiti samooptuživanjima. Ljubav je pod mojim krovom da me provede kroz taj osjećaj i tu spoznaju blagovanja Krista koji je Riječ Boga živoga. Trese me, budi me iz letargije, podiže me iz nekoga medvjeđega zimskoga sna dok ja samo krajičkom svijesti naslućujem da mi netko nešto želi reći, nešto kao: ’Diši, samo diši; udahni, ispruži ruke, otvori dlanove, opusti srčani mišić, prestani se osuđivati, progledaj i slušaj, samo slušaj: prolaziš kroz bistru vodu koja te kupa i pere jer si sva uronjena u svoje grešno tijelo, a sada samo uranjaj u tu vodu i operi se u njoj’. Riječ Božja mi dopire do mozga koji je sav  zasićen ljudskim riječima, mnoštvom jako pametnih ljudskih riječi. U Duhu Svetom  čujem da su mi oprošteni grijesi i da sada idem i ne griješim više.
I kao što ja dolazim pred Boga i ulazim u otajstveni Božji život vječnosti, tako i Bog ulazi pod moj krov, nalazi si dovoljno mjesta da se kod mene nastani. Od Njegove širine i visine postajem svojim tijelom tanka i pognuta, i dušom skrušena, duhom poučljiva. Moje tijelo je naglo ostarjelo i suši se; moj duševni život tek se rađa jer duša bijaše sva izmrcvarena, preplavljen jadom i kajanjem, a moj duh gleda gdje će se osloniti na neku čvrstu točku jer se našao u zrakopraznom prostoru. Čvrsta točka je Zakon Kristov, duša se smiruje, a tijelom postajem kršćanka-znak da je pod mojim krovom sam Isus, postajem znak za zemlju, znak za ljude, znak za svijet. Preda mnom svijetli bijeli križ, Križ Kristov.
Nigdje ne pripadam, a u svemu postojim. Hranim se Svetim pismom, zahvaljujem i progovaram svoje zahvale. Postajem moliteljica. Postajem ovisnica.
Umire ono grešno tijelo, umire na žalost ovoga svijeta čije opsjedanje je sve suptilnije. No, ja vidim jer sam malo progledala i jer se predajem Bogu svome; vidim Njegovim očima, slušam Njegovim sluhom; mislim Njegovim srcem; govorim Njegove riječi; hodim Njegovim putevima. Već odavno sam ozdravila, dobila uslišanja, otjerala đavla iz sebe, ali kušnje postaju izazov kojemu ne mogu odoljeti. Radujem se jer su te suptilne kušnje samo siguran znak da se nalazim na dobrom putu u svetost, u zajedništvo svetih.


Krist Kralj u povijesti svijeta


Hrvatska riječ “kralj”, praslavenski: ‘korlja’ dolazi nam od imena franačkoga vladara Karla Velikoga s kojim su Slaveni prvi došli u dodir. Ta riječ označava najviši nasljedni naslov vladara i vlastodršca.
Na starom se Istoku ustanova kraljevstva uvijek prisno vezuje uz mitski pojam kraljevskog dostojanstva bogova. Kraljevstvo je sveta ustanova koja pripada području božanskoga. Kralj je posrednik između bogova i ljudi koji mora osigurati pravdu, pobjedu i mir; rodnost zemlje, plodnost ljudi i životinja.
U Rimu su, naopačke, vladari proglašavani bogovima.
Od takve pozadine odskače biblijska objava u svoj svojoj izvornosti: s ove strane kraljevsko se dostojanstvo od samog početka izdvaja kao vremenita ustanova, a s druge strane Kristovo je kraljevstvo dostojanstvo drugačijeg reda od kraljevstva koje spada u svijet politike.
Isus se ne protivi vladavini četverovlasnika Heroda, koji u Isusu ipak vidi suparnika, a ni vladavini rimskog cara, kojemu se mora plaćati porez: Isusovo je poslanje drugačijeg reda. Isus se ne protivi kad Ga Natanael naziva kraljem ( Iv 1, 49 ). No, kad Ga nakon umnažanja kruhova mnoštvo želi učiniti kraljem, On se sklanja ( Iv 6,15 ). U Jeruzalemu ipak pristaje na javnu manifestaciju, nastupa skromno, dopušta da Ga zovu kraljem i kliču Mu dok nastupa u grad u koji ulazi jašući na magarcu ( usporedi: rimski car Kaligula predstavlja svojega konja senatorom ). Upravo taj uspjeh Isusov među svim narodima, koji su okupljeni toga časa na centralnom mjestu svega naseljena svijeta, određeni je čas i događaj Muke usred koje Isus progovara podrobnije o svome kraljevstvu, ono je duhovne prirode, ali ne manje realno od bilo kojega zemaljskoga kraljevstva, ono raste kao zrno gorušice ili kao kvasac.
Uskrsli je Isus Krist ušao u svoje kraljevstvo, ali On mora najprije  dati da Njegovi svjedoci shvate narav toga kraljevstva koje se uspostavlja navješćivanjem Kristova Evanđelja ( Dj 1,8 ): propovijeda se kao kralj pravde, kralj svećenik, Njegovo je kraljevstvo drugačije, čak suprotno od kraljevstava ovoga svijeta i Njega u tom svijetu ne predstavlja nikakva ljudska monarhija na koju bi Isus prenio svoje ovlasti jer Njegovo kraljevstvo nikako ne ugrožava vlast zemaljskih kraljeva. Kršćani postaju Njegovim podanicima kad ih Bog ‘istrgne iz vlasti tame i prenese u kraljevstvo svoga Sina u kome imaju otkupljenje ( Kol 1,13 )’. Vlastodršcima poganima dana je vlast od Boga, ali se duhovna vlast nikada ne suprotstavlja poganskom vladanju, štoviše, duhovno kraljevstvo je vinograd u kojemu Isus, Kralj daje svojim radnicima ono što Mu se svidi dati ( Mt 20, 1-16 ), odnosno duhovno kraljevstvo aktivno je u ovome svijetu kao što je realan i aktivan bio sam povijesni Isus.
Kraljevstvo Božje je pozvano da raste, a taj rast podrazumijeva da vjernici kršćani moraju računati s vremenom. Vremena su se ispunila, ali sada je još navala na kraljevstvo nebesko ( Mt 11,12 ) do Paruzije kada će se ispuniti Pasha ( Lk 22,14sl ) i kada dođe do konačne gozbe ( Lk 22,17sl) , Kristovo kraljevstvo u svoj punini. U toj spoznaji nalazi se i neopisivo i neizmjerno dostojanstvo Krista, Kralja svega stvorenja. ( Hrvatski enciklopedijski rječnik, Rječnik biblijske teologije ) 22.11.2015. 08:53

“Tada uze kalež, zahvali i reče: ‘Uzmite ga i podijelite ga među sobom, jer od sada sigurno više neću piti, kažem vam, od trsova roda dok ne dođe kraljevstvo Božje!’ ( Lk 22,17-18 )”.


Saturday, November 21, 2015

Između dvije godine


Između početka i završetka godine imamo četiri godišnja doba, nekoliko slobodnih dana i jedan godišnji odmor.
Između završetka godine i početka iduće godine imamo razdoblje iščekivanja, doček i povratak u slavnu kolotečinu.
Sama moliteljska godina čitava je u znaku Uskrsa, ali je također razdoblje između dvije godine trenutak koji traje četrdeset zemaljskih dana. Kako bi to bilo da Doček Nove godine potraje dulje od dvije noći? Kako bi to bilo da čitave iduće godine opet nešto slavimo?

Izražaj “slava” znači nam obično nečiju popularnost, a “slaviti” nam često znači dobro jesti, piti i zabavljati se.
U moliteljskom životu slava se može odati samo Bogu i u svim slavljima slavi se samo Gospodin Bog.
Slava često označava koliko je netko ‘težak’, koliko je bogat, koliki ima rejting, koliko je lijep i sjajan i na kojem je društvenom položaju.
Krist Kralj nosi na sebi veliku težinu, sramotu križa; On je siromah koji ne živi od svojih ideja i od svojega rada; uglavnom svi planiraju kako će Ga ubiti; toliko je odbojan da Ga na križu ne može nitko gledati; ako tko kaže da je Kristov, izgleda kao zanesenjak i idealist; svi ‘slavni’ ljudi o Njemu su rekli svoje dojmove iako o Kristu nitko nije kompetentan govoriti, nitko Ga ne može definirati jer On je sam jedini slavan, prezire svjetovnu čast i Bog je koji je definirao svijet.
Svijest Kristovog molitelja o Kristovoj slavi pretvara se u dostojanstvo i čast samoga molitelja Kristovog. Vjernost Kristu, Gospodinu budi tu čast i Božja je zapovijed najveća slava molitelja. Zato je proglašavanje svjetovne slave bilo kojega čovjeka već pad molitelja u idolopoklonstvo, a pridavanje važnosti i slave bilo kakvoj stvari ili pojmu jest bogohuljenje, praznovjerje i pakleno djelo.
Ipak, u jedinoga Slavnoga na visini može se vjerovati, može se o Njemu govoriti, može se s Njime i razgovarati. Štoviše, tko razgovara s Kristom Kraljem, ne pada samo tako u grijeh ili u pogrešne predodžbe o životu i svijetu već ulazi u tajanstveno zajedništvo kojemu vrijedi posvetiti više od dvije noći, više od godine dana, čitav život.

“Uprimo pogled u začetnika i završitelja vjere, u Isusa, koji namjesto određene Mu radosti podnese križ ne mareći za sramotu te ‘otada sjedi s desna’ Božjeg prijestolja!”
(Poslanica Hebrejima, glava 12, redak 2)


Marija pred Pilatom




“Kraljevstvo moje nije od ovoga svijeta”, reče Isus Pilatu dok su Ivan i Isusovi sljedbenici, zajedno s Marijinim uzdrhtalim srcem, pratili suđenje. Marija sve je slušala, pospremala u srce i iščekivala od svoga srca porođenje Isusove riječi, zaključak i rezultat svih Isusovih izjava koje je u srcu sakupljala.
Pilat Ga upita kakv je On to siromašni i ugnjeteni kralj jer bijaše ogrnut plaštem kojime Mu knez Herod ovoga svijeta ogrnu uspravna ramena. Pilat, veliki vojskovođa i glavni upravitelj, vidi karikaturu nekog zanesenjaka, a Marijino srce kliče: “Da, On je moj Kralj, ja najbolje znam da nije od ovoga svijeta i da se rodio među nama po volji Gospodina, Boga Svevladara.” Da, rodila je Onoga koji nije od ovoga svijeta, ni od želje muževljeve, ni od volje tjelesne, ni od krvi.
Marija, pripadnica prastarog židovskog izabranog Božjeg naroda, puna spoznaja o zakonima koje taj narod slijedi i puna spoznaja o prorocima i njihovim navještajima Mesije, Kralja jedinoga neba i zemlje; Marija koju najveći prorok naroda pozdravi dok još u Elizabetinoj utrobi bijaše; Marija, koja sve zna i drhtavim srcem moli Oca našega na nebesima da Njegovo kraljevstvo dođe i volja Njegova, ma kakva bila i ma kako izgledala, da sada hitno i odmah dođe, što prije jer bi srce njezino moglo puknuti od boli dok promatra suđenje svome vlastitome Sinu i već ona sakuplja svoju molitvenu duhovnu snagu koja bijaše oduvijek velika jer Marija je bila puna Duha Svetoga, puna milosti i darova Božjih. U Duhu Svetom gleda Sina svojega naroda iz kojega je potekla kako šuti pred svijetom.
“Neće Ga razumijeti”, spoznade: “Neća razumijeti jer je oruđe u rukama njezina Sina, jer je razlog i povod koji je potreban i neophodan u povijesti spasenja svih ljudi koje Gospodar, Bog nad vojskama evo, sada pripravlja po Sinu svome”. Marija spozna u svom srcu, usred silnih molitvi, da kraljevstvo Božje dolazi.
Isus progovori: “ Rođen sam da svjedočim za istinu”.
“Tako je”, zaigralo je Marijino srce: “Kraljevstvo koje nije odavde je jedina istina za ovaj svijet, za Pilata i upravitelje koji stvaraju svoja mala smiješna ratoborna i osvajačka kraljevstva”.
Suđenje nije pravedno, Pilatova riječ nema autoriteta, a Isus, koji nosi sav autoritet svijeta, naviješta mirno svoje kraljevstvo iako će presuda čitavoga naroda Božjega prevagnuti: “Mi ne smijemo ubiti, trebamo saveznike i ubojice kojima nalažemo da se Isus ubije”.
Marija pokleknu i pade od te spoznaje: narod iz kojega je potekla i koji je očekivao svoga kralja, vapio Bogu da mu pošalje Mesiju, sada odbija sve što je vjekovima iskao, poništava sam sebe, svjedoči sam sebe kao glavni svjedok optužbe koju je pripisao Bogu.
A Branitelj, Duh Sveti napuni Mariju nadahnućem: da, past će osuda, ubojice će poslušno izvršiti sramotan čin, a Bog već otpisuje svoj izabrani narod za dulje vrijeme. Marija plače, boli je ono što predosjeća da se može dogoditi. Mač joj presječe dušu, ali u Duhu Svetom zna da kraljevstvo Isusovo dolazi, makar se tako grubo porađa u ovome grubom svijetu. Marija zna i plače, ali i okreće se Ivanu i apostolima, stadu malom i moli. Moli da Bog pošalje svima njezinu snagu i znanje, Duha Svetoga.
Marija u srcu već je u kraljevstvu Isusovom, oko nje mnoštvo sljedbenika Kristovih: mučenici, siromasi, žene. Isus će poslati Duha svoga, nastat će Saziv, za sve ljude otvoren, nastat će nova zemlja i novo nebo, Crkva Kristova koja neće biti od ovoga svijeta i koja će jedina svjedočiti za istinu i bit će napunjena Duhom Svetim, nerazumljiva državnicima i građanima koji će tražiti i plaćati ubojice svoje u nastojanjima da unište zemaljskim oružjem ono što se ne može ubiti, vječno kraljevstvo Isusovo, kraljevstvo u kojemu je Bog uslišio Marijine molitve i uskrsnuo našega Kralja kao jedinoga Pravednika. 21.11.2015. 05:59


Friday, November 20, 2015

Dijete nije Most koji se ruši



Antikrist ne može stvoriti čovjeka. Ako se čovjek ne rodi od svojih roditelja, mame i tate, ne može niti stići Bogu koji ga čeka u nepreglednim rajskim predjelima, čeka mnoštvo ljudi, žena i djece jer je raj beskonačno velik. Izobilje u svemu znak je i dokaz postojanja Boga i Njegovih uslišanja.
Antikrist ne može stvoriti ništa, on je kao rupa koja privlači svijet i ljude u ništavilo. No, Krist, Pobjednik njegov izvući će i iz te rupe sve svoje buduće stanovnike raja.
Antikrist ne zna daje duša čovjeka podložna Bogu koji je stvori i načini je takvom kakva je, načini je za sebe i na svoj način kojemu se Antikrist protivi i koji je za Antikrista, Rušitelja nedokučiv.
Antikrist ne zna kako se Krist utjelovi u svakoj duši jer je Bog i njega sličnim načinio, još prije nego što se taj pali anđeo pobunio protiv Boga i postao ljubomoran jer čovjek je ljepši i bolji od njega samoga koji misli da je sam neki bog i koji bi htio samog Boga privući u svoju rupu beznađa.
Antikrist ne zna da je Bog Svevladar koji poznaje i visine i širine, dubine i razne rupe i da je Sin Božji u toj njegovoj rupi, rupi uništenja, truleži i ništavila već bio te uzdigao mrtve ljude, pravednike svoje na svjetlo rajskoga sunčanog dana.
Antikrist misli da je lako uništavati, ali on sam ne zna ništa stvoriti. I dok Krist sve čini novo i neprekidno rađa Božju djecu, ovaj Rušitelj samo slijepo napada kako bi uništio ljudski rod, čovjeka koji je slika i prilika samoga Boga.
Nema dogovora između Boga i đavla, nema kompromisa, nema nagodbe. Svijet ovaj stvorenje je Božje, Dom Gospodnji u kojemu se moli Boga, Dom u kojemu Bog svakoga ljubi i sa svakim razgovara.
Antikrist ipak pokušava načiniti nagodbu s ovim svijetom i na vratima svoje rupe postavio je reklamne štandove na kojima poziva ljude na toleranciju i dogovor o budućnosti svijeta, hoće trgovati, a ništa nema za ponuditi. Njegova ponuda je iluzorno uređenje čovječanstva bez djece jer je tako ekonomičnije, tako će svi ljudi moći živjeti u blagostanju. Ako ljudi abortiraju svoju djecu, ako poremete djeci želju za rađanjem nove djece, ako kloniraju ljude prema potrebi, ako ljudi sami odaberu i dizajniraju svoje klonirane druge ljude, to će biti top ponuda na sotoninom štandu. Za uzvrat čovjek mora zaboraviti tko je, što je, odakle dolazi, kamo ide, što zapravo želi i koji je uopće smisao njegova postojanja; čovjek mora zanemariti činjenicu da je neotuđivo Božje dijete koje đavao upravo napada pod izgovorom da želi stvoriti most između Boga i zla paklenoga.
Ljudi prilaze štandu i počinju prihvaćati takvu “humanu i razumnu” ponudu. Ljudi ne vjeruju da Bog nad njima plače i da će svi oni jednom doći Bogu na istinu.
Sada dolazi Krist, Gospodin, upada doslovno među đavolje štandove i ruši ih sve u jednom zamahu, rastjeruje ljude koji su tamo trgovali jer đavao je nestao u vidu magle.
“Dom moj bit će Dom molitve, a vi od njega načiniste pećinu razbojničku ( Mt 21, 12-13 )!”.
Antikrist se povlači do iduće prilike. Iduća prilika je kloniranje djece. Tko od svoga djeteta načini samo stvorenje koje ne rađa nego traži raznospolne i istospolne veze radi upražnjavanja prirodnih poriva, načinit će dijete-most koje spaja đavla  s ljudima i predstavlja nagodbu s paklenim vođom propasti, truleži i uništenja.
Umjesto kloniranja i bludnoga života, treba imati hrabrosti roditi djecu u Domu Gospodnjemu, a to je ovaj naš svijet, i treba imati hrabrosti ljubiti svoje dijete, pokazati mu stvaralaštvo i blagostanje Božje ljubavi.
Djeca naša nisu kompromis, djeca naša nisu most između našega roditeljstva i đavla i nisu nagodba sa sotonom, djeca naša su plodovi ljubavi Boga koji načini na sliku svoju svako stvoreno dijete na ovome svijetu, u svome Domu za razgovor s djecom i za molitvu.20.11.2015.  09:46


Popular posts